BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 04 Maj, 1998.
========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

Od Domanovica prema Capljini smo bili jos mirniji. Sada nas je
samo morila briga u koji ce nas zatvor strpati. Ako je Dretelj, najebali
smo. Odavno se zna da su tamo Srbi i oni Muslimani koje je HVO po ovom
ili onom kriteriju proglasio neprijateljem, "opasnim" i nepozeljnim,
stravicno muceni i prebijani do smrti, ili bar do mjere kad im zivot ne
vrijedi pisljiva boba. Kad je kombi, nakon prolaska preko mosta u
Tasovcicima, skrenuo lijevo, svi smo se pogledali uz osjecanje olaksanja.
Dobro je. Samo neka nije Dretelj.
Dugo sam "odmotavao" sve te dogadaje i razmisljao o njima,
pitajuci se, jesmo li pogrijesili sto nismo odmah prihvatili borbu.
Trgnuo sam se kad sam cuo zamor, najprije pred zgradom, a onda graju
unutar zatvorske zgrade. Neko mi je kucao na prozor, povirio sam i vidio
mnogo svijeta. Posjeta. Neko mi je dodao cigarete i sibicu. Moji
vjerovatno jos ne znaju da sam u zatvoru. Oni su u Hrvatskoj, izbjeglice
u Gradcu. Otvorise se vrata i na vratima opet Boko.
- Stigla vam je zena. Mozete s njom razgovarati 15 minuta uz moju
nazocnost... Vi ste specijalni tretman i tako to mora. To je zapovijed
vise komande. Odobrili su posjet pod ovim uvjetima. - navio se logornik.
Pojavi se moja supruga, prestrasena i sokirana, blijeda kao krpa,
brada joj drsce, a suze navrle pa teku niz lice. Zagrlih je i poljubih.
Samo sam to mogao u tom casu. Svaka rijec je bila visak. Boko stoji pored
nas, stavio ruke na-prkno, a glavu podigao u zrak. Ohol.
- Vas muz je, gospodo, ubijao Hrvate i njemu ce se suditi.
Jasminka briznu u plac tresuci se i jecajuci.
- Nece biti likvidiran, ne bojte se, samo ce mu se suditi. On je
zlikovac i hrvatski narod ce mu suditi. Ovdje ga niko nece dirati, a za
istrazitelje ja nisam nadlezan.
Ne znam o cemu smo dalje mogli pricati. Pitao sam za djecu i
sjecam se da mi je rekla da su dobro. Ostavila mi je kesu sa hranom i
priborom za licnu higijenu, vesom i jos
nekim sitnicama. Susret je bio kratak, rastanak bolan. Jedva se odvojila
od mene. Ali Boko je neumoljiv.
- Morate van, gospodo. Vrijeme je odavno isteklo.
Na otvorenim vratima sam vidio i Jasminkinu sestru i Remzu.
- Treba li intervenisati? Traziti nekoga? Miru Palametu?
Miro je bio prijatelj njihove porodice. I nekad moj kolega iz
gimnazijskih, profesorskih dana. Mnogo casova sam odrzao umjesto njega,
jer nije volio raditi. Nekadasnji dak sjemenista u Dubrovniku i predratni
pomocnik ministra za kulturu i prosvjetu, u HVO-u je bio stalno siva
eminencija, ali se u Stocu njegov uticaj dobro osjetio. Sjetih se njegova
nastupa na TV, kad je protestovao protiv Cutilleirove mape zbog Stoca i
Mostara, koji su dati Muslimanima, a to su, veli, hrvatski prostori.
Sjetih se da sam tada,
ogorcen, pokusavao da nabrojim sve hrvatske familije u gradu iz mojih
djecackih dana. Nabrojao sam ih osam.Sjetih se i jedne moje dobre
prijeteljice iz Hrvatske kad mi je preplasena i zabrinuta rekla da su taj
isti Miro i Zeljko Raguz, predratni predsjednik opcine Stolac,
ucestvovali u nekom razgovoru u vrijeme kad su se Srbi povukli, a na
prostore Stoca dosao HVO, u kome se reklo da Meho Benca mora biti likvidiran.
- Ne, Remzo, ne trazi nikog. Pogotovo ne Miru Palametu - uspio
sam reci prije nego su se zatvorila vrata, a zenu mi izmedu sebe odveli
Remza i jedan covjek, ne vidjeh ga dobro.
Mada je vec bio i do nje dosao glas da sam u zatvoru isprebijan,
moj izgled je sokirao vise nego cinjenica da sam u zatvoru, jer i ranije
su zatvarali, ali i pustali Muslimane, kao sto se desilo sa mojim bratom,
Muharemom, koji je pusten nakon osamnaest dana, pa je mislila da ce i ovo
proci za petnaest-dvadeset dana. Jos nije bilo sasvim jasno sta se
zapravo dogada.
Uskoro sam opet utonuo u tisinu i prazninu samice, samo sam sada
imao nesto hrane i cigarete. Nisam pusio skoro petnaest godina i sad sam
bez ikakve mogucnosti komunikacije, u iscekivanju i strahu, opet zapalio.
Obicnije mi je tako. Gusi me i manta mi se, ali cim mi se razbistri,
zapalim opet. Tjesim sam sebe da necu pusiti cim me puste iz samice, jer
znam da necu biti vjecito u samici. Ali, prevario sam se. Pusim i danas.
Uvece opet ulazi Boko. Prica o Vance-Owenovom planu, o svom
hrvatstvu i podvizima koje je pravio, o svom nacionalnom ponosu, o
zastavama koje je razvijao bas na
svojoj kuci, o Muslimanima, koji ne valjaju i koji su nepri-jatelji
Hrvatima, o velikom vodi svih Hrvata, o Aliji sto naopako vodi
muslimanski narod, o svom pregalastvu na poslu i kako skoro nikako ne ide
doma i nije se uspio okupati za cetiri mjeseca, jer rat je, i domovinske
obaveze mu ne daju vremena za osobni zivot... Ja sjedim u cosku, klimam
glavom u znak odobravanja i jedva cekam da ga davo odnese nekamo drugdje.
Ali prica traje satima i vec ga i ne pratim. Kadje odlazio rece:
- Prijatno!
- Hvala takoder, gospodine - odgovorih iznenaden.
Poceo sam se navikavati na samicu, doduse kroz prozor sam sve
cesce kontaktirao sa drugovima koji su mi donosili vijesti. Vec se pocelo
pricati o razmjeni i to mi bi prijatno, ali jos nekako daleko. Vec su,
vele, pocela ispiti-vanja, ispituju Hrvati, Stocani, neki od njih moje
bivse kolege, a svi dobri poznanici; Pero Raguz, nacelnik SJB Stolac, moj
pretpostavljeni, cim je dosao za nacelnika predio je ime Stanici i poceo
je smatrati osobnom imovi-nom; Jozo Matic, nekad komandir milicije u
Stocu, jednom se usrao od straha kad je u noci bila neka pucnjava u
Hodovu, a on bio dezurni u stanici, svakim danom sve deblji i rumeniji;
Pero Sutalo, pravnik, sluzbenik u SO Stolac, bio otpisan od HDZ-a kao
"komunjara", pa kad sam rekao da cu ga primiti u MUP, a ja bio nacelnik,
Perica me stao ljubit kao svog najmilijeg; Marko Raguz, bivsi sudija za
prekrsaje i brat cuvenog novinara Ive, porodicna crta im je da kad im je
tesko placu kao gladne bebe, a Ivo rukavom tare
sline; Marijan Prce, najrevnosniji kadar HDZ-a, pre-galac par exellence
za koga Stolac nije Hrvatska nego cak Vatikan. Redala su se ispitivanja,
ponekad bih saznao sta pitaju,
i zakljucio da je sve fomalnost. Treba im samo papir za eventualnu
optuznicu, jer nije moguce da bas ne znaju ispitivati. Nastranu Marijan,
ali svi drugi bi morali znati, vecina
su pravnici i radili su i ranije takve poslove.
Jednog jutra, sedmi dan moga samovanja, nakon sto sam doruckovao,
ude Boko i naredi:
- Spremi se, ides na sud!
Odvede me u prizemlje u jednu kancelariju u kojoj prepoznah Peru
Puljica, predsjednika Suda. Ozbiljan i sreden, hoda oko stola i ne gleda
me. Za drugim stolom daktilografkinja, zena u ozbiljnim godinama.
- Mi se znamo - progovori Pero.
- Znamo se prilicno dobro, gospodine - odgovorih.
- Sjednite!
Predavao sam mu u gimnaziji. Bio je prosjecan dak, pravo seosko
dijete, koje se u gradu, makar i u malom, kao sto je Stolac, osjecao
nesigurno. Skroman, povucen, tih.
- Zanima nas situacija u Stocu za vrijeme cetnika. Vi ste bili
stalno tamo.
- Da, gospodine, ja sam ostao tamo sa narodom.
Osjecao sam da imam kod Pere, kao kod mog bivseg ucenika,
odredeni kredit pa me taj osjecaj ohrabrio, te nastavih.
- Nazalost, moj nacelnik, kao ni predsjednik SO nisu bili tamo.
Oni su pobjegli sa svojim narodom, kao da nisu bili funkcioneri i onog
drugog naroda sto je ostao. A ostalo je i oko 700 Hrvata.
- Jesu li mi to nesto namjestili? - nastavio sam.
- Ma ne, ne boj se. Vec smo uzeli izjave o tome od nekih ljudi,
Pirica i jos nekih. Ti si bio na funkciji i pregovarao si s njima. Hocemo
kompletnu sliku.
Ispricao sam mu sve najvaznije dogadaje, od onog kad su naisli
tenkovi, a mi nismo pucali, napomenno mu da je vijest kako smo bacali
cvijece na tenkove najodvratnija laz, do dolaska Patriotske lige, HOS-a,
i HVO-a u Stolac. Govorlo sam i o tajnom organizovanju vojnih formacija,
i o planu da udarimo Srbe s leda u saradnji sa HVO, sto ovi nisu
prihvatili, o tom kako smo ih prevarili prilikom razoruzavanja, o
ponasanju JNA u Stocu i Dubravama, o pregovorima sa generalom
Damjanovicem i rukovodstvom SDS-a Stolac i Ljubinje, cak i o tom kako me
spasio hapsenja jedan srpski oficir bezbjednosti. Kasno mi je palo na
pamet da bi taj izvjestaj mogao otici i Srbima jer su tada vrlo tijesno
suradivali i bilo bi mi zaista tesko kad bi taj covjek imao problema zbog
moje izjave, a neizmjerno sam mu zahvalan i duzan zbog informacija koje
mi je dao. Izlaganje sam zakljucio kako sam sve svoje snage usmjerio da
se narod spasi, da ostane ziv, te u povoljnom casu da se udari na vojsku.
Puljic je to sve hladno saslusao, kao da mu ne govorim ono sto on
ocekuje i zeli, ali me nije prekidao, valjda iz pristojnosti i postovanja
prema svom bivsem profesoru. Pitao me o raznim stvarima u Armiji, pa kad
je shvatio da sam bio na mjestu na kome objektivno nisam imao nekih
znacajnih informacija, pitao me o ljudskim kvalitetima komandnog kadra:
Pizovica, Sijercica, Zuje... Odgovorio sam mu neodredeno:
- Ne poznajem sve dovoljno. One koje znam, znate i vi, gospodine,
i nema svrhe da vam o tome pricam. Mogu vam reci da su svi dobri ljudi.
Daktilografkinja je sve pazljivo i revnosno kucala. Kad sam citao
zapisnik prije potpisivanja, ibretio sam se tolikoj nepismenosti. Nikad
nista nepismenije nisam procitao, a ispravljao sam hiljade i hiljade
pismenih zadaca. Potpisao sam, naravno, a onda me Pero upitao, sta mi treba.
- Treba mi da ne budem u samici.
Pozvao je Boku i nesto mu rekao. Ovaj je, kao, nesto protestovao,
vitlao rukama, ali nakon sto je obavio neki razgovor telefonom, rekao mi
je da uzmem stvari iz samice i da sidem u podrum.
Smjesten sam sa zarobljenim policajcima Brigade, Rudanom Zijom i
Besom Mirsadom, te nacelnikom Staba Brigade, Cernica Ahmetom u jednu
prostoriju sa parketom
i krevetima bez madraca. Hodnik nas je dijelio od one uzasne samice gdje
sam bio prve noci, a gdje je sada lezao pukovnik. Mada smo i dalje
uglavnom bili zakljucani, pustali su nas samo na objed, to je bio raj.
Zuju smo vidjeli samo jednom kroz resetke, cak smo mu uspjeli doturiti
nesto cigareta, dok se strazar bavio zatvorenicima iz trece prostorije,
odmah do nase. Uskoro nam se i on prikljucio. Doveo ga je Boko jedne noci
kasno i usput nam opet dva sata drzao govor o svom Vance-Owenovom planu.
U digresijama je napadao Zuju nazivajuci ga boljsevikom i optuzujuci da
je stari partizan i strucnjak za gerilu spremao napad na Hrvate Capljine
i Stoca.
Svaki dan bi nas vodili na rad. Tezak i tuzan rad. Dedo, tako smo
zvali pukovnika, je dobijao najgore pos-love. Cesto bi Boko licno
kontrolisao da li se izvrsavaju njegovi nalozi da pukovnik bude uvijek na
najtezem mjestu i da li ga slucajno neko stedi. Kad Boke ne bi bilo,
postedjeli bismo ga, neko od nas bi mu se prikljucio ili zamijenio posao
s njim. A i kad ne bismo mogli pomoci, Dedo je sve izdrzavao, cak bi
sokolio i nas ostale.
Dugo smo istovarali raznu robu sa slepera koji su trabali ici u
Bosnu. Svi takvi su u to vrijeme zaustavljani i svracani negdje u
"Herceg-Bosnu", Capljinu, Ljubuski,
Grude... U Grabovinama se u jednom trenutku naslo nesto vise od cetrdeset
slepera i kamiona, a njihovi vozaci s nama u zatvoru. To smo gledali i
sav tovar istovarali, nakrcavsi
sve magacine u kasarni do vrha. To isto su radili zatvorenici u
Ljubuskom, pricala nam jedna grupa sto je otud prebacena u nas podrum.
Ali, najtuznije smo se osjecali prilikom istovara jednog slepera sa
odjecom i hranom za djecu, kad nam je sofer sapnuo:
- Ovo je kebalo ici za djecu Gradacca.
Uhapsene vozace su ubrzo pustili, ali bez vozila. Ne znam je li
se to desilo u Ljubuskom, Grudama, jesu li ta vozila, kojih je bilo mnogo
vise nego u Capljini, vratili sa vozacima u Bosnu.

Pocese ponekog i pustati. Kazu najprije idu oni preko pedeset
godina. Otpustise i Ahmeta Balavca-Tugu. Vele, "otkacio". Nekim se opet
vrati nada, jer bila je i neka razmjena, Mostaraca, onih sto su iz
Ljubuskog dosli u nas podrum, ali za nekoliko dana pocese opet dovoditi
nove, sve cesce i sve vise. Dovedose i doktora Kapica, profesora Satora,
inzenjera Jaganjca, svu preostalu inteligenciju Stoca do koje su mogli
doci. Kapic kukase zabolnicom koju su mu iselili, Satoru nije jasno zasto
su bas njega uhapsili, Jaganjac potisten i preplasen suti, profesor Hivzo
Saric psuje naglas ustasku majku, doktor Eso Boskailo odbija da pregleda
Boku, jer on ovdje nije doktor nego logoras.

Dovedose nam jedne noci u nasu sobu Mustatu Skaljica, vozaca, i
Mirsada Dzankovica, tjelohranitelja Arifa Pasalica. Premlacene. Mujo se
drzi za rebra, a u Mirsada krvari slomljen nos. "Obradili" ih isti oni
sto su obradivali i mene, Vlado Raic i Zlatko Vegar. Bili, vele, u
Arifovoj pratnji sa UNPROFOR-om i iz Zenice trebali u Mostar. Nije im
jasno zasto je UNPROFOR produzio do Capljine. Tu su njihovo vozilo
iskljucili iz kolone policajci HVO-a i uhapsili ih, a Arif u transporteru
odvezen u UNPROFORovu bazu u Doljanima. Zabezeknuli smo se. Borbe u
Mostaru bjesne, preko skrivenih tranzistora dolazili smo do vijesti, a
komandant IV korpusa u bazi UNPROFOR-a, nije
sa IV korpusom u Mostaru. Kasnije smo saznali da su ga drzali u svojoj
bazi petnaest dana.
Doveli su i pripadnike gubavickog bataljona, njih pedeset. Pitam
za vrijeme jednog objeda, kad smo bili u istom stroju, za njihovog
komandanta, vidim nema ga s njima.
- Uhapsen i pusten, veli jedan od njih. I dodade: -Bio u zatvoru
dva dana i ... kuci!

Nekad sam radio u zatvoru, prilicno dugo, deset godina, i nikad
do kraja nisam odgonetnuo kako u takvu sredinu dolaze nekad vrlo vazne i
povjerljive informacije, cesto prave. Zato me je vijest o razmjeni, koja
je tih dana bila zivo prisutna, obradovala i vratila nadu, pogotovo sto
nas obide i popisa Crveni krst.
Uzalud smo se nadali. Odjednom je sve nekako utihnulo,
raspolozenje koje je u jednom momentu bilo blizu odusevljenja, opadalo
je, a kad pozvase Zuju na razgovor
neki policajci iz Mostara, pa kad se on vrati i rece da ga optuzuju za
genocid nad Hrvatima negdje u Bosni 1946. godine svima nam potonuse lade.
Nismo se vise radovali ni kesama sto ih je poneko od nas, preko strazara
Pave, dobijao i bratski dijelio sa svima. Prestali smo pricati i viceve.
Karte smo igrali mehanicki, bez koncentracije i volje. A Bokina sve cesca
pjesma o "Herceg-Bosni" od Neuma do Prozora i od Gruda do Stoca, jezivo
je
zvucala. Pjevao je Boko i druge novokomponovane,- i pjevao je dobro, ali
onu o "Herceg-Bosni" najcesce i najglasnije. I kad god bi najvise pjevao,
skoro po pravilu, dogadalo se nesto ruzno. Zato nas je njegova pjesma
plasila.
- Opet budala pjeva, - neko bi tiho rekao, a svima nam je bilo
hladno oko srca.

11. maja, popodne, tog datuma se vrlo dobro sjecam, zaori se opet
Bokina pjesma:
- Majka Muju sisala na struju,
Nesta struje, stade cika Muje...,
a onda ozbiljan i namrgoden ude u nasu sobu, uprije prstom u Zuju, pa u
mene, pa u Cernicu:
- Ti, ti i ti, po zapovjedi na sisanje!
Podosmo za njim na sprat. Brico Mujo iz Capljine, takoder
zatvorenik, vec neke sisa. Neke zavrsio. I sve na nulu, do koze. Kapic
osisan, kazu bilo mu tesko i plakao za bradom, Pizovic i Sijercic, koji
su netom dovedeni posto su u MUP-u isprebijani na mrtvo ime, takoder.
Brici neprijatno, pa mu se kod Zuje "pokvarila" masina, htio covjek da
izbjegne neprijatnost, ali kad Boko zagrmje:
- Izvrsi zapovjed! Ili hoces na drugo mjesto? -Mujo "popravi"
masinu i zavrsi posao. A onda se opet prolomi poznata pjesma:
- Majka Muju...
- Momci, spremite se na duzi boravak u bajbuku -rekoh dok smo se
vracali, a Zujo, valjda da nas ohrabri, pomalo ljutito rece:
- Hajde Boga ti, u tebe vazda neki kijamet.
- Zivi bili, pa vidjeli.
- Zakljucujes li to po sisanju?
- Po svemu. Sisanje je tacka na i.
- Pesimizam pa pesimizam - odmahnu Dedo rukom i zavrsismo pricu.
Odmah nakon hapsenja u jednoj premetacini oduzeli su nam
tranzistore, ali je neko od Capljinaca uspio da jedan sakrije. Vijesti su
se slusale tajno i prilikom silaska u trpezariju neko od njih bi, ili
tajno ili umolivsi strazara da side u podrum, donio informacije sa naseg
radija. Tako smo saznali o sukobima u Mostaru. Izmedu ostalog saznali smo
da je HVO dao mogucnost i rok da, ko hoce, ide na lijevu obalu, a oni sa
lijeve na desnu.
- Etnicko ciscenje - prokomentarisah vise mabinalno, a pukovnik
me opet napade:
- Ima li za tebe ista dobro?
- Sve je sjajno, pukovnice - rekoh malo ljutito i dodadoh:
- Samo ce biti etnicko ciscenje, i to mnogo gore nego sto sam u
pocetku mislio.
- A sta si mislio? pomalo podrugljivo ce Dedo.
- Mislio sam protjerace samo nas, pripadnike Armije i nase
porodice. I intelektualce, one nase. A sad mislim da ce protjerati sve,
ili skoro sve. Daj Boze da nas ovdje ne poubijaju.
- Pa eno ti badze, jos je u Stocu i niko ga ne dira. On je
intelektualac, doktor nauka.
- Zavrsice i on ovdje. Ako ga Palameta ne izvadi.
- Ti si, profesore, nepopravljiv.
- Samo sam realan, pukovnice.
Cesto smo se tako Dedo i ja prepirali, ali to nije remetilo nase
dobre odnose. Mozda sam grijesio sto sam pred svima govorio sta mislim,
jer je djelovalo negativno, ubijao sam ostalim nadu, ali je zato pukovnik
popravljao stvari svojim nerealnim optimizmom:
- Ko moze protjerati jedan narod? - govorio bi.
- Ko ce mene otjerati iz moje kuce? Ko tebe? Hoce li to dozvoliti
komsije, Hrvati? Ta mi smo tu vjekovali, od pamtivjeka, zajedno sa
ostalima. Zar bismo mi njih
gonili, pa taman da smo sada mi oni, a oni mi?
- Boljsevik. Ima Boko pravo. Ali zato Boko nije boljsevik i on ce
te istjerati. On, ili kao on - provocirao bih ga, mada je i meni nekako
godila njegova prica. Cesto sam zelio da mu vjerujem, nisam zelio
izgubiti nadu.
Nekako bas u to vrijeme, kad je pukovnik argumentovao nemogucnost
ostvarenja nasih slutnji, dobih i kesu sa pismom. Od zene. Bijase nesto
odjece, cigarete, voce, cokolada, kolac. Otkud joj, pitao sam se znajuci
da u izbjeglistvu u Gradcu jedva zivi sa dva nasa sina i mojom majkom,
bez prebijene pare, od onog pansiona koji nije dovoljan ni djetetu.
Pozajmila, pomislih, ali od koga? Sve nase izbjeglice tamo uglavnom su
bile u istoj situaciji. U pismu nije bilo objasnjenja. Osim
konvencionalnog dijela, koji je otprilike sadrzan u svim porodicnim
pismima, jedan dio me duboko dirnuo: "Ne boj se, nisi uradio nista lose.
Naprotiv. Tvoja zena i djeca se tobom ponose." Majka tu nije spomenuta,
jer nakon mozdanih udara koje je bila dozivjela, nije ni shvacala ovu
situaciju. Bio sam
presretan u tom momentu. Jedva sam zadrzao suze.

Kad bi po nas dosao Ilija, vojnik, iz takozvane Bozanove
jedinice, da nas vodi na rad, ne bismo osjecali toliku tegobu. Bio je
zaduzen za krug kasarne i bilo mu je vazno da se posao uradi, a ako bi
mogao, ucinio bi ponekom od nas neku uslugu, sitniju, ukoliko to "posao
ne bi trpio."
Kupili smo neko smetlje i sijeno blizu ulaza u kasarnu. Bio sam
rasporeden da tovarim u kamion vozaca Grge sa Rotimlje, podebelog covjeka
dobrocudnog izgleda i postupka, koji je pocesto imao problema sa Bokom
zbog svoje dobrodusnosti. Bio je ponedeljak, nase zene su se vec
skupljale na kapiji da predaju kese. Krisom sam pratio ne bih li mozda
vidio nekog od svojih. I ugledah kako se priblizava visoka zena slicna
mojoj, mozda bas ona. Kad se ispravih sa skupljenim smetljem, prepoznadoh je.
- Jaso! - povikah i poletjeh prema njoj, ne misleci na eventualne
posljedice. Zagrlih je i stisnnh na grudi. Na njezinom licu suze. Pride
nam Ilija i upita:
- Je li ti zena?
Klimnuo sam glavom, da sam progovorio zaplakao bih, a Ilija
pogleda u Grgu, ovaj mu pokaza pokretom glave prema kiosku iza koga je
bila jedna skrovita klupa, i
Ilija nam pokaza da sjednemo tamo, a umjesto mene pozva na utovar drugog
zatvorenika.
- Sklonite se! - rece.
Sjedili smo vise od pola sata. Jasminka mi je pricala nesto o
planovima: gdje cemo sad kad me puste iz zatvora, kako cemo biti uvijek
zajedno i nikad se necemo rastavljati, kako cemo se smjestiti u Pocitelj,
ona je vec nasla kucu, a kad bude bolje vrijeme, u Stolac.... Iznenadila
se kad sam joj rekao:
- Najprije se moraju poravnati racuni.
Nije nista odgovorila, a ne bi ni stigla jer je stigao Boko.
Odmah je morala van kruga, a ja na kamion. Vidio sam kako je pozvao Iliju
i Grgu i mlatarajuci rukam pokazivao glavom prema meni.
Sjutradan smo opet bili sa llijom i Grgom na poslu. U pauzi,
Ilija je davao pauzu, nakon sto nas je ponudio cigaretama, pitao sam Grgu
sta mu je Boko govorio juce kod
kapije.
- Isusa ti, budala. Kaze da si ti najgori od svih zatvorenika.
Kapitalac. Boga ti, k'o da ne smijes sjesti sa rodenom zenom.

Za Bajram smo dobili posjetu. Hadzija Suta sve organizovao i
uspio dobiti dozvolu. Stigose nam u podrum on i Hakija Omanic. Donijeli
pite, mesa, kahve, cigareta, pribora za licnu higijenu, sireva... Svasta.
Vele, zene Dubrava pripremile i cestitaju vam
Bajram.
Sjutradan saznadosmo, izvor opet ne znamo, kako je komanda naseg
bataljona, koja je jos uvijek na Rotimlji drzala liniju prema cetnicima,
pozvala za Bajram
zapovjed-nika HVO-a sa tog podrucja, Nedu Obradovica, zvanog Drug, sa
njegovim saradnicima, koji je 19. IV napao Gubavicu, i dobro ga ugostila.
Okrenuli janjka, pribavili vina i rakije... Proveli se pravo. Svi
smo bili iznenadeni, sokirani, razocarani, tuzni.
- Mater im blesavu! - opsova pukovnik i doda:
- Umjesto da ga zarobe sa klikom i razmijene za nas, gledaj ti
sta budale rade.
- A sjutra ce i njih u cuzu - rekoh.
Zujo ne rece nista. Niko vise nista nije rekao. Cijelo vece svi
smo sutjeli. Nismo igrali ni karte.
Preostali dani u Grabovinama, do odlaska u Gabelu, u "hotel B
kategorije", kako Boko rece, prolazili su jedno-licno, zatvorski.
Pridodat nam je Pizovic. Sijercic je
nekako uspio da se smjesti na sprat. Neku grupu odvedose u Mo-star, na
heliodrom, rekose nam razmjena, a do nas dode glas kako mnogi poginuse u
zivom stitu u Santicevoj ili na
drugim popristima. Boko je i dalje pjevao o "Herceg Bosni", pricao o
Vance-Owenovom planu, ali sa sve manje zara, sve cesce po kazni svlacio u
podrum one odozgo, a Pizovicu jednom, bez povoda i razloga, rece:
- Sto jednom ne zakoracis kroz prozor? - a prozor je bio na
povrsini zemlje.
- Zasto, gospodine?
- Da te ubijem - i izvadi pistolj iz futrole, premetnu ga dva-tri
puta u ruci i opet ga vrati na mjesto.
- Tad bih bio najsretniji - dodade logornik.

- 9. IV preseljenje. U Gabelu. Vec smo culi da je tamo smjestena
ATG grupa HVO-a. Najzloglasnija. Svi smo se plasili, pogotovo kad smo
vidjeli da smo smjesteni u isti zatvor sa najvecim olosem, Hrvatima koje
su zbog krimi-nala morali drzati u zatvoru. A drzali su ih otvorene i
mogli su se slobodno kretati kuda zele, cak i izvan zatvorskog
kruga.

