Batalovo evanđelje
Vaska Sotirov Đukić
|
BATALOVO EVANĐELJE |
|
V ime otca i sina i svetago duha. Sej knjige napravi tepačija Batalo, svojim dijakom Stankom Kromirijaninom. Stanko Kromirijanin, dijak (1393)
Sej spravi knjige tepačija Batalo, koji biše mnogo slavan, koji držaše Toričan i Lašvu. A za njim biše gospoja Resa, Vukca vojevode kći. A biše joj jedan brat vojevoda bosanski, a drugi knez bosanski, a tretji ban hrvatski. A tada Batalo tepčija držaše Sanu. I grediše mu na voznicih vino iz Kremene u Toričan. A on biše mnogo dobar dobrim ljudjem, i mnogo slavan dobrim krstijanim. I zato ga bog množaše, u viki vikom, amin.
Natpis na grobnici tepačije Batala urezan je u kamen u Batalovom mauzoleju, podignutim na lokalitetu Gradina kod Travnika: A se leži uzmožni muž tepčija Batalo bosanski. A pisa Radomil dijak. Dizdar, Mak. Stari bosanski tekstovi. Sarajevo : Bosanska riječ, 2012. Str. 131, 132, 158 |
|
OPIS |
Ovo evanđelje pripada bosanskim rukopisima na kraju 14 vijeka koji su pisani bosančicom. Pisar krstjanin Stanko Kromirjanin prepisao ga je 1393. godine na pergamentu za tepčiju Batala koji je bio dvorski službenik u periodu od 1392. do 1400. godine. Često se njegovo ime spominje kao ime svjedoka u vladarskim ispravama, uz to je išao na vojne pohode sa kraljevima Dabišom i Ostojom, dok je u doba kraljice Jelene 1397. godine bio njen savjetnik na dvoru. Zahvaljujući ženidbi sa Resom, sestrom jednog od najmoćnijih bosanskih feudalaca Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Batalo je bio gospodar Lašve, Sane te grada Toričana. Batalovo evanđelje je doživjelo sudbinu mnogih bosanskih srednjevjekovnih rukopisa koji su pripadali Crkvi bosanskoj i proglašeni heretičkim te je tokom čestih inkvizicijskih pohoda oštećeno, a danas su sačuvana samo četiri lista pergamenta na kojima su odlomci iz Ivanovog evanđelja. Kodeks je započet cinober tintom a zatim nastavljen crnom tintom. Paleografski je sličan Pripkovićevom evanđelju. Prema zapisu pisara Kromirjanina, starac Radin je odobrio ovo evanđelje, i time je to neposredan dokaz da su i pisar i Batalo bili članovi Crkve bosanske, jer starac je visoka titula unutar hijerarhije Crkve. Zahvaljujući sačuvanom kolofonu, pored podataka o godini nastanka i o pisaru, sačuvan je spisak imena 28 djedova (poglavara Crkve bosanske) u periodu od prvog djeda Jeremije koji je osnovao i vladao Crkvom bosanskom od 1010. do 1024. godine pa sve do djeda Ratka I koji je vladao od 1370. do 1393. godine. Kasnije je dodan spisak crkvenih poglavara koji su vladali od 1400. do 1465. godine, a prema njemu posljednji djed je bio Ratko II. I ovo evanđelje spada u skupinu srednjovjekovnih rukopisa koje se nalaze van Bosne i Hercegovine. Prema nečitkom zapisu na jednom listu, vidi se da je kodeks 1703. godine bio poklonjen manastiru Skrbatino, ali je nepoznato kako je ostatak došao u privatan posjed učitelja Meledinova u selu Kuluk u Makedoniji, da bi na kraju, jedan od počasnih članova Imperatorske javne biblioteke „Saltykov-Ščedrin“, poklonio biblioteci. Da je Batalo bio izuzetno poštovan i cijenjen tepčija i bogumil, govori i otkriće 1915. Godine njegovog mauzoleja na uzvišenju Crkvine kod Turbeta blizu Travnika. Nažalost, zbog nestručnog otkopavanja i lovaca na blago, potpuno su uništeni ostaci freski živih boja koji su se nalazili na zidovima mauzoleja, a u grobnici su nađeni samo ostaci brokatne zavjese, sve ostalo je opljačkano i uništeno. |
