DUJMOVIĆ O JOSIPOVIĆU - ILI KAKO OSTATI
BEZ POSLA
Već sam pisao i izrazio svoje čuđenje zašto mnogi državotvorni
kolumnisti ne spominju predsjednika Josipovića kada govore o najzaslužnijim
osobama u Hrvatskoj koji su sudjelovali u Haaškom suđenju Hrvatskoj. M. Kovačević
(Hrsvijet, 24.11.2012.) nas podsjeća u čemu su sudjelovali:
A onda je Meron, čovjek, koji je
preživo Holokaust i jedan od najiskusnijih američkih sudaca naglasio da „ni
jedno razumno sudsko vijeće“ ne bi donijelo u slučaju generala Gotovine, a
potom i Markača odluku da je legitimno oslobađanje vlastitoga državnog
teritorija zločinački pothvat.
Meron govori o
nerazumnosti sudskog vijeća koje je donjelo takvu prvostupanjsku odluku, a kod
nas ni sveučilišni profesori s Pravnog fakulteta nisu spoznali koliko je to
suludo.
Međutim, Hrsvijet,
28. studenoga 2012. podsjeća kako je bilo i onih koji su pisali o tome, ali i koje
su posljedice takvog pisanja. Evo tog teksta:
U povodu oslobađajuće presude hrvatskim generalima,
Tihomir Dujmović je napisao kolumnu koja nikada nije objavljena. Prema
tvrdnjama portala Dnevno.hr., odlukom glavnog urednika Večernjaka, Dujmoviću od
01. prosinca 2012. prestaje suradnja s njegove sadašnjom kućom. Pročitajte
kolumnu i sami prosudite o težini "grijeha" Tihomira Dujmovića...
Sve je bilo
spremno za egzekuciju. Susjedni dnevni list je najavio „Konačnu presudu
Hrvatskoj dr. Franje Tuđmana“, tekst koji preko reda ulazi u anale novinarske
besramnosti, Goran Rotim je obukao crno odijelo i nije imao u planu veseliti
se, kao ni za karmine odjevena Tatjana Munižaba. Da bi za svaki slučaj
prevenirali stvar, pozvali su Višnju Starešinu na HTV u 8 30, ali da ih ne bi
išibala argumentima već u devet su je izbacili iz studija pozvavši u njen
stolac jednog Josipovićevog kolegu sa Pravnog fakulteta. Valjda da umiri moguću
bjesnu naciju i objasni im pravnim jezikom da je zločin-zločin! I da ostanu mirni!
Dan ranije HTV je strašio naciju izjavom Martićevog ministra Save Štrbca kako u
slučaju osuđujuće presude Srbi već imaju spremne odštetne zahtjeve za udruženi
zločinački pothvat. A onda je Hrvatska zajecala od sreće!
Toliko
izmučena, toliko izmrcvarena, toliko ponižena, ova zemlja više nije imala snage
pjevati punog glasa. Cijelo jutro Hrvatska je plakala i jecala od sreće! Ali,
nisu svi plakali od sreće! Državna televizija u liku Gorana Rotima bila je
zatečena, emocionalno posve prazna, sa zbunjenim izrazom lica jedva prikrivenog
nezadovoljstva. Za razliku od njega, Saša Kopljar je na Novoj TV pustio iskreni
osmijeh, priznavši da je nemoguće u ovoj situaciji zadržati sreću,
ispričavajući se u ime svoje ekipe koja ponosnom grajom što je probijala eter
nije krila emocije.
I dok je
kamera pokazivala cijelu zemlju kako jeca od neizrecive sreće, predsjednik
države, rotimovski konsterniran šutio je gotovo dva sata. A onda je u kratkom
govoru dva puta spomenuo da ne smijemo zaboraviti da smo mi činili ratne
zločine! U trenutku kad i Haag šuti o tome centrala lijeve Hrvatske prekida
veselje ! Traži suzdržanost! Opominje! Podsjeća! Zvjera oko sebe ne bi li
pronašla odbačenu košuljicu kakve ustaške zmije! Mislite li da bi mu trebala
dva sata da smisli što će reći da je na kakvom sudu oslobođen neki partizanski
general za ratne zločine? Da li bi i tada izbjegao odgovor kao što je izbjegao
odgovor na pitanje novinara Hrvatskog radija Zadre, da se očituje o povijesnim
implikacijama presude? Da, kako da prevali preko usana činjenicu da je ovo
oslobađajuća presuda Tuđmanu i njegovoj politici? Kako da prizna da je ovo
međunarodna abolicija Gojku Šušku čovjeku kojeg smo medijski već poslali na
izdržavanje kazne? Kako da kaže da je bilo besramno sve ove godine onako
usukano, suzdržano, gotovo poluilegalno slaviti Oluju? Kako da kaže da se eto
baš sad prisjetio kako je bilo neprimjereno kad je Pupovac prozvao Kosor što
pozdravlja „nepravomoćno osuđene haške optuženike“? Kako da kaže da je ono što
tvrdi nevladina udruga Documenta o Oluji dijametralno suprotno onome što sada
potpisuje Haški sud? Nije li baš on Documenti nedavno dao odlikovanje? Kako da
kaže da ga je sram što je njegov prethodnik pod prijetnjom procesa za
veleizdaju pustio strane medije i haško tužiteljstvo u tajne arhive ne bi li
nekako skrpali priču o zločinačkom pothvatu? Kako da kaže da su nevladine
udruge, kompletna ljevica i najveći dio medija zdušno navijali za Haag? I kako
da nam prizna da je ovom presudom propao epohalni plan da se ova hrvatska
država izjednači sa NDH? A sve su već imali na dlanu!