U pocetku ne bi problema. Najgore od svega je bilo sto nas je
bilo previse, sezdeset i sest na vrlo malom prostoru tako da smo morali
spavati bukvalno jedan na drugom, a skoro svako jutro do podne bismo
morali cupati travu na vrlo sirokom prostoru, i mnogi su rasijecali prste
cupajuci, jer je bila dosta ostra i zilava. Ponekad bismo isli na rad u
Grabovine, a vodili nas "bozanovci". Imali smo i radio. Sacuvao ga
inzenjer Nazif Basic. Odusevili smo se vijestima jedne veceri. Javise
kako su Mesic, Manolic i ostali isli kod Tudmana i trazili smjenu Mate
Bobana i ukidanje HZHB. Nismo mogli skriti odusevljenje i Boko to zapazi.
Odmah ocijeni da smo slusali radio, stade na vrata i poluglasno, a
ozbiljno, sa rukama na ledima, rece:
- Ili cete ga predati, ili da prebiramo? U koga ga ademo, ja cu
mu ovdje presuditi.
- Kod mene je - javi se Nazif i donese mu tranzistor, prestrasen.
- U samicu!
- Ali nije samo moj. Svi slusamo. - preplaseno ce, Nazif
- Mars u samicu! zagrmje, a zatim prede pogledom po svima, pa
nas, opet upiruci prstom, probra:
- Ti, ti, ti, ti i ti, u samicu! Nabroja vec poznatu grupu, koju
najgori poslovi i sve kazne nisu mogle mimoici: Zujo, Cernica, Pizovic,
Sijercic i ja. Sa Nazifom sesterica. Uvedose nas u samicu 2 x 1,5m. Vrata
limena, pod betonski. Srecom, nadosmo unutra neki stari jorgan. Tu noc
probdjesmo sjedeci, i drugu, i trecu i sestu. Sest dana smo tu bili po
najvecoj zezi. Do deset sati ujutro bi se moglo i izdrzati, a kad upre
sunce u limena vrata, a upiralo je cijeli dan sve do zalaska, postane
neizdrzljivo. Oblije nas znoj, a vazduha nema. Jedino na Antinoj smjeni
smo od njega dobijali zrak, drzao bi nas otvorene, cak nas pustao da se
operemo i osvjezimo. Svaki dan smo slusali kako pijani zatvorenici
zajedno sa osudenim Hrvatima orgijaju i senluce uz gange i ustaske
pjesme, od kojih nam se kosa dizala na glavi. Pred sam mrak zacu se i
"Bijelo dugme" sa kasetofona, naravno, u pocetku normalno, a onda sve
glasnije dok nas ne zaglusi. Orila se Gabela od pjesme, a ustase vriste,
pjevaju, urlicu, nerazumljivo, ali opasno, jer cujemo rijeci "balije"
"muhadzedini" "Alija" i psovke. A onda se prolomi eksplozija, pa jos
j,edna, pa opet. Bomba ili MG? Zasuse geleri ili zemlja i po vratima
samice. Skupismo se svi u jedan cosak, koliko nam je prostor dozvoljavao
i cutke, u golemom strahu, ocekivasmo sta ce se desiti. Onda opet
kikotanje, psovke, pa opet gange. Trajalo je do mraka, mozda sat ili dva,
nama se cinilo vjecnost. Nismo se opustili ni kad se sve smirilo, ni
cijele te noci: j
- Pocelo je... a kad ce zavrsiti, vidjet cemo - prilicno mirno
sapnu Pizovic.
- Davno je pocelo, dodadoh takoder sapatom, jer od straha nismo
mogli, a ni smjeli glasnije govoriti.
Treci dan Boko oslobodi Sijercica i zaduzi ga da cijeli dan u
WC-u strazari da ko ne bi trosio vodu, peti dan pusti Zuju, a nas cetiri
ostadosmo sest dana. Nazifa kazni da jos jedan dan i noc provede u klozetu.
Cetvrti ili peti dan samice pozvase me gore na neki razgovor.
Cekao me mladi covjek, bradat, plavih ociju, na prvi pogled dobrocudan.
Htio je da razgovaramo o
citavoj situaciji, ratu Hrvata i Muslimana, izgledima jednih i drugih,
posljedicama... Procijenih da mogu biti otvoren. Rekao sam mu da cemo
izgubiti i mi i Hrvati, mi vise
doduse, a da u svemu mogu dobiti samo Srbi. Njihov cilj je Neretva, ne
znam dokle, mozda do Ploca, i ne znam kada ce to pokusati ostvariti.
- Mogu li im se Hrvati sami oduprijeti? - iznenadi me pitanjem.
- Mogu li otvoreno, gospodine? - htjedoh da se ipak zastitim.
- Da.
- Ne znam mozemo li i zajedno. Mi i vi. Ni jedni ni drugi sami ne
mogu. A ako se nasi sukobi nastave bice im lahko. Eto vam ih u Ploce od
sad do dvadeset ili pedeset godina - htjedoh da proizvedem utisak, da bar
on, jedan sicusni saraf u fasistickoj masini, bar zbog straha od Srba,
bude naklonjeniji Muslimanima.
- Prije toga, ovdje vas nece biti.
- Slazem se. Sada je tako. Ali nece biti ni vas.
Ucini mi se da sam pretjerao, pa se izvinih sto sam mozda bio
drzak i podvukoh mu da je trazio moje iskreno misljenje.
- Nista, nista. Nego, imam ovdje jedno pismo, vama upuceno, od
vasih. Hoce da idu u inozemstvo. Da li vi razmisljate o tome? U zatvoru
ste i ko zna kad ce se ovo sve zavrsiti - Dade mi pismo.
Procitah ga. Od Zlate, nevjeste. Veli da se spremaju u inostranstvo.
- Razmisljam o svim mogucnostima. U zatvoru se razmislja o svemu.
Moj odlazak u inostranstvo je posljednja varijanta. Bolje i to nego niz
Neretvu, zar ne, gospodine? - Da - odgovori. Slobodni ste. I
gledajte ovdje da stisavate strasti kod vasih. Vi to mozete. Mozda ce sve
ovo stati.
- Mogu i nastojat cu, gospodine.
Bradonjina nada, da li je bila nada, ne ispuni se. Nista ne stade.

1. VII pocese stizati kamioni puni muskaraca. Poznadoh neke dok
sam slagao prasnjavu cebad kraj puta koji je vodio do hangara. Bi nam
jasno zasto se islo na rad u hangare. Cistili smo ih za ovo. Pocelo je.
Idu kamioni jedan za drugim, puni puncati. U prostoriji iznad nas,
sluzbenom prostoru, guzva povazdan i posvunoc. Ispitivaju. Glavni
isljednik Marinko Maric s Poplata kod Stoca, pomocnik mu Zeljko Rodin.
Znamo ih odranije. Marinko, zgodan covjek, samo mu jedan zub crn, kad mu
ne vidite oci rekli biste i dobar, Rodin ogroman, debeo mlad covjek, ima
najmanje stotinu pedeset kila, zastrasuje pojavom.
Stalno dolaze neki automobili, pa odlaze. Pa opet dolaze, pa
odlaze. Vec se gore cuju i psovke, pa onda udarci, u pocetku rijetko,
zatim sve cesce. I jauci, sve jaci.
Nas dolje postrojise, Marinko Maric nas prozva. Ispita na brzinu
neke od nas, stavi nekima kvaku kraj imena, nekim dvije, a one bez kvake
sjutradan prozvase i odvedoseu hangare. To su po nasem racunu bili oni
sto su "manje krivi", dakle laksi slucajevi. Ostade nas osamnaest.
Kasnije dovedose Ragiba Dizdara, koji je jos ranije ranjen i uhvacen na
Rotimlji, Ramiza Letu, sa kundakom izbijenim zubima, i jos neke. Opet u
zatvor ude strah. Dovedose i Husu Marica. Ne poznadosm,o ga. Izoblicen!
- Komsije - procijedi i leze drzeci se za stomak.
Pred zatvorom se zaustavi Grgin tamic. Uskoro se otvorise vrata i
u nasu sobu udose dvojica "bozanovaca". Znali smo ih od ranije iz
Grabovina. Probrase petnaestak zatvorenika, natovarise ih na karoseriju,
naredise im da gledaju preda se, jedan od njih sjede na kabinu, repetira
pusku i krenuse.
- Nisu dosad naredivali da se spuste glave -zabrinuto ce neko od nas.
- Nije dobro - dobaci Kapic.
Sa zebnjom smo ocekivali povratak. Vratise ih oko podne. Opet su
im glave spustene, ali jos ne vidimo nista. Pocese silaziti, jedva, uz
prigusene jauke, modri, nateceni, krvavi... Pizovic i Cernica su bili
najgori. Prihvatili smo ih da ih legnemo, ali na svaki nas dodir su
jecali. Pizovic ode u svoj ugao, Cernicu legosmo na njegovo mjesto, kraj
mene. Jedva mu skidoh kosulju, mokra i krvava. Na izoblicenom, crnom licu
samo sa jednim okom, krvavim od udaraca, drugo se od oteklina nije ni
vidjelo, strasni modri podlivi, bolne grimase. Pogledah mu leda. Uzas.
Potpuno crna, a na desetak mjesta ispod ispucale koze tece krv, lagano i
skoro crna. Srecom imali smo vode i odmah mu stavih obloge. Jedva se
micao, noga i ruka su mu bile potpuno oduzete. Sve je zanijemilo. Niko
nista ne govori niko nista ne pita. Ponovo uletjese ona dvojica, ponovo
odabrase petnaestak novih i odvedose ih na isti nacin. Sjutradan se sve
ponovi, samo odvedose druge zatvorenike. Opet u dvije ture. U nasu sobu
je usao uzas. Cim bi se pojavili "bozanovci" svi bismo poletjeli u
najdublji ugao, kao ovce kad im prijeti opasnost. Ali, ustase su bile
neumoljive:
- Ti, ti, ti...! Na kamion! Trkom!
Oni koji ne bi bili prozvani, nakon zatvaranja vrata bi odahnuli.
- Prosao sam, zasad - svako od nas bi pomislio.
Jednom, jedan uprije prstom i na mene. Zaledih se od straha, ali
mi ubrzo lahnu, jer onaj drugi rece da je dosta, da ne treba vise. Onaj
prvi me probode ocima, ali ipak
odustade.
Kad jedan dan ne dodose po nas, malo se raskravismo i pocesmo
zapitkivati nase prebijene drugove.
- Nije to bio rad, veli Cera. - To je izivljavanje najnize vrste.
- Mene su odmah odveli u umivaonik, usput sam dobio nekoliko
saka, cizama, letava, pendreka. Ali to je bilo milovanje u odnosu na
mokru terapiju. Legli su me pod tri
cesme, otvorili ih tako da me cijelog kvase, a onda sa protivpozarnog
aparata skinuli crijevo i njime me bili dok im nije pocelo ispadati iz
ruka. Takav bol ne postoji. Ono usput, cizme u rebra i stomak, palica i
drugi rekviziti je sala. Kao da te miluje. A kad su me poveli, Francuz,
Hrvat koji je roden i gojen u Francuskoj, me sa "cudenjem" upita:
- Sta bilo tebe? - Tek je stigao da "brani domovinu" i jos nije
bio naucio jezik. - Pao niz stepenice - dotece mi pameti da
odgovorim, a Francuz me "prekori" sto ne pazim kad idem niz stepenice.
Bajru Pizovica su isprebijali zato sto je komandant, Zikriju
Veledara zato sto je ljekar, i sto je debeo, Nazifa sto nije iz Capljine,
Osmana sto nije znao klanjati, Envera sto je znao klanjati, ovog sto je
celav, onog sto nije celav...
U cetiri ture, koliko su od nas odveli, izredali su se skoro svi.
Nisam mogao vjerovati da sam ja prosao. .'
Treci dan, kad je mislio da je sve obradeno, ude u prostoriju
Boko, "zacudi" se sta se to dogodilo, "zamjeri" nam sto mu to odmah nismo
prijavili. Svaki put kad bi usa i stao kraj vrata, nakon onog opceg,
"vaznog" obracanja, saopcenja, naredbe ili prijetnje, obratio bi se meni,
odrzavsi mi besjedu kako moja zena radi u hrvatskoj skoli, prima placu od
Hrvatske, dakle Hrvatska mi izdrzava familiju, a ja, Benca, planiram
napad na Capljinu, Citluk, Neum, planiram ubijanje Hrvata i slicne
budalastine na koje nisam nikad reagovao. Jos bi trebalo izazvati budalu
istinom da mi zena radi u bosanskoj skoli u Gradcu koja se zove "Ljiljan"
i u koju mi idu djeca. Tada mi ne rece nista. Samo me ostro i malo dulje
pogleda.
Prosla su samo nekolika dana od masakra "bozano-vaca" kad me Boko
pozvao u kancelariju. Bijase predvece. Sumrak.
- Sjedi, rece i poturi mi fotokopiju iz nekih novina.
Vidjeh da je to titogradska Pobjeda, sjetih se da su na
pregovorima sa srpskom vojskom i rukovodstvom SDS-a u vrijeme blokade
Stoca, povremeno bili i neki novinari
i podide me jeza. Ko zna sta su mogli napisati.
- Citaj - zadera se koliko ga grlo nosi.
- Ne vidim bez naocala, gospodine.
- Donesi!
Sisao sam po naocale, vratio se gore i uzeo da citam.
- Naglas! - drecao je.
Citao sam naglas. Pisalo je kako sam izjavio da je situacija u
Stocu bila vrlo losa prije dolaska JNA, jer je HDZ bila na vlasti, a sad
je vrlo dobro, pa onda o razoruzavanju Stoca i slicno.
- Ovo, gospodine, nije istina. Ja ovo nisam nikad
rekao.
Htio sam mu kazati, da je to glupost, jer ko ce ikome vjerovati
da je bolje u blokadi nego u slobodi, ali nisam stigao.
- Lazes! zagrmio je, a onda: Pljus!.. Naocale su mi odletjele,
zamanta mi se. Jos je nesto rekao, ali ga nisam razumio. Kad se malo
pribrah, htjedoh da nastavim
kako se propaganda u ratu sluzi svacim, ali opet ne stigoh. Opet: - Lazes
- i pljus...
- Znas li ti sto si ovdje? rekao je.
- Zato sto sam pripadnik Armije.
- Lazes! Zato sto si zlikovac hrvatskom narodu!.. Ljubo!
Strazar Ljubo se pojavi na vratima, a logornik mu izdade naredenje:
- Vodi ga u zahod. Ne. U samicu. I nemoj zatvarati!
- A ti, - obrati se meni - Da si naucio ovaj clanak napamet! Za
sjutra! Svaki dan ces deklamovati! Logornik jos nije bio savladao cisti
hrvatski, pa je ponekad govorio i "istocnu varijantu". ' I
I baci mi ga. Uzeh u ruku i podoh pred Ljubom. Znao sam sta me
ceka. Samica je bila odmah do prostorije u kojoj su spavali zatvorenici
Hrvati, koji su prisustovali predstavama kad bi nas Boko vrlo cesto,
jedno vrijeme svakodnevno, postrojavao i ponizavao, optuzujuci nas za
nevjerovatne stvari: Pizovica za zlocine Brigade, Zuju za genocid i
planiranje partizanskog rata protiv Hrvata, Cernicu za planiranje i
izdavanje naloga za likvidaciju nekih duznosnika Hrvata, za koje Cera
prije nije cuo, mene za planiranje napada na Hrvate i zbog zene, Kapica
kao snajperistu... Govori su mu bili dugi, a morali smo stajati u stroju,
mirno... Pizovica je nagonio da cita clanke iz raznih hrvatskih novina
koje su tada bile pune "zlocina podivljalih Alijinih mudzahedinskih hordi
nad neduznim hrvatskim narodom". Navijao bi nam i radio u nekom
automobilu i slusali bismo isto to i na radiju, nakon cega bi on izlio
svu mrznju. Vikao bi da je zedan nase krvi, da bi nas najradije sve
poubijao kao pse, jer i nismo dntgo nego psi, ali da jos nema takvu
zapovijed i jedva ceka da je dobije. Onda bi nas sa neizmjernom mrznjom
natjerao da ljubimo tlo i na njegovo pitanje sta smo poljubili, morali
bismo slozno i naglas govoriti: "Hrvatsku zemlju". A ustaski pozdrav uz
Pizovicevu komandu: "Za dom" bio je svakodnevno i bezbroj puta ponavljan.
Na nas odgovor: "Spremni!" on licno bi zagrmio: - "Za koga?" a mi naglas
odgovarali: "Za Bobana".
Sve to mi je sada doslo u sjecanje. Nakon ovih priredbi
motivacija je za zatvorenike, Hrvate, kratke pameti, a dugih prstiju, jer
u zatvor je tada mogao doci samo glup Hrvat ili razbojnik koji i njih
same ugrozava, bila pripremljena.
Ocekivao sam svaki momenat da udu. Vec se bilo dobro smrklo.
Strijepio sam. Ne znam samo koliko ce biti batina i hocu li izdrzati.
Ucio sam sve sure koje sam znao. Sta uciniti da degenek bude manji?
Zamoliti ih da me ne muce nego da odmah pucaju? Ili ih necim
isprovocirati da pucaju? Cuh iza vrata glasove.
- Jesi li pis'o? - upita jedan
- Nisam pisao - odgovorih.
- Sta nisi, majku ti balijsku - cuh drugi opasniji glas.
A onda se vrata otvorise. Vidjeh tri silnete. Po trbuhu
prepoznadoh Marka Raica. Ustadoh, a on viknu:
- Sjedi!
Sjedoh. On se zaletje od vrata do coska u kome sam sjedio i zabi
mi cizmu u slabine. Ucini mi se da mi utroba izletje na drugu stranu.
Sjecam se da sam urliknno koliko sam mogao. Skontao sam da je nabolje
urlikati vise nego sto moras. Valjda ce ih to malo ublaziti, a i dobro je
da i moji cuju, ako me nestane da znaju zasto. I vise se niceg ne sjecam.
Kad sam dosao svijesti, cuo sam glasove iz njihove sobe: "Mudzahedin",
"balija", "sve bi trebalo u jamu"... "Alija im mater"...
Vrata su i dalje bila otvorena i mogli su opet da dodu kad god
hoce. Umirao sam od straha, a nisam se mogao pomaknuti od bola u
slabinama i stomaku. Malo sam se umirio kad sam iz njihove sobe cuo jedan
glas, ucinio mi se dosta energican.
- Pustite vise covjeka. Vidite da je star i jadan.
I nisu vise ulazili. Ujutro je na smjeni bio Ante. Zacudio se,
otkud ja tu.
- Opet ti. Sta je sad?
Pokusao sam mu objasniti i zamolih ga da me zakljuca. Natjerao me
da sidem na dorucak i pomogao mi, jer sam nisam mogao. Kad me vracao,
nakon sto sam pokusao jesti, ali nisam mogao, sreli smo Boku.
________________________________________________________________________
Misljenja izrazena i/ili objavljena na BosNet-u ne moraju odrazavati
poglede svih clanova Uredjivackog Odbora i/ili administratora, kao ni
institucija domacina ili Internet Providera.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 05 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

- Kuda?
- Da ga zakljucam u samicu - odgovori Papovka, tako smo ga zvali
medu sobom.
- Sto ces ga zakljucavati? Ta vidis da nece pobjeci!
Ante mu ne odgovori, uvede me i zakljuca.
- Vidjet cu ja Ramljaka, rece na odlasku.
Ramljak je bio, to je sam vise puta ponovio kad bi nam ponekad
priustio neko sitnije popustanje: brijanje, tresnju deka, neki kraci
izlazak vani, pa i precutnu dozvolu
da nam, ako hoce, neki strazar nesto kupi ako imamo za sto, upravnik
civilnog zatvora, ali je bio za Boku autoritet. Ubrzo se Papovka vrati po
mene i rece mi da je sve u redu i da idem na svoje mjesto. Opet mi je
pomagao da sidem i smjestio me sa ostalim.
Dugo sam bolovao. Sedam dana sam mokrio krv. Dr. Veledar mi je
preporucio jaku dozu antibiotika, srecom nesto se naslo kod mene, poslala
mi zena jos dok je bilo moguce kontaktirati posredno, a nesto kod Kapica,
kod njega se u torbama i ruksacima koji su mu, Boga pitaj kako, ostali
uza nj, moglo naci svega. Ne dobih upalu, bubreg mi nije, kao sto se
bojao Veledar, otpao, ali dugo, dugo se nisam mogao nikako namjestiti da
spavam. Dva rebra su mi bila slomljena i kad bih nekako, premoren od
nesna, uspio zaspati, probudio bi me svaki moj nesvjesni pokret. Skoro da
nisam nikako spavao. Na ramena, ruke, noge i leda nisam ni obracao
paznju. Manje me boljelo. Glavu mi nisu povrijedili. U sali sam govorio
Ceri: Dva degeneka, ali kao jedan. Prvi samo po glavi, drugi samo ne po
glavi. Tek jedan komplet.
Bivalo nam je sve teze. Stalno smo bili zakljucani. Strazari,
koji su sa pojedincima cesto i dugo pricali, postadose vrlo sluzbeni,
oduzese nam cigarete i svu hranu, zabranise pusenje, jutarnje potrebe za
umivaonikom i WC-om svedose na minimum, i to samo ujutro, ubacise nam
jednu kantu i za veliku i za malu nuzdu, ukidose nam potpuno higijenu.
Vani nije mogao niko, osim "kapitalne" petorice, Zuje, Pizovita,
Sijeroica, Cernice i mene, koja je svako jutro, uz neukusna dobacivanja i
poglede pune mrznje hrvatskih kriminalaca sto su hladovali pred sluzbenim
prostorijama, a,uz Bokino poticanje, cistila krug i zahode, te Kapica,
koji je, zahvaljujuci uslugama sto je nekim strazarima pruzao ranije kao
ljekar i svojoj prodornosti i upornosti, uspio ostati sa strazarima u
kontaktu i dobiti neke privilegije. Zato se nismo protivili njegovom
licnom prijedlogu da nam bude sobni starjesina. Uspijevali smo preko
njega dobiti i informacije o dogadajima u Mostaru, Stocu, Capljini i
dalje, u iskrivljenom obliku, naravno, onom sto ga je oblikovala HRTV,
ali mi smo znali svesti informacije na neku priblizno realnu mjeru. Znali
smo da su poceli rusiti dzamije, najprije u Vitini, a onda po dubravskoj
visoravni, da veliki broj hrvatskih vojnika odlaze u Mostar, (idu brigade
iz grada pobratima, Splita), da se tamo vode zestoke bitke i da se
sistematski rusi lijeva obala. Nas pet cistaca smo vidjeli da dzamije u
Visicima, vrlo upadljive sa zatvorske ceste, vise nema, a kamioni sa
granatama i drugom municijom iz gabelskih magacina svakodnevno, narocito
nocu, odlaze iz logora.
Nakon jednog izlaska iz "buhare" Kapic nam donese dvije vijesti.
Gotovo po pravilu, on bi svaki put dugo razmisljao da li da nam vijesti
kaze ili ne. Opet, stoji nasred
sobe, provlaci prste kroz rijetku kosu, otpuhuje... Konacno progovori:
- Imam dvije vijesti. Jedna je dobra, a jedna losa. Ne znam hocu
li vam ovu losu i kazati.
- Govori doktore! - uzvratili bismo u horu.
- Govori obje! Sta je, tu je. Ne mozemo nista promijeniti, -
dosta mirno rece Zujo.
- Dobro, koju cete prvo? Dobru, ili losu?
- Hajde, Boga ti, doktore, - veli opet Zujo, - ne izvodi. Govori
prvo koju god hoces.
- Dobro. Dobra je, otvara se stacionar. Ja bih tamo mogao preci i raditi.
- Doktor je "propuk'o" - tiho govorim Ceri - Otvaraju stacionar
jer cemo ostati dugo i jer ce nas, vjerovatno, jos degeneciti. Jedino ce
njemu biti bolje.
- Kad ti je ta dobra, Kapicu, - opet se javlja Zujo, -koja ti je
onda losa?
- Izgleda da su nasi u Mostaru udarili na Hrvate i da se vode
zestoke borbe.
Niko nije glasno reagovao. Samo je Zujo odmahnuo rukom.
Uvijek smo osjetili kad su nasi Hrvatima zadali kakav zestok
udarac. Divljanje bojovnika u logoru bi se pojacalo, a "stegovne mjere"
za nas bi se zestoko stegle. Pa ipak smo se radovali i divljanju
bojovnika i Bokinom stezanju mjera.
- Boga mi, "propuk'o" - razocarano sapnu Cera. - Poremetio red
vrijednosti. Sve
obrnuo.
Obroci su bivali sve manji i sve gori, taman toliki da nas odrze
u zivotu. Smjenjivala se corba od makarona sa corbom od pirinca, bez
truni masnoce, samo voda, cesto neprokuhana i odvratna, po pravilu
neslana, ali smo jeli. Kad bi bio grah, bio bi za nas praznik, mada je
zrno bilo rijetkost. I ono malo hljeba sto smo dobijali, "snalazljivoscu"
nekih od nas je svedeno na snitu. Kopnili smo. Tek poneki sto je sacuvao
koju paru, mogao je preko jednog strazara sto nije Boku "zarezivao" a
drzao se vise Ramljaka, nabaviti nesto iz grada, hljeb i cigarete. Bez
obzira na logornikovu prijetnju smrcu onome ko bude uhvacen, pusili smo.
Jednu po jednu cigaretu grupa od dva-tri
zatvorenika, da ne bi puno dimilo, a cigareta je isla na grupu radi
stednje, da ni mali dim ne izgori onako u havu, da se sve popusi. Ako bi
neko duze drzao cigaretu u ruci, bio bi izlozen kolektivnoj kritici.
Kapic bi se ponekad preko jednog starog strazara, Skutora, snasao za
duhan, pa smo motali skiju u novine, fiseke, bilo kakav papir. Pusenje
nam je, usprkos opasnosti, pricinjavalo veliko zadovoljstvo.
Znali smo se, usprkos svemu, ponekad i nasaliti, ispricati kakvu
duhovitu pricu ili vic, napraviti stos. Prica Ese Boskaila o poznatom
tabijasuzu Serifu iz Pocitelja i njegovim nesporazumima sa milicijom i
Hivze Sarica o prefarbanoj kravi koju vlasnik nije poznao i objasnjenje
jednog mudrog katolika kako se moze roditi dijete za samo 2 mjeseca
braka, bilo je uzivanje slusati. Stocani su opet odusevili Capljince
pricama o Isi, koji bi cesto brkao subjekat i objekat, pa bi mu "kasika
pojela malu", a kad bi castio govorio bi konobaru: "Daj njima lozu, a
meni sta hoce!" Pljustali bi ponekad i vicevi, masni uglavnom, majstori
smo bili Zujo, Kemo Sjekirica i ja. Tom zgodom bi se Nazif, koji je
klanjao svaki vakat i skoro uvijek bio pod abdestom, ljutio i zgrazavao.
Meni bi cesto rekao:
- Uh Benca, brate, sve ti je OK, samo nemoj ovako lajati.
- Pa ipak bi, ne mogavsi odoljeti, prasnuo u smijeh nakon nekon
dobrog i masnog. Kapic se takoder bunio sto mi, intelektualci, izgovaramo
ruzne rijeci. On kao nema nista protiv cina o kome se govori, samo protiv
nacina koji je vulgaran i neprimjeren pristojnim ljudima, a onda bi
njegov zet, Zujo, ispricao jedan i doktor bi usutio. Naravno da svojim
primjedbama nisu nista popravili, cak su izazvali suprotan efekat.
Namjerno bismo pregonili dok i oni nisu "prolajali". Ta atmosfera, taj
duh bili su nam druga radost u to vrijeme. Samo je trajalo kratko.
- Kad su 13. VII poceli sukobi na Bivolju Brdu i u Dubravama, na
Gubavici... i kad su poceli dovoditi i "ispitivati" zanijemili smo.
Dovodili su pripadnike Armije i civile, u grupama i pojedinacno. Dovodili
su koga god su uhvatili. Redom. I svi su za njih bili pripadnici Armije.
Jedne su drzali na asfaltnom rukometuom igralistu, druge istrazivali u
prostorijama iznad nase. I jedni i drugi su bili u blizini i mogli smo
sve slusati. Gledati nismo smjeli, da nas ne vide, a prozori su bili
visoko tako da je mogao i ponekad smio poviriti samo Kemo Sjekirica:
- Evo ih petnaest. Klece na koljenima i gledaju u sunce. Ruke im pozadi.
Iznad nas cujemog lasove.Prepoznajem Marinkov.
- Gdje si sakrio pusku? Govori majku svoju jebo! -pa onda samar,
pa neki drugi tuplji zvuk, valjda cizma u rebra... A onda pad ljudskog
tijela na parket.
- Imao si mitraljez. Gdje ti je, balijo? Hoces ubijati Hrvate? -
Pa opet
udarac.
- S kim si bio povezan? Koga si trebao naci u Dubravama? - i opet
isti zvukovi udaraca. I jauci.
Vani velika galama. Psovke pljuste: balijska majka najcesce, pa
otac, pa Alija... i udarci. Razni. Radi palica, ogromna, vidjeli smo je u
Marka u ruci, kao palica za bezbol, drske od lopate, elektricni kabel
debeo kao ruka, vidjeli smo ga dok smo u trku isli u WC, letve, cizme,
kundaci. Sve se to srucuje po glavama i ledima, po trbuhu i slabinama...
Udaraju bojovnici junacki, revnosno, bez milosti. Cuju se krici i
zapomaganje, bolni jauci i preklanjanje.
- Nemoj, brate, vise. Molim te ko Boga!
- Ko ti je brat, sugo balijska?
- Ne to, nemoj dragi... Aouj!
- Loze mu vatru na ledima - veli Kemo koji ima i hrabrosti i
zivaca da pogleda.
- Skoci, majku ti jebem! - i cu se kako se tijelo skljoka na zemlju.
Na glavu! - i opet se tijelo skljoka.
- Marko, evo ovaj kaze da je Hrvat.
- Jesi li Hrvat zato sto si se prepao degeneka? Kolji ga! - i
opet udarci i krikovi. Krikovi bolnih i prestrasenih i krikovi zlocinaca
u ekstazi se mijesaju sa psovkama i zapomaganjem. A onda se sve stisa,
uvedose one sa igralista u samice... Neko od nasih u sobi stade oblaciti
pantalone, pa kosulju, pa bluzu... Mi ostali shvatismo i pocesmo i mi.
Kao bice lakse podnijeti toljagu ako se navucemo. Strijepimo od otvaranja
vrata. Ne otvorise se tog dana, ni te veceri. Ne bi ni vecere. Ni rucka
sjutradan. Cetiri dana se vrata ne otvaraju, osim da se prospe mokraca i
izmet iz kante. Od straha nismo osjecali glad. Ono na igralistu i iznad
nas se ponovi izjutra. Trajase cijeli dan, sa manjim pauzama. Valjda se
bojovnici odmarali za nastavak poduhvata. A onda poce i navece. Sve isto
kao po danu,
samo strasnije i jezivije. Kad pocne, obucemo se, kad prestane opet se
svucemo, vrucina je skoro nepodnosljiva.
Kad se jedne noci sve stisa, zacu se otvaranje vrata na onoj
nasoj samici.
- Ti, ustaj! Ne trebas se obuvati - rece malo zatim.
Cuse se koraci, udarac kundakom i cizmom i naredba:
- Klekni! - zatim pucanj, pa jos dva.
- Ubise nekog - tiho rekoh Ceri.
Sjutradan dode tamic do samice, Kemo se prope i rece:
Natovarise vrecu za mrtvace. Punu.
Noc, ili dvije iza toga, kad smo se pomalo i uvodili san, nakon
malo duljeg zatisja, probudise nas strasni krikovi i jeka odozgo iz
kancelarije za ispitivanje. A onda
udarci i psovke, pa opet jecanje nesretnika. Dugo je trajalo, zatim nesto
tise i blize nama, u onoj zloglasnoj samici. Ujutro, dok je prosipao
kantu doktor Kapic umoli strazara da
ide u WC. Ranije su ga ponekad pustali da "krpi" zatvorenike, kao sto je
i nas krpio obicnom iglom i koncem. Drugog nije bilo. Vratio se uzasnut.
- U samici - sapatom rece - Sabanovic.
- Ostala samica otvorena i ja usao. Prebijena mu kicma i
rascopljena lubanja. Ne mislim da ce ostati.
I nije ostao. Sve tise je jecao dok nije potpuno utihnuo.
I opet tamic i vreca.
Ne znam kako, ali smo saznavali ako bi u zloglasne samice bio
doveden neko koga znamo. Tako smo saznali i za ucitelja Dizdara, iz
Pocitelja. Nekoliko puta su
dolazili, pitali ga da im kaze za neke puske i mitraljeze, svaki put ga
izbubali i odveli ga nekud. Kad su Kemu Balavca ponovno vratili iz
hangara nama, zbog neke nove sumnje da je upalio crkvu u Crnicima, a svi
odlicno znaju da su je upalili Srbi, rekao nam je da je izmedu dva
kamiona na cesti vidio Dizdara izresetanog rafalom.
Nakon punih devedeset sest sati potpunog gladovanja stize nam
vecera. Najprije jedan obrok dnevno, pa poslije nekoliko dana dva. I
pocese stizati informacije. Samo za
nekoliko sekundi, dok smo preuzimali "manjerku" i hljeb, saznali bismo
sve sto su znali i zatvorenici koji su nam to dovozili.
Saznadosmo i za druge vrste mucenja, one koje nam oku i uhu nisu
bile dostupne, za lomljenje prstiju u stezi za turpijanje, za pravljenje
"navoja" na prstima u spravi koju
vodoinstalateri koriste za rezanje navoja na cijevima, za kolektivne
grobnice, za hapsenje porodica Bajre Pizovica, Satka i Natka Bitange...
Tako saznadosmo sto se dogada u Dretelju, kako su Dugi i Kreso
oduzeli sve pare logorasima, kako bojovnici pucaju po hangarima i
ranjavaju zatvorenike, kako stravicno muce one sto su u takozvanom
tunelu, medu njima Salku Marica - Zendu, Bracu Marica, Alagu Festica i
mnoge druge. Zenda, vele, izgubio vise od pedeset kilograma. Saznadosmo
kako su manijacki izivljavajuci se na najbestijalniji nacin ubili Emira
Repka, bricinog sina iz Stoca, i mnoge druge. Saznadosmo i da je Boko
osobno, kako je cesto prijetio, naprije iz pistolja ranio neke
zatvorenike, a onda ubio Mustafu Obradovica, zlatnog momka, ljepotana,
dvadesetogodisnjaka, vozaca cisterne u Brigadi, samo zato sto mu je nasao
komad hljeba, koji je nakon dolaska sa rada pokusao unijeti u hangar.
Kad smo saznali da su u Stocu srusili sve cetiri dzamije, da su
onoj Podgradom i onoj na Cupriji zatrli temelje, da je izgorjela
Begovina, Ada, Behmenluk... veliki broj muslimanskih kuca, zanijemili
smo. Nisam ocekivao da ce se toliko tuge i gnjeva sliti u moju dusu. Imao
sam osjecaj i zelju, kojih sam se kasnije zastidio, da i ja njima zatrem
sve njihovo, da zgazim njihov duh, da im se osvetim.
Cusmo da su iz Dretelja, na trazenje ministra Granica, negdje na
Korculu prebacili oko pet stotina zatvorenika od osamnaest do cetrdeset
pet godina. Kazu da se oporave
jer su izgubili vise od dvadeset posto tezine. Medu njima je bio i moj
brat, Muharem.
- Preuzece ih Turska ili neka druga islamska zemlja - bio je
Pizovicev komentar. - Tamo ce ih pripremiti za borbu.
- Dabogda. Zar mislis da su tako Latini naivni i da ce dopustiti
da neko napravi vojsku protiv njih?
- Pa sta ce s njima?
- Ne znam. U Bosnu sigurno nece.

