Tragom pisane baštine BiH

Dobrodošli svi vi koje interesuje kulturna baština Bosne i Hercegovine. Želim vam da provedete ugodno vrijeme dok razgledate bosanske rukopise koji dokazuju o raširenoj pismenosti i autentičnom pismu i jeziku u doba nepismenog i tamnog evropskog srednjevjekovlja!Zašto je ostalo tako malo rukopisa govore ostaci, koje su slučajno ili namjerno sačuvali inkvizitori tokom proganjanja i spaljivanja bosanskih heretika - bogumila.

„Bibliotekarov posao nije da čita knjige, da kritizira, da pravi bilo kakvu vrstu komentara, osim da sačini kataložni zapis i opis. Najvažnija stvar koju bibliotekari treba da rade jeste da se brinu o zbirci, da budu pasionirani sakupljači različitih izvora, i – naravno – da drže vrata biblioteka otvorenim tako da bilo ko i bilo kada može navratiti i tražiti informaciju, članak za čitanje ili knjigu koju će poneti kući.”

Bakaršić, Kemal. Fragmenti kulturne historije Bosne i Hercegovine. Sarajevo : Magistrat, 2005.Str. 340

„Tragom pisane baštine Bosne i Hercegovine“ je praktični dio mog magistarskog rada iz bibliotekarstva pod nazivom „Primjena novih tehnologija u rekonstrukciji kulturne baštine i identiteta Bosne i Hercegovine.“ (Filozofski fakultet u Sarajevu). Držeći se definicije profesora Kemala Bakaršića šta je to „bibliotekarov posao“, ja sam imala za cilj da okupim na jedno mjesto što više informacija o bosanskim srednjevjekovnim rukopisima, posebno mi je bila želja da napravim digitalnu rekonstrukciju zbirke kodeksa pošto je samo jedan sačuvan na tlu Bosne i Hercegovine, dok se svi ostali nalaze širom Evrope, po raznim bibliotekama i muzejima. A onda da to učinim dostupnim svima koje interesuje jedini period u prošlim stoljećima kada je Bosna i Hercegovina bila samostalna i nezavisna država sa svojim kraljem, moćnim feudalcima i crkvom, vlastitim pismom i, bez obzira na uništene i spaljene „heretičke“ knjige od inkvizije, razbacanim pisanim tragovima koji kada se skupe na jednom mjestu daju mozaik jedne veličanstvene kulture, za koju Krleža kaže:

„Naše bogumilstvo više je simpatiziralo s etikom novog evanđelja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se određuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svijesnu i dosljednu, politički organiziranu mržnju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske šizme i papinstva podjednako, naša bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajući monoteizma monopolom papinstva, ovi naši laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grčku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanđeoske socijalne ravnopravnosti, čitali su evanđelje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti način. Ne vjerujući, da je bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskog biskupa smatrali đavolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom mišljenju) propovijedao Novi zavjet.“

Krleža, Miroslav. Krleža o religiji. Sarajevo : Oslobođenje, 1982. Str. 120