Google Groups unterstützt keine neuen Usenet-Beiträge oder ‑Abos mehr. Bisherige Inhalte sind weiterhin sichtbar.

Život Aleksandra Balabina

30 Aufrufe
Direkt zur ersten ungelesenen Nachricht

DWH®

ungelesen,
30.08.2000, 03:00:0030.08.00
an
Encoding: Central European (Windows)

Život Aleksandra Balabina - od Beograda do Melburna

Dražin pismonoša, akcijaš i udarnik

Kumče kralja Aleksandra Karađorđevića je krstio srpski patrijarh Varnava.
Kao desetogodišnjak bio je zatočenik Jasenovca, pa četnički kurir, a pred
oslobođenje prevodilac za ruski. Zbog izgubljenog državljanstva je otišao u
emigraciju, u daleku Australiju gde je postao ugledan naučnik i mason

Jedna od najvećih želja Aleksandra Balabina je da još jednom vidi Beograd,
obiđe zavičaj i sretne se sa kumom kraljevićem Tomislavom Karađorđevićem. I
da poseti muzej "Nikola Tesla" o kojem je sa raznih strana čuo toliko
zanimljivih stvari. Otkako je pre gotovo pola veka ovaj danas ugledni
naučnik iz oblasti hemijskih nauka otišao u daleku Australiju, u Melburn,
otadžbinu nikad nije pohodio, mada je držao predavanja po svim većim
svetskim centrima.

Ako jedan ljudski život može da se pretoči u roman, onda je to svakako život
Aleksandra Balabina. Isprepletan je ratom, bekstvom, emigracijom.

Priča počinje u carskoj Rusiji gde je Aleksandrov deda Evgenije Ivanović
Balabin, po činu general-major, bio donski kozak i ataman. Komandovao je
najvećom topovskom artiljerijskom divizijom u Rusiji, koja se zvala "Elitna
divzija cara Nikolaja imperatora". Ratovao je na Dalekom istoku 1905.
godine, protiv Japana, kad su Japanci doživeli veliki poraz. I otac
Aleksandra Balabina Oleg je bio ruski carski oficir i kozak. Tokom
Oktobarske revolucije sedam puta su ga ranili boljševici. Godine 1922. sa
kolegom oficirom Igorom Ciganovom, jednom malom barkom krenuo je preko Crnog
mora u izbeglištvo. Doživeli su oluju, ali ih je srećom spasao engleski brod
koji je izbeglice iz Rusije prevozio na grčko ostrvo Lemnos. Igrom slučaja,
na brodu je sreo svoju majku Veru Balabin tako da su put nastavili zajedno.
Mnogo godina kasnije, kad su se Balabinovi skrasili u Australiji, doznali su
da je i Evgenije Ivanović, Aleksandrov deda, živ i da se nalazi u Čileu.

Vrlo brzo je sa Lemnosa Oleg sa majkom Verom prešao u Jugoslaviju. Pošto
nije znao srpski jezik, zaposlio se kao ložač na lokomotivi koja je vukla
voz na relaciji Beograd - Sarajevo.

Venčanje u Ruskoj crkvi

Jednom prilikom tim vozom je u Sarajevo putovao kralj Aleksandar
Karađorđević. Kad su se vratili u Beograd, kralj je poželeo da se tu, na
poslednjoj stanici, upozna sa osobljem kompozicije. Došavši do Olega
Balabina, zagledali su se jedno drugom u oči i, na opšte iznenađenje
prisutnih, srdačno zagrlili. Naime, kralj Aleksandar Prvi je kao princ više
puta posetio Vojnu školu u carskoj Rusiji na kojoj je Oleg bio kadet, pa su
se njih dvojica tako tu i upoznali. Pošto je kralj odlično govorio ruski,
pitao je iznenađeno Olega odakle on tu i zašto radi kao ložač.

- Otac mi je kasnije pričao da mu je kralj tada samo rekao: "Ti ideš u
armiju" - priča Aleksandar Balabin. - Kad je saznao da još nije oženjen,
obećao jeda će mu naći ženu. Dao mu je i nešto para. Otac je onda kupio
odelo i u dogovoreni dan se fijakerom dovezao u Dvor u Ulici kralja Milana.

U međuvremenu je kralj Aleksandar otišao kod dvorskog juvelira Vase
Petkovića gde je radila gospođica Katarina Nešić.

- Kaća, hoćeš li da se udaješ? - pitao ju je kralj.