|
VIDI I: |
|
Picasa album https://picasaweb.google.com/115156917274675590086/BatalovoEvanElje?authkey=Gv1sRgCLuPo7et94OIVg Facebook album https://www.facebook.com/media/set/?set=oa.1415242745418796&type=1 |
|
CITATI |
|
Batalo bos. tepčija (? – ?, nakon 8.XII.1400). Naslov tepčije (dvorski dostojanstvenik i službenik) nosio je od 1392. do 1400., češće se spominje kao svjedok u vladarskim ispravama. Oženjen Resom, sestrom vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bio je gospodar župa Lašve i Sane te grada Toričana. God. 1392. boravio je za voj. pohoda s kraljem Dabišom u Donjim Krajima, 1397. spominje se kao jedan od savjetnika kraljice Jelene, 1398. nalazio se s kraljem Ostojom u Duvnu, a 1399. u Usori. God. 1393. za njega je pisar Stanko Kromirijanin prepisao Batalovo evanđelje, koje u jednoj bilješci ima popis poglavara Crkve bosanske, kojoj je i Batalo pripadao. |
|
Batalo i gospoja Resa Istoričar I. Ruvarac se, takođe, zainteresirao za zapis, pa je utvrdio da je “gospoja Resa” kći Vukca Hrvatinića, vojvode bosanskog, prema tome i sestra vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a identificirao je i oba njena druga brata kao istorijske ličnosti. Sana i Lašva su župe, a i grad Toričan pominje se u dokumetnima, istina, tek 1503. godine. S druge strane, Stanko Kromirjanin izričito kaže da je kodeks “prikazao” starcu Radinu, a kako se zna da je titula starac vezana za hijerarhijski stepen u Crkvi bosanskoj, jasno je da je jevanđelje na neki način odobrio starac Radin, što je izravan dokaz o pripadnosti i pisara i vlasnika kodeksa Crkvi bosanskoj. Kuna,
Herta. Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo : Forum
Bosnae , 2008. |
|
Batalova grobnica u Turbetu kod Travnika (mauzolej) Batalovu grobnicu (mauzolej) je 1915. godine otkrio kapetan Teplý na uzvišenju Crkvine. Crkvine predstavljaju višeslojno arheološko područje koje datira u kulturno-povijesnom kontinuitetu od neolita i eneolita, pa preko ranorimske nekropole i kasnoantičkog mauzoleja do kraja 14. st. Batalova grobnica je prvobitno bila smještena u objekt (mauzolej) kvadratne osnove (dimenzija 5,80 x 5,80 m) sa trijemom (dimenzija 7,20 x 3,10 m). U vrijeme prvih arheoloških istraživanja 1915. godine oko grobnice su zatečeni ostaci zidova mauzoleja, visine 80-85 cm, i velike količine razbacanih sedrenih blokova. Na blokovima su primijećene slikarske dekoracije živih boja. Oko mauzoleja je bilo manje dvorište opasano sa svih strana iskopanim jarkom, tako da je objekt podsjećao na malo utvrđenje. Pokojnik je sahranjen u kamenom sarkofagu od pješčara i položen u dvostruku