Divoševo evanđelje
Vaska Sotirov Đukić
|
DIVOŠEVO EVANĐELJE |
|
Lilije, cvijetu ime – krin ... Knjigi Divoša ... Pisa knjige Divošu ... Knjige Divoša Tihoradića. Završanin (oko 1330 godine)
Nepoznati Završanin, zemljak Divošev, koji je imao svoju baštinu u bosanskom zaleđu Splita, napisao je Divoševo evanđelje. U njemu se nalazi glosa o krinu i bilješka o vlasniku knjige. Patareni su sebe upoređivali sa ljiljanom u polju, a predstavu ovog cvijeta kao svoj simbol rado su uplitali u reljefe na stećcima. Dizdar, Mak. Stari bosanski tekstovi. Sarajevo : Bosanska riječ, 2012. Str. 71 |
|
OPIS |
|
Evanđelje Divoša Tihoradića je napisan na pergamnetu, ali ima 6 papirnih listova koji su kasnije dodani jer je kodeks bio oštećen. Iskidani su počeci evanđelja koja su obično ukrašena zastavicama i inicijalima. Minijature Divoševog evanđelja spadaju među najljepše, pored Miroslavljevog evanđelja. One predstavljaju ljudske likove, životinje apokaliptičnih oblika i biljne preplete, simbole evanđelista kao lik apostola Marka u obliku lava. Pisan je bosančicom, nelijepim poluustavom, najvjerojatnije je pisar bio Manojlo Grk što se vidi na listu 66, koji je pisao i Manojlovo (Mostarsko) evanđelje, a naručilac je bio dvorski pristav Divoš Tihoradić, što se jasno vidi na marginama listova 24, 42, 132 i 182. Paleografski je slično sa Manojlovim i Čajničevim evanđeljem. Divoš Tjehoradić ili Tihoradić je historijska ličnost, bosanski feudalac iz 14 vijeka, iz Usore u istočnoj Bosni, koji je naručio za sebe evanđelje tipično za Crkvu bosansku, kojoj je, najvjerovatnije, on i pripadao. Prema zapisu iz 1603. godine, kodeks je bio u pravoslavnom Manastiru u Donjem Zastupu. Evanđelje je nađeno 1960. god. u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja na Limi, u Crnoj Gori. U onom istom kraju iz koga su upravo u Divoševo vrijeme dolazile anateme pravoslavne crkve na Bosance, „triklete babune“, a među njima i kletve na samog bana Stjepana Kotromanića, na čijem je dvoru živio Divoš Tihoradić kao dvorski pristav, na kraju 13 i početkom 14 vijeka. Igrom slučaja nešto slično se dogodilo i sa većinom ostalih bosanskih rukopisa – dospjeli su u Rim, Veneciju, Petrograd, i druga mjesta, centre katoličanstva i pravoslavlja. Ipak, to nije samo slučaj – osiromašeni Bosanci poslije propasti svoje zemlje 1463., odnosno 1482. godine, lutali su kao iseljenici svijetom i ove dragocjene spomenike svoje kulturne baštine otuđivali prodajom. Sada je u Crkvenom muzeju na Cetinju, čuva se pod brojem 323. |
|
VIDI I: |
|
Picasa album – Divoševo evanđelje https://picasaweb.google.com/115156917274675590086/DivosevoEvanElje
Facebook album - Divoševo evanđelje https://www.facebook.com/media/set/?set=oa.1411107832498954&type=1 |
|
CITATI |
|
Bosančica |
|
Bosanski dvor Na bogatijim bosanskim dvorovima su i umjetnici odnosno više zanatlije poput zlatara, kaligrafa (Vladislav sin hercega Kosače bio je kaligraf)36, klesara i kovača, glazbenika itd.. U Kraljevoj Sutjesci čuva se dio gotičkoga krilnoga oltara sa slikom poklonstva kraljeva na jednoj, a Kristove muke na drugoj strani. Prva strana pripada tzv. radosnom ciklusu i za prilike kada su krila bila otvorena, a druga žalosnom, odnosno kada su bila zatvorena. Majstor toga sutješkog oltara potječe vjerojatno iz neke škole srednje Europe, možda iz Štajerske, dok se djelo može datirati u rano XV. stoljeće. U istoj riznici čuva se i srebrni kalež na čijem je rukohvatu ugravirano goticom – AVE MARIA. Datira vjerojatno iz druge polovice XIV. ili ranog XV. stoljeća. Sličan rad sa gravurama samo bez originalne čaše nalazi se i u Kreševu. Bilo je vjerojatno mnogo takvih radova, no samo su neka uspjela ostati sačuvana do danas. U isto vrijeme pripada i brončano vedro iz Kraljeve Sutjeske, otkriveno na Bobovcu, a koje svojim ukrasima podsjeća na Korvinovu renesansu. Treba napomenuti još i svakako neprocjenjivo vrijedne oslikane rukopise poput Divoševo Evanđelje iz prve trećine XIV. stoljeća, Hvalov zbornik i Hrvojev misal. http://povijest.net/v5/teme/povijest-bih/2008/bosna-hum-15st-6/ |