- Rado, ali nemam za koga - odgovorila je sramežljivo.

- Našao sam ti muža! - na to će kralj. - Spremaj se, i dođi sutra uveče u
Dvor, na večeru!

Bilo je kasno po podne kad su u jednu sobu Dvora uveli Katarinu Nešić. Tamo
je već sedeo Oleg Balabin. Oboje su ćutali i bojažljivo se gledali ispod
oka.

- Hajdete vas dvoje ovamo! - neprijatnu tišinu je prekinuo glas kralja
Aleksandra koji se sa kraljicom Marijom odjednom stvorio na vratima. Onda su
njih četvoro zajedno večerali.

Ubrzo je usledilo venčanje u Ruskoj crkvi u Beogradu. Kumovi su bili kralj
Aleksandar Prvi Karađorđević i kraljica Marija. Kum je izabrao i burme za
venčanje.

- Otac je posle proveo godinu i po dana u Konjičkoj školi u Zemunu gde je
donekle uspeo da savlada srpski jezik - kaže Aleksandar Balabin. - Unapređen
je u kapetana i poslat u Vršac u konjički puk. Krajem 1932. godine postao je
komandant puka. Iste godine, 3. jula, rodio sam se ja. U nedelju, 1.
januara, 1933. godine, u prisustvu kumova, kršten sam u Ruskoj crkvi na
Tašmajdanu. Činodejstvovao je pokojni patrijarh srpski Varnava.

Porodica Balabin je iz Vršca prešla u Stari Bečej, a negde pred sam rat, u
Suboticu. Oleg je tu bio zamenik komandanta Treće konjičke divizije. Vojnici
su ga voleli i veoma poštovali. Rat se neumitno približavao. Dobronamerni su
mu zato savetovali da sa porodicom napusti Suboticu jer će Mađari sigurno
izvoditi represalije protiv Srba.

U kući Oskara Rosenberga

Nekoliko dana pre šestoaprilskog bombardovanja Beograda, 1941. godine,
Aleksandar Balabin se sa majkom Katarinom i bakama Jelenom Nešić i Verom
Balabin našao u Beogradu, u Ulici kralja Aleksandra 310 (kasnije Bulevar
Crvene armije), u kući Oskara Rozenberga. Već se znalo da će po ulasku
Nemaca Jevreji biti proganjani. Zato je Oskar Rozenberg otišao sa Katarinom
Balabin kod advokata i na njeno ime prepisao kuću, fabriku stakla i flaša,
kao i kamenorezačku fabriku blizu Francuskog groblja u Beogradu, koju je
njegova žena nasledila od svoje familije Dajč.

- Čim su nacisti došli u Beograd, počeli su da hapse Jevreje - seća se
Aleksandar Balabin. - Odveli su i Oskara Rozenberga. Posle smo čuli da su ga
u Zemunu ubile ustaše. Hteli su i njegovu ženu Aranku sa sinovima Rafaelom i
Davidom da odvedu u logor, ali je moja majka uspela da ih skloni. Uz pomoć
nekog kočijaša jedne noći su prebačeni u Petrovac na Mlavi kod najvećeg
vinogradara u tom kraju Živote Sreića. Zvali smo ga Sreja. Kod njega su
mirno proveli ceo rat. Godine 1948. otišli su u Izrael i od tada o njima
ništa ne znam. A nas su komšije potkazale da smo spasli Jevreje, da smo
kumovi kralja Aleksandra i veliki nacionalisti. Sredinom aprila 1941. godine
su nas uhapsili i odveli u logor na Banjici.

Iz banjičkog logora Balabinove su prebacili na Sajmište a odatle deportovali
u Jasenovac gde su proveli sledećih pola godine. Svakog dana su iščekivali
smrt. Na najsvirepiji mogući način jer su sami bili svedoci
najmonstruoznijih ustaških zverstava. Ali, na njihovo ogromno iznenađenje,
jednog dana ih je pozvao komandant logora i dao im otpusnice. Tek kasnije su
saznali kako je do toga došlo.

