Nacional: Izdajica u predsjednickim dvorima
Edin B
Broj 208 -- 10.11.1999
Jasna Babic istrazuje tko Haaskom sudu dostavlja kompromitirajuce
dokumente Snimke: Nacionalova dokumentacija
Izdajica u predsjednickim dvorima
Netko od najblizih Tudmanovih suradnika u predsjednickim dvorima
haaski je spijun: Zadnjih je mjeseci Sudu u Haagu dostavio veliki broj
prijepisa fonogramskih zapisa s tajnih sastanaka zbog kojih sam
predsjednik Tudman moze zavrsiti pred Tribunalom
Vise nema nikakve sumnje da se u neposrednoj blizini Franje
Tudmana u Predsjednickim dvorima nalazi spijun koji je Medunarodnom
kaznenom sudu potajno dostavio povjerljivu gradu iz fonogramskog
arhiva Predsjednickih dvora, i to dokumente koji dokazuju umjesanost
hrvatskog vodstva u rat u Bosni i Hercegovini. Ti dokumenti mogu biti
temelj za podizanje optuznice i protiv samog Franje Tudmana.
Prve indicije o spijunskoj ispostavi Haaskoga tribunala u Tudmanovu
kabinetu potjecu iz srpnja ove godine kad je u haaskom procesu protiv
Darija Kordica svjedocio Stjepan Kljuic, jedan od osnivaca i prvi
predsjednik HDZ-a BiH. Nastupivsi pred Sudbenim vijecem kao svjedok
optuzbe, Kljuic je morao potvrditi ili zanijekati vjerodostojnost
predocenog fonogramskog zapisa jednog sastanka u Predsjednickim
dvorima od 27. prosinca 1991. Prema Kljuicevim tvrdnjama, dokument je
bio potpuna, tocna i precizna reprodukcija razgovora izmedu Franje
Tudmana, njegovih najblizih suradnika i viseclane delegacije
bosanskohercegovackog HDZ-a koju je osobno vodio.
Kako je to bio tek jedan fonogram, njegovo podrijetlo nije izazvalo
osobitu pozornost. Smatralo se kako ga je Haaskom tribunalu u potaji
dostavio sam Kljujic ne bi li u javnoj sudskoj raspravi odglumio
zatecenost i iznenadenje. Do Nacionala je, medutim, ovih dana stigla
vijest da to ipak nije jedini prijepis snimljenih Tudmanovih razgovora
kojim raspolaze Medunarodni kazneni sud. Naprotiv, cijela gomila
slicnog stiva dana je na uvid jednom bivsem celniku Saveza komunista
Jugoslavije, poznatom pravniku i politilogu, kojeg su haaski tuzitelji
angazirali kao ekspertnog svjedoka: u jednom od aktualnih sudskih
procesa Medunarodnog kaznenog suda taj ce svjedok uskoro odgovarati na
pitanja o sadrzaju i ciljevima tzv. hrvatske drzavne politike u Bosni
i Hercegovini. Nacionalovi izvori u Haagu tvrde da je spomenuta osoba,
uz zakone i uredbe bivse Herceg Bosne, dobila na ekspertizu niz
fonogramskih zapisa iz Predsjenickih dvora i vile Weiss iz 1991.,
1992. i 1993.
Ako se, dakle, jedan-jedini fonogram mogao naci u rukama haaskih
tuzitelja slucajnim propustom u osiguranju strogo cuvanih tajni
Predsjednickih dvora, mnogo opsezniji fonogramski materijal koji se
tek obraduje i studira ucinak je, ocito, sustavnog "curenja"
dokumenata iz nekadasnje Titove vile na Pantovcaku. Kako je pak
predsjednicki arhiv dostupan vrlo malom broju ljudi, prilicno je jasno
da je haaska "krtica" u Predsjednickim dvorima zamaskirana u liku vrlo
bliskog Tudmanova suradnika. Stovise, taj haaski spijun zaigurno nije
otpisani, bivsi i danas neaktivni Tudmanov suradnik, uklonjen iz
predsjednikove blizine u nekoj od stalnih kadrovskih cistki da bi se
post festum osvecivao distribucijom pokradene arhivske grade. Mora
biti da taj haaski spijun u ovom trenutku uziva jos puno povjerenje
hrvatskog predsjednika.
