[Policijska Patrola Full Movie Download In Italian
Denna Repaci
Poziv na prijavljivanje nasilja predstavlja ohrabrenje za žrtve i sve one koji imaju saznanja o postojanju nasilja, i poruku da postoje institucije i stručne osobe kojima se svaka žena koja trpi nasilje može obratiti. Ipak, u realnom životu, kada se žrtva nasilja supruga, partnera, sina ili drugog člana porodice odluči da načini taj prvi (najvažniji) korak, neophodno je da zna odgovore na mnoga pitanja: Kome mogu da prijavim nasilje? Ko je nadležan? Šta će se tim povodom preduzeti? Šta će biti posle moje prijave? Šta će biti s mojom decom?
Ako žrtva ne zna odgovore na ova i mnoga druga pitanja, ona se koleba, povlači i često odustaje od prijave. Zato je od presudne važnost da su informacije o načinu prijavljivanja nasilja, postupanju institucija i državnih službenika/ca lako dostupne i da se u svakoj situaciji primenjuju procedure propisane novim Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici, a koje garantuju da će žrtva koja prijavi nasilje biti zaštićena i detaljno obaveštena o pravima, merama zaštite i svim koracima u budućem postupku.
U slučaju kada se nasilje događa, žrtva (ili neko blizak žrtvi) najčešće poziva policiju na broj 192. Prilikom prijave nasilja treba navesti: ime i prezime žrtve, ime i prezime nasilnika, adresu gde se nasilje dešava. Takođe, treba opisati šta se i kako desilo, da li je bilo pretnji, upotrebe oružja ili oruđa, da li su nanete telesne povrede, ima li svedoka i sl. Važno je reći i da li postoji strah za vlastitu bezbednost ili bezbednost dece i drugih članovi porodice.
Nakon što primi poziv, policija je u obavezi da izađe na lice mesta, zaustavi nasilje i zaštiti žrtvu (patrola je dužna da odmah obavesti nadležnog policijskog službenika o svakom nasilju u porodici ili o neposrednoj opasnosti od njega). Dakle, policija u patroli, kao ni dežurna služba u policiji, nisu zaduženi za procene, u smislu da li je neka situacija urgentna ili nije, i ukoliko odmah ne obaveste nadležnog policijskog službenika, oni krše zakon.
Po dolasku, policijska patrola uzima izjavu od žrtve i to (obavezno) bez prisustva nasilnika. Policajac/policajka postavlja pitanja o tome da li i je ranije bilo nasilja, da li je žrtva povređena, da li je nasilje ranije prijavljivano policiji ili Centru za socijalni rad, da li je nasilnik odgovarao pred zakonom, da li je bio u zatvoru, da li je u toku postupak razdvajanja ili razvoda, da li su deca izložena ili prisustvovala nasilju, da li postoje prethodne mere zaštite ili hitne mere. Veoma je važno da žena odmah izvesti policiju ukoliko ima problem oko starateljstva ili viđanja oca sa decom, i ukoliko su već izrečene mere zaštite, jer policija nema ove podatke u svojim evidencijama.
Prilikom intervencije policajci će uzeti izjavu i od nasilnika i drugih članova porodice ili svedoka događaja. Opisaće ili snimiti povrede i prostor u kome se nasilje desilo. Ukoliko su ženi nanete povrede, pozvaće hitnu pomoć ili će prevesti žrtvu do zdravstvene ustanove, ili će je uputiti da sama ode i zatraži lekarski izveštaj o nanetim povredama (izveštaj, ne lekarsko uverenje).
Nasilnik će biti zadržan osam sati u policijskoj stanici, gde će u svojstvu mogućeg učinioca dati izjavu. Ako nasilnik nije doveden u policijsku stanicu (jer npr. nije zatečen na licu mesta), procena rizika počinje odmah po prijemu informacija o nasilju.