zidanu raku (dimenzija 2,05x1,05x1,26 m). Glava pokojnika je bila okrenuta prema zdjelici udubljenoj u gornjem uglu sarkofaga. U zidovima grobnice, iznad sarkofaga, bile su učvršćene konzole koje su držale unutarnju pokrovnu ploču. Na taj način raka je na prvi pogled izgledala prazna i zaštićena od pljačkaša. Ispod ploče je pronađena tekstilna zavjesa pričvršćena željeznim čavlima. Na gornjoj ploči (dimenzija 2,25x1,25 m) je stajao stećak u obliku sljemenjaka (dimenzija 1,45x0,60x0,80 m). Najzanimljiviji dio konstrukcije donjeg dijela rake je čeona kamena ploča sa natpisom u bosanskoj ćirilici, dimenzija 17 x 24 cm. Ploča je oštećena u gornjem dijelu na kojem se nalazi prvi red natpisa i u gornjem desnom uglu. Natpis je u cijelosti rekonstruiran i glasi: Ase leži] uzmo [žni] muž' t [ep']čija Batal[o] bosan'ski a pisa Radomil' dijak'. Prigodom iskopavanja zatečene su samo razbacane kosti pokojnika i ostaci brokata. Nisu pronađeni nikakvi grobni prilozi. Između dva svjetska rata sagrađena je crkva koja je apsidom nalegla na ulazni dio grobnice. Crkva je porušena tijekom II sv. rata. Na njezinim temeljima 1970. godine sagrađena je nova, Crkva sv. Jovana Krstitelja. U posljednjem ratu Crkva je pretrpjela oštećenja i u tijeku je njezina sanacija. http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2531 |
|
Crkva bosanska Spomenuta računica, koja mu je omogućila takvu konstrukciju, sastojala se u pretpostavci da su tobožnji »djedovi« »Crkve bosanske« iz zapisa u fragmentu Batalova evanđelja (1393). koji se ondje spominju prije podatka o »gospodinu« Rastudiju, bili heretički poglavari prosječno po četrnaest godina. Taj je, pak, broj dobio iz dalje pretpostavke koju je tek i trebalo dokazati, tj. da je »Crkva bosanska« osnovana »negdje izmedu godine 1000 i 1018«, Prema tome, problem bi doista bio jednostavan: broj godina koje odvajaju osnutak »Crkve bosanske« od tobožnjeg vremena Rastudijeva trebalo je podijeliti s brojem tobožnjih »djedova«! Tako se Mandićev metodički postupak u tom neobično važnom pitanju sastojao od čitavog niza nedokazanih i proizvoljnih pretpostavaka. Napokon je Mandić ipak pronašao neki izvor kojim je svoje domišljanje pokušao potkrijepiti: bilo je to grčko žitije Ivana Vladimira, dukljanskog kneza, sastavljeno potkraj XVII stoljeća i objavljeno godine 1690. Šidak, Jaroslav. Problemi heretićke “Crkve bosanske” u najnovijoj historiografiji (1962-1979) |
|
Crkva bosanska, heretički univerzitet Osim svega, srednjovjekovna bosanska crkva na zapadu je proskribirana i shvatana kao heretički univerzitet ili univerzitet slobodne misli kojemu se treba suprotstaviti. Slobodoumni su to uzeli razlogom da je imaju radi čega posjećivati, čak u smislu hodočastiti crkvu/univerzitet /o tome svjedoče arhivi Holandije, Belgije, Škotske… – pogledati kod bibliografa Mustafe Ćemana/. Kako je cijela pojava ovjekovječena pismenošću, a tekstovi sežu u Srednji vijek, imamo priliku uznastojati i razumijevati samu bit i pratiti nit, koju u vremenu moste životi, pismo i misao