Imperijalisticke ambicije
Fonogramski zapis dani su na uvid jednom bivsem celniku Saveza
komunista Jugoslavije, poznatom pravniku i politologu kojeg su haaski
tuzitelji angazirali kao ekspertnog svjedoka: u jednom od aktualnih
procesa taj ce svjedok uskoro odgovarati na pitanja o sadrzaju i
ciljevima tzv. hrvatske drzavne politike u BiH
Naime, fonografski zapisi Tudmanovih sastanaka o Herceg Bosni i
hrvatsko-bosnjackom ratu stigli su do Medunarodnog kaznenog tribunala
nedavno, najkasnije u proljece 1999. Jer da to nije bilo, haaski bi se
tuzitelji njima zasigurno koristili i prije Kljuiceva srpanjskog
svjedocenja. Vjerojatno bi ih pokazali vec u fazi sudske rasprave
protiv Tihomira Blaskica gdje je tuzitelj svim silama ionako nastojao
dokazati da su ratni zlocini u Lasvanskoj dolini realizacija Tudmanova
plana o etnickom komadanju Bosne i Hercegovine. Fonogrami se, medutim,
nisu pojavili ni sredinom 1998., kad je Stipe Mesic govorio pred
Haaskim tribunalom o hrvatsko-srpskoj koaliciji u podjeli BiH.
Jos je sigurnije da nisu poslani u Haag regularnim kanalima
hrvatsko-haaske komunikacije kao sluzbeni i verificirani dokumenti
Republike Hrvatske. Tomu u prilog govore vrlo zategnuti odnosi izmedu
hrvatskih vlasti i Medunarodnog kaznenog suda, ali i sama haaska
procedura. Da je rijec o dokumentima koji nisu ilegalnim putevima
"procurili" iz arhiva hrvatskog predsjednika, haaskim tuziteljima ne
bi trebala nikakva dodatna jamstva i ekspertize svjedoka o njihovoj
valjanosti i autenticnosti. Ovako pak, sami po sebi, fonogrami nemaju
vrijednost nesumnjivog sudskog dokaza. Stjepan Kljuic pozvan je pred
Sudbeno vijece Haaskoga tribunala da kao jedan od sudionika sastanka u
Predsjednickim dvorima 27. prosinca 1991. pod zakletvom posvjedoci
kako je Tudman tada doista najavio "etnicko razgranicenje" u Bosni i
Hercegovini i da je Dario Kordic odusevljeno najavio rat za tzv.
hrvatske etnicke prostore u susjednoj drzavi, kako to stoji u
fonogramskom zapisu koji je, kako Kljuic tvrdi, tek u Haagu prvi put
vidio.
Pred Haaskim tribunalom Stjepan Kljuic potvrdio je autenticnost
pokazanog fonograma, opisujuci cak, stovise, i politicku uvertiru za
spomenuti sastanak: raslojavanje HDZ-a BiH na dvije suprotstavljene
struje i kampanju za njegovo smjenjivanje s funkcije predsjednika
bosanskohercegovacke organizacije Stranke. Jedna je struja vatreno
podrzavala Tudmanove imperijalisticke ambicije prema BiH, druga se
tomu bespomocno opirala. Pa iako je taj dokument zasad upotrijebljen
samo u "slucaju Kordic", prilicno je jasno da bi, zajedno sa svim
ostalim fonogramima, to mogao postati glavni putokaz u haaskoj istrazi
protiv Franje Tudmana.
Zateceni uhode
U mnostvu hrvatskih tajnih agenata i obavjestajno-analitickih umova
nitko nije obratio pozornost na Kljuicev srpanjski nastup pred Haaskim
tribunalom niti otvorio pitanje o misterioznim putovima curenja
informacija iz Tudmanove neposredne blizine
Ipak, ni jedna od sedam tajnih sluzbi u Republici Hrvatskoj nema
ni pribliznu ideju o haaskom izvoru u arhivu Predsjednickih dvora.