Nadležni policijski službenik (ne onaj koji je bio u patroli na intervenciji, već specijalizovani) može u periodu od osam sati ponovo da pozove žrtvu nasilja na razgovor. On procenjuje da li postoji neposredna opasnosti od nasilja u porodici. To znači da procenjuje da li je nasilnik spreman da počini ili ponovi nasilje; da li postoji pretnja ubistvom, samoubistvom ili postoji opasnost usled posedovanja oružja; da li postoji sumnja na mentalnu bolest ili zloupotrebu psihoaktivnih supstanci; da li postoji sukob oko starateljstva nad detetom (decom); da li nasilnik ima izrečenu meru zaštite od nasilja u porodici ili hitnu meru; da li je žrtva u strahu i očekuje da će se nasilje ponoviti ili nastaviti.
Nadležni policijski službenik će u bilo kojem od ovih slučajeva izreći pismeno naređenje o hitnoj meri, bez obzira na moguće protivljenje žrtve. Na ovaj način država pokazuje da štiti žrtvu, a nasilnik dobija ozbiljno upozorenje da prestane sa nasiljem.
Nasilnik može da odbije da primi naređenje, ali hitna mera ipak važi 48 sati. Na naređenje policije nasilnik ne može da podnese žalbu. On je u obavezi da se javi policiji nakon 48 sati i sazna da li je hitna mera produžena. To znači da bi žrtva trebalo da je bezbedna od uticaja nasilnika 56 sati i tako joj se pruža mogućnost da predahne i dobije potrebne informacije, dok je nasilnik u policiji i pod dejstvom hitne mere. Nadležne institucije, takođe, dobijaju potrebno vreme da prikupe informacije i odluče da li će tužilac pokrenuti krivični ili prekršajni postupak.
Javni tužilac može predložiti produženje hitne mere na još 30 dana, i u roku od 24 sata taj predlog može dostaviti sudu. Sud o predlogu odlučuje u roku od 24 časa bez prisustva nasilnika ili žrtve. O konačnoj odluci suda biće obaveštena i žrtva.
Ja znam gdje će ovo moje putovanje odvesti, rekla mu je. Umrla je poslije tri dana. Svjedoci koji su bilo pored nje u tim trenucima, rekli su da je njena smrt došla vrlo mirno, njene posljednje riječi, dok je gledala gore bile su: "Isus, Isus!" - Bilo je to "propovijedanje kroz smrt", kako kaže Schmidt.
Nekoliko dana kasnije Schmidta je nazvao liječnik iz te bolnice, da mu kaže da nikad nije vidio da netko tako mirno umre . "Što je ta žena imala, a ja to nemam?", pitao je. "Ja vam mogu točno reći što je imala", rekao je Schmidt i pozvao ga je da dođe u crkvu.
Za vrijeme bogoslužja, dok je tekla molitva za bolesne, liječnik je sam doživio iscjeljenje na njegovo veliko iznenađenje. Bogoslužje i daljnji razgovor sa Schmidtom je na njega ostavilo takav dojam, da je odlučio prihvatiti Isusa, dok se svojim automobilom vozio natrag kući. Zaustavio je auto pokraj puta, uključio svjetla upozorenja i oboje su se počeli moliti iz sveg srca Isusu.
Iznenada se kraj njih zaustavila policijska patrola, koja je provjeravala automobil i tražila njihove dokumente, kada su ih upitali zašto stoje ovako na putu u ovo kasno doba, oni su odgovorili da se "mole!". Policajci su sada postali još više sumnjičavi, tako da su Schmidta i liječnika testirali na alkohol. Rezultat je naravno bio negativan. Prije nego što su otišli, liječnik je rekao jednom policajcu: "Mladiću, iskreno se nadam da ćeš i ti jednog dana iskusiti ovako nešto predivno kao ja večeras!"
Nekoliko dana kasnije, Schmidtov telefon je ponovno zazvonio. Ovaj put razgovor s njim je tražio mladi policajac, koji je pitao: "Recite mi, što to taj doktor ima a ja nemam?" "Ja vam mogu točno reći što on to ima," rekao je Schmidt i pozvao ga na bogoslužje. Policajac je došao zajedno sa svojom djevojkom. Zapanjujuće je kako je jedna mirna smrt djeteta Božjeg tako utjecala na druge ljude", kaže na kraju Šmidt.
U nedjelju, 7. veljače, oko 9 sati prije podne, Đuro Majstorović (35), izbjeglica iz sela Rajlovac kod Bihaća, a nastanjen na području Ivanjska kod Banja Luke, dovezao se traktorom pred župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Ivanjskoj.