Krajem jula, jedne izuzetno mirne noci bez jauka i masakra,
otvorise se vrata i strazar Dadic, uobrazen i pripit, naredi da se
spremimo za sisanje. Dode brico, Senda iz Stoca, i sisanje otpoce. Sisa
Senda jednog po jednog, a Dadic svakom ponesto dobaci. Htio je da bude
duhovit. Kad sam sjeo na stolicu, vidim Dadic hoce da mi nesto kaze,
ocekujem neprijatno, jer je to cesto radio. Nekako sam mu ja najvise smetao.
- Sta ima, Dizdar? - upita.
- Nista, velim ja.
Malo je posutio, a onda ce:
- A jesi nam fino mislio.
Odsutio sam. Onda ce on opet:
- Sta sutis? Sto ne odgovoris?
- Ne znam sta da ti odgovorim. Ne znam na sta mislis - a vec me
hvata strah jer degeneci se na ulom.
- Jesi nam fino spremao u p... m... - pa nastavi kako se varam u
planovima da pobijemo Hrvate, da im popalimo kuce, da ih protjeramo i
slicne, vec dobro poznate gluposti, te da sam ja na tome najvise radio i
pripremao Hrvatima genocid.
- Nista sramotno u zivotu nisam radio, pa ni to sto ti kazes. Sve
sto sam radio, a ti vjerovatno mislis na vrijeme srpske vojske u Stocu,
radio sam s namjerom da se sacuva
narod i moj i tvoj, Dadicu, jer bilo je tada u Stocu sedam stotina Hrvata.
Ponekad bih u zatvoru pogrijesio. Kad bih bio isprovociran, kao
sada, zaboravio bih na opasnosti koje mogu izazvati neodmjerene rijeci,
pa sam dodao:
- I nimalo se ne stidim i ne bojim onoga sto sam radio.
- Jesi nas htio zajebat, u p... m... - ponovi jos jednom i okani
me se, srecom. Bio sam zabrinut i uplasen poslije ovog.
To su moji drugovi u zatvoru i osjetili i smirivali me. Vele,
Dadic voli da bas mene zadirkuje, pa i neukusno. Cajan se cak pomalo i
sprdao na racun mog straha. A ja sam odlicno znao da sve to ima negdje
neko utemeljenje i razlog.
Sjutradan me pozvase na razgovor. Pretrnuh i povezah to sa
Dadicevim nastupom, ali cim me stari strazar Vego povede, sredih se i
mirno krenuh. Uvede me u neku kancelariju malo dalje od zatvora. Na podu
sam primijetio nekoliko ovecih tamnih mrlja. Pomislih da su od krvi,
dakle i ovdje su takli. Jos tuku.
Za stolom sjedi visok, celav covjek, pristojnog izgleda i
ugladenog ponasanja.
- Ja sam, veli, Milan Pazin. Imam zadatak da vas ispitam.
- Izvolite, gospodine, na raspolaganju sam.
- Znate, ugladeno ce Pazin, mi imamo sigurne obavjestajne podatke
da ste vi u Gacku potpisali sa Srbima sporazum o uzajarnnom nenapadanju,
bez Hrvata, naravno.
- Gospodine, ja u Gacku nisam bio u posljednjih pet-sest godina.
Zapravo, nisam bio nikad, samo bih ponekad prosao tuda.
- Ja bih vam savjetovao da ne budete tvrdi. Zriate, ja ne volim
grub nacin ispitivanja, kao sto rade ovi...
U tom trenutku pored otvorenih vrata kroz hodnik prode Marinko.
Pretrnuh. - Oni tuku, ponekad do smrti. Znate to?
- Znam - odgovorih i shvatih da sam opet rekao glupost. Rekoh da
sam svjedok njihovih zlocina. No, Pazin kao da to ne shvati tako i nastavi.
- Zato je bolje za vas da kazete istinu.
- Meni, gospodine, jedino istina odgovara. Do sada mi je tovareno
sto stvari i sve su gnusne lazi, a ovu prvi put cujem. Ja sam, nadam se
da znate, bio u to vrijeme komandir policije i nisam mogao imati nikakav
mandat na jedan takav potpis. Niti je iza tog potpisa mogla stajati
stranka niti vlast, jer ja sam bio samo na celu jednog organa izvrsne
vlasti, i to u odsustvu moga sefa. Zar sam mogao potpisati nesto tako
vazno i zar bi taj potpis nesto vrijedio?
- Jeste li ista potpisali sa Srbima?
- Nista. Nikad.
- Jesu li to Srbi trazili?
- Da. Htjeli su da uspostavimo vlast u Stocu zajedno s njima.
Predsj ednik IOSO-e, Alija Rizvanbegovic, i ja smo to nekoliko puta
odbijali. Nismo htjeli uspostavu bilo
kakve vlasti bez Hrvata, kojih u Stocu tada nije bilo. Bar ne onih iz
vlasti. A bilo ih je sedam stotina. I za njihovu sudbinu smo bili
odgovorni Alija i ja, jer njihovih predstavnika u vlasti nije bilo.
Otisli su... Htio sam mu ispricati cijelu pricu o tom vremenu do detalja,
ali njega to nije zanimalo, pa sam mu ukratko rekao najvaznije momente i
na kraju dodao:
- Ja se, gospodine Pazinu, ponosim onim sto sam radio. A neka je
na cast onim koji izmisljaju i lazu, optuzujuci me za nevjerovatne
stvari. Da vam i to kazem: Bio sam spreman uraditi sve samo da onaj narod
ostane citav. I taj sporazum za koji me optuzujete bih potpisao ako je
garant da narod nece stradati.
Zacudio se mojoj hrabrosti, zacudio sam se i ja, ali sam skontao
da mogu reci sve. Ako mi je namijenjen degenek, dobicu ga, rekao ili ne
rekao. Ovako mi je bar srce na mjestu.
- Slobodni ste - rece nakraju. - Javite se svom strazaru - i
razgovor bi zavrsen. Mojim drugovima, kad sam se vratio u sobu, nije bilo
jasno da sam zdrav i citav.

Nastavi se nase tamnovanje bez nekih znacajnih promjena. Jauci i
psovke, jecanje i zvuk batina postadose rjedi dok jednom sve ne utihnu.
Sve osim Boke. On je nastavio da se izivljava, u predvecerje najcesce.
Opet bi Pizovic citao clanke, opet bismo ljubili "hrvatsku zemlju", i
slusali kako vise nema begova, kako vise nikakav Hadzi-beg nece ljubiti
hrvatske nevjeste prije nego ih uda, jer ovo nije vise Begovina nego
Hrvatska, opet bi bio "zedan balijske krvi", opet bi moju familiju
"izdrzavala Hrvatska", a ja bio zlikovac, samo sto sam ja morao pred
strojem i pred zatvorenicima, Hrvatima kriminalcima, deklamovati onaj
clanak i sto je logornik obogatio repertoar jos jednom pjesmom: "Ne volim
te, Alija, zato sto si balija..."
Na kraju bi komandovao:
- U buharu! I sve bi za taj dan bilo gotovo. Vec smo bili navikli
na sva ta ponizenja i sve izdrzavali skoro - mehanicki, mada nikad nismo
bili sigurni da logornik nece prekrsiti zapovijed i utoliti animalnu zed,
narocito poslije saopstenja njegovog razgovora sa ocem, koji je, kako se
logornik cesto hvalio, vazda bio ustasa, a neki dan mu rekao: "Osveti se,
sine! Sad imas priliku." Dok je to iz sveg glasa govorio, oci su mu
sijevale mrznjom koju dotad nismo vidjeli. A moze se i zapovijed
izmijeniti. Ko zna?
Prilikom jos jednog od bezbroj ciscenja kruga, kad je samo nas
"pet velicanstvenih" imalo pogodnost da izade na vazduh, zacula se
pucnjava i meci fjuknuse iznad nasih glava. Strazar Stipe se uznemiri,
otrca u jedan prolaz i mahnu rukom, preplasen.
- Brze, brze! Sklonite se! Lagano smo poceli skupljati rekvizite,
lopate, metle, kante, a Stipe nervozno povika: '
- Ostavite to! Ovamo!
Izade iz kancelarije i Ramljak, pa kad se opet zacu pucnjava,
skloni se u jedan prolaz kod nase sobe I viknu:
- Brzo ovamo! Trci!
Cim smo dosli kod njega, naprosto nas je ugurao u buharu, vidno
uznemiren i prepadnut. Vidio sam mu na licu olaksanje dok sam posljednji
ulazio.
- Sta kazes, profesore ! - glasom u kome je bilo radosti, i
pomalo zadirkivanja, rece Zujo.
- Cuvaju nas, pukovnice... Zasad - dodadoh nakon male pauze,
namjerno da bih odgovorio na ono malo njegove ironije.
- The... the... zavitla Dedo rukama i svi se nasmijasmo, radosni
zbog onog sto se dogodilo.
- Mogu nam samo pljunuti pod prozor, - zavrsio bi pukovnik radosno.
Ali, nismo bili mirni, ne toliko zbog Boke. Obilazio bi nas i
Marinko. Ude tako jedne noci iznenada, pun sebe, ohol i uobrazen, silan:
- Na noge! Ko za pet sekundi ne ustane, ubit cu ga - i izvadi pistolj
Svi ustadosmo, osim Huse. Nije mogao zbog svjezih batina i teskom
mukom je konacno stao na noge.
- Sta ti je bilo? - dreknu ustasa, vidjevsi kakav je.
- Isprebijali me.
- Ko? - ne spustajuci glas, upita ga.
- Ekipa...
- Pitam, sta ti je bilo?
Huso usuti, ustasa nategnu pistolj, gurnu cijev Husi u oko i
potegnu obarac.
- Skljoc... Metak nije bio u cijevi. Odahnusmo. Zatim Marinko nastavi:
- Pao si niz stepenice, razumijes?
- Pao sam niz stepenice - procijedi Huso.
- Tako. I kad vas neko bude ovo pitao, sad znate odgovor. Drugi
put nece samo kljocnuti - stavi pistolj u futrolu i izgubi se.
Drugi put opet uletje na svoj nacin, pozva Amera Penavu, odmah ga
spuca sakom i nogom i odvede nekud.
- U Dubrave - sapcao bi Amer kad se vratio. - Guraju me pred
sobom i traze neke sto ih nisu uhvatili. Ja im pretrazujem teren.
Vodio ga je nekoliko puta, ali nisu nasli nikog.
Dode red i na Ragiba Cajana. Pozva ga vani i zadrza nekoliko
minuta. Culi smo razgovor, ali nismo mogli razumjeti. Nesto ga je
SIS-ovac pitao. Kad se vratio, prestravljen, nije znao sto ga je pitao.
- Eto Marinka - zadirkivao bih ga kasnije kad bi Cajan pricao o
svojim podvizima ili kad bi se rugao necijem strahu.
- Vidis, Cajane, kako je kad dode dur guzici, pa ne znas ni sta
te ustasa pita. A mislis odglumices teskog ranjenika, nece te niko dirati
pa mozes biti hrabar - govorio bih mu pomalo zlurado i revansisticki. No,
Cajan je ubrzo sve zaboravio i opet bio kao i prije.
- Ne moze se star vlah poturciti, moj profesore - zakljucio bi pukovnik.
Ragib Dizdar - Cajan, nakon pada komande Brigade vrsio je duznost
komandanta, prekomandovan je iz IV korpusa ponovno u "Bregavu" i
zarobljen na Rotimlji. Nije uspio da se izvuce nakon ustaskog napada
na ostatak Brigade, jer je, naisavsi na minu, bio ranjen, sto je veoma
dobro iskoristio u zatvoru. I kad je bio potpuno zdrav do kraja robijanja
je uspio glumiti tesku povredu. Preko njega, bolje reci njegove sestre
Nefize, izuzetno sposobne i prodorne zene, mnogi od nas su uspjeli
saznati za svoje najblize, cak i dobiti od njih neku paru ili kesu sa
hranom i rubljem. Veza joj je bio jedan strazar koji je nocu cesto
ubacivao Ragibu kese i poruke. Odvajao bi od toga Cajan i ostalima,
skromno, jer nije bilo ni njemu previse, ali jedna cigareta ili pola
kolaca za sve nas je bio praznik, da bi se zatim nesto "naljutio" i
zarekao se da vise nikad nista ne da, pa bi opet davao, pa se
"naljutio"... U periodima "ljutnje" ne bi davao ni ono sto je onaj
strazar ostavio da se da svima, a u periodu povoljne klime bi podijelio
iz svog paketa. Znao je i dobiti mnogo vecu "dozu" duhana iz zajednicke
kese sto je stajala u Kapicevoj "cekmedzi". Uspijevao je cak da omasti
brk i iz doktorove licne riznice koja se nije morala dijeliti, jer ono
sto je licno, tako rece sobni u svom obracanju sobi, stvar je svakog
pojedinca, hoce li dati kome ili nece.
- A ti, Benca, dade sve nase licno svima - ne bas tiho primijeti Cera.
- Dadosmo - ispravih ga.
- Trebao sam te udariti sakom.
- Ali nisi i slozio si se. Sad gledaj i bali!

Nakon ona vec davna cetiri dana totalnog posta medu nas je uslo
nesto ruzno, valjda strah od gladi koji je neke od nas slomio do same
ivice dostojanstva. Neki su molili strazara da ih pusti da uzmu spirine,
otpatke od osudenih Hrvata sto su strazari nosili doma svinjama, neki na
prevaru uzimali hljebove sto su namijenjeni svima, neki sakrivali ono sto
bi im strazari rijetko kupili kao zmija noge i cekali da svi zaspu pa
onda jeli, neki nasilno i grubo uz psovke i uvrede nastojali da dobiju
veci komad hljeba ili kasiku splacina za rucak... Sledovanje obroka je
praceno od svih, jer svak se bojao da ne dobije manje i rijetko bi prosao
obrok bez ljutnje i galame na Salema Cerkeza ili Edu Elezovica, ili bilo
koga ko bi dijelio obroke, mada za to najcesce nije bilo razloga. Ako je
i bilo neke nepravde zbog odredene simpatije i sitnog interesa, a Boga
mi, i straha od nekih "propuklih" i nervoznih, to je bilo tako sitno i
zanemarivo. Svima je bilo malo.

Pozvase jednom doktora Boskaila
- Posjeta, - veli strazar Stipe.
Svi se zacudismo, otkud sad posjeta. Zacudi se i Eso, ali brzo
ustade i ode van. Ucini mi se da je malo i zabrinut, jer smo vec odavno
mislili da svaki poziv vani moze donijeti samo nevolju. Desetak minuta
niko ne progovara, svi iscekujemo sta ce se desiti.
Pojavi se doktor, vesele cehre, vidimo bilo je nesto povoljno,
makar za njega. Odmah mu se primakoh i nestrpljivo sapnuh, jos se u
buhari moralo saptati:
- Govori! ;
- Jedan moj prijatelj, SIS-ovac, na vaznom je mjestu, donio mi mustuluk.
- Kakav? Govori!
- Kaze, Vlada "Herceg-Bosne" stavila van snage odluku da ukloni
hiljadu i dvije stotine Muslimana sa podrucja Stoca i Capljine.
- I to ti je mustuluk? - upitah ga, a on se zacudi mojoj
ozbiljnosti i razocarenju sto ga je u mom tonu prepoznao.
- Moj doktore, to ti znaci da je postojala takva odluka. Jest da
je dobro da vise ne postoji, ali to ne znaci da se ne moze donijeti nova,
slicna ovoj. Gora ili bolja, ali slicna. Moze li se preinaciti na
dvanaest hiljada ili samo na dvanaest. Samo i ta od 12 za mene je, a i za
tebe pogibeljna. Je lÕde?
Eso posutje, spade mu ona radost sa lica, a onda procijedi:
- Nisam tako razmisljao.

Probudi nas jednog septembarskog jutra zvuk autobusa koji stade
kod zatvora. Otvorise se vrata i zacusmo Bokin glas izvana:
- Spakuj stvari, i izlazi!
Nastade zamor i komentari:
- Sta je sad?
- Premjestaj, sta li?
- Da je premjestaj ne bi bio autobus. Razmjena.
Nada je zaista neunistiva. Odjednom smo svi "vracali film nazad"
i trazili utemeljenje za tu famoznu tvrdnju.
- Razmjena, nema sta drugo biti.
- Trazi nas Armija. Ili MUP.
- I Marinko je neki dan spominjao razmjenu.
- I Rodin
- I Boko je nesto pricao o tom telefonom. Culi smo.
Niko tada nije mislio da medu nama ima dosta onih koji ne
pripadaju ni Armiji ni MUP-u i da se to ne "uklapa". Ali o tom nismo
htjeli misliti. - Razmjena i nista drugo. Ta autobus je tu.
Po zapovijedi udosmo i autobus krenu. Strijepimo I gledamo kuda
ce. Pode prema
Ljubuskom.
- Mostar. Tamo su sve razmjene.
Razocarasmo se kada autobus skrenu jos u Capljini, lijevo,
zustavi se pred silosom, i naredise nam da izademo. Pod pratnjom vojnika
sa puskom na gotovs udosmo u silos i provedose nas u jedan boks desno.
Tresnuse zeljezna vrata za nama, a onda je dugo skripalo zeljezo
kojim su nas s vanjske strane zaerezali. Potom sve utihnu. Niko nam nista
ne rece. Gledamo boks za zito, sve okolo beton, a krov negdje gore
daleko, glatki betonski zidovi visoki cetiri do pet metara. Pod betonski,
a na podu ogromne kolicine krpa. Sutimo i snebivamo se,
a onda poneko sjeda i poda se namjesta krpe, da mu je mekse. Polahko, svi
shvatismo da se trebamo smjestiti. Poneki od nas stadose prebirati krpe.
Neko nade kaput, neko
dzemper, neko gace, carape.
- Pa ovo je sve novo. Skoro novo.
- Ova kosulja je krvava.
- I ovaj kombinezon.
-I ovo jeodkrvi.
Zanijemismo. Neko od Capljinaca rece:
- Ljudi, ovo je sabirni centar. Ovdje su dovodili narod i odavde
deportovali. (:uo sam to u Gabeli.
Pocesmo svi premetati rublje. Uzimali smo ponesto sto smo mislili
da ce nam trebati i nismo osjecali grijeh.
- Ovo je nase. Od naseg naroda.
- Nije sramota uzeti.
- Pogledajte ljudi, boca i cucla.
- Evo jos jedna cucla.
- Vidi cipelice za bebu.
- Znas li ti ove ljude? - upita Hara, pokazujuci jednom od
Capljinaca fotografije sto ih je nasao pod rubljem.
- Ne znam, nisu iz Capljine.
Zabrinoh se i prepadoh. Vidjeh neke fotografije malo dalje. Ucini
mi se da su nase, porodicne. Imali smo ih puno, jos davno ih je moja zena
odnijela u Gradac. Kroz glavu mi prode kako mi je Halil Turajlic pricao
da mi je zena videna u Capljini u jeku ciscenja. Dugo nisam smio izbliza
pogledati fotose, a kad sam se odlucio i pogledao ih, odahnuo sam. Nisu moji.
- Evo Bele sa djecom. Lepinina zena.
- Ovo su djeca mog komsije, Asima.
Pocese prepoznavati. Uglavnom Capljinci, Visicani... Niko ne spomenu moje.
- Mozda je ovo sabirni centar i za razmjenu, - opet neko potpali nadu.
- Lezi i cekaj - zacu se neko iz Cajanovog coska.
Pade mrak i nista se ne dogodi. Upalise nam neko svjetlo, daleko pod krovom.
- A gdje cemo pisati?
- Evo ovdje neke kante.
Brzo je napunismo, a ne obavismo nuzdu svi.
Sjutradan otvorise vrata. Naredise dvojici da iznesu kantu.
Vratise se sa jos jednom praznom. Za rucak nam ubacise paket konzervi i
nesto hljeba. Kad doktor Kapic podijeli broj konzervi sa brojem ljudi
dobismo svi po trecinu konzerve, ali ostade ih nekoliko sto se ne mogu
pravedno podijeliti.
- Skupicemo jos viska i podijeliti kad se slozi broj - obavijesti
doktor i visak ostavi pod improvizovani jastuk.
- Slazete li se? -dodade.
Pocesmo brojati dane u silosu. Neko rece da ce treceg oktobra razmjena.
Povjerovasmo.
Cetvrtog jutra u silosu, oko dva ujutro, zacusmo otvaranje vrata.
- Na noge! - odjeknu strasan glas.
- Okreni se zidu! Brzo!
- Ustaj, majku ti jebem!
Nakon skrtog sna, ovo je bio odvec snazan utisak za nas da bismo
bili mirni. Prestrasili smo se jos vise kad shvatismo da su pridosle
ustase pijani i razulareni.
- Ko nije ustao i okrenno se, ubijam - prepoznadosmo Marinkov glas.
- Ti! obrati se prvom, a on se okrenu.
- Kako se zoves?
Covjek odgovori jedva cujno.
- Ko tebe trazi? Armija?
- Ne znam, gospodine - promuca covjek, a onda se zacu samar.
Drscu mi noge od straha, vidim drscu i u Cere, u Sijercica. Ne
mogu da ih smirim. Onda zacuh pad. Pade Enver Bojcic, sudija za prekrsaje
u Capljini. Od straha.
Samar je dobio neko drugi. On jos nije bio na redu. Pa opet pad.
Hivzo Saric. Cera pored mene zatetura. Pridrzah ga dane padne, a onda ga
pustih. Mozda ce tako bolje proci.
Tresnu i Cera.
Marinko ide od jednog do drugog zatvorenika. Ispituje. Trazi ime
i prezime, pita ko njega trazi, gdje je bio i slicne kojestarije. Ponekog
osamari, a Aladina Veledara
izvedose sa jos dvojicom, trojicom u drugu prostoriju. Zacu se Aladinov
jauk, pa jos jedan, a onda ga vratise. Hoda raskrceno.
- Doktore, upomoc, - veli u prolazu i skljoka se, drzeci se
objema rukama izmedu noga.
Dode Marinko i do mene. Okrenuh se. Vec smo uhodali sistem. Sve
do tog momenta umirao sam od straha, a u casu kad se okrenuh, straha
nestade. Suocih se sa dzelatom, oci u oci.
- Benca?
- Jest - odgovorih gledajuci u oci pune mrznje i alkohola.
- Kad ces ti dati pravu izjavu?
- Dao sam predsjedniku suda - odgovorih.
- Pitao sam, pravu - naglasi posljednju rijec.
- To je prava gospodine. I nemam na nju sta dodati.
Pogleda me jos jednom osko, dusmanski i zavrsi:
- Daces ti meni jos pet izjava. Razumijes?
Razumio sam, gospodine, - rekoh, a Marinko nastavi "smotru"
Kad sve bi gotovo, jedan od ustasa iz pratnje dreknu:
- Sve satove i cigarete odlozi!
- Za vas je vrijeme stalo - cu se i Marinkov glas, podrugljiv i
zastrasujuci.
Odlozismo, a onda Marinko naredi Kemi Balavcu da sve skupi i
iznese u drugu prostoriju. Time posjeta bi gotova.