Kako doznaje Nacional, u mnostvu hrvatskih tajnih agenata i
obavjestajno-analitickih umova nitko nije obratio osobitu pozornost ma
Kljuicev srpanjski nastup pred Haaskim tribunalom niti postavio
pitanje o misterioznim putevima odlijevanja dokumenata i informacija
iz Tudmanove neposredne blizine. Jer dok najzanimljivije vijesti iz
Haaga stizu cak i do novinskih redakcija, "obavjestajno-sigurnosni
sustav Republike Hrvatske", kako pompozno nazivaju politicku policiju
vladajuce stranke, potpuno je zaokupljen uhodenjem, prisluskivanjem i
spletkarenjem protiv oporbenih lidera i novinara.
No time se, ujedno, Tudmanova ideja o snimanju svih njegovih govora
i razgovora pretvorila u neku vrstu samooptuznice. Sluzbena
rezidencija sefa hrvatske drzave ozvucena je na njegov vlastiti
zahtjev kako bi svaka njegova rijec jednog dana funkcionirala kao
sudbosnosna cinjenica hrvatske povijesti, ukljucujuci i sve ono sto je
sluzbeno ili nesluzbeno namijenio Bosni i Hercegovini.
"Opstanak suverenosti Bosne u danasnjim uvjetima s hrvatskog
gledista je takav da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je
ne smijemo otvoreno postavljati, ali zasto ne prihvatiti ponudu
razgranicenja kad je to u interesu hrvatskog naroda ovdje u ovoj
republici i u BiH. Jer ne vidim nikakav razlog, koji bi bio ozbiljan
razlog, koji bi bio protiv toga, stovise u razgovorima koje sam vodio
i s Izetbegovicem i s Milosevicem. Osim toga, jedan je od nasih ljudi
u Bosni napravio neki prijedlog o takvom jednom razgranicenju gdje bi
hrvatska podrucja i ona koja ste vi obuhvatili u ovoj zajednici Herceg
Bosna, i u zajednici Hrvatske Posavine gdje bi vjerojatno Hrvatskoj u
slucaju razgranicenja osim te dvije zajednice vjerojatno jos prisla iz
geopolitickih razloga i cazinska, bihacka krajina...", izjavio je,
primjerice, Franjo Tudman 27. prosinca 1991. u nazocnosti Milana
Ramljaka, Dalibora Brozovica, Gojka Suska, Darija Kordica, Mate
Bobana, Stjepana Kljuica te desetak ostalih sugovornika i ocevidaca.
Razdragan snimanjem
Tudmanova ideja o snimanju svih njegovih govora i razgovora pretvorila
se u neku vrstu samooptuznice: naime, sluzbena rezidencija sefa drzave
ozvucena je na njegov vlastiti zahtjev, kako bi svaka njegova rijec
jednog dana funkcionirala kao sudbonosna cinjenica hrvatske povijesti,
ukljucujuci sve ono sto je sluzbeno ili nesluzbeno namijenio BiH
Zajedno s odusevljenim Kordicevim i Bobanovim odgovorima, s nesto
skepticnijim Brozovicevim i Ramljakovim replikama, sastanak je
snimljen na licu mjesta. A zatim je bez ikakvih ispravaka stilskih,
sintaktickih i gramatickih gresaka pretocen u fonogram i pohranjen na
diskete, koje su pak smjestene u zabravljeni Tudmanov arhiv. Poput
svih ostalih sastanaka u Predsjednickim dvorima, i ovaj je trebao
ostati dicna uspomena na tvorca samostalne hrvatske drzave, ali i
kreatora Velike Hrvatske.