njime ispisana iscrtavajući razlike i sličnosti čiji dio usuda živimo i danas. Po svemu, misleći medijeval, Miroslav Krleža je upravo taj aspekt i posebno promišljao. Dok je u Vatikanu proskripcija uzimana kao razlog za ratne pohode i uništenje Dobrih Bošnjana, kod intelektualaca je uzimana kao dokaz o slobodoumlju. U sasvim određenom smislu Bosna je opstala ista do današnjeg dana. O tome, evidentno svjedoči svojim teritorijem, jednako poviješću i suvremenošću – Bosna i Hercegovina kao takva. Tako gledano, bosanskog čovjeka i njegov duhovni habitus, kulturnocivilizacijski znak karakterističan bosanski stil i profil, oblikovala su četiri pisma: grčko, latinsko, glagoljsko i ćirilično, a tako i četiri sile, četiri načina mišljenja, četiri umijeća kazivanja, četiri naslijeđa, četiri multiplicirane tendencije prema Bosni i bosanskom čovjeku, etc. Bosanski čovjek se, dakle, pojavljuje, traje i opstaje kao kulturnocivilizacijski amalgam kojega produciraju iznimno složeni uvjeti u kojima, nerijetko, samo uz najvišu cijenu – uspijeva živjeti – na svojoj na plemenitoj. |
|
Crkva bosanska, popis djedova Najznamenitiji sredovječni izvor za poznavanje imena bosanskih djedova i reda, kojim su oni jedan za drugim slijedili, jest Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko Kromirjanin g. 1393 zabilježio 28 imena bosanskih djedova, stavivši ih u dvije skupine prema dvjema glavnim epohama u životu crkve bosanskih krstjana. Tih 28 djedova upravljali su bosanskom bogomilskom crkvom od osnutka te crkve u prvom desetljeću jedanaestog stoljeća pa do djeda Ratka koncem 14-st. U Batalovu odlomku nijesu zabilježene godine, kada je koji djed upravljao bosanskom crkvom. U pogledu vremenoslovlja iz toga ulomka znamo samo to, da je tih 28 djedova vladalo oko 390 godina, dakle svaki prosječno oko 14 godina. Naravno, pojedini djed upravljao je crkvom, neki dulje, neki kraće, ali se nećemo mnogo udaljiti od stvarnosti, ako svakome dodijelimo prosječan broj od 14 godina. Ako tome dodamo djedove iz 15-st., koji su nam poznati iz suvremenih izvora, tada bi bosanski djedovi upravljali bosanskom crkvom slijedećim redom i otprilike u slijedeće vrijeme: Prva Batalova lista Djed: Jeremija (o. 1010-1024); Azarija (o. 1024-1038); Kukleč (o.1038-1052); Ivan (o.1052-1066);Godin (o.1066-1080); Tišemir (o.080-1094); Didodrag (o.1094-1108); Bučina (o.1108-1122); Krač (o.1122-1136); Bratič (o.1136-1150); Budislav (o.1150-1164); Dragoš (o.1164-1181); Dragič (o.1182-1205); Lubin (o.1205-1215); Dražeta (o. 1215-1220); Tomiš (o. 1220-1223); Druga Batalova lista Djed: Rastudije (o. 1228-1230); Radoje (o. 1230-1244); Radovan I (o. 1244-1258); Radovan II (o. 1258-1272); Hlapoje (o. 1272-1286); Dragoš (o. 1286-1300); Povržen (o. 1300-1314); Radoslav I (o. 1314-1328); Radoslav II (o. 1328-1342); Miroslav (o. 1342-1356); Boleslav (o. 1356-1370); Ratko I (o. 1370-1393-X); Treca lista iz suvremenih izvora Djed:
Radomir (o. 1400-1414); Mirohna (o. 1414-1430); Miloje (o.
1430-1450); Ratko II (o. 1450-1465); N. djed (o.
