'Nacional' -Zbog cega je sve mucen vukovarski "Jastreb"
Si777bistr
'Nacional' - Za sto je sve mucen vukovarski "Jastreb"
Broj 103, 5. studenog 1997.
RAZRJEŠENA TAJNA NESTALOG NOVCAZA OBRANU VUKOVARA
Mile Dedaković Jastreb, legendarni zapovjednik vukovarske obrane, nakon
pada Vukovara najprije je Poslanicom Predsjednika Tudmana proglašen
urotnikom, veleizdajnikom i lopovom
JASNA BABIĆ otkriva pozadinu nestalog vukovarskog novca.
Snimci: Nacionalov fotoarhiv Nacional objavljuje dosad nepoznate
dokumente koji razrješuju dvije zagonetke o prvom zapovjedniku
vukovarske obrane Mili Dedakoviću Jatrebu: pisanu zapovijed iz listopada
1991. da napusti Vukovar i popis Vukovaraca kojima je podijelio novac iz
Fonda za pomoć i obnovu Vukovara, za koji Božidar Jukić, bivši direktor
Vukovarske banke i sadašnji direktor Badela, tvrdi da je misteriozno
nestao Božidar Jukić, direktor sesvetskog poduzeća "Badel", prije
petnaestak dana ispričao je za Globus svoju verziju sage o obrani i padu
Vukovara. Doduše, njegovo viđenje stvari nema veze s ratom. Kad se u
rujnu 1991. oko Vukovara počeo stezati srpski obruč, Jukić je iz
zagrebačkog ureda u Heinzelovoj ulici već upravljao - kako reče -
"izmještenom" Vukovarskom bankom. Bio je istodobno i saborski zastupnik
SDP-a i prijatelj tadašnjega ministra financija Joze Martinovića. Jukić
kaže da je prema Martinovićevu naputku obavljena ta operacija
"izmještanja" koju opisuje kao "vrlo delikatnu".
Za financijske laike do danas je, međutim, ostala tajna zašto većini
predratnih štediša Vukovarske banke nikad nisu isplaćeni štedni ulozi.
Jer ako je razumljivo da su njihove štedne knjižice nestale u
vukovarskim zgarištima, veliko je pitanje kako je Jukićeva banka,
preseljena u Zagreb još u kolovozu 1991., uspjela izgubiti liste imena i
evidencije uloga svojih klijenata.
No za Globus Božidar Jukić je važan svjedok vremena zbog činjenice da je
u jesen i zimu 1991. bio također i jedan od dvojice opunomoćenih
predstavnika Fonda za pomoć i obnovu Vukovara, sa žiro-računom u
poslovnici Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića. Naime, u tom svojstvu
on danas otkriva: dva dana nakon ulaska srpskih trupa u Vukovar, 19.
studenoga 1991., Mile Dedaković Jastreb odnio je 2, 6 milijuna tadašnjih
dinara iz Fonda za pomoć i obnovu Vukovara. "Taj je novac Jastreb
praktički oteo", izjavljuje Božidar Jukić Globusovu novinaru, tvrdeći da
se tom novcu zatim misteriozno izgubio svaki trag. A to znači da je
legendarni vukovarski zapovjednik novac strpao u vlastiti džep.
Onome tko se sjeća vukovarskih ratnika koji su prljavi, iscrpljeni i
nesretni stizali u Zagreb sredinom studenoga 1991., dobro je poznato da
je Jastreb već tada oglašen za gangstera. Čim su četnici osvojili grad,
Mile Dedaković uhićen je, među ostalim, i zbog navodne krađe 300 tisuća
njemačkih maraka. Uhićenje je bilo logički nastavak TV poslanice
predsjednika Tuđmana koji je Hrvate nastojao uvjeriti kako su pogrešne
njihove predodžbe o vukovarskim braniteljima i njihovu zapovjedniku
Jastrebu. On nije heroj - upozorio je predsjednik Tuđman dva dana nakon
pada Vukovara - nego izdajnik koji je u sprezi s KOS-om i HOS-om
Dobroslava Parage htio u potaji iskoristiti vukovarsku legendu za
državni udar protiv "demokratski izabrane hrvatske vlasti" - kako glasi
omiljena Predsjednikova fraza.