Drčan i
arogantan, Milanović nam se prvi ukazao. Rezigniran, neću reći tužan, ali
dovoljno rezigniran da kao što nakon poraza analiziramo sve detalje, naciju
podsjeti da je presuda donesena sa tri glasa za i dva protiv. Da si ne bi
umislili da svijet jednoglasno misli da nismo zločinci! I još nam je rekao da
je ovo dokaz da je tanka linija između pravde i nepravde! Pa valjda je
činjenica da ti netko izreče kaznu od 24 godine zatvora, a onda te oslobodi,
dokaz potpunog kraha vjerodostojnosti međunarodnog suda,valjda je ova presuda
dokaz da je ona prva presuda bila izraz političkog „zločinačkog pothvata“,
ukratko sve samo ne dokaz filigranske crte između istine i laži! A kao i
Josipović i Milanović nam je imao potrebu reći da su zločini u Oluji počinjeni
i da će se istragama o tome nastaviti! Nikad nitko nije tvrdio da nije bilo
pojedinačnih zločina, mi smo se branili u Haagu da cijela Oluja nije zločinački
pothvat! Mi smo se branili da nam država nije nastala na zločinu! I ta je danas
bitka dobivena i zbog toga od sutra više ništa neće biti isto i ta dobivena
bitka vraća ponos naciji i zaziva afirmaciju politike dr. Tuđmana. A ne vješala
za tu politiku kako se nadao susjedni dnevni list. Što o svemu tome ima reći
biciklist u kontra smjeru ostala je tajna.
Zapravo, Josipović i Pusićka su nas odmah podsjetili da je u Hrvatskoj
omogućen nastavak rada Haaškog suda kroz četiri suda koji će nastaviti optuživati
hrvatske vojnike po izmišljenjim Haaškim optužnicama. Jer ratni zločin oslobađanja
okupiranih područja se dogodio, zar ne?
Još u Predgovoru svoje
knjige Zločinački sud u Haagu, Zagreb,
2008. napisao sam:
A davno sam napisao da osoba koja oslobađanje
vlastita teritorija, dakle nešto što je po međunarodnom pravu i po Ustavu svake
države, pa i RH, pravo i obveza, proglasi 'zločinačkim pothvatom zločinačke
organizacije' ne može biti normalna osoba. Smatrao sam da je plod bolesna uma
vjerovati kako hrvatski narod nije oslobađao svoja okupirana područja zbog toga
nego zato da bi etnički očistio taj prostor od onih koji su taj prostor već
etnički očistili od Hrvata. Pitao sam se kako je moguće da Vijeće sigurnosti
nije poslalo takvu svoju službenicu na psihijatrijsko liječenje. Da je to
učinilo, ne bi Del Ponte morala napisati knjigu iz koje je vidljivo
kako patološki mrzi Hrvate, te 'podmukle kurvine sinove'.
Naravno da to nisu mogli učiniti kada je Del
Ponte i postavljena na to mjesto da bi odradila
upravo to. Pa nije ona mogla sve to postići da nije provodila politiku
svjetskih moćnika. Znamo, na primjer, da su Britanci bili ti koji su
inzistirali da se u rezoluciji Vijeća sigurnosti uz ratne zločince Karadžića i Mladića stavi i general Gotovina. Uz
stvarne ratne zločince stavili su čovjeka koji je jedan od najzaslužnijih što
je spriječen genocid nad Bihaćem, dakle još veći genocid od onoga što je počinjen
u Srebrenici. Učinio je ono što su trebali učiniti oni u Srebrenici. Njihov
posao je odradio i u Bihaću. I zato im je ratni zločinac! Zato ne čudi što je
sud u Hagu, taj zločinački sud, osudio Darija Kordića na drastičnih 25 godina robije bez ikakvog
dokaza krivnje (osim što mu je dokazano da je Hrvat).