|
Bosanski plemići Povijest
bilježi veliko bogatstvo i udio u prekomorskoj trgovini Sandalja
Hranića-Kosače i njegovog sina Stjepana (poznatog kao Hercega
Stjepana). Gospodstvo i sjaj Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koje je
pokazao prilikom učešća na velikom viteškom turniru održanom
1406. Godine u Budimu, uz prisustvo plemića iz cijele Evrope,
govori o sjaju i bogatstvu tih bosanskih velmoža. U ostavini ovih
plemića nalazimo ne samo veliko bogatstvo u novcu, koje je
poticalo iz razvijenih djelatnosti privrede, osobito rudarstva i
posebno kopanja i obrade plemenitih metala, več i u djelima
visoke umjetnosti, posebno obrade metala. Među osobito značajna
djela umjetnosti spadaju rukopisi kodexi, kao što su bili Hrvojev
misal ili Batalovo jevanđelje i drugi brojni kodexi za koje
znademo samo po sačuvanim tragovima rasutim po cijelom svijetu.
Plemići Bosne se, takoreći, takmiče ko će naručiti što
skupocjeniji i umjetnički bolje ukrašen kodex sa novozavjetnim
spisima. Iz ovih kodexa saznajemo ponešto i o vjerskim idejama i
shvatanju pojedinih pitanja iz novozavjetne literature u Crkvi
bosanskoj, čijoj interpretaciji i recenziji pripadaju ovi
spisi. |
|
Emanuel Grk (Manojlo, Manoilo, Manuin), prepisivač i iluminator (XIV. st.). Životopisnih podataka o njemu nema. Sudeći po načinu njegova rada, mješavini bizantskog stila s romaničkim elementima, jedan je od majstora koji su djelovali u južnoj Italiji. Po dolasku u naše krajeve stupio je u vezu s bosanskim velikašima, koji su u njega za svoje potrebe naručivali prepisivanje i iluminiranje vjerskih knjiga. Djelovao je u prvoj pol. XIV. st., a pouzdano se ne zna gdje je boravio. U novije vrijeme iznijeto je mišljenje da je imao svoju prepisivačku radionicu u Bosni, možda u njezinim sjeveroistočnim krajevima (V. J. Đurić). Od brojnih djela koja su nastala u Emanuelovoj prepisivačkoj radionici danas se zasigurno zna samo za dva, budući da se na obadvama potpisao »Manoilo Grk’ pisa sie knige«. Prvo je poznato kao Manojlovo ili Mostarsko evanđelje, a prepisivao ga je u nazočnosti nekog Hlapa, najvjerojatnije predstavnika anonimnoga naručitelja. Drugo je poznato kao Divoševo evanđelje, a pisano je za bosanskog velikaša iz Usore Divoša Tihoradića, koji se spominje u ispravama iz 1332. te 1333, kada je naveden kao pristav. Manojlovo evanđelje po nastanku je starije i ima skromnije i naivnije izrađene ukrase, koji pokazuju sklonost romaničkoj stilizaciji, izraženoj mnogo više u Divoševu evanđelju. Te i neke druge razlike između tih dvaju rukopisa navele su Grickatovu na pomisao da su bili prepisani u većem vremenskom razmaku (čak i od više desetljeća), a općenito se smatra da su nastali za potrebe bosanskih krstjana. |
|
Manastir Podvrh u Bistrici Bjelopoljskoj Malo je poznato da se u ovom malenom hramu čuva jedan od najlepših srednjovekovnih živopisa i da su njegov ikonostas i Divoševo jevanđelje zadivili svet 1971. na velikoj izložbi u Parizu. Tu, u zaseoku Glavača, nalazi se manastir Podvrh, posvećen svetom Nikoli. O njegovoj lepoti, bogatstvu i značaju saznalo se tek pre pola veka, zahvaljujući prvenstveno velikom pregaocu i znamenitom istraživaču našeg srednjeg veka, dr Aniki Skovran. Podignut je na osami, podalje od sela. Izdaleka gledano, sa svojim daščanim krovom više liči na kakvu staru, crvotočnu galiju koju je neki moćni talas Bistrice izbacio i ostavio na toj hridini, ili starovremsku brvnaru, nego na bogomolju. Uprkos neponovljivoj lepoti