TORBA S NOVČANICAMA Zapravo je Franjo Tuđman panično reagirao na
optužbe vukovarskih ratnika da ih je zbog stalnih nagodbi s JNA i
Slobodanom Miloševićem svjesno prepustio porazu i smrti. Tromjesečna
obrana hrvatskog grada na Dunavu ozbiljno je uzdrmala položaj
srbijanskog predsjednika. U Srbiji se zbog Vukovara u jesen 1991. začeo
masovni pokret vojnih dezertera koji je kulminirao u oružanoj pobuni
elitnih postrojbi JNA u kojoj su Miloševićevi vojskovođe jedva izvukli
žive glave. Slom hrvatske obrane u Vukovaru povratio je srpskom vođi
poljuljanu vlast.
Dana 20. studenoga 1991. u Dedakovićev stan na Savici banuli agenti tek
osnovana SIS-a, protuobavještajne službe MORH-a. U pretresu stana
pronađena je torba puna novčanica, kao krunski dokaz za "državotvornu"
demistifikaciju vukovarske legende. Time je, naime, vukovarski
zapovjednik, uz izdajnika, mogao dobiti etiketu i sasvim trivijalnog
kriminalca. No kako se kolektivne emocije Hrvata nisu mogle doslovno
preko noći prilagoditi zahtjevima "hrvatske državne politike", to je
Predsjednikovu poslanicu valjalo poduprijeti i drugim sredstvima.
Koristeći najmoćniju instituciju jedne male zemlje - instituciju glasina
- anonimni eksperti MORH-a za tzv. specijalni rat razmilili su se
zagrebačkim birtijama ispredajući priče kako je uza sve to Jastreb još i
bijedna kukavica jer je svoje borce napustio već u listopadu 1991.,
mjesec dana prije pada Vukovara.
U tom trenutku ni sam Mile Dedaković nije mogao dokazati suprotno.
Slučajno ili namjerno, tijekom policijske zapljene njegovih dokumenata
zagubila se, pisana zapovijed generala Tusa, načelnika Glavnog stožera
Hrvatske vojske, kojom je Dedakoviću 16. listopada 1991. naređeno da se
preseli u Vinkovce. Zbog do tada iskazanih uspjeha u obrani Vukovara
promoviran je u viši formacijski rang: za zapovjednika Operativne grupe
Vukovar-Županja-Vinkovci. Šest godina poslije, Nacional ga prvi
objavljuje.
Ipak, prvi montirani politički proces u postkomunističkoj Hrvatskoj
završio je oslobađajućom presudom. Pred Okružnim sudom u Zagrebu
Dedaković je dokazao da 300.000 DEM u njegovoj torbi ne znače krađu.
Tvrdio je da je riječ o novčanim donacijama koje su tijekom studenoga
1991. stizale izravno u njegov vinkovački štab. Taj se novac prikupljao
za organizaciju i naoružavanje postrojbi za proboj srpskog obruča oko
Vukovara, za vojnu akciju o kojoj je tada sanjala cijela Hrvatska. No
kako predsjednik Tuđman, vrhovni zapovjednik oružanih snaga, nikad nije
izdao naredbu za takvu operaciju, novac, švicarski franci, njemačke
marke i austrijski šilinzi uredno su prebrojeni, evidentirani i nakon
vukovarskog poraza transportirani u Zagreb. Ni tijekom sudskog procesa
Dedaković nije poricao da je taj novac svjesno uskratio državnim
institucijama. Naprotiv, najprije ga je htio pohraniti u Jukićev Fond za
pomoć i obnovu Vukovara.
ŠEST GODINA ZAKAŠNJENJA
Sporni novac Mile Dedaković Jastreb i njegova dva borca podigli su 19.
studenoga u Zagrebačkoj banci na Trgu bana Jelačića u Zagrebu
Božidar Jukić, bivši direktor Vukovarske banke i Fonda za pomoć Vukovaru
koji danas optužuje Milu Dedakovića za krađu, trenutačno je predsjednik
Uprave Badela, poduzeća svog bratića Ferdinanda Jukića, uhićenog u
početku 1997. zbog ilegalne proizvodnje alkohola
Kako reče na sudu, od toga je odustao sumnjajući u poštenje njegovih
predstavnika i ovlaštenih potpisnika. Božidar Jukić je među Vukovarcima
bio na zlu glasu zbog više razloga: zbog svoga "izmještanja" iz Vukovara
uoči srpske opsade, zbog sumnji da je nenamjenski trošio novac Fonda,
zbog bratića Ferdinada koji je iz Vukovara odnio 1,4 milijuna DEM, a
poslije čak i zbog svojih roditelja. Iako Hrvati, majka i otac Božidara
Jukića nastavili su u Vukovaru mirno živjeti čak i pod srpskom
okupacijom.