Slovenački biskup spasava Balabinove

- Moja baka Jelena Nešić je imala još tri sestre i brata - priča Aleksandar
Balabin. - Kod jedne od njih bake Zore, u Zlatiborskoj ulici u Beogradu,
stanovao je slovenački biskup doktor Franc Modej. On nas je sve znao. Kad je
čuo šta nam se desilo i da smo u Jasenovcu, lično je otišao u Zagreb, na
Kaptol, i tamo se sreo sa kardinalom Stepincem. Stepinac je onda otišao kod
Pavelića. Baš tada, kad su se njih dvojica povodom toga sreli, u kancelariji
se zatekao bivši jugoslovenski kraljevski kapetan Vlatko Galić koji je
svojevremeno bio pod komandom mog oca u Starom Bečeju. On je, kad se
zaratilo, prišao ustašama pošto mu je Pavelić bio kum. Dakle, i Vlatko je
potvrdio da nas poznaje i pridružio se zahtevu za naše puštanje. Mnogo
godina posle rata čuo sam da je Vlatko Galić pokušao atentat na Pavelića i
da mu je ovaj lično presekao grlo nožem.

Put do Srbije trajao je nedelju dana. Balabinovi su stigli nekako u
Ivanjicu. Tu su bili četnici Draže Mihailovića i nešto Engleza. Prijavili su
se i pokazali svoje papire.

- Mene su odmah uzeli da im budem pismonoša - smeje se Aleksandar. - Ali ne
običan poštar, nego nosilac tajne pošte između Engleza i četnika. Moja majka
je bila bolničarka. Nekoliko meseci kasnije, mislim da smo bili na
Kopaoniku, dobio sam napad slepog crevva. Najbliža četnička vojna bolnica je
bila na tri dana pešačenja. Do tamo ne bih preživeo. Zato su me opili
rakijom šljivovicom i tu, usred šume, operisao me je neki lekar Škot uz
pomoć moje majke. Danas imam ožiljak na pola stomaka.

Pred oslobođenje Balabinovi su me vratili u Beograd. Kad su počele završne
borbe i došli Rusi, Aleksandar je počeo da radi kao prevodilac. Upoznao je i
generala Ždanova. Pitao ga je čak jednom zgodom: "Kako se Vi borite protiv
nacista?" A on kaže: "Mi prvo pucamo, pa onda pitamo."

Nekoliko dana posle oslobođenja otišli su u Veliko Gradište gde je baka
Jelena Nešić imala kuću. Tu je Aleksandar pošao u gimnaziju. Direktor škole
je, ispostavilo se, bio školski drug baka-Jeleninog brata dr Voje
Milovanovića. On je od Ministarstva prosvete uspeo da dobije dozvolu da
Aleksandar može da polaže tri godine zaredom. Posle nekoliko meseci, te
1945. godine, položivši prvi, drugi i treći razred, postao je đak četvrtog
razreda gimnazije. Kao odličan učenik oslobođen je polaganja mature.

Peti razred je nastavio u Beogradu, u Šestoj muškoj gimnaziji. Za samo jednu
godinu je završio dva razreda, peti i šesti. Pošto ga je veoma zanimala
hemija, uporedo je učio i Srednjotehničku školu "Petar Drapšin", hemijsko-
tehnološki odsek.

U emigraciju sa Slobodankom

Došlo je i vreme omladinskih radnih akcija. Bio je udarnik požarevačke radne
brigade u Železniku, a posle i udarnik na radnoj akciji na pruzi Brčko -
Banovići. Godine 1950. je završio osmi razred gimnazije i stekao diplomu
srednjotehničke škole. U avgustu iste godine je izašao zakon po kojem svi
oni koji nemaju državljanstvo Jugoslavije mogu da se povuku u inostranstvo.

- Iako je moj otac bio jugoslovenski državljanin i kraljevski oficir,
pukovnik, mama i ja smo izgubili državljanstvo jer se on nije vratio iz
Nemačke, iz zarobljeništva - kaže Aleksandar Balabin. - Rešili smo da odemo
iz zemlje. Dobra i nerazdvojna drugarica i velika simpatija Aleksandra
Balabina je bila Slobodanka Ivković. Majka joj je umrla od tuberkuloze, a
kasnije se ispostavilo da i ona pati od iste bolesti i da ima otvorene
kaverne na plućima. Tuberkuloza je u to vreme u Jugoslaviji bila smrtonosna
bolest. Hteo je pošto- poto da pomogne Slobodanki da ode na lečenje u
inostranstvo. Ženidba nije dolazila u obzir, ali je uspeo da nagovori majku
da je usvoji. Tako je avgusta 1950. Aleksandar sa majkom Katarinom, nanom
Jelenom (babuška Vera je umrla dve godine ranije) i Slobodankom, vozom preko
Bleda i Jesenica prešao na austrijsku teritoriju, u Rozenbah (kasnije
Vilah).