ikonostasa manastira Piva, koji je bio predviđen za izlaganje na velikoj izložbi "Umetnost na tlu Jugoslavije od praistorije do danas", organizovanoj 1971. u Gran Paleu u Parizu, na predlog upravo Anike Skovran poslat je ikonostas manastira Podvrh. On je tamo zablistao u svom sjaju i, kako veli Anika Skovran, "bio najubedljiviji tumač lepote postvizantijske umetnosti na tlu Balkana". A na toj izložbi svet je zadivio još jedan eksponat iz riznice ovog manastira - Divoševo jevanđelje iz 1330, pronađeno tek septembra meseca 1960. u vešto maskiranoj manastirskoj skrivnici. Ova prekrasno ilustrovana knjiga, rukotvorina grešnog Manojla Grka, predstavlja jedan od najznačajnijih rukopisnih spomenika na pergamentu iz tog vremena. Pisana je u slavu nekog bosanskog plemića Divoša Tihoradića, koji se pominje u poveljama bosanskog vladara Stjepana Kotromanića kao svedok u nekom sporu Bosanaca sa Dubrovčanima. |
|
Tihoradići Velikaška obitelj u srednjovjekovnoj bos. banovini i kraljevstvu; njezini su se posjedi nalazili u ist. dijelu Usore, odn. između donjih tokova rijeka Bosne i Drine sa središtem u gradu Srebreniku. Prvi poznati članovi obitelji bili su Vitan (spominje se 1326. i 1333) i Divoš, koji se spominju kao usorski velikaši za vladavine bos. bana Stjepana II. Kotromanića. Po Divoševoj narudžbi iluminator Manojlo Grk napisao je ustavnom ćirilicom Divoševo evanđelje, koje je 1960. pronađeno u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kraj Bijeloga Polja. Kneza Vitana naslijedio je sin Tihčin (spominje se od 1345. do 1367), a njega sin i župan Juraj Tihčinović (spominje se 1392). Nakon Jurjeve smrti njegovi su se nasljednici vojvoda Vukmir (?–1424) i knez Vukašin (?–1430) počeli nazivati Zlatonosovićima. U izvorima iz druge pol. XIV. st. spominju se još kao članovi obitelji Tihoradića knez Miloš (spominje se 1357), tepčija Sladoje (spominje se od 1357. do 1373) i Dobroslav (spominje se od 1380. do 1393), a u prvoj pol. XV. st. još i knez Pribić Milošević (spominje se od 1420. do 1421). |
|
LINKOVI |
|
Crkveni muzej na Cetinju http://cetinje.travel/riznica-cetinjskog-manastira/ Rukopisi iz crkve sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja - vodeni znaci i datiranje |
|
Literatura |
|
Anđelić, Pavao. Postojbina i rod Divoša Tihoradića. Zagreb : Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.25-26 Rujan 1976. http://hrcak.srce.hr/index.php?id_clanak_jezik=21768&show=clanak Dizdar, Mak. Stari bosanski tekstovi. Sarajevo : Svjetlost, 1971. http://makdizdar.ba/stari-bosanski-tekstovi/ http://bs.scribd.com/doc/181015953/Stari-bosanski-tekstovi-docx Đurić J., Ivanišević R. Evanđelje Divoša Tihoradića, Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU, Beograd, 1961. Grickat, Irena. Divoševo jevanđelje, filološka analiza. Južnoslovenski filolog (Beograd), 25(1961–62) str. 229–230, 250–255. Kuna, Herta. Hrestomatija starije bosanske književnosti. Vidi u: Nakaš, Lejla. Hrestomatija iz historije književnog jezika, I dio ; za internu upotrebu. http://www.scribd.com/doc/117438839/Hristomatija-I Kuna, Herta. Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo : Forum Bosnae , 2008. Vol. 45/08., 383 str. + ilustracije Samardžić Biljana. Pogled na ćiriličko pismo u Bosni u vrijeme vladavine Tvrtka i Kotromanića. Srpski jezik - studije srpske i slovenske, 2009, vol. 14, br. 1-2, str. 191-205 Skovran, A. (1959) Crkva sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja. Starinar, nova serija, knj. IX-X, 355-366 Stanković, Radoman. Rukopisi iz crkve sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja - vodeni znaci i datiranje . Beograd : Narodna biblioteka Srbije, 2005 Šimić, Marinka. Natpisi na stećcima u Boljunima kod Stoca. Stolac : Matica hrvatske, ogranak Stolac, 2003. |