1465-1480); |
|
Freske Batalovog mauzoleja Batalovu grobnicu pronašli su i otkopali 1915. godine gotovo nestručnjaci. Tragajući za “značajnijim” nalazima, oni su imali malo vremena za sitne ulomke maltera sa bojom koji su ležali oko mauzoleja. Truhelka je uz put saopštio da su, “sudeći po ostacima klaka, zidovi mauzoleja bili obojeni šarenim živahnim bojama”. Nekoliko tih ulomaka čuva se još uvijek u depoima Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali oni su po likovnim elementima tako skromni da se na osnovu njihovih uvelih boja jedva može reći nekoliko opaski o paleti Batalovog zografa. Te freske uništene su nepovratno, a one su mogle da nam saopšte, i to upečatljivo, mnoge istine i tajne Batalovog doba. Danas imamo samo dokumente njihovog neospornog postojanja, i to je ponekad dovoljno. Kajmaković, Zdravko. Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo : Veselin Masleša, 1971. Str. 52 |
|
Kolofon u Batalovom evanđelju Rukopis je, u stvari, malen odlomak propalog kodeksa, vjerovatno četveroevanđelja, od četiri lista u kome je sačuvan samo dio Ivanovog evanđelja i zapis u kolofonu, prema kojemu se vidi da je evanđelje napisano1393. god. Iza kolofona kasnije je dodan spisak članova franjevačkog redaminorita u Bosni, što je, takođe, svojevrsna zanimljivost. Tekst donosimo prema fotokopijama u Akademiji nauka BiH. Iz oskudog teksta Batalovog evanđelja ističemo kolofon, koji je relativno velik, i jedan od najzanimljivijih među sačuvanim kolofonima bosanskih kodeksa. Međutim, po formalnim i sadržajnim, osobinama ovaj tekst nije jedinstven. Drugi dio, koji slijedi iza uobičajenog završetka kolofona, pisan je brzopisom i predstavlja svojevrstan panegirik naručiocu teksta, ali, u strogom smislu riječi, on po svom karakteru ne pripada crkvenoslavenskoj književnosti, iako je i njega, kao i kodeks, pisalo isto lice, krstjanin Stanko Kromirjanin. Kuna, Herta. Hrestomatija starije bosanske književnosti. Vidi u: Nakaš, Lejla. Hrestomatija iz historije književnog jezika, I dio ; za internu upotrebu. http://www.scribd.com/doc/117438839/Hristomatija-I |
|
Kolofon, prijepis Kolofon počinje na f.3 i glasi: Vь ime otca i sina i svetago duhь. Seji knjige napravi tepačija Batalo svojim dijakom Stankom Kromirijaninom i okovav je srebrom i zlatom i odiv krosnicom i prikaza je starcu Radinu, a napisaše se sije knjige u dni kralja Dabiše ot rojenija sina božija 1393. lito, po umrti kralja Tvrtka drugo lito. Ovaj dio kodeksa pisan je crvenom tintom (cinoberom) a zatim je zapis nastavljen crnom tintom i manje pažljivom, ali istom rukom: Sei spravi knjige tepačija Batalo koji biše mnogo slavan, koji držaše Toričan i Lašvu, a za njim biše gospoja Resa. Vukca vojevode kći, a biše jedini brat i vojevoda bosanski, a drugi knez bosanski, a treti ban hrvatski. A tada Batalo tepačija držaše Sanu i grediše mu na vozinicih vino is Kremene u Toričan, a on biše mnogo dobьr dobrim ljudem i mnogo slavan dobrim krstijanьm i zato ga Bog množaše u viki vikom amin. Kuna, Herta. Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo : Forum Bosnae , 2008. Vol. 45/08., str. 133-134 http://www.ifbosna.org.ba |
|
Rastudije, djed ili starac Bos. crkve krstjana (XIII. ili XIV. st.), poznat iz fragmenta bos. evanđelja (Batalovo evanđelje, 1393), u kojem se nalazi tzv. Red gospodina Rastudija, popis imena onih koji su upravljali Bos. crkvom prije i poslije Rastudija. Može se s vjerojatnošću poistovjetiti s Rastudijem Bosanskim, kojega spominje pravosl. izvor iz XIV. st. “S’bor pravoverija pljevljanskog “samostana sv. Trojice (Pljevljanski sinodik). Podrijetlom vjerojatno Grk iz Apulije, bio je slikar i zlatar u Zadru, a 1200. se pred split. nadbiskupom Bernardom odrekao krivovjerja. Poslije se vratio u Bosnu i upravljao Bos. Crkvom. http://proleksis.lzmk.hr/43391/ |