Odmah su otišli u Nemačku. Slobodankino stanje je bilo veoma teško. Smeštena
je u bolnicu "Švanštet." Tu, u Nemačkoj, sreli su pukovnika jugoslovenske
vojske Olega Balabina. Rešili su da emigriraju u Australiju, ali s njima
nije mogla i Slobodanka zbog teško ugroženog zdravlja. Zato su morali da joj
pronađu tutora, pa tek onda da krenu na dalek put. Posle dve godine
Slobodanka ih je obavestila da je ozdravila i da se udala za lekara
specijalistu koji ju je lečio.

Masoni nisu oborili carsku Rusiju

Balabinovi su u Melburn stigli u nedelju, 9. decembra, 1951. godine.
Aleksandar se ubrzo zaposlio kao hemičar. Uporedo je počeo studije na
Kraljevskom melburnškom tehnološkom institutu. Umesto za šest, pošto je
radio, studije je okončao za osam godina.

- Godine 1956. oženio sam se dvadesetogodišnjom Filipom - priča
Aleksandar. - Moj tast general Dof je bio vrlo cenjen u masonskoj loži. U to
vreme je bio glavni direktor visokih ceremonija visoke lože "Viktorije".
Tazbina me je prihvatila kao svoga. Moj otac je bio veliki protivnik masona
tvrdeći da su oni oborili sistem u carskoj Rusiji. Rekao sam mu da je jedini
način da doznamo istinu, da i sam uđem u masonstvo i da se tamo o tome
raspitam.

Tako je Aleksandar Balabin uz pomoć tasta ušao u masonstvo. I raspitao se
šta se zapravo desilo u Rusiji. Doznao je da tamo uopšte nije bila britanska
loža kako se mislilo, već francuska, takozvani "Gren orijen". Sva ruska
buržoazija je bila u francuskoj loži. Logično je zato, zaključio je
Aleksandar Balabin, da masoni nisu srušili carizam u Rusiji.

U međuvremenu je Aleksandar na univerzitetu u Bernu studirao homopatiju i
završio kao fizikus onopat. Sa tim zvanjem počinje da putuje po svetu i drži
seminare i predavanja. Najprovokativnije je ono pod naslovom "Poštovanje
duše - most između religije i nauke". Specijalnim opitima, dakle praktičnim
radom, pokušava da dokaže da duša postoji. I on je, što je Rusima oduvek
svojstveno, a njima pripada jednim svojim bićem, sklon mistici. Uporedo s
tim, želi da celom svetu ukaže na značaj dva Teslina pronalaska koja ovaj
genije nije uspeo da završi. - Nasuprot Ajnštajnovim tvrdnjama da su najbrže
svetlosne čestice fotoni, Tesla je tvrdio da postoje još brže - flomoni, ali
nije stigao to i da dokaže - kaže Balabin. - I drugo, izmislivši
vinil-alkohol, tvrdio je da je moguće stvoriti specijalnu plastičnu smešu
kojom ako se oblože avioni, brodovi, tenkovi, oni za neke aparate postaju
neuhvatljivi. U to vreme Tesla nije znao za radar, jer je on izmišljen tek
1942. Želim da završim ove Tesline eksperimente i da dokažem da je najveći
naučnik svih vremena.

----------------------------------------------------------------------------
----


Knjiga koja govori

Sa Aleksandrom Balabinom, kumčetom kralja Aleksandra Karađorđevića, sreo se
novinar Radio Beograda Dragoslav Simić, prilikom nedavnog boravka u
Australiji. Njegovu životnu ispovest je zabeležio na audio-kaseti. Zvučni
zapis ovog uzbudljivog životopisa sada se nalazi među stotinak naslova
"Knjiga koje govore", a koje u okviru "Edicije za 21. vek", izdaje Audio
arhiv Simić.

Priredila: Snežana MILOŠEVIĆ


Amigocabal

ungelesen,
30.08.2000, 22:18:2630.08.00
an
Balka the liar! Sure I remember the SOB! I would not put this story of
fantasy past him. Sure I was in Petar Drapsin with him!


In article <39ad...@news.telinco.net>,

--
Russians are genocidists, Serbs are past that stage of decline!


Sent via Deja.com http://www.deja.com/
Before you buy.

0 neue Nachrichten