Utoliko Jukićevo naoko senzacionalno otkriće da je legendarni
zapovjednik vukovarske obrane u stvari lopov sadrži samo dva nova
detalja u već dobro poznatoj, staroj i apsolviranoj pripovijesti. Prvo:
nova je Jukićeva tvrdnja da su policijski istražitelji napravili grubi
previd kad su zanemarili sudbinu 2,6 milijuna dinara što ih je Dedaković
"oteo" iz Fonda za pomoć i obnovu Vukovara, a drugo je činjenica da
Božidar Jukić o misterioznom nestanku vukovarskog novca iz 1991. prvi
put govori tek 1997., dakle, sa šest godina zakašnjenja.
Inspirirano Jukićevom pričom o šlampavom policijskom odnosu prema 2
milijuna dinara iz Fonda za pomoć i obnovu Vukovara, Nacionalovo
istraživanje pokazalo se neočekivano lakim i uspješnim, ali i vrlo
specifičnim. Novinsko istraživanje, naime, obično završi nekim
skandaloznim otkrićem. Ovaj put završilo je, naprotiv, spoznajom da
skandala zapravo nema. Jer Jukića demaniraju dokumenti koji čitko i
precizno pokazuju što je Dedaković učinio s novcem. Sumnje nema, 19. i
20. studenoga 1991. dijelio ih je Vukovarcima koji su preživjeli pad
Vukovara.
U stvari, Nacionalovi su novinari samo pomnije pregledali istražne
zapisnike i policijske zabilješke u istražnom spisu Kir-2420/01
Jastrebova suđenja. U njima se, pak, može pročitati da su sudski i
policijski istražitelji i te kako pomno ispitivali gdje je, kad i zašto
Mile Dedaković potrošio ta 2,6 milijuna iz Fonda za pomoć i obnovu
Vukovara, ali unatoč silnom trudu priču o "otetom" novcu nisu uspjeli
sastaviti čak ni u veleizdajničku optužnicu.
Rekonstruirana na temelju Jukićeve priče u Globusu, tih starih sudskih
dokumenata te neposrednih novinarskih obavijesti, povijest vukovarskog
"računovodstva" u njegovim posljednjim danima izgledala je ovako:
Jastreb izdaje službenu Zapovijed o načinu kontrole i potrošnje
vukovarskih donacija, Narodna banka dariva vukovarskim braniteljima dva
milijuna dinara, taj novac Dedaković diže s računa uz potpis Božidara
Jukića. Novac zatim putuje u Vinkovce gdje - gledano iz Jukićeve
perspektive - doista nestaje. I to postaje jedini temelj za Jukićevu
priču o Jastrebu-lopovu.
Naime, osam dana prije pada Vukovara, 9. studenoga 1991., Mile Dedaković
Jastreb napisao je "Zapovijed" o raspolaganju novcem koji se u Zagrebu
prikupljao na dva punkta: u Klubu Vukovaraca, smještenom uz "Malu
kavanu" i na računu Fonda za pomoć i obnovu Vukovara. "Zapovijed" nije
napisana iz puke obijesti ili samovolje. Jastreb ju je sročio nakon što
su u vinkovački štab danima stizale vijesti o financijskom kaosu. Iako
su donacije bile namijenjene obrani Vukovara, većinu novca trošila je
klupska i općinska administracija u izbjeglištvu. Primjerice, nitko na
frontu nije znao da je Vukovarcima darovan "ford sierra" s ugrađenim
mobitelom; automobil je mjesecima korišten za vožnju zagrebačkim
ulicama.