|
Saltykov-Ščedrina biblioteka Najbogatija i najvažnija zbirka hrvatskih glagoljskih dokumenata i knjiga izvan naše domovine nalazi se u Rusiji, u Sankt Petersburgu. Radi se o znamenitoj Berčićevoj zbirci, koja sadrži pet glagoljskih kodeksa, 154 fragmenata (ukupno 386 sačuvanih listova), 53 kurzivna glagoljska teksta, pisanih između 13. i 16. st. Zbirka je rezultat dugogodišnjeg strpljivog skupljanja svećenika glagoljaša i akademika Ivana Berčića (Zadar, 1824.-1870.). Čuva se u svjetski poznatoj knjižnici Saltykov-Ščedrina (bivša Imperatorska javna knjižnica, sada Ruska nacionalna knjižnica, jedna od najvećih na svijetu). http://www.croatianhistory.net/glagoljica/novih.html |
|
LINKOVI |
|
Batalova grobnica na Crkvinama kod Turbeta Batalova grobnica u Turbetu kod Travnika, arheološko područje http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2531 Digitalna izložba Nacionalne biblioteke u Rusiji – baština BiH http://www.nlr.ru/eng/exib/cult/bosnia.html E-knjige o bosanskoj historiji http://makdizdar.ba/category/bih-kultura-i-identitet/historija-bih/ Hronološka
historija srednjevjekovne
Bosne Hrvatski glagoljski rukopisi izvan domovine http://www.croatianhistory.net/glagoljica/novih.html Mak Dizdar, Uvod u knjigu Stari bosanski tekstovi |
|
LITERATURA |
|
Dizdar, Mak. Stari bosanski tekstovi. Sarajevo : Svjetlost, 1971. http://makdizdar.ba/stari-bosanski-tekstovi/ http://bs.scribd.com/doc/181015953/Stari-bosanski-tekstovi-docx Dragojlović, Dragoljub. Istorija srednjovekovne bosanske književnosti (I). Beograd : Književna historija, 1983. Vol. XVI/61, str. 87-128. Kajmaković, Zdravko. Zidno slikarstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo : Veselin Masleša, 1971. Str. 50-53 Kuna, Herta. Hrestomatija starije bosanske književnosti. Vidi u: Nakaš, Lejla. Hrestomatija iz historije književnog jezika, I dio ; za internu upotrebu. http://www.scribd.com/doc/117438839/Hristomatija-I Kuna, Herta. Srednjovjekovna bosanska književnost. Sarajevo : Forum Bosnae , 2008. Vol. 45/08., 383 str. + ilustracije Lavrov, P.A. Paleografičeskoe obozrenie kirillovskogo pis'ma. Petrograd : Izdanie Otdělenija russkago jazyka ..., 1914. Ryska 342 s. Serie: Ėnciklopedija slavjanskoj filologii, 99-2441733-X ; 4:1 http://libris.kb.se/bib/2766285 Radojčić, Svetozar. Istočna i zapadna komponenta starih južnoslavenskih književnosti. Beograd : SANU, 1963. Br. 156; str. 12-14 Radojčić, Svetozar. Odlomak bogomilskog jevanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1939. godine. S.l. : Izvestija na Instituta za istoriju BAN, 1964. Br. 14-15; str. 495-509. Ruvarac, Ilarion. Draga, Danica, Resa. Sarajevo : GZM, 1891. Br. III/3; str. 225-238 Solovjev, Aleksandar. Vjersko učenje bosanske crkve. Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1948. Stojanović, Ljuba. Jedan prilog k poznavanju bosanskijeh bogumila. Zagreb : JAZU, 1886. Starine, br. 18; str. 230-232 Šidak, Jaroslav. Problemi heretićke “Crkve bosanske” u najnovijoj historiografiji (1962-1979) http://www.historiografija.hr/hz/1974/HZ_27-28_7_SIDAK.pdf Truhelka, Ćiro. Grobnica bosanskog tepčije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (Kotor Travnik). Sarajevo : Zemaljska štamparija, 1915. Vidi u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, br. 27, str. 365-373 |