Posjetio nas je i Boko. Dosao sa sledovanjem konzervi i opet
odrzao govor o Aliji koji hoce Neum, o Hrvatima koji zele mir, a Alija to
nece nego sprema vojsku da osvoji hrvatske prostore, o nasoj sudbini za
koju je odgovoran opet Alija, o Muslimanima koji su budale, jer su htjeli
rat sa Hrvatima... Nije zaboravio spomenuti Hadzibega i njegov hobi. I
rasprsnuse se sve nase nade u razmjenu. Konacno bi svima jasno da su nas
u silos sklonili od Crvenog krsta, dan prije smo vidjeli da se njihov
auto zaustavio na ulazu u zatvor i dugo su tu bili prije nego ih je
strazar grubo vratio nazad. Ta cinjenica nas ponovno obeshrabri i
prepade. Ko zna sta se s nama planira. Sudenje? Ili nesto gore? Zuju,
Pizovica, Cernicu i Sijercica su vec dva puta odvodili na Vojni sud u
Mostaru.
Vratise i nas sesti dan u Gabelu. Nastavi se nase robijanje.
Doktora Kapica zadugo ne bi da navrati i donese nam kakvu-takvu vijest.
Odveli ga, kazu. Nagadali smo kuda. Zujo, njegov zet, pretpostavi da je
odveden u Zapadnu Hercegovinu:
- Dobar je bio sa Skutorima Pa ce ga, valjda, odatle
ekspedovati zeni u Split.
Sigurno je, ipak, bilo samo da Kapic vise nije u Gabeli.
Jedina veza sa svijetom bio je Ragibov strazar. Saznadoh tom
vezom da moji ipak nisu bili u Capljini u onom kriticnom periodu, da su
zivi i zdravi u Gradcu i da ih niko ne dira.

Nema vise onog divljackog premlacivanja. I saslusanja na spratu
bijahu rjeda i sa manje jauka. Zaduzise nas za odijela rezervnog sastava
bivse policije. Dadose I sinjele, a Boko naredi da petokrake niko ne
smije skidati sa kape. Hogar, koji je sa Zdenkom Grbesicem, Skucom,
izvaljivao noge udarajuci zatvorenike, uzivao je dok nam je dodavao
odjecu kroz jedan prozor, a stazar Vego, mislili smo da se sali, rece
- Zima zna biti ljuta. Trebace vam.
- Nevjerovatno je kako smo svaki dogadaj tumacili na nacin koji
nam ulijeva nadu:
- Mozda je i ovo za razmjenu.
Iscrpljeni, i psihicki i fizicki, nalazili smo snagu u nerealnim
tumacenjima svih dogadaja.
Niko od nas nije htio da gleda stvari kakve jesu, a I oni koji
su sacuvali zdrav razum nisu svoja videnja glasno komentarisali.
Bokine govore i egzibicije vise nismo ni slusali. Postrojavali
smo se mehanicki kao roboti, sacekali da zavrsi svoje sranje i poslije
naredbe: - "U buharu", odlazili na
svoja mjesta. Malo smo i pricali. Cak se i doktor Veledar prestao pitati
zasto je on uhapsen kad nije odavde. Ili mu je postalo jasno da je tu
zato sto je Musliman, pa jos poslanik u Skupstini BiH, ili mu je sve kao
i ostalima postalo i svejedno. Vijesti smo rijetko dobijali.
A onda krajem oktobra, opet Ð silos.
Utovarise nas u jedan kamion i ubacise u isti onakav boks, samo
sto sad u njemu nije bilo nista. Samo goli beton.
Vec je prilicno hladno. Imajuci za sobom jedno iskustvo, odmah
smo se poceli smjestati. Uskoro vidjesmo da nema dovoljno mjesta za sve,
bar ne da svi legnemo. Ipak su se mogli ispruziti oni sto su lezali, jer
je veliki broj zatocenika zbog hladnoce stajao i skakutao. Po dvojica su
poda se stavljali jedan sinjel, a drugim se pokrivali. Sada vise niko
nije mislio da smo dovedeni zbog neke razmjene, naprotiv, slutili smo da
nas ne ceka nista dobro.
Bojali smo se, ali niko nije glasno izgovorio rijec koju smo svi
osjecali, od koje smo strijepili - likvidacija. Nasu jezu podgrijavalo je
i ponasanje policajaca sto su nas cuvali. Precesto su pustali ralale u
plafon silosa i svaki put kad bi se to dogodilo, pogledima smo
provjeravali je li neki rikoset pogodio koga od nas. Maltretirali su nas
komandama u svako doba dana i noci, pa smo morali stajati mirno, okrenuti
zidu,
lezati potrbuske itd, a pjesmu o Juri i Bobanu smo u horu, uz rafale i
vrisku, cerekanje i psovke, morali pjevati kad god se na smjeni nalazio
jedan policajac neprijatnog, grubog
glasa, koga nikad nismo vidjeli. Zapovijedao je iza zatvorenih vrata.
Obroci su stizali neredovno i bili sve gori i bljutaviji.
Radovali smo im se vise stoga sto smo tada uspijevali proliti dvije kante
sa mokracom i izmetom, nego zbog samo obroka, jer smo strahovito cesto
mokrili i kante sto su nam bile na raspolaganju nisu bile dovoljne, a
mnogi nisu mogli da se strpe pa se sadrzaj prolijevao na betonski pod.
Uzalud smo trazili od policajaca da prolijemo prepune kante. Ahmet,
Bojcic, Abdulah, Brzi i ostali su precesto osvitali u mokraci. Poceli smo
dobijati proliv, neki su se vec ceskali od suge. Doktor Eso Boskailo je
pokusao kontaktirati sa nekim strazarima i tipom koji nam je donosio
hranu da nam nabavi lijekove. Bez uspjeha, naravno. Protiv epidemije koja
je bila na pragu, borili smo se higijenom. Ono malo vode sto smo
uspijevali naliti u nekoliko boca za vrijeme rucka, a ni to nismo
uspijevali svaki put, trosili smo za pranje ruka, cak na ustrb mokrenja.
Za pice nam skoro nije ni trebala, za organizmu potrebnu tecnost dovoljan
nam je bio bljutavi vodeni obrok.
Pa ipak smo u tom strahu i ocaju ponekad nalazili nacina da barem
nacas ustreptimo radoscu, da se sjetimo kako u zivotu postoji i ljepota.
Obicno predvece, kad ne
bismo culi bojovnike u blizini vrata, valjda su tada vecerali doktor
Boskailo bi me pozvao u svoj cosak. Dosao bi i Hivzo, i Bojcic, i
Zikrija, i Pizovic, i Cera... Nasla bi se
tada i cigareta, mada su se svi kleli da nemaju ni jedne, pusili bismo je
zajednicki, a onda bi doktor zatrazio da mu recitujem
- Ti si profa, znas valjda neku lijepu.
Tada bih se sjetio mnogih pjesama sto sam ih vec bio zaboravio.
Cini mi se da su mi se sve odjednom vratile u sjecanje u svoj njihovoj
ljepoti. Recitovao sam Maka, Hamzu, Catica, pa Ducica, Rakica, Ujevica,
Cesarica, Goethea, Puskina, Jesenjina... Nikad nisam stihove ljepse
govorio. Tiho, ispod glasa, skoro sapatom. I nikad me niko nije ljepse
slusao. Tek kad bih zavrsio, primijetio bih da me slusaju svi, cijeli
boks, cak i oni za koje bih rekao da je poezija za njih budalastina.
Bjezali smo tako iz pakla cudesnim prostranstvima poezije i cistili duse.
A zavrsavali bismo pjesmom, zajedno, tiho, sevdalijski: "Ni Bajrami vise
nisu kao sto su nekad bili..."
U boksu do naseg culi smo glasove, muske staracke, zenske,
djecije. I djeciji plac i kasalj. Pokusali smo saznati ko su ti ljudi,
prebacili im preko zida cedulju, ali nije
Bilo reakcije. Po imenima djece, majke su ih stisavale i korile zbog
neceg, Capljinci su odgonetnuli da su to familije Natka i Satka Bitange.
Satko je bio predsjednik SDA
Capljine, a kao komandir policije pravio izvjesne probleme oko uspostave
diktatorske vlasti HVO-a i nacionalistickog sistema u policiji, a prije
sukoba i hapsenja otisao, ne znam zbog kakvog posla u inostranstvo, a
Natko se zbog slicnih nastupa zamjerio sa HVO pa na vrijeme otisao u
Blagaj. Sad su im zene i djeca, jedno nesto starije od godinu i bolesno,
uhapseni dovedeni u silos.
- Sta li je s mojim? promuca Pizovic izgubljeno.
- U Blagaju su, rekoh vise da ga utjesim nego sto sam bio uvjeren
u to.
- To bi me obradovalo vise od razmjene, odgovori, - ali bih
najvise volio da su u Jablanici ili Sarajevu.
- Mozda i jesu, nastavih ga hrabriti.
Uskoro odvedose zene i djecu iz silosa, a muskarce, starce, jedan
od njih Kudra, preko sedamdeset godina, otac Mirze Kudre sto je, kad je
osjetio da ce ga i kao pripadnika HVO-a, i to jednog od najrevnosnijih,
ipak uhapsiti, nakon manjeg obracuna presao sa svojom grupom u Blagaj, a
drugi, Jusa se nasao s njim prilikom hapsenja pa i njega strpali u silos,
dovedose u nas boks.
Pricali su nam starci kako su ih bojovnici tukli, kako su ih
gonili da leze u jednoj lokvi u koju su vrsili nuzdu, jer oni nisu imali
ni kante, pa su fizioloske potrebe obavljali u prostoriji u kojoj su
boravili, u koju se slijevala voda sa krova i tu stajala dugo na jednoj
polovini krivo izvedenog poda, betonskog naravno, kako se sve na njima
onako prljavo i smrdljivo susilo, kako im dugo nisu dali da jedu, kako ni
oni nisu u pocetku imali nista nego beton pod sobom, a poslije im neki
dobar policajac dao nekakvu cebad, kako su ih vrijedali i prijetili im...
A tu su vec osamnaest dana.
Bili smo tu sedamnaest dana, iscrpljeni gladu, iscijedeni
nenormalnim mokrenjem, ugrozavani nevidenom prljavstinom i zarazom.
Istopljeni. Iskopnili. Rusevine, fizicki i psihicki slomljeni, nismo vise
licili na sebe.
Mrsavi, blijedi do providnosti, naborani, cak i oni mladi, licili
smo na mrtvace. Ni Bajri, ni Ceri, ni Sijercicu, ni Aladinu, ni bilo kome
drugom nisam smio reci kako izgleda, a niko ni meni to nije govorio.
Ipak, ostali smo zivi i to je najvaznije. Nastavljamo borbu za
opstanak.
Sedamnaestog dana pakla obradova nas naredba s druge strane vrata:
- Spremite se! Idete.
Nismo znali kuda, ali smo bili sigurni da necemo ici na gore mjesto od
ovog. Ako nas nisu naumili poubiiati. Natovarise nas na kamion i odmah
krenusmo. Zujo i jos nekoliko zatvorenika su ulagali nadljudske napore da
ne ispadnu sa karoserije, jer su se nasli na mjestu gdje nije bilo daske
u ogradi. Ne svratismo prema Mostaru.
- Ljubuski! - viknu neko.
I stigosmo u Ljubuski, pred zgradu bivseg MUP-a. Silazimo jedan po jedan.
Znam gdje sam, bio sam tu nekad jos kao nacelnik SJB Stolac. Gledam preda
se, a vise osjecam nego sto vidim nekoliko uniformisanih lica. Jedan od
njih, dok sam prolazio pored njega, pozdravi:
- Zdravo, Benca.
- Zdravo, - odgovorih prije nego sto sam shvatio da je to Ivica
Kraljevic, nekad vaspitac u VPD Stolac, bio sam mu sef, zaposlio ga
sprijecivsi pri tom jednu namjestaljku, sada funkcioner HVO-a, jedan od
onih koji su na me bacili najvise blata i najuporniji u teznji da, nakon
dolaska HVO-a u Stolac, budem uhapsen. Dugo sam "mjerio" nacin na koji me
pozdravio, ton kojim mi se obratio, i ucinilo mi se da u njemu ipak nije
bilo ni prijetnje ni ironije, mozda neceg trijumfalnog, ali ne suvise
opasnog. Ponadah se da je vrijeme ucinilo svoje pa proradila neka stara
osjecanja zahvalnosti, prijateljstva, cega li, ta bili smo nekad i kucni
prijatelji. A mozda je morao insistirati na hapsenju po nalogu ili zelji
nekog viseg - pomislih prilicno smiren, a skoro se obradovah kad, malo
zatim, dode u celiju i rece mi da je upravnik zatvora.
Postrojili su nas u dvoristu, prozvali, napravili neke spiskove i
rasporedili nas po celijama. Ahmet-Tuga pade na dvoristu od iscrpljenosti
i razbi glavu. Rasporedise me u celiju broj pet sa Zujom, Cerom, doktorom
Esom, Hivzom... Prvo sto smo primijetili bio je drveni pod, sagnjio na
mnogo mjesta, ali ipak Eso skoro uskliknu:
- Super. Ovo je hotel. - Jos kad nam ubacise spuzve i deke
obradovasmo se. Zidovi su na uglovima bili suplji I skoro odvojeni jedan
od drugog, tako da se vidio dio susjedne celije, a prozor mali, kao u
svakoj celiji i visoko, vidi se samo nebo. Nema stakla ni najlona. Celija
duga 5m siroka 2m, a nas devet. Leci cemo nogama okrenutim jedan prema
drugom, pruzit cemo se, raskomotiti. Unaprijed se radujemo konforu.
Luksuz. Taman se smjestismo, kad na vrata bahnu policajac Stole, tako su
ga zvali drugi policajci:
- Ko je Mehmed Dizdar? upita vojnicki, odsjecno i strogo
- Ja sam.
- Ja, gospodine, zagrmi Stole. - Da mi se obracas sa "gospodine".
Jesi li razumio?
- Jesam, gospodine.
- Sta si ti radio?
- Ne znam na sta mislite, gospodine.
- U kojoj si akciji ucestvovao? Sta se pravis budala?
- Nisam ni u jednoj, gospodine.
- Nemoj lagat. Znam ja. Ovi iz Stoca su mi rekli sve. Vidis da
sam samo tebe zabiljezio - i pokaza mi kvaku pored mog imena.
Evo opet belaja, pomislih. Vidio sam u dvoristu neke tipove sto su mi se
ucinili poznatim, mora da su zatvorenici, Hrvati od Stoca. Ko zna sta su
ispricali?
- I da znate svi; nastavi Stole. - Ovo je zatvor. U svakom
zatvoru je jebeno. Bice vam jebeno.
I ode. Cekao sam da me pozovu. Ne pozvase me. Pozvase Zuju. Pitali ga,
veli, policajci sta je radio po Dubravama dok su bili cetnici, optuzili
ga da je minirao most u Prenju da se kao Hrvati ne mogu vratiti, malo ga
nastojali prestrasiti i vratili ga citavog. Nisu ga dirali.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 08 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

- Imas li sta poruciti Jasminki? Pismo?
- Nemam. Pozdravi i reci da veza radi.
Strazar Milos, koji ga je pratio, a ja ga ne vidjeh, oglasi se:
- De ustani da te vidim.
Pomislih da sam opet pogrijesio sto spomenuh "vezu", ali Milos
dodade, obracajuci se Fahrudinu, kad me vidio:
- Da ga malo prigledam, ako ti je badzo.
Ode Fahrudin, odvedose nekud i Zendu, Alagu, Sutu.
Kazu, pustili ih. Ponadasmo se opet da je krenulo. Doci ce valjda
red i na nas.
Krajem decembra, starije od cetrdeset pet prebacise u druge
prostorije van kruga. Preporodismo se zbog nesto blazeg tretmana, a jos
vise jer smo imali WC sa vodom i nas trideset pet smo u svako doba mogli
koristiti sve "blagodeti vode" i ispunjavati druge fizioloske potrebe,
bez vremenskog ogranicenja, osim sto smo morali voditi racuna i o onom
sljedecem. Ali dvadeset cetiri sata je bilo dovoljno za sve. Snasli smo
se cak i za kahvu. Osman Eminovic nasao neku solju, napravio grijac i
tako smo pekli. Bio je to veliki ceif, nakon dugog perioda bez mirisa
kahve i povremenog "pijenja" suhe (mljevenu smo mijesali sa secerom i to
jeli.) Sve cesce su nas izvodili i u kracu setnju na vanjskom dvoristu, a
obide nas i neka krscanska humanitarna organizacija, poslala ih Fadila,
Kapiceva zena. Donesose nam svasta: i higijenske potrepstine, i mlijeko u
prahu u prilicnim kolicinama, i voce, i cokoladu, po jednu svakom dadose,
s nekim od nas i porazgovarase i ostavise nam neka evandelja i izvode iz
Biblije. Nismo vise bili gladni. Popravise i bojler i nekoliko puta se
okupasmo toplom vodom. Osim sto nas je povremeno Nedo nazivao konjima,
slonovima, krokodilima... imali smo samo dvije nerpijatnosti u novom
ambijentu:
Jednom se pojavi strazar iz Kruseva kod Stoca, obrusi se na nas
zestokim psovkama i uvredama, ali sa distance, s vana, nije ulazio u
prostonje, a jednom opet Nedo izveo napolje, uvece, mene, pa
Mahmutcehajica, pa kad nije "ustanovio" da smo krivi, otisao u cetvrticu
i tamo izbubao neke nase drugove. Nismo nikad saznali zasto, a mislim da
nije znao ni on.
Po svemu se nekako osjetilo popustanje. Cak nas ni Nedo nije
kaznio kad je uhvatio da pijemo kahvu. Napravio se da ne vidi. Obroci nam
postadose obilniji i kvalitetniji, pa se uz ono mlijeko prilicno
oporavismo. Nismo imali problema i kad smo postili Ramazan, mada smo to
radili krijuci, sta znas sta moze iritirati neku budalu, a prilikom
klanjanja Bajrama, strazar Milos bijase posao da nas budi, ali se vratio
i sacekao dok zavrsimo, pa onda promijenio "dnevnu zapovijed", pustivsi
nas cijeli dan na miru. Nekako se u zraku osjecalo da ce se sve dobro
zavrsiti: I strazari, ne svi, dobar dio, prenosili su nam vijesti sa
raznih sastanaka i pregovora koji su nagovjestavali bolji tok za
nas.
Rekose nam jednom, pri samom kraju robijanja, da je dosao neki
Holandanin, clan Evropskog Parlamenta, ima spisak od devet ili jedanaest
ljudi i hoce da ih vodi u Holandiju. I pojavi se stariji gospodin od
sezdesetak godina u pratnji nekog duznosnika HVO-a, dotad nam nepoznatog,
koji je ujedno bio i prevodilac.
- Ko je Mehmed Dizdar? - razumjeh bez prevodioca shvatih da sam
ja na spisku.
-Ja sam.
- Zelite li da idete u Holandiju? - razumjedoh i sljedece pitanje.
Bio sam pomalo zatecen i ne odgovorih odmah. Kroz glavu mi prode
stotinu misli i dilema. Kako u Holandiju, a osjecamo da je i rjesenje
negdje blizu, a opet sta ako sve bude kao i dosad, sta ako se sve opet
vrati na nulu i nastavi se robijanje ko zna do kada. I sta je sa mojom
porodicom? Kako do njih doci? Odgovorih pitanjem:
- Sta ce biti sa mojom porodicom koja je u Hrvatskoj?
- Porodicu cemo dovesti vama u Nizozemsku, ako prihvatite -
prevede duznosnik.
- OK, prihvatam, odgovorih uvjeren da cu iz Holandije prije doci
u svoju zemlju, nego iz zatvora, gdje mi je sudbina jos uvijek
neizvjesna. Tog momenta bijah siguran da je sve ovo pripremio moj
prijatelj, visoki funkcioner u Vladi RBiH, Rusmir Mahmutcehajic, jer na
spisku su bili ljudi koje je on znao i cijenio, a i njegov brat Mirsad je
na spisku.
Svi sa spiska, Zujo, Kapic, Mahmutcehajic i ostali, prihvatismo.
Ostali su ga pitali, mogu li oni i svi redom, jedan po jedan se izjasnise
da ce ici. Osim Ipeta. Ismet Dzemila - Ipe, policajac u SJB Capljina,
covjek koji je svojim sjajnim pricama razgaljivao nase duse, kad je dosao
na red da se izjasni, otresito rece:
- Ja u Holandiju necu. Ja hocu u Blagaj. Tamo je moja porodica.
Tamo je moj narod. Mogu li tamo, gospodine?
Holandanin mu nista ne odgovori. Samo mu pride u drugi kraj sobe,
gdje je Ipe stajao i pruzi mu ruku.
- Bravo, Ipe - cestita mu Mirsad Suta, kad su posjetioci izasli,
nakon obecanja da ce o ovome razgovarati sa Bobanom u Grudama, sto nas
opet vrati na pocetak, a i ostali, ako nisu rekli, pomislili su da je Ipe
bio pravi. I pomalo smo se svi postidjeli.
- Ali, ne bi tako rekao, da ti zena i djeca nisu u Blagaju -
pecnu ga Suta, koga smo zvali srsljen, zbog zestokih zaoka koje je
majstorski i u pravo vrijeme znao plasirati.
- Ja sam kazao sta sam kazao, - ozbiljno i dostojanstveno zavrsi
policajac i sjede u svoju logu pod prozorom.
Kad se od svega nije dogodilo nista i kad smo vec poceli
zaboravljati Holandanina, Ipe bi, kad bi htio nekoga pecnuti ili kad bi
nekom odgovarao na provokaciju, samo upitao:
- A kad ces ono ti u Nizozemsku?
Mnogo puta nam se dogodila ovakva i slicna nada i svaki put kad
bi se rasprsila padali smo u pesimizam, apatiju i razocarenje. Trebalo bi
nam dugo vremena da se oporavimo i da celijsku atmosferu ucinimo ljepsom.
A razocarenje i apatija nagone covjeka da se mislima vraca u proslost.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 10 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Dugo sam i cesto razmisljao o svim ovim dogadajima i tragediji
koja nam se desila. Pokusavao sam da sve stvari i dogadaje postavim na
svoje mjesto. I nisam isao u duboke i globalne sfere. Nisam ni mogao.
Suvise je dogadaja I politike bilo i na lokalnom nivou. Pokusavao sam
naci kljucne momente koji su sve ovo odredili, bar kod nas u Stocu. A bio
sam na mjestu sa koga se moglo vidjeti dalje i vise nego sto je to mogao
obican gradanin. Bio sam komandir policije u SJB Stolac. Prije toga sam
bio nacelnik SJB, a pobjedom HDZ u Stocu?!, od SDA sam, iako nisam bio
clan, dobio povjerenje da budem komandir. Nacelnika je postavila HDZ.
Svakom normalnom i politicki iole zrelom covjeku, nakon dolaska
Milosevica na vlast u Srbiji, narocito poslije njegovih istupa i
"dogadanja naroda", posebno nakon njegova govora pred dva miliona (cuj,
dva miliona!) Srba na Kosovu, bilo je jasno da ce ovu zemlju zahvatiti
rat. I bilo je jasno da ce i nasi, stolacki Srbi, bez obzira na dosadasnji
zajednicki zivot, toleranciju, kumstva, prijateljstva, brakove, morati
zaigrati Slobino kolo, pogotovo sto na vrh SDS-a dodose nacionalisti,
ekstremisti, potomci cetnika.
A sta je sa Hrvatima? Kako bi se oni mogli ponasati? Je li Tudman
na Zapadu ono sto je Sloba na Istoku? Da li ono vezanje zastava SDA i HDZ
zaista znaci koaliciju i
saradnju? Hoce li se Muslimani i Hrvati zajednicki odupirati fasizmu sa
Istoka? U pocetku, do izbora, pa i nesto poslije je izgledalo da hoce,
ali mnogi dogadaji su upozoravali.
Prije izbora bili su korektni, spremni na suradnju I toleranciju. Mozda
zato sto su ocekivali pobjedu SDA, jer bilo je to normalno ocekivati.
Ali, Muslimani, nazalost, nisu dovoljno osjetili situaciju i opasnost,
mislili su, bar neki broj, perspektiva i buducnost je u gradanskim
strankama. I HDZ odnese pobjedu, a Muslimana jedanaest i po posto vise,
cak i ako su drugi popisivali i emigraciju. Sa simbolicnom vecinom, nesto
vise od 200 glasova, ali pobjedu. Oko hiljadu i dvjesto Muslimana je
glasalo za SDP, a vise od hiljadu i petsto nije ni izaslo na izbore,
najvise u onom dijelu Stoca gdje ih je najvise i bilo. Bilo jedno
glasacko mjesto?! (je li i to bila podvala?) pa bila prevelika guzva, a
nas narod politika puno i ne zanima, te se vratili kucama ne obavivsi
gradansku duznost. Jer, sta znaci hoce li predsjednik opcine biti
Musliman? Ta od 1945. nije bio Musliman, osim dvojice Sefa, jedan cetiri
godine, jedan godinu, pa se opet fino zivjelo. Hrvat je bio vise od
dvadeset godina, Srbin nesto manje, pa opet nisu ni ni drugi zivjeli
bolje od nas.
Razmisljali smo kao da je sve normalno, kao da tamo nema Slobe, i
kao da smo sigurni da su Hrvati ako bude trebalo, s nama. Rukovodstvo
SDA, sto zbog velikog
broja politicki neiskusnih ljudi, sto zbog njihovog cesto rigidnog
nastupa, a najvise zbog naseg mentaliteta, nije uspjelo da na vrijeme
narodu otvori oci.
Hrvati dobise dva najvaznija mjesta: predsjednika SO i nacelnika
SJB, Muslimani ono drugo: predsjednika IOSO i komandira policije. Srbi su
dugo protestovali i opstruirali rad Skupstine, ali se nisu puno sekirali.
Znali su da imaju glavni adut, JNA, i to ih je umirivalo, a ako sta jos
dobiju u vlasti, dobro je. Osim toga, Srbi su jos u februaru 1991.
imali trening-evaknaciju stanovnistva. Izmislili da su ustase krenule
preko Neretve i da kolju redom, pa skoro sve stanovnistvo srpske
nacionalnosti izbjeglo u Dabar. Taj potez nije imao samo za cilj vjezbu
spasavanja civilnog stanovnistva, nego je bio i dobra simulacija
ugrozenosti Srba na nasem terenu. Motivaciju za mrznju, potrebnu za
dogadaje koji ce uslijediti, nalazili su i u spektakularnom vadenju
kostiju iz ustaskih jama.
Bilo je sasvim jasno da odnosi medu strankama nisu bili dobri.
Sukobi izmedu SDS-a i SDA, pa i HDZ bili su vidljivi, a odnosi HDZ i SDA
nisu bili jasni. Imali su,
narocito prije izbora, neke dogovore, ali, kasniji dogadaji ce to
potvrditi, bez ijednog znacajnog rezultata, onog pozitivnog. Poslije
izbora kontakti su prestali, postepeno naravno, a njihovo poslovicno
lukavstvo i opreznost predose u aroganciju i drskost.
Zeljko Raguz sjede na predsjednicku fotelju, postavi svoje
saradnike i simulirajuci zelju za saradnjom sa Alijom Rizvanbegovicem,
predsjednikom SDA i IOSO-e, otpoce raditi. Na mjesto nacelnika SJB dode
Pero Raguz, iz Capljine, valjda u Stocu nisu imali strucnijeg agronoma za
MUP, privatizira najprije policijskog golfa, promjeni ime SJB u SJS, bez
obzira na zvanicni naziv i pecat, poce dolaziti na posao po svom ceifu, a
radno vrijeme uglavom provoditi u Dubravama, sjednice kolegija pretvori u
svakodnevne jednonacionalne skupove Hrvata iz SJB, uz povremena
gostovanja drugih hrvatskih duznosnika u Stocu I sire, a mi ostali
radnici MUP-a se u cudu nadosmo.
Ubrzo sam s njim dosao u sukob. Najprije zbog eliminisanja
kolegija i samovolje koju je odmah pokazao, davao je odobrenja za oruzje
bez ikakvih konsultacija bilo s kim, osim sa sluzbenikom koji je na tom
referatu radio i koga je on doveo na radno mjesto, zatim zbog
privatiziranja automobila, pogotovo nakon sto je delegacija HDZ-a tajno
isla u Zagreb (da li bas kod Tudmana?) sa dva policijska automobila sto
je imobilisalo nas rad, jer nisam mogao slati patrole na planirane
poslove. Shvatio sam da moram raditi samostalno, bar u svom resoru, ali
sam i tu naisao na probleme, jer je po pravilu stavljao veto na svaku moju
odluku na koju je mogao i za koju je znao, posto sam ga prestao
konsultovati o bilo cemu sto je vezano direktno za policiju. Bilo mi je
tesko posto su se policajci Hrvati odmah
okrenuli njemu. Uzalud sam protestovao trazeci se ne mijesa u moje
kompetencije.
Slicno je bilo i u opstini. Tamo su Rizvanbegovic i Raguz bili u
stalnim nesporazumima. Kod Rizvanbegovica neselektivni skupovi Muslimana,
sijela bez ikakvog bitnog dogovora i plana za dogadaje koji ce, vec je
sasvim izvjesno, uslijediti, a kod Raguza Hrvati u stalnoj akciji i
mobilnosti, vazni i probrani. "Komunjarama" kao sto je bio Pero Sutalo,
nije bilo mjesta, bar u pocetku.
U takvoj atmosferi docekasmo 19. septembar 1991, jedan od
kljucnih datuma u historiji naseg grada, nase opcine, pa i sire...