JASTREBOVA ZAPOVIJED
Božidar Jukić tu je primopredaju nedavno u Globusu intepretirao kao
prizor iz gangsterskih filmova
Vukovarcima se činilo da je s Fondom za pomoć i obnovu Vukovara
situacija ista, da novac otječe na sumnjive rashode. Božidar Jukić, kao
njegov ovlašteni korisnik, podizao je prilično velike iznose za kupnju
lijekova, iako je "Pliva" obilno i besplatno pomagala Vukovarsku bolnicu
dok god su putovi bili prohodni. Poslije, kad su Srbi zauzeli sve
cestovne prilaze gradu, lijekovi i medicinska oprema ionako se nisu
mogli isporučiti na odredište. Prema sačuvanoj bankovnoj dokumentaciji
Jukić je iz Fonda uzimao novac i na ime troškova za benzin. I bez
osobita dokazivanja, potpuno je jasno da taj benzin - ako je doista o
benzinu riječ - nije potrošen na vukovarske branitelje u srpskom
okruženju. Krajnje sumnjičav prema zagrebačkim poslovima vukovarskih
organizacija, Jastreb je, dakle, napisao "Zapovijed" od 17 točaka u
kojoj se, među ostalim, kaže:
"Zapovijedam Klubu Vukovaraca da podnese pismeni izvještaj o
financijskoj konstrukciji sa svim izvodima prihoda za općinu Vukovar i
Klub Vukovaraca od trenutka kad je počeo djelovati... Sve djelatnosti
kluba podrediti vođenju oružane borbe, a sve poklone u novcu i
sredstvima namijenjene pomoći Vukovaru raspoređivati u dogovoru sa
Zapovjednikom obrane... Hitno načiniti pravilnik o rasporedu sredstava
Fonda za pomoć i obnovu Vukovara i dostaviti je na ovjeru ovom Štabu".
U Jastrebovoj "Zapovijedi" od 9. studenoga 1991. daju se također
instrukcije o skrbi za ranjenike, o financijskoj pomoći obiteljima
poginulih vukovarskih branitelja te o mobilizaciji svih ratno sposobnih
i punoljetnih građana Vukovara u izbjeglištvu. Valja, međutim, upozoriti
da je u tom trenutku Zapovjednik vukovarske obrane Branko Borković Mali
Jastreb, pa se Dedakovićeva instrukcija o financijskim dogovorima ne
odnosi samo na njega osobno.
Pet dana prije vukovarskog sloma, 12. studenoga 1991., iz Narodne banke
Hrvatske na račun Fonda za pomoć i obnovu Vukovara prebačeno je dva
milijuna dinara. O toj novčanoj transakciji Ante Čičin Šain, tadašnji
guverner Narodne banke, Dedakovića je izvijestio pismom u kojemu stoji:
"Ujedno vas obavještavam da smo na današnjoj sjednici Savjeta narodne
banke Hrvatske donijeli odluku o uplati 2,000.000 dinara (naravno novih)
u korist Vašeg računa kod Zagrebaćke banke. Uplata će biti izvršena još
danas ili sutra i Vi s tim sredstvima možete raspolagati odmah".
NEVESELA SVADBA
Popis koji potvrđuje da je Dedaković 2,6 milijuna tadašnjih dinara
podijelio izbjeglim Vukovarcima dugačak je 11 stranica, a svaki od više
od 250 primatelja preuzeo je 10 ili 20 tisuća dinara
Vukovar je pao 17. studenoga. Vijest dolazi do Zagreba zajedno s
preživjelim vukovarskim borcima koji su se jedva probili kroz srpske
položaje preko minskih polja i kukuruzišta. Tzv. državotvorni mediji
prešućuju tu informaciju, a 18. studenoga uvečer HTV emitira samo blok
nostalgičnih slavonskih pjesama u izvedbi Zlatnih dukata. Da se u
Vukovaru događa nešto doista tragično, hrvatska javnost doznaje
neizravno, kad je u TV Dnevniku 19. studenoga pročitan dramatičan apel
Franje Gregurića, tadašnjeg predsjednika Vlade, u kojem se mole vojnici
i zapovjednici JNA za human postupak prema vukovarskim civilima.