I u ranijim tekstovima sam upozoravao da se radi o onome što je konstatirao
sudac Meron, a što se odnosi i na mnoge u Hrvatskoj (ne zaboravimo da je to bio
glavni razlog zašto su takvi i došli na vlast ili su dobili sve glavne medije u
svoje ruke).
U tekstu Hrvatska
žrtva i Haški tribunal, U knjizi: O žrtvama je riječ – Zbornik radova trećeg hrvatskog žrtvoslovnog
kongresa, ur. Zvonimir Šeparović, Zagreb,
2006., str. 23-29. kažem:
Dapače, izmišljena je formulacija o "zločinačkom
pothvatu zločinačke organizacije" kojoj je cilj upravo to izokretanje
uloga agresora i branitelja, a samim time
izokretanja svih moralnih načela na kojima je izgrađena današnja civilizacija.
Zapravo, optužiti vrh državne vlasti neke zemlje da je operacija oslobađanja
okupiranih područja vlastite države, dakle ono što je njihovo pravo i obaveza i
po zakonima vlastite države i po međunarodnom pravu "zločinački pothvat
zločinačke organizacije" je suludo. Optužiti ih da nisu oslobađali taj
teritorij zbog toga već zato da bi etnički očistili taj prostor jeste plod
bolesna uma.
U
knjigama: Haški sud – "Zajednički
zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na trećem
stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine, Zagreb, 2007., str.
67-79; Haški sud – "Zajednički
zločinački pothvat" – Što je to? Svezak I., Izlaganja na
stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca
2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 325-337.
možemo naći i slijedeće:
Mnogi
doista vjeruju da bi haške presude
za zločinački pothvat onemogućile samu
opstojnost države nastale na zločinu. Međutim, sve više u svijetu i pravnim
stručnjacima postaje jasno nešto što je očito. Naime, optužiti vrh državne
vlasti neke zemlje da je operacija oslobađanja okupiranih područja vlastite
države, dakle ono što je njihovo pravo i obaveza i po zakonima vlastite države
i po međunarodnom pravu "zločinački pothvat zločinačke organizacije je
suludo". Optužiti ih da nisu oslobađali taj teritorij zbog toga već zato
da bi etnički očistili taj prostor jeste plod bolesna uma.
U
knjigama: Haški sud – "Zajednički
zločinački pothvat" – Što je to? Izlaganja na petom
stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu 6. lipnja 2008. godine, Zagreb, 2008., str
51-61; Haški sud – "Zajednički
zločinački pothvat" –
Što je to?, Svezak II., Izlaganja na
stručno-znanstvenom skupu u Zagrebu od 9. lipnja 2006. godine, 8. prosinca
2006., 8. lipnja 2007. i 7. prosinca 2007. godine, Zagreb, 2010., str. 649-659.
objavljen je moj tekst: TKO SU PODLI KURVINI SINOVI? gdje je to dano u prvom
podnaslovu:
Rasizam
ili bolesni um Carle del Ponte?
Od momenta kada su u Haagu počeli govoriti o “zločinačkom
pothvatu zločinačke organizacije” u svojim tekstovima i javnim nastupima sam
upozoravao da se ta formulacija odnosi na sam taj sud! Možda baš nisam bio
najprecizniji kada sam govorio o zločinačkom sudu u Haagu, t.j. vjerojatno je u
pravu Benjamin Tolić (Hrsvijet, 23.11.2012.) kada za njega koristi pridjev “monstruozni”:
Ali monstruozni je Haaški sud, sudeći
generalima Gotovini i Markaču, koji nisu ni počinili ni zapovjedili nikakav
zločin, zapravo sudio obrani i oslobođenju Republike Hrvatske od srpske okupacije.
Ali, jedno je sigurno. Kad govorimo i pišemo o Haaškom sudu, govorimo i pišemo
o svima onima koji su ga podržavali. Najveća krivica pada na leđa onih u Hrvatskoj,
koji su okrenuli leđa svome narodu. Zaboravili su kako se njihovom narodu divio
jedan srpski pjesnik. Naime, Jovan
Jovanović Zmaj je 1883. godine napisao:
Hrvat se ne
bori da što otme kome,
Čuva sveti
oganj na ognjištu svome,
I dok tako
čini, u najteži dan,
I Bog je i
pravda na njegovoj strani.
Da, u Haagu je Bog progovorio kroz usta sutca Merona!
Ali ne zaboravimo: Nevini Dario Kordić je od tog “suda” osuđen na 25 godina
zatvora, a još nas čeka presuda nevinoj grupi Hrvata iz BiH. General Praljak je
na tom suđenju i pokazao da je taj sud takav kakvim ga mi i doživljavamo!
Akademik Josip Pečarić
Lahore, 29. 11. 2012.