Rano ujutro, 19. IX 1991. probudi me rezak zvuk telefona. Bunovan
i nenaspavan, te veceri sam bio u obilasku policije, podigoh slusalicu
brzo, da se ne probude zena i djeca. Javi mi se dezurni policajac:
- Komandire, javili nam da se prema Stocu iz pravca Berkovica
krece kolona vojnih vozila.
- Neka Jozo i jos jedan policajac, Srbin, odu u patrolu. Neka
vide o cemu se radi.
I odmah se spremih i krenuh u Stanicu. Na ulici nikog, nema ni 5
sati. U Stanici sve kao da je normalno. Nacelnik jos nije stigao, prerano
je, pogotovo za njega iz Capljine.
Dode i patrola. Jozo i Radan.
- Nema nista, komandire, - veli Radan, mlad i dobar policajac.
- Dokle ste isli?
- Do Berkovica. I nema nista.
Vjerovatno provokacija, rekoh, jer je takvih stvari i dotad
bilo. I nastavismo normalno raditi.
Oko 9,00 dezurni me obavijesti da je dobio dojavu kako se velika
kolona vojnih vozila, kamiona i autobusa, zaustavila iznad Centrale, oko
3 km od grada.
- Kaze covjek na telefon: "Pucaju", - dodade dezurni.
- Marinko, spremi patrolu i na licemjesta! rekoh mom zamjeniku, a
on vidno uznemiren odgovori:
- Najbolje bi bilo, komandire, da podemo vi i ja.
- Polazi! slozih se.
Dodosmo na mjesto. Zaista, ogromna nepregledna kolona vozila
punih vojske, vidi se, rezerva, mnogo ih starijih, a neki izasli iz
vozila, izvalili se kraj ceste i pucaju li pucaju, ralalima i jedinacno,
uglavnom u brdo. Vidim, neki jedu nedozrele sipke, a neki krce ogradu da
i oni naberu. Obratih se jednom oficiru u dzipu sto je stajao na celu: I
- Oprostite, druze, hocete li mi objasniti o cemu se ovo radi?
Samo me pogleda i nista ne rece.
- Ja sam komandir policije u ovom gradu i nista ne znamo o ovoj
koloni. Imate li dozvolu za prolazak?
- Pitaj komandanta, - odgovori mi.
- A ko je komandant?
- Eno ga tamo nede u koloni. Sad ce on.
Cekali smo skoro sat. Pucnjava sve jaca, pa jos podvriskivanje i
ponegdje pjesma, seljacka, crnogorska. Neprijatno. Radio-vezom javih
Simi, starom policajcu, postenom i savjesnom covjeku, da jednu patrolu
postavi na raskrsnicu kojom ce rezervisti proci, da ne da narodu na
magistralu, a da on sa jos jednim policajcem prode do Dubrava i
obavijesti narod da ide dalje od ceste.
- Pretpostavljam, Sime, da ce prema Dubravama, a ako okrenu
Poplatu, tamo je cesta daleko od naselja.
- U redu, komandire - odgovori Sime i ja sam bio siguran da ce
uraditi kako sam mu rekao.
Konacno ugledasmo jednog oficira, potpukovnik, zurno ide ka
celnom vozilu. Pridoh mu, a on kao da me ne vidi, ne obaziruci se na moje
obracanje, komandova:
- Pokret! - sjede u kampanjolu i kolona krenu prema Stocu.
Okrenuh vozilo na prosirenju i brzo se vratismo na raskrsce blizu centra
grada, gdje se vec skupila masa
gradana. Cuje se pucnjava Sve blize i sve jace. Na licima ljudi cudenje i
protest. Vidim glavnom ulicom daci trce, bjeze kucama. U carsiji guzva,
pometnja. Strah.
- Dobro je ako ne skrenu prema gradu, - rece Marinko.
- Ne mogu u grad od naroda - pomislih sa olaksanjem.
Prode kampanjola, pored grada. Ide kolona. Ide pucnjava. Rafali,
jedan za drugim, jedan u drugom. Vihore se zastave, jugoslavenske i
cetnicke. Mahaju podignute ruke sa tri prsta. Odlijeze pjesma: "Ko to
kaze, ko to laze..."
- Cetnici - procijedih sa gadenjem i uzasom.
- Cetnici - slozi se Marinko, manje uzasnut od mene.
Nezir Hot izvadi pistolj, hoce da puca. Zgrabih ga za ruku i zapovijedih:
- Uhapsicu te!
- Uhapsi, ali pusti da pucam. Vidis li da su cetnici?
- Smiri se, Nezire, cuh glas Mirsada Mahmutcehajica i zacudih se.
Ocekivao sam da ce i on htjeti da puca. Hot se smiri.
Prodose. Neko izbroja stotinu sezdeset autobusa i kamiona. Punih.
U carsiji ostade cudenje, gnjev i strah.

Javi mi se radio-stanicom Sime:
- Komandire, zaustavljaju se kod Lokavskog puta.
- Nadi dobro mjesto i motrite - odgovorih.
Nesto kasnije, ponovno mi se javi i rece:
- Okrenuli su vozila. Izgleda, ulogorit ce se.
Otisao sam Simi, smjestenom na jednoj glavici, u sumarku, odakle
je mogao pratiti sve sta se dogada na i oko Lokavskog puta, na granici
izmedu opcina Stolac i Capljina. Zaista, prave logorsku prostoriju.
Cim sam se vratio, naredio sam, u dogovoru sa nacelnikom, gdje je
bio dotad, ne znam, mobilizaciju rezervnog sastava policije. Izvrsena je
brzo.
Sjutradan, nacelnika ne bi na poslu, odoh do predsjed nika
Izvrsnog odbora, mog prijatelja, Alije Rizvanbegovica.
- Beze, moramo nesto preduzeti.
- A sta? Evo ovog nema ni danas - pokaza prema kancelariji
predsjednika Skupstine, Zeljka Raguza.
- Zar nema ni njega?
- Je li to i Pero odsutan? - Shvati sta sam mu u pitanju rekao i dodade:
- Otisli po misljenje kod Bobana.
- Kod Bobana ili Franje, nije vazno, nema ih, a mi moramo nesto raditi.
- Sta?
- Ja sam javio MUP-u, ti javi Vladi. Moramo obojica u Lokve.
Ucini mi se da mu nije prijatno. Nije ni meni, ko ce medu
podivljalu rulju, ali se napravih da se ne bojim:
- Nemas se cega bojati. Najgore sto nam se moze desiti je da nas
ubiju - nasalih se i Alija pristade. Brzo stigosmo. Zaustavi nas straza.
- Kuda? - Upita nas postariji brkat i ruzan covjek.
- Kod komandanta - odgovorih.
- A ko ste vi?
- Predstavnici vlasti ove opstine.
Posto se vrati iz nekog satora, u blizini ceste, rece nam da
mozemo proci i pokaza nam put do komandanta.
Doceka nas mladi covjek, major, predstavi se:
- Cetkovic - i rece:
- Sad ce potpukovnik.
Ubrzo se pojavi povisok, mrsav covjek, ljutitog pogleda ocito
vrlo nervozan i drsko nas upita:
- Sta hocete?
Predstavili smo se i zatrazili da nam objasni sta sve ovo znaci,
zasto su dosli ovdje, imaju li dozvolu nase vlade MUP-a i sta namjeravaju.
- Gospodo, - znacajnim ce glasom potpukovnik Radovic, tako nam se
predstavio, - JNA je jugoslovenska vojska, a ovo je jos uvek Jugoslavija.
Zar ne?
- Jeste, gospodine potpukovnice.
- E pa kad jeste, onda u svojoj drzavi JNA nema da trazi ni od
koga dozvolu. Kakvu, bre, dozvolu?
- Ali, komandante, narod se uznemirio i prepao. Sta da mu kazemo?
Sta namjeravate? Zasto ste bas ovdje dosli?
- Kakav narod? Sinoc su pucali po nama...
- Da, da, pucali, gospodo, - ponovi kad vidje da se Alija i ja zgledasmo.
- I mi cuvamo Jugoslaviju. Dosli smo da je cuvamo. I da zastitimo
srpski narod. On je ovde ugrozen, - strogo, skoro prijeteci prosikta
potpukovnik. Zgrozismo se.
- Pogresno ste obavijesteni, potpukovnice - odgovori ljutito
Alija. - Ovdje niko nije ugrozen. Dajte mi jedan argument za tu tvrdnju.
- Kakav, bre, argument? Ovde se Srbi progone.
Uzalud smo ga uvjeravali da to nije tacno. Potpukovniku se negdje
zurilo, pa ustade i prije nego sto ode bez pozdrava, rece:
- I vi Muslimani... Krajnje je vreme da saznate svoje korene... I
da se okrenete njima. Inace ce vas nestati.
Dok smo se, razocarani i zanijemili od cudenja, vracali, rekoh
Aliji samo jednu recenicu:
- Nije problem, ako su pogresno informisani. Problem je sto lazu,
a znaju da lazu. Sami izmisljaju razloge za ovo sto rade
- I sta ce uraditi, - dodade Alija.

Sjutradan mi se javi policajac, Sime.
- Komandire, pucali su na vojsku. Iz Puhalove kuce.
- Pa Puhalo je Srbin, cini mi se.
- Jest, u tome i jeste stvar.
- Sprema se, Sime, velika ujdurma.
Zabrinuh se. Prenesoh saznanje Aliji. Ne rece nista.
- Komandire, jeste li sami? - telefonom me upita Dzemo, stari
policajac iz Dubrava, kome sam takoder dao zadatak da me izvjestava
o svim dogadajima u vezi sa vojskom.
- Jesam, Dzemo, dodi!
Uznemiren i zajapuren, isprepadan cini mi se, mada ga znam kao
vrlo smirenog, saburli covjeka, obziruci se u mojoj kancelariji da nema
jos koga, brzo mi rece:
- Pucalo se po vojsci.
- Znam, Dzemo, iz Puhalovih kuca.
- Ne znam za to. Od muslimanskih koca.
- Sta je sad to, Dzemaludine?
- Dosli neki nepoznati tipovi u kombiju, stali medu muslimanske
kuce, ispalili nekoliko rafala i odmaglili.
Zastade malo pa nastavi:
- A onda vojska ozegla po selu. Grmilo i pucalo.

I svake veceri vojska je otvarala zestoku vatru po selima. Danju bi
hodali magistralom, obijali radnje sto su stalno bile zatvorene, a sve su
spontano zatvarane jer trgovci i gostionicari nisu smjeli otvarati, krali
grozde u vinogradima, praveci veliku stetu, opijali se i senlucili. Strah
je vladao Dubravama i Stocem.
Jedne veceri televizija javi da je u Lokvama tesko ranjen jedan
rezervista, Bakrac.
Javi se i predsjednik Crne Gore, Bulatovic. Rece da je vojska
napadnuta i optuzi Dom zdravlja u Stocu. Veli, odbili da Bakracu pruze
pomoc i on do Trebinja podlegao. - Ovo je najava belaja, Palameta,
rekoh Miri Palameti, koji se tog trenutka, ne znam kako i zasto, nasao u
SJB Stolac.
Ali, Ekrem Cohodarevic je, kao direktor Doma zdravlja, odmah
reagovao i demantovao, a Momir se izvinio javno.
Dogodi se i jos jedan incident.
Pijani rezervista je krao grozde u jednom vinogradu. Putem kraj
vinograda naisao reno 4 sa vozacem Vinkom Kujundzicem i zenom
Muslimankom, Filandra se zove. Pijanac i kradljivac je ispalio rafal na
automobil iz cista mira i tesko ranio zenu, a muskarca lakse. Natjerao
sam nacelnika da idemo u logorsku prostoriju, da protestujemo i trazimo
da se krivac uhapsi i kazni, da se izvrsi uvidaj I da se prekine sa
takvim ponasanjem vojske. Uhapsili su pijanca, pred nama. Sta je poslije
s njim uradeno, naravno, nikad nismo saznali.
Alija i ja jos jednom odosmo u Lokve, potpukovniku Radovicu.
Povod je bio hapsenje trojice Hrvata, dvojica Dzakula i Obradovica.
Trazili smo objasnjenje. Potpukovnik nas je primio, ljut kao bijesan pas,
zestok, nervozan.
- Znate li sta su radili?
- Dosli smo da saznamo, potpukovnice - rekoh
- E pa da znate. Na nas se puca svake noci. Poginuo nam je
vojnik, a ova trojica su uhvaceni sa oruzjem I radio-stanicom. I pruzili
su otpor. Pucali su na nase vojnike.
- Mi smo dosli da saznamo gdje su, da trazimo da ih pustite, jer
vi ste, gospodine, ovdje na nasoj zemlji - odgovorih, misleci da nam
potpukovnik sve laze. To uvjerenje mi je i dalo hrabrosti da budem drzak.
- Gospodo, zavrsili smo. Samo da vam jos kazem: Ako se jos jednom
desi da neko otvori vatru na moje vojnike, sravnicu sa zemljom i ove
Dubrave i Stolac i
sve... trideset kilometara precnika... Jeste li razumeli? - i opet nekud ode.
Zgledasmo se i podosmo nazad, zbunjeni i sokirani, a Cetkovic nas
isprati i rece:
- Ne bojte se. Ne odlucuje on o tome.
Nije nas mnogo utjesio, a ova tri momka su ubrzo Delimustaficevom
intervencijom pustena. Tada mi nije bilo jasno kako je to Alija brzo i
efikasno sredio sa Srbima.
Dolazili su u Lokve i najvisi predstavnici BiH vlasti, Rusmir
Mahmutcehajic i njegova grupa naisli na velike neprijatnosti, ali vojska
se nije pomicala. Do 23. septembra. Te veceri, zapravo te noci 23. na 24.
septembra cijeli grad i Dubrave nisu spavali.
Marinko i ja smo bili dezurni. Dva sata ujutro. Obisli smo sve
stanice rezervne policije. Zadovoljni stanjem, dogovorismo se da kahvu
popijemo na Zegulji. Tamo kafana
radi cijelu noc. Ima i mesa, leso. Narucismo porciju, kad se
radio-stanicom javi dezurni. - Komandire, nesto se dogada.
Carsija puna naroda, a javljaju nam iz Podgrade da se pred katolickom
crkvom skuplja veliki narod.
- Znate li sta je razlog?
- Izgleda da vojska opasno puca po Dubravama.
- Dolazimo odmah!
U stanici metez. Zovem Boska Boskovica, komandira stanice u
Crnicima. Pitam, sta se dogada.
- Vojska krenula prema Stocu, - odgovori mi, a onda dodade:
- Docekacemo ih vatrom. Posaljite mi pojacanje! Sve sto imate
policije u gradu.
Naredio sam da se da uzbuna svim policajcima, da budu spremni,
ako zatreba, a sa Marinkom odmah krenuh na Crnice. Ne cujem pucnjavu.
Tiho. Pred prostorijama guzva. Jedan policajac, ne poznadoh ga u mraku,
izdvoji me i sapnu:
- Komandire, pucali su najprije po rezervistima.
Zestoko. Prepoznadoh Dzemu. Pridoh mu:
- Sta je bilo?
- Pucalo se zestoko, skoro dva puna sata. Ali najprije po
njima. Pazi, komandire! - Idu li prema Stocu?
- Ne mrdaju nikud. U logoru su i sad je sve mirno.
Udosmo u prostorije. Bosko sjedi sa saradnicima.
Kad me ugleda, ozbiljno i strogo rece:
- Treba ih udariti.
- Ako miruju u logoru, ne treba i ne smijemo. Znas instrukcije MUP-a.
Jebes instrukcije. Moramo.
- Naredujem ti, kao i svima, da ne napadate, odgovorih strogo,
povisenim tonom.
Nisam ni sanjao da ce ovo naredenje izazvati tako burne reakcije.
Boskov brat, Nikola, se zaletje prema meni, iskolaci oci, a ruke pruzio
prema mome vratu.
- Hoces li da te udavim, Boga ti j...
- Naredbe se moraju izvrsavati. I ja ih izvrsavam - rekoh dosta stalozeno.
Nasta guzva, psovke, protesti. Prijete mi neki da ce me ubiti. Ne
obazirem se, pravim se hladan, a vec me probija znoj. Leden. Neki
policajci me zastitise i
Marinko i ja se dokopasmo auta. Marinko je preplasen. Drhti.
- Vidjeste li vi, komandire, kako je onaj jedan potegao pistolj
na vas. Repetirao.
Nisam vidio.
- Onaj ga drugi, cini mi se Kemo, uhvatio za ruku.
- Bolje da nisam vidio. Mozda bih se prepao - pravim se hrabar.
Vec jurimo prema gradu. Treba umiriti narod.
Na Rivinama velika kolona automobila. Stoji. Zaustavi nas covjek
sa uperenom lovackom puskom. Peric iz Poprati, poznadoh ga. Pijan.
Kazi ovim, komandire, da ne mogu dalje. Neka se vrate kucama -
uperi pusku u moja prsa.
- Dobro, Pericu - odgovorih, a onda se obratim ljudima na celu kolone:
- Nema razloga za paniku. Vojska je u logoru i ne ide nikud.
Vratite se kucama.
A ko nam garantuje da nam se nece nista dogoditi? - upita neki
stariji covjek.
- Ja vam garantujem, bar za nocas. Sjutra cemo znati vise.
Ljudi se podese vradah. Usput Marinko, dok smo isli u Novo
naselje Podgradom, gdje se po informaciji dezurnog u Stanici, sa kojim
smo u stalnoj vezi, nalazi veliki broj gradana u panici, rece:
- Jeste li nesto primijetili, komandire?
- Jesam, Marinko, lovacku pusku u Perica. Onog drugog sa njim, ne znam.
- Ma ne to, nego one ljude u koloni.
- Nisam nikog poznao.
- Ono sto sam ja vidio, a dosta ih poznam, sve su Muslimani.
- Pa sta?
- Nista. Samo malo neobicno.
Podgradom guzva, narod uznemiren, kao u mravinjaku. Svi se
skupise kad ugledase policijski automobil.
- Ljudi - obratih im se - nemate razloga za paniku. Vojska nije
posla prema Stocu. Bila je velika pucnjava, ali je vojska izazvana. Sad
je sve mirno i vojska je u logoru. Veceras mozete mirno spavati. Sjutra
cemo vidjeti.
U tom pridose dvojica nepoznatih mi mladica:
- Lazes. Kako te nije stid lagati? - i osuse po meni psovke i
uvrede, zapjenjeni i nakostrijeseni.
Ne laze, - javi se jedan momak, znam ga po videnju. I nastavi:
- Ja sam bio tamo. Vojska je prva napadnuta, a onda su ozegli po
selima. I nisu makli sa logorske prostorije.
Oni mladici se odjednom izgubise.
- Komandire, rece mi Marinko, - ova dva momka su Hrvati, znam ih.
Samo radi vaseg znanja.
- Nije vazno. Idemo kod crkve, pa na Drenovac.
- Ne osjecam se dobro, - pozali se Marinko i zatrazi da ga
oslobodim. Vidim da se izgubio i da mi laze, ali ga pustih. Pitam
dezurnog, je li nacelnik stigao i javlja li se predsjedmk.
- Obavjesteni su davno, oba. Ali nema jos od njih glasa.
Nije mi jasno. Citava opcina na nogama, a najodgovorniji ljudi se
ne pojavljuju. Ipak nastavih smirivati. Pred crkvom mnogo naroda i
vozila, neka natovarena. Vec
drugacije gledam. Vidim, Hrvati. Zaustavim i kazem im da za nocas nema
opasnosti. Bez efekta. Produzim na Drenovac. I tamo ista slika. Policajac
Jerko me izvjestava da je dosta naroda otislo prema Neumu.
- Ne pustaju Neumljani vise - dodade.
- Trebali biste intervenisati da puste.
- Nema potrebe, Jerko, treba svi da se vrate.
I objasnih ostalim sta se dogodilo, a dok sam, umoran, pio kahvu
u otvorenoj kafani kod Bjelavca, pozva me radio-stanicom Bosko:
- Komandire, ovo je izdaja!
- Kako mislis, Bosko?
Izdaja, izdaja! - i prekide vezu.
Vracajuci se u Stolac, kod crkve, oko pet sati zatekoh
predsjednika i nacelnika. Obavjestih ih ukratko o svemu, jedva uvjerih
predsjednika da se obrati narodu i da ga pokusa nagovoriti da se vrati
kucama. Nevoljko im je to preporucio i tek tada se ljudi pocese razilaziti.
Jutro bi mirno. Zatvorih se u kancelariju da sredim utiske
poslije moje dotada najuzbudljivije noci u zivotu. Dogodilo se mnogo
neocekivanih i nelogicnih stvari i samo
po sebi se namece dosta pitanja: Zasto je vojska izazvana? I ko je pucao
po njoj? Gdje su cijele noci predsjednik opcine i nacelnik SJB? Zasto su
Muslimani zaustavljeni na Rivinama? Kako to da su pred crkvom i na
Drenovcu samo Hrvati i kad su prije stigli dotle? Sta su ona dva mladica
radili Podgradom u ono doba? Zasto je predsjednik onako nevoljno rekao
narodu da se smiri i ide kuci? Sta je znacila Boskova recenica: "Ovo je
izdaja, komandire"?
Jos sam bio zbunjen i nesreden, ali sam nekako osjecao da smo
izbjegli opasnost. Bar privremeno.
Zazvoni mi telefon i javi se Hara, radnik na vezama. Trazi da
razgovara u cetiri oka. Kad je usao, tiho i sa oprezom mi se obrati:
- Komandire, cuo sam razgovor nacelnika sa nekim vaznim covjekom
iz Capljine. Neko iz rukovodstva HDZ-a, nisam mu zapamtio ime.
- Prisluskujes, a? - nasalih se.
- Slucajno, komandire, ali je zanimljivo. Moram vam prenijeti.
- Hajde, govori!
- Onaj iz Capljine je pitao, kad ce napasti. Ja mislim, vojsku,
nema sta drugo.
- A Pero? - upitah ga.
- Nacelnik mu odgovara: "Mi jos nismo potpuno spremni. Pricekajte
jos malo".
- Dobar si Hara. Hvala ti. Cini mi se da su stvari sada jasnije.
Odmah sam odletio kod nacelnika, usao bez najave, mada nam je
svima naredio da to ne smijemo raditi.
- Kakve to ti napade spremas, Pero?
- Kakve napade? - kao nade se u cudu.
- Napade, Pero. Dogovaras sa Capljincima napade na vojsku.
- Sta to pricas? - nastavi se cuditi nacelnik.
- Ti odlicno znas za depesu MUP-a i za instrukcije. Ako to
uradis, snosit ces svu odgovornost. Ja u tome necu ucestvovati. Ja sam
radnik MUP-a i postujem naredbe I instrukcije. Moras i ti.
- Bio sam duzan da te upozorim, - rekoh mu sa vrata, dok sam
bijesan odlazio.
Obavijestio sam o svemu Rizvanbegovica i MUP, naravno. Alija se
zacudio, ali sjutradan su on i Muharem Dizdar, nakon slicne informacije
koju su oni dobili iz meni
nepoznatog izvora, imali zestok sukob sa Zeljkom, predsjednikom,
i Perom.
Oko vojske u Lokvama bilo je mnogo pras i na najvisem nivou. BiH
delegacija je isla u Generalstab, dolazio Delimustafic u Stolac i nakon
sest dana, 25. XI, rezervisti se povukose. Jedan dio zaposjede polozaje
oko Zegulje, na pola puta Stolac-Ljubinje, a drugi dio ode prema Bileci.
Odahnusmo. U grad se postepeno vracase mir. Podose u skolu i ona
djeca sto nisu dolazila, ljudi se prihvatise redovnih poslova, ali ostade
nesto cega prije nije bilo. Prema Srbima ostade neka vrsta rezerve,
prezira koji se nije pokazivao direktno, samo u kuloarima i na sijelima,
a kod Srba nesigurnost I strah, kod nekih i stid. Hrvati su mudro sutili,
ali nisu mogli sakriti mrznju i protest protiv JNA, a uz to i prezir
prema Srbima i jasnu rezervu prema Muslimanima, rezervu sa ukusom
prikrivenog prkosa i rekao bih cak trijumfa. Muslimani, rezervisani
prema Srbima, bijahu sa strijepnjom u srcu, ali otvoreni prema Hrvatima
misleci da im prijeti zajednicka opasnost.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 12 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

U skupstini, a ni jedna se nije zavrsila kako treba, HDZ i SDA su
se nekako sporazumijevali, ali se vidjelo da i medu njima lebdi sukob,
slozili bi se oko beznacajnih stvari, SDS im se ostro i cesto bezobzirno
i drsko suprotstavljao trazeci nemoguce ustupke u podjeli vlasti, SDP,
koja je imala po dva odbornika iz sva tri naroda, nikad nije imala, niti
je mogla imati svoj stav jer su Hrvati po pravilu drzali stranu HDZ-a, a
Srbi SDS-a, dok Muslimani nisu ni mogli podrzavati SDA, jer ni ona nije
mogla da se snade u opstem politickom metezu i da profilira svoje
politicke stavove.
Bilo je dosta guzve povodom osnivanja tzv. HZHB u Grudama. Alija
je grmio optuzujuci predsjednika Raguza sto je bio potpisnik podlog akta,
a ovaj se pravdao da to u stvari nije akt od drzavne vaznosti, radi se o
nekakvoj kulturnoj i prosvjetnoj autonomiji itd.
- A sto ste sve radili tajno? - pitao je, ali je ostao bez odgovora.
- To je bezobrazluk i podlost. Posteniji je od vas Vucurevic. On
nas je pitao hocemo li u SAO Hercegovinu, a vi na prevaru.
Zeljko je i dalje sutio, ali se javio Mihic:
- Mi smatramo da je ovo SAO Hercegovina. Upucena je ponuda
Skupstini i nije odgovoreno. Znaci, nemamo nista protiv. Skupstine su se
obicno zavrsavale kad bi se odbornici od svade umorili. Tako i ova.
- Prdele zrele, opadale zelene, - prokomentirao je Meho Mulac,
odbornik SDP-a na izlazu iz sale.
U SJB Stolac nista bitno novo. Hrvati prema meni sve zatvoreniji,
Muslimanima sve biva puno jasnije, Srbi zabrinuti traze drustvo
Muslimana. Poslovi se obavljaju dosta redovno, ali sve nekako napregnuto,
bez one stare srdacnosti i povjerenja. Otaljava se. Nacelnik sa mnom
skoro i ne saobraca, kolegij dobija neki novi oblik, vjerovatno i smisao
jer se svodi na sastanke iskljucivo Hrvata; nacelnika i Joze Matica, koga
je Pero zaduzio za koordinaciju i obuku rezervnih policajaca sa
komandirima stanica na Drenovcu, Crnicima i Hodovu, Hrvatima, naravno.
Redovni sastav policije drzim pod kontrolom uspkos nacelnikovom
nastojanju da ga razbije stalnim odbijanjem da mi uvazi stimulativne
mjere koje sam dotad primjenjivao i koje su se pokazale efikasnim. Trazim
obrazlozenje, a on mi otvoreno odgovara:
- Kaznjavas samo Hrvate.
- Kaznjavam one sto ne izvrsavaju zadatke, a nagradujem one sto
ih dobro izvrsavaju, nacelnice. I to sto kazes nije tacno.
- Evo pogledaj: Boskovic, Obradovic, Stankovic
- A ne vidis Husovic, Tabakovic, Bjelica... Pero, razbijas mi
policiju i to ti je cilj. Ali, neces je razbiti. Budi siguran.