Ljutit, gnjevan, nesretan Dedaković napušta svoj štab u Vinkovcima u
kojemu je uzalud pripremao i čekao zapovijed o proboju. Sa 300.000 DEM
nepotrošenog novca putuje u Zagreb, tražeći primanje kod predsjednika
Tuđmana. Dana 19. studenoga u Gradskom podrumu održava se nevesela
svadba mladog vukovarskog para koji je upravo stigao iz okupiranog
grada. Mlada, mladoženja i svi njihovi tužni uzvanici još su odijeveni u
prljave maskirne unoforme. Kao predstavnik hrvatskih vlasti ondje je i
Ivan Milas koji jednom novinaru hladnokrvo izjavljuje: "Čemu panika?
Tako razrušeni grad ne služi nikome, ni Hrvatima ni Srbima".
Istodobno, Mile Dedaković i dvojica njegova boraca ulaze u susjednu
poslovnicu Zagrebačke banke i traže od bankovne službenice Nedjeljke
Šarić da im isplati sav novac iz Fonda za pomoć i obnovu Vukovara. Osim
dva milijuna koji su 12. studenoga stigli iz Narodne banke, u tom je
trenutku na računu Fonda pohranjeno i 600.000 dinara dobrovoljnih
priloga hrvatskih građana. Bankova službenica telefonom poziva Božidara
Jukića koji se nalazi u sjedištu Vukovarske banke u Heinzleovoj ulici i
moli ga ga da dođe i potpiše isplatnicu. Jukić se odmah odaziva pozivu.
Dok se novac broji i sprema u vreće, predstavnik Fonda za pomoć i obnovu
Vukovara, Dedakovića i njegovu pratnju odvodi na piće u susjednu Gradsku
kavanu, gdje se nakratko sreću sa svatovima iz Gradskog podruma.
Nakon desetak minuta vreće s novcem predane su Dedakoviću i njegovoj
pratnji, čime je Fond faktički likvidiran.
Do toga trenutka Jukićev iskaz u Globusu i Jastrebov iskaz pred sudskim
istražiteljima razlikuju se samo u subjektivnim impresijama. Božidar
Jukić tu primopredaju interpretira kao scenu iz gangsterskih filmova,
jer su - kako reče - Dedaković i njegova dva suradnika ušli u Zagrebačku
banku u prijetećim maskirnim uniformama i naoružani uzijima. Uz to je
zapovjednik Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja Jukića pozdravio
ljutitim uzvikom: "Što ti ovdje radiš, kad se mi tamo borimo."
Prestrašen tako opasnim Jastrebovim izgledom Jukić je - kako tvrdi - bez
prosvjeda potpisao bankovnu isplatnicu i uz to ga još častio pićem.
Ionako je već čuo da pred sobom ima aposlutnog gubitnika. Jer još dan
prije čuo je u Saboru da se Jastrebu priprema uhićenje za veleizdaju.
BRATIĆ MUTNI
Božidar Jukić, Bivši direktor Vukovarske banke i Fonda za pomoc Vukovaru
koji danas optužuje Milu Dedakovica za krađu, trenutacno je predsjednik
Uprave Badela, poduzeća svog bratića Ferdinanda Jukića, uhićenog u
početku 1997. zbog ilegalne proizvodnje alkohola
U Jastrebovoj, pak, sudskoj priči ništa se dramatično nije zbivalo
između njega i tadašnjega bankara. Budući da je stigao sa slavonskog
bojišta gdje je mjesecima živio s oružjem i u maskirnoj uniformi, Mile
Dedaković uopće nije bio svjestan vlastitog učinka na "izmještenog"
vukovarskog bankara. Još manje - da je Jukiću poznata njegova sudbina
budućega uhićenika. Zato je pred Okružnim sudom izjavio da je taj susret
s Jukićem protekao u najboljem redu.
Zapravo se sudbonosna razlika u njihovim pričama pojavljuje tek u
finalu. Za Božidara Jukića tu počinje velika intriga iskazana u pitanju
na koje, kako tvrdi, nema odgovora: što je Jastreb učinio s tim novcem?