Ali Velika Hrvatska nije ostvarena. U meduvremenu je njen
projektant izgubio rat protiv Bosnjaka pa je, kao akt kapitulacije,
potpisao Daytonski sporazum, likvidirao instucije separatisticke
Herceg Bosne i, barem deklarativno, odustao od aneksije dijelova
bosanskohercegovackog teritorija Republici Hrvatskoj. Ukratko, pred
medunarodnom javnoscu, nakon svega, Tudman se morao braniti kako
nikada i nije imao imperijalistickih ambicija prema BiH, da o etnickom
ciscenju Muslimana nije imao pojma i da je tzv. hrvatska drzavna
politika, sve u svemu, primjer dosljednog postivanja BiH kao
cjelovite, samostalne i medunarodno priznate susjedne drzave.
No, Tudmana je, eto, izdala strast prema audiosvjedocanstvima o
samome sebi: unatoc pomno cuvanom arhivu i naoko neprobojnom
osiguranju Predsjednickih dvora, fonogrami Tudmanovih najava,
razgovora i dogovora o "etnickom razgranicenju" BiH prispjeli su do
Medunarodnog kaznenog suda kao prilicno uvjerljiva potvrda da su svi
ratni zlocini HVO-a tek realizacija Tudmanovih fantazija o hrvatskoj
imperijalnoj sili na Balkanu. Tako se konacno jasno vidi da je
predsjednik Hrvatske kovao planove o etnickom ciscenju Muslimana na
prostoru tude drzave vec sredinom 1991., upravo dok su srpske trupe
etnicki cistile cijele regije njegove vlastite drzave.
U Banskim dvorima i Visokoj ulici na Gornjem gradu, koji su nesto
vise od godine dana sluzili kao predsjednicko sjediste, Tudmanovi
susreti i razgovori biljezeni su u formi tradicionalnih zapisnika.
Istina, zapisnici su, u pravilu, pisani kao sazetak izlaganja,
nerijetko obojen osobnih stihom samoga zapisnicara. Ipak, kako su ih
sudionici sastanka usvajali i vertificirali, oni su imali status
sluzbenih i obvezujucih dokumenata.
Ton-majstori zamijenili su zapisnicare nakon studenoga 1991., kad
se zbog srpskog granatiranja Markova trga hrvatski predsjednik
preselio u nekadasnju Titovu vilu Zagorje na Pantovcaku. Ugradnja
mikrofona u velike konferencijske stolove za kojima i danas sjede
sluzbeni i nesluzbeni Tudmanovi sugovornici, dovrsena je vec tijekom
prve adaptacije bivse zagrebacke rezidencije Josipa Broza. Uredaji za
snimanje, cini se, toliko su radovali i zabavljali Franju Tudmana da
je osobno brinuo za sto bolju tonsku reprodukciju. Tako su sastanci
sacuvani za buducnost do posljednje izgovorene rijeci, no ujedno su
izgubili obiljezja institucionalnih skupova sa sluzbenim, zapisnicki
konstatiranim zakljuccima koji podlijezu kontroli i odgovornosti.
Ekskluzivna kljucarica
"Cesto nas je opominjao da govorimo sto razgovjetnije i da se
prije svakog izlaganja predstavimo imenom i prezimenom, kako bi
tehnicari koji nas nisu mogli vidjeti znali tko je sto rekao. Svaki bi
nas put podsjetio da se sastanak snima, gotovo s veseljem. Znao sam da
se te snimke poslije prepisuju i arhiviraju, ali nikada nisam vidio ni
jedan fonogram. Fonogrami tih razgovora bili su nedostupni cak i onima
koji su na tim sjednicama sudjelovali. Zato sam i ja prilicno uvjeren
kako su prijepisi tih razgovora do Medunarodnog kaznenog suda mogli
stici samo iz Tudmanova kabineta", prisjeca se Stipe Mesic, nekadasnji
Tudmanov suradnik u vladajucoj stranci, a danas potpredsjednik
oporbenog HNS-a.