Nije odgovorio. Samo me pogledao ostro, i ne podizuci glavu
nastavio gledati u neke papire na stolu, sto je znacilo da je razgovor
zavrsen.
Svi nasi kontakti su se, uglavnom, ovako zavrsavali, a bili su
rijetki. Netrpeljivost je postala jos veca i zesca nakon skupstine na
kojoj sam podnio izvjestaj o dogadajima u Lokvama. Pozvao me i upozorio:
- Nisam htio reagovati tamo, ali sad ti kazem da onakve
izvjestaje vise ne smijes podnositi.
- E pa slusaj, Pero. Ti mi neces diktirati kakav izvjestaj cu
podnositi. Kad god budem pozvan da podnesem bilo kakav izvjestaj,
podnijet cu istinit.
- Podnijet.ces kako ti se kaze.
- Samo istinit. A ako hoces lazan, onda ga podnesi sam. I nemoj
mene tamo zvati jer cu reci da lazes, ako budes lagao.
- Neces onda ni ici
- Ako ti budes odlucivao. Ali neces, nadam se.
- Slobodan si.
- OK, sefe - mirno sam odgovorio, a u meni je kuhalo. Sta on
misli? Da mu sluzim u prljavim rabotama? I jos da mu citam misli ili da
se ponasam po njegovom nacrtu, a znam da igra neke ruzne igre. Zapravo ne
znam jos jasno sta iza svega stoji, osjecam njegove mutne radnje i
prilikom obilaska stanica rezervnog sastava policije na Drenovcu, Hodovu,
a narocito na Crnicima. Pojacao je sastav u saradnji sa komadirima i
Jozom, uglavnom Hrvatima, a to pravdao nevoljnoscu Muslimana da se
mobilisu. Iznenadio sam se kad sam vidio da je u rezetvni sastav usao i
jedan mladic, Boskovic, koji je priveden i kaznjavan za nedavne
nacionalisticke istupe.
- Hrabar je i odlucan - pravdao je taj potez njegov komandir,
Bosko Boskovic.
- Ali je soven i to ce, bar kod Muslimana, izazvati podozrenje i
nepovjerenje - htio sam popraviti gresku, a Bosko je skratio:
- Uostalom, nacelnik nema nista protiv. I sta mi tu imamo...?
Nacelnik zaista nije imao nista protiv. Na moj protest nije ni reagovao.
Komandiri, osim Ekrema Pekaza, koji je komandovao Stanicom
rezervnog sastava policije u Stocu i samnom stalno bio u kontaktu, sve
rjede sa mnom saraduju, Jozo preuzima moje ingerencije po nalogu i pod
zastitom nacelnika, policajci, Hrvati, vidi se, mada to nastoje ne
pokazati, ne begenisu me, Muslimani, u ovim Stanicama malobrojniji, kad
su sa mnom u kontaktu gledaju da ih ko od Hrvata ne vidi, a oni hrabriji
mi otvoreno, ali po pravilu u cetiri oka, govore da se nesto ruzno dogada
jer sefovi sa njima ne kontaktiraju. Sastaju se samo sa Hrvatima, a ako
slucajno Musliman bahne, razgovor se prekida.
Jesu li SDA i HDZ u dobrim odnosima? - pita me Ramo, dobar,
ozbiljan, pouzdan i pametan policajac na Drenovcu dok smo pili kahvu.
- Ne znam, Ramo. A sto me to pitas?
- Ama, ovi sefovi kad dodu, traze samo Hrvate. I ja jednom trefih
u Fabijana, a oni, vidi se asicare, u velikoj prici. Zbunise se i onda
okrenuse o sportu.
- Pripazi malo. Dobro otvori oci! I ti i Zijo i ostali. Javi mi
sve sto bude
nenormalo.
- Ali, ja ne mogu mimo Jerke, komandire, - htjede da se izvuce.
- Ja sam sef i tebi i Jerki. Vidis da nesto ne stima. Gledajte i
javljajte mi.
U stanici u Berkovicima nista neobicno. Gore su sve Srbi i znali
smo da ce svi biti u funkciji SDS-a, ali smo nastojali da barem ta
rezervna policija eliminise one divlje barikade i da uspostavi legalan i
civilizovan, kulturan punkt. Da barem ne strijepe oni koje zaustavljaju.
Obilazio sam ih redovno i pratio njihov rad. Primali su me korektno, ali
sam znao da ce slusati Mihica. Nacelnik ih nikad nije obisao. Ponekad bi
me sa podsmijehom upitali:
- A de je, komandire, nacelnik? Nema ga vamo. Je li ziv?

Javise mi jednom da su u Berkovicima sa autobusa skinuli neke Hrvate.
- Dezerteri - vele. - Pobjegli iz vojske.
Bijase to vrijeme bjekstava iz JNA, vojske koja se vec ocito
pokazuje kao srpska i jasno agresorska, bar u Hrvatskoj. Razumljiv je bio
ljudski motiv pobjeci iz takve vojske.
- Sacekajte s njima. Poslacu auto i policajca - porucio sam i
poslao Savu Bjelicu, aktivnog policajca iz Berkovica, i nalozio mu da ih
dovede u Stolac, zeleci ih izvuci i predati u CSB-Mostar. O svemu sam
obavijestio nacelnika, dosavsi na jedan sastanak u Crnice, na kome smo
bili obadvojica. Radio-stanicom su nas iz Stoca izvijestili da su
dezerteri predati u garnizon u Bileci.
- Vidi sto su revnosni - bio je nacelnikov komentar.

Nakon poznatog dogadaja sa konvojem oruzja sto je zaustavljen kod
Bilece i uz pratnju Duska Kozica, tadasnjeg poslanika u Skupstini BiH,
trebalo da bude isporucen u
Ljubinje, ili ko zna gdje, a vojska se upetljala i sprijecila policiju da
zavrsi svoj posao, pojacali smo rad policijskih patrola.
Dobio sam i informaciju od policajaca, Muslimana iz Dubrava, da i
Hrvati dobivaju oruzje i drugu vojnu opremu, ali tajno. Bilo je vrijeme
za zabrinutost. I za akciju.
Pozva me, jednog jutra, nacelnik. Bi neuobicajeno ljubazan:
- Hoces kavu?
- Vrijeme je da je zajedno popijemo, sefe.
Naruci dvije, a onda nastavi.
- Zovu nas iz CSB-a. Treba preuzeti neko oruzje.
Ponadah se da cemo, po nekom visem cilju i naredenju, ipak
saradivati i podoh s Perom vise radostan sto mozda moj narod ipak nece
ostati sam, nego zabrinut sto je jasno i nasim pretpostavljenim da ce
biti belaja. Uzeli smo pedeset cetiri automatske puske, sa magacinjerom
Sefom se dogovorili da to stavi u rezervu i da se podijele kad za to dode
vrijeme i tamo gdje budu najpotrebnije.
Iste veceri sam otisao kod mog brata, Muharema, potpresjednika
SDA Stolac, ne bih li sta od njega saznao i dosao do nekih eventualno
pouzdanih zakljucaka.
- Burazere, je li vrijeme da popricamo ozbiljno? - upitah ga
nakon prve loze.
- Valjalo bi - odgovori kratko.
- Neka zene malo popricaju u kuhinji, - rekoh, i one odose,
zabrinute, ali nista ne rekose, a ja nastavih:
- Vi u Stranci znate da se Srbi naoruzavaju. Cak sam uvjeren da
su naoruzani.
- Ja sta su - odgovori.
- A znate li da se naoruzavaju i Hrvati?
- Znamo.
- U kakvim ste sad odnosima sa HDZ-om? Pomazu li vam?
- Nista.
Ovakav kratak i odlucan odgovor me malo zbuni. Ne uklapa mi se
nekako u nacelnikov jutrosnji stav. Ispricah mu sve, a on nastavi:
- Trazili smo od njih oruzje.
- Kome ste se obratili?
- Miri Palameti.
- I?
- Rekao je da cemo dobiti sleper, ako potpisemo lojalnost.
- Kakvu lojalnost? Kome?
- Herceg-Bosni, valjda. Odbili smo, naravno.
Dakle, ono sa Perom i pedeset cetiri puske je samo zavaravanje -
pomislih i nastavih:
- Radite li vi ista?
- Nije za pricu.
- Nudim ti pomoc i saradnju, a ti mislis da sam komunjara.
Shvatite jednom da nema vise komunjara. Muslimani smo i ugrozeni smo.
Moramo u jedan korpus, - grmio sam.
Otvorise se vrata i ude snaha, Zlata:
- Adza, sta ti je?
- Nista, nije dovoljno biti ni brat, ako nisi u SDA - odgovorih.
Nije mu bilo pravo, ali je shvatio da se mora osloniti na mene.
- Nabavljamo nesto, burazeru, ali nije Bog zna sta.
- Ko radi? Mirsad?
- Nemoj me to pitati. Ne smijem ti reci.
- Dobro, nije ni vazno. Ali mi svaki put moras reci kada dolazi,
otkud i gdje.
- Zasto?
- Da rasporedim patrolu na suprotnu stranu. Znas da su mjesovite
i da ce morati poduzeti zakonske mjere, ako vas uhvate.
Dogovorismo se, a brat mi se vajkao da nije zelio da me upetljava
u tu opasnost i slicne gluposti.
Nisam nikad pitao ni koliko ni sta, ni ko. Znao sam unaprijed
samo relaciju i to je bilo dosta. Nikad niko nije uhvacen na tom poslu.

Ujutro bismo planirali poslove i analizirali rad policije,
Marinko Milosevic, moj zamjenik, Ekrem Pekaz, pomocnik komandira, i ja.
- Komandire, nesto ne stima u stanicama. Zale se ljudi kako se
Hrvati odvajaju i vazda nesto sapcu medusobno. Cesto ih obilaze nacelnik
i Jozo. Znate li vi za to?
- Znam, ali ne mogu nista promijeniti.
- I Jozo je nekako rezervisan. Prije bi, znate i vi, cesto i dugo
s nama sjedio. Sad popije pice i odmah bjezi. Ima, veli, puno posla.
- Istina je, komandire, - nadoveza Marinko - i ono malo Srba sto
ih ima u sastavu, vrlo su zabrinuti.
- Znam i to. U Berkovicima nisu. Tamo su samo Srbi u stanici. I
ne bendaju nikog. Rade po svom.
- Jest. Ali gore nema razdora.
- Zato sto nema ni Muslimana ni Hrvata. Siroko im. Ne bi, cini mi
se, pravo Marinku, ali nastavi:
- Znate sta, komandire, ako bodem morao raditi u srpskoj
policiji, necu ni raditi. Sve mi se ovo gadi.
Osjetio sam da govori iskreno. Bio je zabrinut, kao i nas
dvojica. Prije nego sto odose na zadatke, dadoh im jos jedan:
- Otvorite oci, saznajte sto god mozete i izvjestavajte me redovno.
Dobro smo saradivali i razumjeli se. Nacelnik bi bio neobicno
ljut kad bi im izdao naredbu, a oni mu rekli da ce konsultovati mene.
Ekrem je cak bio drzak pa mu rekao da
on jest sef svima, ali zasto onda ne nareduje preko komandira, zasto ga
preskace.
Sve vise je kuhalo, kako u stanici, tako i u cijeloj opstini. U
vazduh pocese letjeti spomenici iz NOB-e, najprije na Poplatu, pa na
Drenovcu. A onda u Stocu u samom centru grada prije zore odjeknu
strahovita eksplozija. Probudi se cijeli grad. Odmah izadoh i vidjeh.
Ulice pune stakla od razbijenih prozora i izloga, a u parku pred osnovnom
skolom leze veliki bronzani kipovi, spomenik iznad kosturnice zrtava
proslog rata. Ekipa SJB pravi uvidaj. Narod se skuplja, zacuden, ogorcen,
uvrijeden. Tu leze mrtvi, mnogi od njihovih. Saslusavamo one sto stanuju
blizu. Niko nista nije vidio. Javi mi se telefonom Fahrudin. Veli, cuo
zvuk nekog automobila koji je otisao Berkovicima.
- Nije moguce da su Srbi - pomislih. Puno ih je u kosturnici.
Moze biti neki divljak. Ili budala. Jesu li Muslimani? I njih je puno u
kosturnici. Hrvati? Ima i njih.
- Budale i razbojinci - zakljucih. A vrijeme ce sve pokazati, ako
mi u MUP-u ne zavrsimo posao.
Sastala su se tog dana i rukovodstva stranaka. Nakon dugotrajne
rasprave i svade o zastavama i drugim znamenjima ipak su se dogovorili da
se na spomeniku odrzi protestni zbor. Pojavili su se svi; i Mihic, i
Raguz, i Rizvanbegovic, i Setka. Govorili su bezlicno, vise zato sto je
narod zelio da ih vidi zajedno nego sto su to oni zeljeli. Fadila Kapic
je govorila emotivno i nadahnuto. Neki su plakali. Bio je to vapaj za
necim sto odlazi da se vise nikad ne vrati. I ostao je samo osjecaj
gorcine. Zestok.

Policajci sa Drenovca me obavijestise da se na podrucju Burmaza
pojavljuje Hrvatska vojska, da postavljaju nekakve betonske bunkere, da
se cuje povremena pucnjava. Iz Dubrava i Hodova dobijamo skoro
svakodnevno informacije o prelasku vozila JNA. Prolazili su i kroz grad.
Briga i nesigurnost postepeno prelaze u strah.
Povremeno bi me telefonom pozvao Rusmir Mahmutcehajic, tada
potpresjednik Vlade BiH, i pitao za situaciju. Obavjestavao sam ga o
najbitnijim stvarima i dogadajima i nakon informacije o problemima u SJB,
pozvao me da sa nacelnikom dodem u Sarajevo. Nacelnik je izmislio neki
razlog da ne ide, pa sam otisao sam. Kod njega u kabinetu sjede Jusuf
Pusina i Avdo Hebib. Upoznam ih detaljno o svemu, pa i o stanju
naoruzanja u stanici. Za tadasnji sastav je nedostajalo vise od stotinu
pusaka. Rusmir je odmah pitao Pusinu i Hebiba kako se za Stolac moze
dobiti oruzje, a oni su mu sugerisali da se obrati ministru. Zadrzao me u
Sarajevu do njegovog kontakta sa Delimustaficem, a onda mi rekao:
- Idi dolje, sjutra ti dolazi stotinu sezdeset pusaka,
poluautomatskih. I odmah podijeli sve sto imas.
- Ako je od MUP-a, moram podijeliti svima. Drugacije je nemoguce.
- Kako mozes i kako god umijes. Ali odmah. Situacija je ozbiljna.
- Malo zastade pa upita:
- Je li ista SDA uradila na tom?
- Nesto jeste, ali ne znam koliko.
- Vjerovatno malo i ovo ce dobro doci iako je samo trecina za Muslimane.
- Bice vise, beze. I pripada nam vise.
- Idi sad, otvorite oci i cuvajte se. Osloni se na Palametu i Peru.
- Nisam siguran da mogu, - odgovorih i rekoh mu kako se odnose
Hrvati prema nama, narocito Pero. Ne rece nista, a na njegovom licu
primijetuo cudenje i zabrinutost. Rastadosmo se sumorni, ali srdacno.
Puske su ubrzo stigle i odmah su podijeljene rezervnom sastavu.
Svaki policajac je, konacno, imao svoju pusku, a nesto je ostalo i u
magacinu.
Ubrzo sam opet morao u Sarajevo. Pozvao me Avdo Hebib, tada
pomocnik ministra za poslove policije.
- Ne mogu telefonom - rece mi izvinjavajuci se sto me "nabrzio",
pa nastavi: - Nasao sam nacina da ti posaljem cetiristo pusaka. Ali pod
jednim uslovom.
- Kojim?
- Da stotinu doturis u Gacko, kako god znas.
- Kako, Avdo? Znate da nasa policija u Berkovicima, a svi su
Srbi, kontrolise put. Ne mogu ukinuti punkt. Nece me poslusati, a ako i
poslusaju eto vam opet barikada. Jos gore.
- Brdorn.
Zastadoh malo, pa se sjetih Mirsada Mahmutcehajica. On ce
organizovati sve. Ima poslovnih prijatelja u Gacku.
- Dobro. Ali ne mogu to odmah.
- Neka ti stoje u Stocu dok sve ne uredis. Dobices ih brzo.
Javicu ti telefonom. Razumjet ces.
- Dogovoreno.
Za dva dana mi se Hebib javi telefonom:
- Nocas dezuraj. Imaces inspekciju.
- Bujrum, sefe.
Sve je bilo spremho za prihvat posiljke, ali ona ne stize. Ujtro
zovem Hebiba, a on ljut do neopreznosti, veli:
- U Blazuju Mandicevi ljudi sve okrenuli u drugom pravcu. Javicu
ti kad sve saznam. Sada znam samo toliko.
- Pa zar im jos treba? Zar nemaju dovoljno?
- Treba da ti ne dobijes. Razumijes?
Nisam ga zadugo pitao za sudbinu nesudenih pusaka. Nije mi bilo
puno ni vazno. Bilo je svejedno gdje su zavrsile, kad vec nisu kod nas.
Ipak sam od Hebiba dobio informaciju:
- Nisu kod Mandica, nego kod Brune Stojica. Zavrsile negdje u
zapadnoj Hercegovini. Ali bar nece pucati po nama.
- Nisam siguran, Avdo. Sad vise nisam siguran.
Nije me pitao zasto tako mislim. Nista nije rekao. Ni on nije bio
siguran. Vidio sam to. A to mi saznanje donese veci nemir.

Uskoro ponovno dode do duela izmedu nacelnika i mene. Dodose mi u
kancelariju Ekrem i Marinko. Usplahireni.
- Sta je momci? Zeni li se to Marinko? - upitah u sali.
- Komandire, nije nam do sale. Pero hoce da nas smijeni.
- Kako vas moze smijeniti bez mene?
- Vec je poslao pismeni zahtjev Ministarstvu - upade Ekrem.
- I Brackovica iz kriminaliteta i jos neke. Samo vi niste na
spisku. Valjda vas ne smije - zadihano, vjerovatno od uzbudenja, dodade
Marinko.
- Za ostale me nije briga, ali vas nece. A nece ni ostale.
- Znate li koga je predlozio mjesto nas? Mjesto mene Dusana
Duricu, a mjesto Marinka Jozu.
- Popijte kahvu, a ja odoh do njega - mirno rekoh, vise da njih
umirim nego sto sam stvarno bio miran, jer nisam. Bio sam bijesan.
Udoh u kancelariju i bez pozdrava, ali s velikim naporom,
potiskujuci srdzbu, upitah:
- Je li istina da pravis kadrovske promjene?
- Pa sta? - doceka me drsko.
- I u policiji?
- To je moja stvar. I moje ovlasti.
- Nece biti, Pero. Za kadrovske promjene u policiji moras pitati
mene. Ja sam komandir. Bar me moras pitati.
Pogleda me dugo i prijeteci:
- Tebe?
- Ja, mene. I koga si planirao mjesto njih?
- Ne tice te se.
- Tice me se, Pero. I znam koga. Samo izgleda da ti ne znas.
Dusan je pijanica i soven, cetnik, a Jozo neradnik, nije ni njemu mrsko
lokati, ali dobro te slusa. Je l'de? E panece moci, nacelnice. Ne
mijenjas ti njih nego eliminises mene, - i napustih kancelariju,
zadovoljan sto sam bio dovoljno priseban, bez obzira na njegovu
aroganciju i drskost.
Odmah sam nazvao MUP, pomocnika ministra za kadrove,
Srebrenikovica, i objasnio mu sta se dogodilo, zamolivsi ga da ne
rjesavaju nacelnikov zahtjev, jer se jakao komandir protivim i jer je
poslan samovoljno.
- A zasto ste vi, gospodine, predali one Hrvate sto su bjezali iz
Armije u Bilecu?
Ukocih se od iznanadenja. Zbunih se, ali u trenutku shvatih da je
tu laz Pero "gurnuo" do MUP-a.
- Gospodine pomocnice, slagao vam je ko god vam je to rekao.
- Vidjet cemo za to vase - skrati pomocnik ministra i ne dopusti
mi da mu objasnim. Prekide.
- Moram u Sarajevo - rekoh Marinku i Ekremu koji su cekali
rezultat.
- Sjutra.
I odoh. Kod Jusufa Pusine. Sad je on bio pomocnik ministra za
poslove policije. Primio me srdacno, upoznali smo se vec kod
Mahmutcehajica, ispricah mu sve potanko, a on me umiri:
- Tvoje saradnike bez tebe nece niko dirati Sigurno. I nemoj sa
Perom zatezati. Nedovoljno nas je za referendum, a Srbi su sigurno
protiv. Nemoj da budu i Hrvati.
- Ne zatezem ja s njim nego on sa mnom. Ne mogu gledati kako
razvaljuje policiju.
- Strpi se.
- Koliko god mognem. Ali neko njemu treba odrzati lekciju. Nije
SJB njegovo licno vlasnistvo.
- Samo polako, komandire.
- Razumijem. Drzava nam je najvaznija.
Nakon povratka u Stolac dugo nisam mogao uvjeriti moje saradnike
da nece biti smijenjeni. Dugo su radili pod tim opterecenjem.

Bi i referendum za RBiH. Ubrzo nas i priznadose UN, ali se
osjetilo da nesto ne stima. Srbi nekako povuceni i nezadovoljni,
Muslimani ponosni, Hrvati ni ponosni ni nezadovoljni.

Poce se siriti prica o velikoj mobilizaciji Srba u JNA. Ustanovih
da je istina kako se jedna veca grupa rezervista s naseg terena nalazi u
Berkovicima. Preko Marinka i rezervne policije u Berkovicima sam
pokusavao provjeriti glasine o tome, ali su me uvjeravali da gore nama
nista. U obilasku sam ih vidio desetak preko jedne njive kraj ceste. Tek
tada mi je Marinko rekao da ima "nesto nekakve vojske". A u Burmazima vec
uzbuna ono malo srpskog zivlja. Dolaze u stanicu, traze oruzje, traze
zastitu, a komandir Jerko mi se kune da nema Hrvatske vojske. Naredim
policajcima da paze na te ljude, a iznenada dodem u obilazak i u kafani
kod Fabijana zateknem neke uniformisane mladice bez ikakvih oznaka, osim
krunica. Jedan od njih, vidi se da je starjesina, predstavi mi se i rece
da je iz Metkovica, ostali iz okoline Metkovica.
Vec se na brdima iznad Kucinareve mahale dobro puca. Iz Ljubinja
dolaze vijesti da ima u njihovoj vojsci na Bancicima ranjenih i
poginulih. I jedna i druga vojska sve cesce i zurno prolazi kroz Stolac.

Na dzenazi Hasana Grozdanica u Ljubinju, bio je rizik otici zbog
uznemirene vojske, sretoh bivseg komandira policije u Ljubinju, mog
prijatelja i cestitog covjeka, Milana Krulja. Ranjen. Sam se, kaze,
ranio. Nece u ovu i ovakvu vojsku.
- Protiv koga? - pita se.
- Sta se dogada, Milane? Mozes li mi reci? Smijes li?
- Ne smijem, ali mogu. Bice belaj. Napadaju Hrvati od Burmaza.
Ima nekoliko mrtvih. I ranjenih. Vidis i mene su ranili.
Nasmija se i nastavi:
- Unistili su nam i tenk. Ali i ovi odgovaraju. Ne znam ima li
tamo mrtvih.
U Stocu sve manje Srba. Bjeze. Nema ih, vele, ko zastititi od
ustasa, a ustase hodaju po Stocu.
Dobismo i depesu MUP-a u kojoj nam se saopstava da mozemo
povecati broj pripadnika rezervnog sastava policije, zbog sve
dramaticnije situacije, politicke i bezbjednosne. Obradovah se, i ponadah
da je mozda sada prilika i da dobijemo nesto oruzja. Obratih se ponovno
Pusini, koji mi rece da odmah podnesemo MUP-u pismeni zahtjev za
naoruzanje za cetiri stotine policajaca. Obavijestih nacelnika, a on
mrtav hladan. Pomislih da mu je krivo sto radim mimo nj, ali nastavih
pripremati komandire za posao
koji nas ceka. Jozi Maticu, tada referentu za obrambene pripreme, dao sam
zadatak da napise dopis za MUP da bi ga nacelnik potpisao. Provjerom
ustanovih da taj posao nije uraden i kad ga ponovno pozvah i upitah zasto
nije posao zavrsen, odgovori mi da nije jos u Sekretarijatu za NO
ustanovio koje sve vrste oruzja trebaju za jedan bataljon.
- Sjutra cu, - rece mi i kao ode da to zavrsi. Nije zavrsio ni
sjutra ni za jos nekoliko.
- Nisam, odgovorio mi je i hladno dodao: - Uostalom, nacelnik mi
nije nista rekao.
Sam sam napisao i potpisao zahtjev, ali je vec bilo kasno.
Magacini MUP-a na Butmiru su za nekoliko dana bili bombardovani i sve je
propalo.
- Komandire, nece narod u policiju - obavijesti me Ekrem, koji je
dobio zadatak da kompletira policijski sastav.
- Kako nece? Pa bilo je kandidata koliko hoces.
- Bilo. Sad je gusto. Raja se prepala.
- Mobilisi.
- Nemam koga. Svi imaju vojni raspored.
- Nema veze. Vidis sta je vojska. Ne obaziri se.
Islo je dosta tesko. Mnogi momci, materine maze, pokusali su se
zakloniti vojnim rasporedom, izrazavajuci bojazan da ce pred vojni sud.
Slamali smo ih uvjeravanjem i prijetnjom, ali smo s njima kuburili jer su
lose izvrsavali obaveze. Bojali su se.

Kroz Stolac sve vise tutnje vojske. I jedna i druga. I oficiri i
jedne i druge vojske. Uprkos pojacanim punktovima i zahtjevu SO da vojsku
ne pustamo, to nismo mogli sprijeciti.