Prava je istina da odgovor, dakle, postoji od 1992. kad je Dedaković
hrvatskoj policiji predočio listu Vukovaraca na 11 pisanih stranica, po
kojoj da su 2,6 milijuna iz Fonda za pomoć i obnovu Vukovara u iznosima
od 10.000 ili 200.000 dinara razdijeljeni na nešto više od 250 ratnika i
civila. Autentičnost dokumenta jamče i njihovi vlastoručni potpisi o
primljenoj jednokratnoj pomoći.
Tako se otkriva da u navodnoj zagonetki "otetoga" vukovarskog novca nema
ničega zagonetnog. Osim - samog Božidara Jukića koji o tome priča šest
godina poslije i koji o tome priča, očito, loše informiran. Tu pravu
zagonetku Nacionalovi novinari nisu uspjeli do kraja odgonetnuti.
Prikupili su tek neke činjenice od kojih će se možda jednog dana složiti
cijeli mozaik Jukićevih razloga i motiva.
Naime, u karijeri bivšega saborskog zastupnika SDP-a i bivšeg bankara
značajna su dva čovjeka: Mato Arlović, jedan od čelnika SDP-ove
parlamentarne oporbe, te njegov bratić Ferdinad kojemu su Vukovarci još
prije rata dali nadimak Mutni. Budući da su na izborima 1990. u Vukovaru
pobijedili reformirani komunisti, Arlović i Božidar Jukić funkcionirali
su kao jezgro esdepeovskog slavonskog lobija u Zagrebu. Zahvaljujući tim
novim ali i starim partijskim vezama, Božidar Jukić postao je utjecajna
osoba u poslovnim, bankarskim i gospodarskim krugovima hrvatske
metropole.
Jukićev bratić Mutni samo je naoko izašao iz drugog svijeta. U
posljednjim mjesecima Jugoslavije - u skladu s nadimkom - stekao je
bogatstvo zahvaljujući prepodaji automobila sumnjiva porijetla te
trgovini "Badelovim" alkoholnim pićima. Kad su Srbi počeli s prvim
granatiranjem Vukovara, njegovi sugrađani doživjeli su ga kao osobu koja
ima dobre veze u podzemlju, pa je zato promoviran u neformalnog
vukovarskog logističara. U početku rujna 1991. povjereno mu je 1,4
milijuna DEM za kupnju oružja. No kako je izašao iz Vukovara, više se
nije vratio. Ali je 1994. kupio kontrolni paket dionica poduzeća
"Badel". U tome mu je pripomoglo i jamstvo "izmještene" Vukovarske banke
koja se, uostalom, našla na rubu bankrota. Tako je njezin dotadašnji
direktor Božidar Jukić postao šef "Badelove" Uprave, a Mate Arlović,
njegov stranački drug, saborski kolega i osobni prijatelj, član pa
predsjednik "Badelova" Upravnog odbora.
U doba Jastrebova suđenja, Ferdinand Jukić uživao je očito zaštitu vrlo
moćnih ljudi u vrhu hrvatske države. Zbog toga je Mile Dedaković bio
optužen čak i za nestanak 1, 4 milijuna DEM. Dedaković je kriv jer je
omogućio Ferdinadu Jukiću da napusti Vukovar s novcem za oružje koje
nikad nije isporučeno - tako je pisalo u optužnici. Mutni je, pak,
pozvan na sud samo kao svjedok. No kako se ni kao svjedok nije odazivao
sudskim pozivima, to je za njim bila raspisana tjeralica. Iako je cijelo
vrijeme boravio u Zagrebu, iz MUP-a su stizale obavijesti da je
nedostupan policiji.
MILJENIK U NEMILOSTI Uhićen je tek početkom ove godine, kad je policija
otkrila da je njegov "Badel" pokrovitelj ilegalnih punionica brandyja i
viskija koji se švercaju u Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu. Otad je u
pritvoru. U dugoj policijskoj istrazi bivšem vukovarskom logističaru
postavljena su i neka pitanja koja se tiču upravo onoga vremena o kojemu
njegov rođak Božidar Jukić govori u Globusu. Možda je to razlog da bivši
bankar i predsjednik nekadašnjeg Fonda za pomoć i obnovu Vukovara nudi
drugog krivca: Milu Dedakovića Jastreba koji čak ni sad, nakon velikog
pomirenja s HDZ-om, nije osobiti miljenik hrvatske državne politike.