I doista, svi sluzbeni uredi u Predsjednickim dvorima, a ne samo
konferencijske dvorane, i danas su premrezeni elekronskim uredajima
koji se uglavnom aktiviraju glasom. Za besprijekorno funkcioniranje te
tehnologije zaduzen je ekspert za prisluskivanje i snimanje iz
predsjednikova osobna osiguranja. Dvije daktilografkinje bave se
iskljucivo prepisivanjem onoga sto je registrirano na audiovrpcama, a
kad se prijepisi pohrane na diskete, odgovornost za fonogramnsku gradu
preuzima Tudmanova osobna tajnica, kao eksluzivna kljucarica ureda u
kojem se cuvaju diskete. Arhiv se otvara na predsjednikov usmeni
zahtjev ili uz predsjednikovu izricitu dozvolu. A dozvola se izdaje
kad Tudman zakljuci da povjerljivi suradnik treba osvjeziti sjecanje
na ljude s kojima se predsjednik sastajao i razgovore koje je vodio.
No to je kompjutersko stivo zabranjeno umozavati i iznositi izvan
savjetnickih ureda u Predsjednickim dvorima. Cak i kad je na njima
reproducirana neka od sjednica HDZ-ova stranackog vrha koje se pocesto
odrzavaju u predsjednickoj rezidenciji, fonografski primjerci ostaju u
Predsjednickim dvorima, nerijetko nedostupni i najvaznijim
predstavnicima sredisnjice vladajuce stranke.
Staracki monopoli
Dakle, vrlo je organicen broj mogucih dostavljaca te povjerljive
arhivske grade Haaskom tribunalu, pa je taj materijal dosad
najdragocjenija lovina za haaske tuzitelje koji vec odavno u verbalnim
istupima Franje Tudmana prema Bosni i Hercegovini pronalaze argumente
za potencijalnu optuznicu. Podsjecamo da je zavrsnu rijec u "slucaju
Blaskic" haaski tuzitelj zapoceo nabrajenjem bosanskohercegovackih
grijeha hrvatskoga predsjednika, portretirajuci ga kao ideologa i
inspiratora hrvatskih ratnih zlocina u BiH. Ali umjesto cvrsceg dokaza
o Tudmanovu prakticnom doprinosu u likvidaciji "neprirodne"
bosanskohercegovacke drzave, tuzitelj se uglavnom mogao pozvati na
Tudmanove publicisticke radove, na izblijedjela sjecanja HDZ-ovih
disidenata koji su se pojavljivali u svojstvu svjedoka, na novinske
clanke i komentare, na Tudmanove lakomislene price pred inozemnim
diplomatima i na njegove geopoliticke crteze s londonskog jelovnika.
Sve je to razina "verbalnog delikta", primijetio je Vjesnikov
komentator koji nije mogao poreci da haaski tuzitelji posve tocno
citiraju hrvatskog predsjednika, ali je pronasao nacin da njegove
javne istupe opravda kao neobvezno naklapanje. Tek kad su se rukama
Haaskoga tribunala pojavili fonogrami s nejavnih sastanaka Franje
Tudmana i bosanskohercegovackih delegacija, ta su naklapanja dobila
dimenziju vrlo ucinkovite politicke prakse jednog razmazenog,
infantilnog generala JNA koji ljudske sudbine, narode i drzave
dozivljava kao svoj privatni ulog u igri monopoli.
No mnostvo fonogramskih zapisa u posjedu Medunarodnog kaznenog suda
ima jos jednu zanimljivu pouku: kako je bilo tek pitanje vremena hoce
li haaski tuzitelji doci do dokaznog materijala koji je cvrsci od
Tudmanovih javnih aluzija o "umjetnoj" drzavi BiH, tako je pitanje
vremena hoce li se jednog dana u njihovim rukama naci prijepis
snimljenog sastnaka iz Karadordeva. Neki izvori tvrde da ga vec sada
imaju. Ali taj se dokument ne moze upotrijebiti u sudskim postupcima
zbog dva razloga. Kao prvo, takoder je pribavljen putem koji nije
propisan regulama Haaskog tribunala o prikupljanju dokaza. A kao
drugo, osim Tudmana i Slobodana Milosevica nema treceg svjedoka koji
bi, kako iste regule zahtijevaju, pred Sudbenim vijecem mogao
potvrditi da je rijec o autenticnoj fonogramskoj reprodukciji dogovora
hrvatskog i srpskog lidera o ratnim tehnikama kojima ce likvidirati
treci narod.