Dode mi jednom Ramo sa Drenovca, pa veli:
- Komandire, eno neki oficiri Hrvatske vojske u Herlinoj kafani
gledaju nekakve karte. Cini mi se da je i Bobetko. Dobro debeo sa velikim
podvoljkom.
- Bice ozbiljno, pomislih, cim je tu dosao Bobetko.
Saznadoh da Zeljko, Pero i jos neki Hrvati tajno odlaze na
Burmaze. Alija protestuje, galami, napada Zeljka. Dolaze hrvatski casnici
i u Stolac. Nesto gledaju, mjere ocima, pisu.
Dok sam jednom nakratko svratio u stanicu, a sve manje sam bio
unutra, dezurni mi rece da me zvao zamjenik direktora hotela Bregava,
Zilic. Veli, vazno je, da mu se javim. Kad smo se culi, rece mi:
- Dolazili su ovdje hrvatski oficiri, cini mi se i Bobetko.
Pitaju za kapacitet hotela i za cijene. Sta cu ako htjednu da ga zakupe?
- Ti si poslovan covejk. Ako ti dobro plate, prodaj. Sta ces drugo?
Odmah sam ovu vijest prenio Aliji, koji, zabrinut i ljut, kao i
ja uostalom, presijece:
- Neka im ne da.
- Ima li pravo ne dati?
- A kako oni imaju pravo bez najave, bez pitanja doci i raditi
sta hoce? - a onda mirnije nastavi:
- Vidis li da hoce da nas okupiraju? Sta raditi i kako se
postaviti prema tim drznicima?
U Mostaru u CSB-u ne dadose nikakve upute. Ni iz Ministarstva.
- Ocijeni sam sta je najbolje - eskivira mi i Hebib.
Narod uznemiren. Ne zna sta se dogada. Ljudi zabrinuti i ozbiljni
skupljaju se u grupe i nesto diskutuju, tiho i ozbiljno. S prvim sutonom
ulice bivaju prazne i puste. Skole jos rade, ali malo djece dolazi na
nastavu. U preduzecima i ustanovama niko nista ne radi. Prepricavaju se
dogadaji i bistri politika. Popodne opet grupa na carsiji, a vec s prvim
mrakom sve je u kucama. Kafane prazne. Tek pokoji pijanac ili strastveni
igrac na aparatima za kocku.
U tom metezu, kad u policiji nismo znali gdje nam je glava,
izdusi inspekcija. Republicka. Kontrolisu, vele, rad policije. Redovan
rad. Na celu novopeceni glavni inspektor MUP-a, bivsi major JNA, Rekic,
arogantan, ohol. Godi mu nova duznost, vidi se, a kad ga neko neoprezno
oslovi sa "majore" dobija osip. Pregledaju sve, Marinkov i Ekremov posao
detaljno, moj ovlas. Nalaze dosta gresaka kod njih, kod mene sitno.
Administracija, uglavnom. Bili cijelo popodne i sjutra cijeli dan.
- Dosli da vas dvojicu smijene - rezignirano rekoh mojim
suradnicima, pa nastavih:
- Mene su pohvalili, a na vas rad daju mnogo primjedbu.
- Mogu na administraciju i nista vise, - naljuti se Ekrem.
- Zar se moze u ovoj situaciji imati sto posto uredna
administracija? - dodade
Marinko.
- Ne moze, - odgovorih, - I oni znaju to. Ali Pero mora imati
argumente da vas smijeni. Na kraju krajeva, zar je ovo vrijeme za ovakve
trivijalne inspekcije. Umjesto da
nam donesu oruzje, oni gledaju papire.
- Neka smijeni! - iznenada zabrunda Marinko.
- I mene. Volio bih, - dodade i Pekaz.
- Gusto, a? Pa biste da vas smijeni? Nije valjda da ste se usrali?
- Ma nije, komandire, nego dojadila ova psihoza.
Hoce nas smijeniti, nece nas smijeniti - objasni Marinko, a zna
da sam pogodio. Ni ja se ne osjecam drugacije. Volio bih da nisam na ovom
mjestu, a znam da moram. Zato
sam mislio da im moram ponesto objasniti i osokoliti ih:
- Momci, gusto je. Veoma. Nemojte misliti da se ja ne bojim. Ali
moram ostati. Morate i vi. Vidite da u Stocu nista ne funkcionise, osim
nas. Osjecam da ce sudbina ovog naroda zavisiti od nas. Vas dvojica ste
iskusni policajci i, sto je jos vaznije, posteni ljudi. Jozo i Dule bi
igrali neku drugu igru. Dakle, ostajete gdje i jeste. Kao da se nista
nije dogodilo. A ja cu opet uloziti protest kod mojih veza gore.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 13 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Sumoran sam i tezak, kao i taj dan, negdje na kraju marta. Ne
podnosim zvono telefona, ali ipak dizem slusalicu.
- Seka na telefonu. Mozes li malo doci?
Seka je moja stara prijateljica iz dackih dana, vrlo inteligentna
i duhovita. Naprdivanje s njom je pravi uzitak, ukoliko moja psiha sada
moze primiti ikakav uzitak. Ali
kontam da cu se koliko toliko opustiti, a ni posao nece trpjeti. Ona je
tu prekoputa, Dom zdravlja, gdje ona radi i SJB dijeli samo most u centru
grada. I otisao sam. U kancelariji sa njom Ekrem Cohodarevic, direktor
Doma i jedan od lidera SDP, moj prijatelj, vrlo ugledan i cijenjen
Stocanin. Seka nam nali kahvu i ode negdje.
- Benca, ja sam rekao Seki da te zove. Hocu da s tobom
porazgovaram, a zgodnije je ovako. Izvini, mozda je trebalo da ja dodem tebi.
- Ti si stariji i znas da te postujem i cijenim. Govori, jer ne
znam kad ce me traziti u stanici.
- Znas li da Bobetko hoce da u hotel smjesti Hrvatsku vojsku?
- Od kad je ta informacija?
- Od danas.
- Znaci ponovno je dolazio.
- Znam da znas za ove svakodnevne defilee Hrvatske vojske kroz
Stolac. Sto to ne sprijecite?
- Ne mozemo. Policija ima ovlastenje samo da ih upozori da nije
pozeljan njihov prolazak. I kad bi dobili ovlastenje da pucaju, oni to ne
bi smjeli. Znas sta bi to znacilo.
- Srbi se osjecaju vrlo ugrozenim. I tebi zamjeraju sto ih ne zastitis.
- Nisu oni, Ekreme, ugrozeni. I njihova vojska isto ako odavno
defiluje. Ni Hrvati. Evo i njihove vojske. Mi smo ugrozeni. Mi nemamo
svoju vojsku. Samo policiju. I to slabu i zajednicku.
Malo zastade, potegnu gutljaj kahve i slozi se:
- U pravu si. Ali se nesto mora uciniti. Ako Srbi odu iz Stoca,
ne valja. Ako Hrvatska vojska dode u hotel, odose Srbi, a onda slijede
granate.
- Nema sta drugo. Jedino rjesenje su barikade. Ako ima rjesenja.
- Pozovi Aliju.
Pozvao sam ga u SJB, a nas dvojica zajedno odosmo tamo. Alija je
vec zbog moguce "okupacije" hotela napao neke Hrvate, duznosnike HDZ-a, i
znao za srpsku
bjezaniju, tog dana intezivniju nego inace.
- Sta raditi? - upita.
- Barikade. - odgovorih
- Organizuj.
- Ne ja. Ti, Alija. Ne moze to MUP. Ja cu policiju iz grada
angazovati da drzi red i mir, a barikade moze napraviti narod.
Pristade. Ode da trazi Mirsada Mahmutcehajica, on mu to moze
najbolje organizovati, a ja naredih potpunu mobilizaciju, odmah.
Barikade niknuse iste veceri na sva cetiri ulaza u Stolac. Odziv
naroda veoma velik. Tu su i Srbi i Hrvati.
Osjetilo se da ljudi hoce da sacuvaju svoj grad od svake vojske.
Nas grad. Zajednicki. Ali, uslijedi protest, najprije HDZ-a, a onda
SDS-a, i vec sljedece veceri nema na barikadama ni Srba ni Hrvata. Tek
poneko. Bio je to ocajnicki pokusaj SDA i SDP da se sacuva grad i
zajednistvo u njemu. Nekako smo svi osjecali da je to nacin da se spase
Muslimani.
Ne znam da li na insistiranje SDP-a ili pod pritiskom javnosti,
nezadovoljne ponasanjem vodstva i prestrasene kompletnom situacijom,
osvanu neugledan plakat kojim se gradanstvo poziva na javnu tribinu na
kojoj ce biti najodgovorniji iz vlasti i iz stranaka na vlasti. Ne sjecam
se vise tacno dnevnog reda, samo znam da se trebalo govoriti o aktuelnoj
politicko-bezbjednosnoj situaciji i kako iz svega izaci. Bio sam i ja pozvan.
Sala zimskog kina posve puna. Govorili su Zeljko i Alija. Zeljko
ni o cemu osim o JNA. Prazno, bezlicno, cak i ono o JNA. Alija konstatuje
da vojske prolaze, da su barikade pokusaj da se sprijece Srbi da idu van
grada, a istovremeno i da im se pruze garancije, jer ne prolazi ni
Hrvatska vojska.
Javlja se Milan Mihic, predsjednik SDS-a, usporeno dolazi do
govornice, usporeno govori:
- Mi smo protiv barikada. Niko nas nije konsultovao. One su
uperene protiv srpskog naroda. A bili smo na Drenovcu, Zeljko, Pero,
Alija i ja i razgovarali sa hrvatskim oficirima... Zastade malo, radi
utiska pa nastavi:
- Pitam ih, sta rade ovdje. I znate sta kazu? "Cuvamo", kazu
"hrvatsku zemlju". I da znate - mumljao je usporeno i naizgled hladno, a
bio je crven u licu, - imaju tamo nekespecijalne bunkere, koji ce uci u
anale ratovanja. I postavljeni su na teritoriji nase opstine.
Dugo je trajao Mihicev govor, spor i jednolican, kao da saopstava
vremensku prognozu. Gledam Zeljka, crveniji u licu nego inace, ocito
ljut, Alija ga gleda s podozrenjem, jer tako se vazda i postavljao prema
Milanu, a ovaj medvjedim hodom, sporo, naoko hladno, ode i sjede opet na
svoje mjesto.
Javio sam se da i ja kazem nekoliko rijeci, posao koji radim me
na to obavezao, pogotovo sto Pero opet ne bi tu, a i zato sto me
iritirala Raguzeva praznoca (ako se iko
nakon sastanka mogao prisjetiti sto je govorio, neka me nosi davo), i
Alijina nepripremljenost, ili nedostatak pravog osjecanja situacije.
Govorio sam, nakon kraceg pregleda svih dogadaja da je Stolac i kao grad
i kao opcina u vrlo teskoj situaciji. Izmedu dvije vojske od kojih jednu
Srbi smatraju svojom, a drugu Hrvati, sa vec okupiranim dijelom opcine na
Burmazima od Hrvatske vojske, a u Berkovicima od JNA, Muslimani su
ugrozeni. Jer ni jednu ni drugu vojsku ne smatraju i ne osjecaju svojom,
mada je JNA jos zvanicna vojska zvanicne drzave.
- Od organa vlasti, govorio sam - funkcionise samo policija. A i
ona djelimicno i slabo. Zato predlazem da se formira krizni stab, da se
izaberu najbolji ljudi, mozda ce nesto i uspostaviti.
Iznenadi me i ucini ponosnim aplauz koji dobih. No, nije se
svakom tako ucinilo. Vidim na Alijinom licu grimase koje zomo govore kako
mu se moj prijedlog ne svida. Je li ga prevarilo pa mu vlast omilila i ne
bi nikoga pustao unutra?
Uze rijec i Fahrudin Rizvanbegovic, ugledan intelektualac, Alijin
rodak i moj badzenog. Visokim, strogim tonom sa okusom poucnog, odmah se
usprotivi:
- Nema govora ni o kakvom kriznom stabu. Imamo sve organe i
institucije. Tu je IO SO-e, i Sekretarijat NO, i TO, i SJB. Sve. Kakav
sad stab? Nepotrebno i, na kraju,
nedopustivo zakonski.
Ne bi mi pravo, jedno sto mi direktno kontrira, a svi smo pomalo
osjetljivi na to, drugo sto njegovi argumenti stoje samo formalno. Narod
se ustalasa i podijeli, jedni za,
drugi protiv, cini mi se oni ugledniji bjeze od kriznog staba, drze
Fahrinu stranu, boje se valjda da sami moraju ponijeti odgovornost, i svi
nekako gledaju u Aliju. On nista ne
govori, ali mu se na licu vidi da je za "legalni sitem". Tako se nekako
izjasni, a ja ljut i na neki nacin povrijeden, rekohna kraju:
- Dobro. Samo vas, gospodo, moram jos jednom upozoriti da idu
teski dani, da se rat... - malo zastadoh poslije vrlo naglasene rijeci
rat, da proizvedem utisak i nastavih - nadvio nad nas grad i pitanje j e
dana kad ce i kakopoceti. A ovi organi, o kojima govorite, nema ih. Ne
postoje, gospodo. Prodite opstinom, nigdje nikog. Samo Alija. I s njim
Juso i Avdo. Nema. Organi na papiru. Ima samo policija. Nista vise. A i
ona je kilava. Da je najbolja na svijetu, nedovoljna je za ovo sto se
moze dogoditi.
Skup se razide bez zakljucka, bez nade, sa nekom dozom brige kod
svakog od ucesnika, a sa jasno izrazenim strahom od svakog sljedeceg
trenutka i dogadaja.
Odoh na barikade, da ih obidem i dam upute, nemiran i uzbuden.
Bojim se, a razmisljam o strahu svih drugih i njihovom ponasanju i
razmisljanju. Svi oni sigurno znaju sve kao i ja. A ipak se priklonise
liniji manje odgovornosti:
Valjda ce neko drugi,ne moram ja. Ko drugi? Pa oni sto su se
pozivali na legalitet su najbolji. Intelektualci, rezervni oficiri. A
sigurno ce rat. Oni to odlicno znaju. Iove
barikade... Sta znace? Skrsiti sve kao od sale. Mora biti nesto i iza. A
nema niceg. Moglo je biti. Skromno oruzjem, ali ipak nesto. Jos ne znam
sta su Mirsad i Muho konkretno uradili, imaju li ista iza sebe, osim onih
budala koje su na barikade iznijeli puske, a nisu trebali, dogovoreno da
budu bez oruzja, no oni se kurce, ne znaju da im neko biljezi.
Vidim Mirka Vrecu, mog prijatelja, mozda najboljeg, Srbina, na
barikadi Zagradom.
- Znam da ce belaj, veli, ne znam kakav i otkud. Ja hocu da cuvam
Stolac. I moje prijatelje. Bilo koje boje. Drugo me ne interesuje -
objasnjavao je svoje prisustvo.
- Ti si Sava, (tako sam ga zvao) dobar covjek. Stocanin. Drago mi
je sto si mi prijatelj:
Bio je pravi drug. Odan i iskren, posten do dna duse. Sjaranili
se na politickim funkcijama, on u Sindikatu, ja u Partiji, komunistickoj.
Prijek i ostar u nastupu, a human i
posten u dusi, cesto bi stvari htio dovesti u red "preko koljena" i morao
bih se dobro potruditi da ga ohladim i smirim.
- Nema nikog od Srba nego ja. I jedan Hrvat. Sta sad bi?-
- Vidio si maloprije na tribini, Sava. Ne daju im stranke.
- Kako je na drugim mjestima? Na Bokulji, pod Todorovicima, na Gorici?
- Otprilike ovako. A sinoc, ne znas kojih je vise. Sinoc,
stolacki narod, sad muslimanski - sa sjetom i zabrinut zavrsih razgovor
sa dragim prijateljem.
Na barikadama nije bilo ekscesa, bar ne onih velikih. Pored
preprijecenih kamiona nije mogao niko.
Vozila sa Hrvatskom vojskom su se vracala bez incidenata i
primjene bilo kakve sile, cak i prijetnje. Srbi su bili uznemireni jer
nisu mogli u Berkovice. Neki su ipak otisli,
Bregavom. Nacelnika su vratili sa Gorice. Uzalud sam trazio da ga puste
na posao. Enes Gutosic je postovao naredbu svojih pretpostavljenih.
Striktno. Bez izuzetka.
- Pomislice da sam ti ja naredio. U losim smo odnosima -
uvjeravao sam ga.
- Ne zanima me. Naredba je naredba, a princip je princip,
komandire - odgovarao mi je, a ni ja nisam previse insistirao.
Iz CSB-a su protestovali, ruzili me sto nisam sprijecio.
- Nije dobro. To je najgore - govorio mi je Slobodan Bozic.
- Ko ce sprijeciti narod, nacelnice? (Tako sam mu se obracao mada
je vec odavno bio na nekom meni nejasnom mjestu, jer je nacelnik bio
drugi covjek, postavljen od HDZ-a). Nastavih:
- A sto niste sprijecili barikade u Mostaru? One su malo starije
od nasih.

Treci dan, dode u SJB, u moju kancelariju delegacija Srba. Protestuju.
- Obratite se Aliji i Ekremu. Ja sam samo odrzavao red i mir.
Insistiraju da pozovem Aliju. Narocito Micevic, bivsi sekretar za
NO, sada penzioner i Mihic. Dr Muratovic, mladi, suti, pusi i koluta
ocima. Dolazi Alija. Iznose mu
zahtjev da se barikade skinu. Ostar. Prijeteci. Alija eskivira,
objasnjava kako ne moze, sta ce biti s muslimanskim narodom.
- Slusaj, predsjednice! - prvi put progovori doktor, poznat nasim
organima odranije kao vrlo ekstreman nacionalista, koji bi, kad god bi se
napio, psovao muslimansku
majku, makar ga saslusavao i Peric Simun ili bilo koji drugi policajac.
- Slusaj ti, Alija! Ako istog ovog casa ne skines barikade,
dobices ono sto trazis.
Zastade malo, zatrepta ooima, potegnu dobar dim i zavrsi:
- Bice krvi do koljena.
Pri tom je izgledao ozbiljno i strogo, ponosan sto je izrekao
veliku i tesku istinu. Kao da saopstava znacajno otkrice. U najmanju ruku
kao da je pronasao lijek od raka. I proizveo je utisak. Ne znam kako se
Alija osjecao, ali sam se ja sledio, pogotovo sto ostali Srbi nicim ne
pokazase da se ne slazu s njim. Micevic ga otvoreno podrza, samo Mihic
osjeti da je previse, pa htjede stvar ublaziti:
- Znate, narod je gnjevan, necemo ga moci obuzdati.
Alija je bio ostar:
- Nemoj misliti, doktore, da te se neko ovdje boji. I pripazi
malo sta drobis.
Ne popusti. Ne obeca im nista, mada je vec bilo jasno da barikade
vise nemaju nikakve svrhe, a i ljudi su se vec poceli osipati nakon
distanciranja Hrvata i Srba.
- Znam da ne trebaju - govorio mi je. Necu da im pruzim
zadovoljstvo. Raspusticemo ih, ali necu njima dati gusta.

Prodose i barikade. Nepovjerenje i naboj sve veci. Trazim Aliju
nasamo. Jedva ga uhvatih:
- Cijela ti opstina prazna, a ti vazda okruzen. Sta da radimo,
beze? Sprema se belaj. Vidis.
Ne uzbuduje se previse. Prica mi kako je zvao ovog i onog "gore",
kako je razgovarao sa nekim oficirima i kako bi moglo sve dobro proci.
- Sta je sa TO, gdje je Osman? Sekretarijat za NO? - pitam.
- Osmana nema. Kaze bolestan, bole ga leda. A i sta ce kad ga je
Armija razoruzala? Sekretara za NO nema, nije nikad ni postavljen.
- Jeste li bar u SDA nesto pripremili? Dovezli ste nesto oruzja, znam.
- Ne znamje li sta Mirsad uradio. Mislim da nije puno.
- Nije ni mogao, ako je bio sam - promrljah zacuden ovim sto sam
cuo. Je li to zato sto je Mirsad prijek i odlucan ili se ostali boje
poduzimati radikalne korake? U svakom slucaju, bio sam razocaran.
- Hrvati u Dubravama su, izgleda, spremni. Danas mi moji ljudi
rekose da su dobro naoruzani, svi imaju uniforme. Znaju i raspored. Nesto
su i vjezbali. Znas li sta o tome?
- Nacuo sam. Sve rade tajno, pa i to.
Trazio sam Mirsada taj dan i sjutradan po podne. Pojavi se sam.
- Komandire, ja dosao da se nesto dogovorimo.
- I ja tebe trazim. Niko mi nista ne zna reci. Dokle ste stigli?
Imas li vojske?
- Imam, ali nisu dovoljno obuceni, a ni Bog zna kako naoruzani.
Uzecu pedesetak do sezdeset momaka i s njima u zapadnu Hercegovinu, u
Daidze, na obuku. Pozvao me.
- Kako ces proci? Znas da je promet skoro zatvoren. A kako se
vratiti? I nije li malo kasno za obuku?
- Ne sekiraj se. Imam nacin. Brzo cemo se vratiti. Racunam da ce
biti i oruzja.
- Kad se vratis, bices sa vojskom, sa paravojskom - nasalih se
malo - ukljucen u rezervni sastav policije. Imam jednu depesu kao temelj
za takav potez. Tako cete i ti i tvoja paravojska biti legalni. Da si Bog
d'o ranije.
- Ne brini, vracamo se za koji dan.
Koliko god me obradovao svojim iznenadnim dolaskom, toliko sam
bio i zabrinut. Ako je sve bilo na njemu, a izgleda da jest, sta ako se
ne mogne vratiti? Ode, i dugo ga ne vidjeh. Uskoro se moja sumnja i
bojazan pokazase opravdanim.
Po Mirsadovom odlasku, nije proslo ni desetak minuta, dobih
depesu potpisanu od ministra obrane, Jerke Doke, i ministra unutrasnjih
poslova, Alije Delimustafica, u kojoj
se zahtijeva mobilizacija u okviru MUP-a. Svi dotadasnji pokusaji nisu
uspjeli i to je bio ocajnicki potez Vlade da izbjegne opstrukciju u
cijeloj drzavi. Alija i ja jedva sastavismo Savjet za NO. Procita se
telegram, otvori se diskusija Mihicevim otvorenirn odbijanjem. Ne
iznenadismo se. Nadali smo se da ce Hrvati mozda prihvatiti. To bi
znacilo da nas, mozda ipak, nece ostaviti na cjedilu. Mogli smo se nadati
da ce padati pecene kokosi, ista je bila vjerovatnoca, pa ipak sa zebnjom
smo ocekivali nastup jednog od Hrvata, Raguza, Zeljka ili Pere. Zeljko
potopi i onu mrvicu nade. Elegantno i glasno odbi. Ne sjecam se vise
njegovih rijeci, brzo sam ih zaboravio, kao i sve njegove diskusije,
vjesto srocene u nista konkretno. Sve rijeci koje je izgovorio, a govorio
je dugo, stopile su se u dvije:
- Ne moze!
To je bio torpedo posred lade nase sicusne nade. Pogledah u
Aliju, Alija u mene. Uzalud smo pokusavali da objasnimo, argumentujemo.
Mihic nam cak navijesti veliku
opasnost od nacionalnog pozara ukoliko mi, Muslimani, pokusamo nesto
sami.
- Hocemo li mi? - upitah svog predsjednika, kad smo bili sami kod
njega u kancelariji.
- Kako? odgovori mi. - Ne mozes ni policiju. Eto ti jednih i
drugih u trbuhu. Sa vojskama. A mi nemamo nista.
Cini mi se da sam ih tada mrzio sve redom. I Aliju. Zato sto mu
je samo Mirsad radio posao najvazniji u nasoj historiji. Je li mogao vise
i bolje? A jesam li ja mogao?
Jesmo. Svi smo mogli. Da smo bili svjesniji i pametniji. I hrabriji.

10. aprila. Cetiri sata ujutro. Obisao sam sve stanice policije.
Sve u redu. Mirno. Nema nikakvih promjena. U kancelariji gledam neke
papire. Svice. Jedva cekam pocetak radnog vremena da podnesem izvjestaj
nacelniku i da idem kuci malo odspavati. Umoran sam. Prenu me radio-stanica:
- Gile zove 104... Gile zove 104.
- 104 na vezi, odgovorio sam.
- Napadnuti smo... Komandire, napadnuti smo.
- Kako? Od koga?
- Ne znam, puca se
- Ko puca, odakle, kako?
Ne odgovori vise. Uzalnd sam ga zvao da mi se opet javi. Ni
glasa. U blizini Zegulje, na pola puta prema Ljubinju, skoro su se
dodirivale dvije vojske. Koja je
napala? Da se Gile nije prevario? Da nije doslo do puskaranja izmedu te
dvije vojske, pa se Giletu ucinilo da puca po njima u stanici? Pozvah sve
policajce iz rezerve i u dvije
patrole, na celu sa Dzemom Tabakovicem, najiskusnijim i najprisebnijim od
njih na Zegulju, da vide o cemu se radi.Brzo su se vratili.
- Komandire, na Zegulji je vojska. JNA.
- Gdje ste ih vidjeli? Kako se ponasaju? Staje s nasim?
- Vidjeli smo kako pretrcavaju cestu na samom prevoju. Prema
nasoj prostoriji. Jedan nas je vidio pod brijegom. Bili smo se
zaustavili. Naredio nekom drugom da puca i rukom pokazao prema nama. Mi
se okrenuli i vratili. Nije niko pucao.
- Onda su nasi zarobljeni. Ne javljaju se na vezi.
- Vjerovatno, odgovori Dzemo, jos vidno uzbuden i dodade:
- Mogli smo kihnuti, komandire.
- Ima Srba medu vama, Dzemo. Oni to znaju, sigurno, - nastojao
sam govoriti mirno, da se na meni ne primijeti da sam izgubljen i da me
hvata strah. S velikim naporom
nastojim da se oslobodim straha i da vratim prisebnost i samopouzdanje.
Da ne nastane panika medu policijom.
- Ekreme, pozovi sve sto imas u rezervi i posalji na Bokulju na
punkt. I aktivne, osim obezbjedenja zgrade. Neka Hara zove nacelnika.
Neka dode odmah.
- A sta ako krenu od Berkovica?
- Ima punkt na Centrali. Gore se nije nista primijetilo.
Uradi kako sam rekao!
Izgubi se. Ude Marinko, suti, je li dobio instrukcije od doktora
Muratovica sa kojim se puno sastajao u posljednje vrijeme, pa opet Dzemo,
pa Fudo . Pa izadose. U stanici svi nekud hodaju, ulaze, izlaze... Vidim
strah na licima. Uza me stalno Budak, ali i Marinko i Dzemo, pa opet
Ekrem, pa Fudo. Jedni udu, drugi izadu. Zovem Boska, na Crnicima, da mi
posalje svoje ljude.
- Trebaju ovdje - odgovara.
Trazim vezu sa CSB Mostar i MUP-om. Izvjestavam ih o situaciji.
Dolazi i nacelnik. Ne znam je li uzbuden, na licu mu se ne vidi. Podnosim
mu izvjestaj. Trazim da od Boska zatrazi nesto ljudi. Ili iz neke druge
stanice.
- Nema - odgovara kratko.
Nisam se iznenadio. Na neki nacin sam i ocekivao ovakav odgovor.
Iz CSB nema naredenja. Treba da sami procijenimo i odlucimo. Ekrem me
izvjestava da je uradeno kako je naredeno. Sa MUP-om nema veze.
Proslo je podne, a u Stanici guzva. Panika. Svi ocekuju sta ce se
desiti. U stalnoj sam vezi sa punktom na Bokulji.
- Jos nista - odgovaraju sa Bokulje na moje pitanje. Oko mene
stalno guzva. Ne mogu ih otjerati, a i ne smetaju mi vise. Razumijem ih
jer se ni ja ne osjecam drugacije. Zovem Aliju.
- Imate li ista organizovano?
- Ne znam. Nema Mirsada. Evo ti Muhe.
- Nije valjda sve otislo s njim?
- Najbolji sto smo ih imali - odgovara mi brat, Muho. Sjedi sa Alijom.
- Ali ja mislim da cemo imati nesto mladica - dodade, valjda da
me odobrovolji.
Bio sam ljut na Mirsada. Nema ga, a sad najvise treba. Siguran
sam da ce se dogoditi nesto krupno. Svi smo sigurni. I dogodi se.
Opet se javise sa punkta.
- Idu tenkovi niz Zegulju.
U stanici zamrije svaki zvuk. Svaki pokret.
- Koliko? - pitam.
- Tri. Cekaj... Evo ih jos. Cetiri... pet... sedam... Ide i
pjesadija. Nema vise.
- Koliko vas je tu?
- Petnaest
- Ima li civila? SDA?
- Ima tridesetak, na brdu. Gaga je s njima.
- Imate li... Znam sta vi imate. Imaju li Gagini ista prohvoklopno?
- Dva tromblona.
Iznenadilo me. Mislio sam da nece krenuti. Bio sam skoro siguran.
Danima prije u mislima mi je bio Krleza i njegova analiza ljudi iz
MASPOK-a, posebno Tudmana. Macekovac, veli, veliki pobornik banovina,
znaci. Srpska vojska, takozvana JNA, bas je nekako na granici bivse
banovine, Primorske. Vjerovatno je tako dogovoreno u Karadordevu. Nece se
pomjerati, mislio sam, pogotovo sto je i na Karadzicevoj karti Stolac
muslimanski. A evo ipak dolaze tenkovi. Mozak mi ne radi. Jedino sto mogu
zakljuciti je da sam pogrijesio u procjeni, da nisam dorastao situaciji.
Sjedoh na stolicu. U ruci mi radio-stanica. Vidim samo Peru,
stoji iznad mene i bulji. Ne govori nista. Pokusavam srediti misli i
napraviti analizu svega sto se dogada i onoga sto je prethodilo. Samo
pjesacko naoruzanje protiv sedam tenkova. Nema bunkera, nema rovova.
Momci mladi, prestraseni, bez ikakvog iskustva. Srbi nece ucestvovati,
mogu cak okrenuti protiv nas. Hrvati ce u najboljem slucaju braniti samo
Dubrave.
- Sta da radimo, komandire? - u magnovenju cujem s one strane
prigusen glas, ne znam vise ni ciji je.
- Ovi s brda su se razbjezali, - nastavlja isti glas. U njemu
strah, cini mi se i sugestija. Ne mogu jos da odlucim. Pero stoji pored
mene. Vidim, napet je. Ocekuje nesto.
Ali nista ne govori.
- Sta ako smo namjesteni? - sinu mi prvi put misao od koje me
podidose zmarci, a koja me poslije cesto progonila.
- Da pucarno?
- Ne pucajte!
Nastade zamor. Neodreden. Nisam znao da li mi odobravaju ili
protestuju. Nije mi bilo ni vazno. Osjetih olaksanje. Pribrah se i nastavih:
- Idite kucama. Sakrijte oruzje. Pozvacu vas kad bude vrijeme.
Ako ga bude, pomislih jer u tom trenutku postadoh potpuno
svjestan opasnosti koje tek dolaze. Hocu li uopce biti ziv za jedan sat,
a kamoli pozivati opet nekad policajce?
I hoce li se dogoditi Bratunac?
Iz daljine se vec cuje zastrasujuci zvuk tenkova. Opet tajac. Sva
policija u stanici. Sklonili se, kao da ce tu biti zasticeni. Progovori i
nacelnik:
- Majke ti, zar se to nece pucati? - procijedi strijeljajuci me ocima.
- Nece, Pero, majke mi - odgovorih hladno, kao da se radi o
sasvim obicnom nevaznom poslu.
- Onda ja idem. Necu da me ovdje hapse.
- Ti idi da te ne hapse. Neka mene hapse. Ja moram ostati.
- Ako bude prilike, pokusacu nesto organizovati, - rekoh mu dok
je strcavao niz stepenice.
Nisam siguran da je ista cuo. Zdimio je kao vjetar, uzeo sluzbeni
auto i odmaglio, samo koji minut prije nego sto su naisli tenkovi. Za
njim Jozo, pa Budak, pa Andrija... Svi.
Stravicna buka tenkova drma cijeli grad. I ono malo ljudi na
ulici uzasnuto bjezi u prvi ulaz. Ulice potpuno opustosene, a oni
hrabriji i znatizeljniji prestraseno provirivaju kroz prozore. Prodose...
Sedam... Prema Podgradi. Okrenuse prema Poplatu i Drenovcu, putem prema
Neumu. Osjetimo to prema zvuku. Vratih pobjegle policajce sklonjene iza
zgrade SJB, ali mi se svi brzo izgubise. Kucama, pretpostavljam. U
Stanici samo nas nekoliko: vezista Hara, Fudo, Sadeta, Smajo, ja... Nema
ni Srba. Ni Marinka. Zovem MUP. Hebiba. Ispricam mu sve. Smuseno, naravno.
- Jesu li usli u SJB. U opstinu?
- Samo su prosli prema Neumu.
- Veze ce se brzo prekinuti. Sam ces morati odlucivati. Cucemo se
dok bodemo mogli. Cuvaj se. I cuvaj narod.
Dobro sam osjetio tezinu njegovih rijeci. Koliko cu to moci? Hocu
li biti uhapsen? Hoce li sjutra zauzeti SJB i opstinu, a nas pohapsiti i
poubijati? Vidjet cemo, zakljucih za sebe. Nastojao sam da ne mislim
nista, da se malo odmorim i priberem nerve za razne dogadaje koji ce
sigurno uslijediti.