Motornom pilom je oborio drvene nosače osvjetljenja crkve, razrezao glavna ulazna vrata crkve i podrezao stablo jedne od drevnih lipa pred crkvom. Njegova majka je obavijestila obližnju policijsku postaju, a policijska patrola je ubrzo došla i spriječila daljnje vandalsko ponašanje dotičnoga.
Biskup Komarica je zahvalio policiji što su spriječili teža zlodjela te ih zamolio da informiraju kod nadležnih službi u adekvatnom zbrinjavanju dotične osobe. Obodrio je župnika i župljane da se ne daju zastrašiti, nego da zajedničkim naporom poprave nanesenu materijalnu štetu na crkvenoj imovini.
Iz Operativnog centra Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo također su potvrdili da je došlo do nesreće. Na mjesto nesreće je upućena policijska patrola, a također i Hitna pomoć kako bi se utvrdio stepen povreda učesnika u ovoj nesreći.
Vaša nova lozinka je poslana na email koji ste unijeli.
Ukoliko u narednih pola sata ne dobijete mail, provjerite SPAM / JUNK folder da mail nije tu "zalutao" - ukoliko mail ne stigne, javite nam se na regist...@slobodna-bosna.ba
Po završetku registracije, dobićete email sa linkom za aktiviranje korisničkog naloga.
Ukoliko u narednih pola sata ne dobijete mail, provjerite SPAM / JUNK folder da mail nije tu "zalutao" - ukoliko mail ne stigne, javite nam se na regist...@slobodna-bosna.ba
Splitska zajednica muslimana broji 754 člana. Njihov medžlis ili sjedište zajednice se nalazi u Dominisovoj ulici gdje su i uredi, učionica i imamov stan. Tu je nekada bio i molitveni prostor, ali zbog skučenosti se preselio u Cosmijevu, gdje je zakupio kvadrate u gradskom vlasništvu.
Doduše, možda bi bilo bolje da nije.
"Gotovo svakog jutra u sezoni se spuštamo do ispred ulaza s kantom vode pošto tamo stoji lokva urina. To je sramota. Naše kamere sve to bilježe, i to frontalno. Imamo snimki koliko hoćete, ali meni se, da vam pravo kažem, više gadi to i gledat", govori za Slobodnu Dalmaciju Vahid Hadžić, glavni imam Islamske zajednice Split.
Iz medžlisa su zvali i komunalce, a oni su im samo kazali da tu ne mogu ništa, jer ih ima premalo. Doduše, onaj ko povremeno obavlja taj posao rastjerivanja urinatora umjesto njih su, ističe zahvalni imam, konobari iz Bokerije.
Nekad je, do prije koju godinu, svjedoči imam, tu znala proći i policijska patrola, ali u zadnje vrijeme na ovom potezu takva pojava nije zabilježena.
"Zbog toga smo se osjećali sigurnije, a i neke stvari su se na taj način prevenirale. Primjerice, ovdje u Dominisovoj nam je netko obavio veliku nuždu pred ulazom. A u travnju smo imali situaciju gdje se jedan momak došao pomokriti na naša vrata, a kad je vidio naše obavijesti i natpise na vratima, sve ih je počupao i bacio na pod. Onda je kleknuo na njih i ismijavao se našoj molitvi, pa pljunuo prema medžlisu i pokazao srednji prst. Da se razumijemo, ovakvi ciljani ekscesi nisu česti, možda jednom godišnje... Ali, svakako nije ugodno", priča Hadžić.
Imam pokazuje snimku na kojoj se sve ovo jasno vidi, uključujući lice. Sve je prijavljeno policiji koja, do dan danas, nije dala nikakvu povratnu informaciju.
Sagovornik Slobodne Dalmacije nije zadovoljan ni s općenitim nivoom higijene stare jezgre.
"Kamion Čistoće nikad, pa ni van sezone, kada nema štekata, ne uđe u ovu našu slijepu uličicu, da je malo prođe onim svojim četkama. A tek Židovski prolaz... Katastrofa. Ono je zona sumraka. Osobno sam nekoliko puta intervenirao da postave tu nekakvu rasvjetu, prvenstveno radi građana. Da ne govorimo da bi se od njega mogla napraviti i jedan važan punkt lokalne turističke ponude. Dubrovnik, gdje sam odrastao, je suočen s istim problemima, ali ih puno bolje rješava. Svakako, ovaj grad će uskoro trebati odlučiti što želi biti, prostor za pijančevanje ili fini turizam."
Hadžić kaže da je svjestan kako svojim apelom ne može puno promijeniti, ali je imao potrebu ovim putem iskazati svoj revolt. Jednostavno, ne sviđa im se da njihov ulaz obnaša ulogu javnog pisoara.
"Ali to nezadovoljstvo nije samo moje. Ako pogledate Facebook stranice koje se tiču Geta, postoji opće ogorčenje stanjem. Situacija je zaista jako loša. Morali smo nabaviti prozore s trostrukom izolacijom jer nam ispod prozor pijane i drogirane grupe proizvode neljudske krikove čitavu noć, a nitko ne reagira. Doduše, više nema tko ni reagirati, jer su svi odselili. Zapravo, taj premještaj je reakcija starosjedioca na sve ovo što se događa", ukazuje imam.
Međutim, isti taj turizam dovodi i neka nova lica u prostor u Cosmijevoj.
"I dok su na odmoru, ljudi imaju potrebu prisustvovati našoj glavnoj molitvi petkom u podne. Tada nas posjeti oko 150 ljudi, od kojih su polovica stranci. Redovito nas zovu s recepcije hotela, pitaju kad je molitva. Za velike blagdane se pojave i na desetine Indijaca i Bangladešana koji su, čini mi se, došli ovdje raditi. Nažalost, ne mogu nas posjećivati češće jer im se radna mjesta nalaze van Splita. Svakako, prije smo znali održavati i više molitava, ali sada više nemamo za koga. Nema više vjernika, odselili su se. U samo prošloj godini je nekoliko naših Getana otišlo trbuhom za kruhom u Njemačku, Austriju i Švedsku. Jednostavno, više nije atraktivno živjeti ovdje. Za kupiti svaku glupost moraš paliti auto, a o buci da ne pričamo..."
Hadžić već 18 godina živi u Splitu. Nekoć se, priča, znao dovikivati sa susjedima preko prozora, pravo mediteranski. Sada su te škure zatvorene, što zbog prekomjernih turističkih decibela, što zbog toga što ih, većinu vremena, nema ko otvoriti. Imam kaže da se, po njegovoj procjeni, od njegova dolaska prepolovio broj stanovnika u Getu. Njegovi prvi susjedi ili prodali stanove i odselili na obronke grada ili su - (iz)umrli.
"Znate, ja na ovoj adresi živim po službi. Ali, zbog svega što se ovdje događa, galame i nereda, radije bih bio negdje drugdje, u nekom drugom kvartu, gdje je život normalniji, a uvjeti bolji. Ovo sada sve skupa pomalo već gubi smisao. Hoće li nam Grad povisiti najamninu? Moguće, postoje nekakve najave. Ako se to dogodi, mi ćemo sigurno morati odseliti i, nadam se, pronaći novu, pitomiju lokaciju za naš molitveni prostor. Mala smo zajednica, nećemo to moći pokriti našim sredstvima. Ipak, to bi za nas mogla biti sreća u nesreći. Jer, odlazak odavde bi mogao biti pravi mali blagoslov."
Imam se prisjeća kako je prije u centru Splita bilo puno življe, interesantnije, ali i mirnije. Sada grad lagano postaje pustinja, a uslijed toga se domoroci tamo osjećaju kao endemske vrste. Stoga, čini se Hadžiću, je čitav tekući proces turistifikacije nepovratan.
"Mojih četvero djece, koji su više-manje odrasli u Splitu, sada svi studiraju u inozemstvu. Osim mlađeg sina koji je u Zagrebu. Vole ovaj grad, ali im je, zbog svega što se tu događa, sve napornije dolaziti tu. Sve mi se čini da će svi oni ostati živjeti negdje vani."
Negdje gdje im niko ne zalijeva prag urinom. Dobro, barem ne baš svaki dan.