Hara me pozva na centar veze:
- Mahmutcehajic vas zove.
Objasnih mu sve. Polahko, mirno. Dugo me slusao, a onda rece:
- Ne izazivaj sukob s njima. Niposto. Izgleda da si ostao sam.
Mesa, mirno i mudro. Uradi sve da sacuvas narod.
Svaku rijec je izgovarao lagano i vrlo jasno. Malo zastade pa nastavi:
- Moras sacuvati narod. Ti to mozes. Znam da mozes.
Dugo su mi ove rijeci odjekivale u uhu i mozgu, u srcu, u bicu.
"Moras sacuvati narod". Kako? Mogu li? Hocu li uopce imati priliku? Ako
je budem i imao, hocu li
umjeti?

Neko pronese glas da Njivice, selo iznad Stoca, prema Zegulji,
gori. Idu cetnici, ubijaju i pale redom.
- Idi, Smajo, na Barane i vidi, dimi li na Njivicama.
Ode i ubrzo mi javi da se nista ne primjecuje. Glasina. Opasna.
Ledi krv u zilama i stvara paniku.
Ne dode vojska u SJB. Ni sjutradan. Ali dode Mihic, nekako
ponosno. Obavijesti da bi u nedjelju 12. IV trebalo da se sastanemo u
SJB, Zeljko i Pero Raguz, Alija i ja i
njegovi predstavnici s njim na celu, da se dogovorimo oko nekih stvari.
Stize i informacija da je most na Radimlji, na putu prema Dubravama i
Capljini miniran. Lose, jer nije
otisao u vazduh, samo je na njemu velika rupa. Ako je zbog tenkova, onda
je glupost jer tenkovi mogu proci pored mosta, suhim koritom Radimlje bez
ikakvih problema, a da je miniranje uspjelo, osam hiljada ljudi u Stocu
ne bi lahko moglo preci u slucaju evakuacije.

Vode se nekakve borbe i na Bivolju Brdu. Ne znamo kakav je sastav
vojske sto se bori protiv JNA. Hoce li se sjutrasnji sastanak odrzati i
sta to Srbi zele? Hoce li Hrvati doci? Vec bjeze iz Dubrava. Tenkovi,
kazu, vec na Domanovicima. Ako je istina, Stolac je potpuno odsjecen. U
nedjelju ujutro dodose svi. I Zeljko i Pero. Sa njima i Miro Palameta. Sa
Mihicem i Slavko Novakovic, profesor, sa Alijom i sa mnom Smajo Cerkez.
Srbi traze da se u Dubravama ne pruza otpor. Zeljko odbija, ali dosta
mlako, neodlucno. Policija me izvjestava da u nekom otvorenom kombiju
Stocem ide grupa unilormisanih lica sa oznakom HV, isturili cijevi
mitraljeza napolje. Smajo napade Zeljka da je to njegovo maslo, da ih je
on poslao da isprovociraju JNA, a da ona udari po gradu i po nama. Ovaj
se vjesto brani. Mihic ih poziva na neki sastanak sa vojskom u Do, selo
devet kilometara od Stoca prema Berkovicima. Samo Hrvate. Odlaze Zeljko i
Miro. Ocekujemo rezultat. Vracaju se tek popodne.
- Sta ima? pitamo
- Nista, boricemo se. - odgovara Zeljko i zurno odlazi sa
Palametom i Perom. Na odlasku, sjedajuci u auto, dobaci okupljenom
narodu, koji iz SJB ceka informacije:
- Poklace vas cetnici ako se ne budete branili. Mi cemo se u
Dubravama boriti.
Nastade muk. Odose. Ode i Alija u opcinu. Uskoro me pozva.
- Dosli, veli, evropski posmatraci.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

----------------------------------------------------------------------
B o s N e t - May 14, 1998
______________________________________________________________________

Available on Usenet as BIT.LISTSERV.BOSNET
______________________________________________________________________
For the list of commands
send a "help" message to: MAJO...@APPLICOM.COM
To unsubscribe send: UNSUBSCRIBE bosnet-digest
----------------------------------------------------------------------
Kosova Updates: http://www.alb-net.com/
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org/
Arrest Karadzic/Mladic Petition: http://www.bosnet.org/petition/
----------------------------------------------------------------------

U predsjednikovoj kancelariji bijele se tri stranca Tu su neki
Hrvati, medu njima Zeljko Obradovic, zastupnik u skupstini. Poderanih
cipela i pantalona. Bjezao, veli, gla-
vom bez obzira iz Hodova. Navalili cetnici od Scepan Krsta. Pravi. Sa
kokardama. Nevesinjci i Bilecani.
Evropljani k'o Evropljani. Nezaiteresovani. Samo konstatuju. I
nesto biljeze.

Ceka me mladic, Perutina, pred Stanicom. Tu je i Mihic. Smeo se.
Neprijatno mu, vidi se.
- Eno ih na Maslinama, usplabireno i prestraseno govori Perutina,
gledajuci u Mihica. Pljackaju nasu kucu. Razbijaju sve unutra.
- Idemo, komandire, gore. Da vidimo, - ponudi Mihic uslugu.
- Razulareni su, Mihicu. Opasno je.
- Ne boj se! Ja garantujem.
- Ti si Srbin, a ono su cetnici, po prilici - odgovorih, ali podoh.
Na Maslinama, na raskrsnici prema Hodovu gori kuca. Gust crn dim
prijeteci se izvija na suncanom popodnevu. Na ledini pored kuce vri kao u
kosnici.
Osamdesetak vojnika srlja ledinom, ne znaju ni oni kuda ni zasto.
Nervozni. Prilazimo. Zaustavlja nas omanji debeljuskasti vojnik tupog
pogleda. Na kapi mu krst sa cetiri C, preko leda zolja, u rukama
"ciganka" na gotovs, preko prsiju redenici. Cetnik. Mihic razgovara s njim.
- Ja sam predsjednik SDS-a, predstavi se pa nastavi:
- Gdje vam je komadant? Ovo je komandir policije - pokaza na me.
- Progone li vas Muslimani u Stocu? - upita tupavko.
- Pa nije sada tako lose - prihvati Mihic razgovor. - Bilo je
ranije problema, ali sada je manje-vise u redu!
- Progone, progone. Evo i u Mostaru ginu Srbi, - a iz
zkrvavljenih, glupih ociju mu sijeva mrznja.
Primijetih u tom casu jednog kako nam se trceci primice.
Neobrijan, razdrljen, cini mi se po ocima pijan i odnekud poznat. Stade
preda me, repetira "ciganku", zazdi mi cijev u rebra. Zabolje me zestoko.
Prosikta kroz stisnute zube:
- Majku ti jebem. Znas li ti mene, a? Docek'o i ja svojih pet
minuta, pizda ti materina.
Poznadoh ga i pretrnnh. Zoran iz Bilece, nekad sticenik VPD
Stolac. Cinio sam mu neke ustupke, ali ne po njegovoj mjeri, jer me i
prije nekoliko godina u Bileci, na jednoj utakmici napao, vrijedao i
popljuvao.
- Moram biti smiren - pomislih.
Strijelja me ocima, punim mrznje i bijesa. Vidim drhti mu prst na
obaracu. Hoce li potegnuti? Polagano rukom dohvatih cijev, zeleci da je
pomjerim iznad ramena. Hoce li opaliti?
- Zorane, nemoj zajebavati! - rekoh mirno, a cijev je vec bila
usmjerena mimo mog tijela. Uspio sam, zasad, pomislih sa olaksanjem, ali
Zoran zamahnu kundakom i pogodi me u lice. Padoh kao pokosen, ali ne
izgubih svijest.
Podigose me Mihic i vozac, Beso, policajac. Osjetih krv u ustima.
Pipnuh se. Krv i na licu. Neki od njih ruze Zorana, blago, bratski, ali
mu niko ne uzima pusku. Jos je gusto pomislih, ali dode odnekud neki
oficir, valjda nervozan i on, i samo nam rece:
- Odbij!
Uzalud je Mihic pokusavao pricati s njim, da je on Srbin,
predsjednik, da smo dosli da se dogovorimo, da vidimo sta se dogada.
Sjedoh u auto, pozvah Mihica i krenusmo nazad.
Pred Stanicom puno svijeta. Ocekuju vijesti. Krvav i ogorcen na
obazirem se na Mihica:
- Na Maslinama su cetnici. Nije JNA. Kokarde. Ne znam kuda ce.
Mozda i ovamo. Ne smijemo ih pustiti u Stolac...
Tajac. Ljudi ukoceni od straha. Ne pita vise niko nista, a ne
razilaze se. Govorim dalje:
- Za puske. Ko god ima pusku neka dode ovdje. Ovdje cemo se organizovati.
- Ja imam pusku, ali sam nesposoban. Nisam ni vojsku sluzio -
javi se jedan mladic.
- Donesi pusku - s prezirom ga pogledah. Ljudi se razidose.
U Stanici mi rekose da su Hrvati otisli iz Dubrava, preko
Domanovica. I staro i mlado. I sva ona vojska. Ostavili oruzje i opremu,
poskidali unilorme i pobjegli. Ostalo nesto u gradu i poneko u Dubravama.
Jedni preko Domanovica u Pocitelj, drugi preko Bregave u Prenj, pa u
Svitavu. Provuklo se i nesto Muslimana, iako su ih vracali. Nije mi jasno
kako su mogli preko Domanovica. Tamo su vec tenkovi JNA. Idu prema Capljini.
- Onaj s puskom se nikad ne pojavi. Niti bilo ko drugi. Ostalo mi
je samo da molim Boga da cetnici ne krenu u grad, jer se i ono malo
policije nekud izgubilo. Srbi u Berkovicima, Hrvata nema, Muslimani
pobjegli kucama jos prije dva dana i ne javljaju se. Samo nas pet-sest u
stanici.

Zove me Alija i obavjestava da je sjutra javna tribina, sastanak
uglednijih ljudi u biblioteci:
- Da pokusamo nesto dogovoriti i rijesiti.
Jos su tu mnogi ugledniji i Srbi i Hrvati. Bijase to jos jedan
pokusaj odrzavanja nekakvog zajednickog zivota. Propao, naravno. Bilo je
dovoljno vidjeti Milana Soldu, bivseg alkoholicara, i njegov osion stav i
ponasanje. Razbarusen, s golim nozem u dzepu, kasni da ga svi dobro
vidimo. Jedino sto je dogovoreno bilo je da Alija i ja, kao
jedini predstavnici vlasti, jedini ljudi iz vlasti koji su u funkciji,
redovno obavjestavamo gradane o svim dogadajima kako bi se sprijecilo
sirenje glasina, sijanje straha i panike.
Poslije sastanka nas Mihic i Novakovic zaustavise:
- Komandant, potpukovnikKomar vas je pozdravio i porucio da
dodete sjutra u Do na razgovor.
- Idemo li, beze?
- A sta ces drugo? - odgovori mi.
Presli smo punkt na Centrali bez straha iako je bio utvrden i
zastrasujuci, sa puno vojnika, ali smo mnoge znali, bili cak prijatelji.
Neki su se stidjeli i sakrivali se da ih ne vidimo.
Cekali smo u Dolu na oficire sahatak. Nismo znali ko ce doci, ni
o cemu cemo razgovarati. S nama su bili ljudi iz rukovodstva SDS-a,
pravili nam drustvo, bar smo tako
mislili. Dodose napokon dva kapetana, Miro Maric i neki Ivelja sa Hrguda.
Poce razgovor. Vise nesluzben. Podgrijavani ekstremistickim nastupima
Slavoljuba Bacevica, jednog od najzescih sovinista u SDS-u, pocese
optuzivati SDA i Muslimane za progonjenje Srba, za ilegalno naoruzavanje,
za antisrpsku i antijugoslovensku politiku. Iz njihove price jasno je
izbijala i prijetnja. Pomislio sam da znaju za naoruzavanje, ali nakon
Baceviceve tvrdnje da
imaju fotografije sa istovara slepera oruzja za SDA, shvatio sam da
blefiraju. Pod svjezim dojmom onog sto sam vidio i dozivio na Maslinama,
a pomalo isprovociran Bacevicevim bezobrazlukom, drznno sam se da ih
upitam, kakav je njihov odnos prema cetnicima u Dubravama. Reagovao je
Ivelja:
- Ja bih izbjegavao takve kvalifikacije. Ima njih grupa, ali
stavicemo ih pod kontrolu.
Na kraju rekose ono zbog cega su nas zvali. Trazili su da im
garantujemo da necemo napadati vojsku, ako bude prolazila magistralnim
putem. Zauzvrat, oni nam garantuju bezbjednost gradana i grada. Nismo
prihvatili, ali nismo ni odbili. Alija je na kraju pateticno rekao da ce
sa svojom porodicom izaci pred tenkove i svojim i zivotima svoje djece
pokusati zaustaviti ih. Rastali smo se nesto korektnije nego sto smo poceli.
Sjutradan me posjeti kapetan Maric. Bio je vrlo korektan, cak
srdacan. Izvinio se za incident koji mi se dogodio na Maslinama i
predlozio mi da nadem dvije stotine mladica, medu njima neka bode i Srba,
da sprijecimo bilo ciji ulazak u grad. On ce od komandanta obezbijediti
oruzje. Rekao sam da cu razmisliti o tom prijedlogu i vidjeti sta se moze
uraditi. Dugo sam razmisljao o ovoj mogucnosti. Ucinilo mi se da se to
moglo iskoristiti. Dobili bismo oruzje, zastitili grad, u povoljnom
momentu, uz dobru organizaciju i eventualnu saradnju s nekim iz vana,
mogli djelovati i osloboditi Stolac. Na Srbe, ako bi ih bilo, a
vjerovatno bi ih bilo malo, trebalo bi dobro paziti.
Sazvao sam, uz Alijino odobrenje, rezervne oficire. Bili su tu i
Srbi i neki od Hrvata, ali najvise Muslimana. Osim Osmana. Opet je bio
bolestan. Upoznao sam ih sa Maricevom idejom. Naravno pred Mihicem, koji
je medu ostalima bio tu, nisam mogao otvoreno govoriti o mogucnostima o
kojima sam sam razmisljao. No Muslimani su odmah odbili: te necemo mi sa
ovom vojskom, te necemo njihovu uniformu, te nije to za nas dobro, bicemo
izdajnici itd. Uzalud sam im i kasnije objasnjavao sta se moglo uraditi.
Ili nisu shvatili, ili se, pod svjezim utiscima tenkova, nisu smjeli
upustiti u takav rizik. Mihic je vjerovatno prenio sve, u mom nastupu
osjetio da vidim mogucnosti koje ne odgovaraju Srbima, jer je i Maric
poslije odustao od svega. Uzalud sam poslije nabacivao ozivljavanje
njegove ideje.

Poce mobilizacija Srba. Mnogi se uznemirise i prepadose, medu
njima i neki moji prijatelji. Neki ne zele da ratuju, neki otvoreno
govore kako ovo nije ona JNA, kako ne zele ucestvovati u bratoubilackom
ratu, SDS im prijeti, bice izopceni, otpisani, a moze im se dogoditi i
nesto konkretno. Mirko Vreca i Mile Ruzic hoce da ih mobilisem u
policiju, jer policajce ne oblace. Mirko je "kutarisao", a Mile morao
ipak u vojsku. Risto Ruzic nece po cijenu zivota:
- Mene su ovakvi bacali u vatru kad sam bio dijete. Ja znam sta
su cetnici i u tu vojsku necu ici ziv.
Sakrio se. Dugo se sakrivao. Sinisu, mog skolskog druga sretoh na
ulici. U unilormi. Nezgodno mu. Volio bi da ga nisam vidio. Pita me sta
ja mislim. Pozvali ga. Boji
se da se obuce, a boji se da ostane. Ne moze se vise sakrivati:
- Stid me, ali moram.
Okus gorcine bio je u nasem rastanku. Ode u brda. Nismo se
poslije nikad vidjeli.

U Dubravama vec incidenti. Na Maslinama ubijen Terko, Musliman, nikad se
nije saznalo ko ga je ubio. Na uvidaju koji je vrsio Smajo Cerkez, uz
vojnu policiju sto ga je cuvala od primitivaca, cetnika stacioniranih u
blizini mjesta dogadaja, divljaci prave vic:
- Umro od srca. Nije mogao podnijeti metak u stomaku.
Vec plamte neke kuce, hrvatske. Pocinje i pljacka. Automobili,
traktori, freze...
Preko Marica, koji vec navraca u SJB, po zadatku vjerovatno,
pokusavamo da se to sprijeci. Objasnjavam mu sta se dogada. Neprijatno mu.
- Ja sam pravnik. Sudija u Trebinju. Stid me zbog ovoga. Ne znam
sta je ovo, a moram ucestvovati. Razumijes?
- Razumijem, ali pomozi!
- Dubrave su druga zona odgovornosti. Perisiceva. Ne mogu mnogo.
Zovi Perisica.
Zovnuo sam Aliju, a on je pokusao kontaktirati s Perisicem. Nije
se do njega moglo. Pokusali smo preko Stocanina, Slobe Pudara. Bio je na
visokoj funkciji u vojsciu Mostaru. Obecao je.
Mihic nam ponovno zakaza sastanak sa vojskom. Sa komandantom u
Ljubinju. U kancelariji predsjednika opcine nekoliko oficira.
- Doci ce i general Damjanovic - svecano nam saopsti i
predsjednik Vajo Salvarica.
Dok pijemo kahvu, Vajo nam nesluzbeno saopcava da Stolac ima
muslimanski imidz i da ce ga vazda imati.
- A vlast, Vajo? - isprovocirano upita Alija.
- Vlast cemo uspostaviti zajedno. Vi i mi. Srbi i Muslimani.
Napravit cemo izbore.
- A Hrvati?
- Hrvata nema - umijesa se Mihic.
- To je fakticko stanje - umijesa se cuveni doktor Muratovic.
- Bez Hrvata ne mozemo - rekoh i ja.
Zazvoni telefon. Vajo nas obavijesti da general ne moze doci i da
cemo se ponovno sastati. Javice nam kad.
- Bice, Alija, pregovora jos. Moramo se pripremiti. Pozovi
uglednije Ijude sjutra da o svemu porazgovaramo i da vidimo kako cemo se
ponasati u ovim kontaktima, - govorio sam mu na putu prema Stocu.

Kapetan Maric mi je saopcio da je njihova komanda na stanovistu
da SJB radi svoj posao, da vojska nema sta traziti u gradu, a da mi je on
na raspolaganju ako budem imao problema s vojskom.
- Kapetane, vec ima problema. Znas sta se dogada u Dubravama, vec
su razoruzali dobar dio rezervne policije, a i u carsiji se ponasaju sve
drskije i dolaze naoruzani i pijani.
- Ja sam odgovoran do Radimlje, tamo je druga zona odgovornosti,
rekao sam ti. Vidjecu sa generalom moze li se uticati na Perisica.
Razgovaraj i ti o tom sa generalom, ovih dana cete se sastati.
Aliji sam prenio razgovor i dogovorio se s njim da sazovemo
ugledne gradane i da se s njima posavjetujemo. Sjutra.
Pred sastanak u Alijinu kancelariju, gdje smo se dogovorili o
cemu bi trebalo razgovarati i kakve stavove predloziti, ude Fahrudin:
- Najvaznije je sve odluke odgadati. Svaki dan je dobitak.
Razvlaciti, sve.
- Evo, sad cemo na sastanku o tom sire i konkretnije. Treba
procijeniti sta ce se od nas traziti.
- Ja moram sada zavrsiti jedan posao. Zato sam i dosao ranije.
- Dodi kad zavrsis i pozuri - dodade Alija. Bilo nam je stalo da
bude i on na sastanku. Vrlo je inteligentan, ugledan, a zna o vojsci i o
ratu mnogo vise nego mi, rezervni je kapetan prve klase, cesto bio na
vjezbama, zna mentalitet oficira JNA... Bio bi od velike koristi. Ali
nije dosao. Ni na taj, ni na ostale sastanke. Ni na one sto smo ih tajno
odrzavali samo mi, Muslimani.
Na tom sastanku su bili i ugledni Srbi i Hrvati. Iznijeli smo im
zahtijev iz Ljubinja, a i moju pretpostavku da ce se traziti razoruzanje.
Slozili smo se da se ne prihvati
uspostava vlasti bez Hrvata, mada su se Srbi protivili, a razoruzanje se
moze prihvatiti samo ako bude razoruzanje svih gradana. S tim stavovima
smo otisli na sjutrasnji sastanak u Ljubinje sa generalom i njegovim
saradnicima.
Nismo ga dugo cekali. Opet ona stara ekipa sa proslog sastanka i
general Radomir Damjanovic. Visok, elegantan, lijep covjek, samouvjeren.
Ne bi nikad pomislio da je tajcovjek bombardovao Dubrovnik.
- Nisam ga bombardovao. Propaganda, komandire. Videces, -
odgovori na moje, u takvoj situaciji, vrlo drsko pitanje.
- Po cemu je Dubrovnik hrvatski? - nastavi general. - Uvek je bio
Republika. Zasto to ne bi bio i dalje? Ostalo cemo pravedno podeliti sa
Hrvatima.
Ne spomenu Muslimane. Kao da nas nema. Da nije zaboravio?
Karadordevo? Ne bi trebalo da me iznenadi, ali pretrnuh. Vidim da je
raspolozen za razgovor, pa nastavljam, ne bih li sta izvukao od generala.
- Kako gledate na ove prostore? Na Stolac?
- Mi smo odlucili da se razgranicimo sa Hrvatima. Granica je
Neretva, - upade Vajo, a general nastavi kao da ga nije cuo.
- Stolac je krasan grad. I da znas, komandire, zahvalan sam ti
sto nisi pucao. Morao bih ga srusiti, a ne zelim biti zlocinac ni pred
samim sobom - samouvjereno i pomalo
generalski nadmeno mi odgovori, pa dodade:
- Vi i Srbi napravite vlast. Novu.
- Imamo vlast, - upade Alija. - Legalno izabranu. Sa Hrvatima.
- Hrvata sad nema - umijesa se Vajo.
- Jer ste nas, Vajo, okupirali i otjerali Hrvate.
Vajo skoci kao oparen. Oficiri se zgledase. Mihic koluta ocima, a
doktor cupka nogom i bode ocima ispod sebe.
- Nije ovo okupacija, Alija, - htjedoh da popravim stvar, vidim
da su se nazestili:
- Samo blokada, - dodadoh.
- Blokada iz nekih drugih razloga, - pomoze mi jedan od oficira.
Vajo sjede. Umirise se i ostali, a general nastavi:
- Dogovorite se lepo i uspostavite tu vlast. Ja ne volim vojnu vlast.
I doktor hoce nesto da kaze. Vajo, koji je imao ulogu domacina i
neke vrste predsjedavajuceg, dade mu rijec:
- Ako vi, Alija, necete vlast s nama... - malo zastade, pogleda u
plafon, oci mu se izvrnuse, ukazase se samo beonjace, i prosikta:
- Bice belaja. Bice krvi do koljena! - zavrsi svojom poznatom sentencom.
Ocekivao sam da ce se postaviti pitanje razoruzan ja, ali to
pitanje niko ne potegnu. Nastavili smo razgovarati, pa zamolih generala
da pokusa sprijeciti paljenje kuca u Dubravama i pljacku.
- Videcemo to sa Perisicem. Predsednice i komandire, u mojoj zoni
odgovornosti nece nista goreti niti ce se pljackati. Budite uvereni.
I zaista u njegovoj zoni nije nista gorjelo, a paljevine I
koje su tih dana u Dubravama bile uzele maha, stadose. Stade i pljacka,
ali se opet nakon desetak dana nastavi. Opet smo zvali Pudara, koji je
bio nekako preplasen i rece nam da je nemocan i da opet pokusamo zvati
Perisica, koga opet nismo nikako mogli uhvatiti. I opet smo trazili
Damjanovica, i opet je sve stalo na jedno vrijeme.
Na sljedecem sastanku prihvatise da ucestvuju i Hrvati u novoj
vlasti. Eventualnoj, jer smo se vec u putu dogovorili da vlast ne
uspostavljamo:
- Neka priznaju ovu sadasnju, - veli mi Alija. - Igracemo -dodade.
- Ko zna sta ce poslije iz svega izaci? Jesi li cuo Vaju?
- Trazicemo da se odrzi Skupstina i o tome izjasni, a onda cemo
je minirati/
- Kako?
- Nece biti kvoruma.
- Odugovlaci sve sto mozes i koliko mozes. Mozda ce Bog na nas
pogledati - bio je moj je optimisticki komentar.

Postavi se i pitanje razoruzanja. Vec smo culi da se u takvim
situacijama po bosanskim mjestima, gradovima i selima, dogadaju pokolji.
Pretrnuh kad general rece: - Komandire, moramo vas razoruzati. Radi
nase bezbednosti. Cujem da ima mnogo oruzja.
- Ono sto je bilo, pokupili ste, generale, u Dubravama, ili je
otislo s Hrvatima. U Stocu nema. Bar ja ne znam.
Hocu da ublazim stvar, ako ne mogu da "izvadim". Alija, suti, a
ja nastavljam.
- Ono sto Muslimani, mozda imaju, morali su kupiti, a vi znate da
u gradu narod nema para. Pare su na selu, a sela su pod vasom kontrolom.
General mi se samo smjeska. Vidim ne vjeruje mi bas mnogo, ali
vidim i da je malo meksi.
- Moramo, komandire. Da ste vi u mojoj poziciji, biste li to uradili?
Iako sam sve ovo ocekivao, nisam mislio da ce me ovaj momenat
tako uzdrmati. Sta ce se desiti, ako JNA pocne razoruzavati? Sta ako neko
na njih pripuca? Sta
ako zbog tog posla dodu Arkanovci, kao u Bratuncu i Bijeljini? Kako da se
ponasa policija? Hoce li i nas razoruzati? Sinu mi misao:
- Generale, dajte da ja to uradim. Policija. Ali i Srbe. Sve
gradane, civile, - htjedoh da zastitim policiju od razoruzavanja.
General me gleda, mjeri me, studira
- Videcemo.
Lahnu mi. Barem se sve to odgodilo na jedno vrijeme. Alija me
zacudeno gleda i nista ne govori. Zavrsismo razgovor i krenusmo. Mokar
sam od znojenja.
- Jesi li ti normalan? - upita me moj predsjednik i prijatelj,
usput, pa nastavi.
- Hoces da razoruzas svoj narod.
- Pokusacemo ih prevariti, beze.
- Kako?
- Ti, Muho i ostali iz SDA, reci cete onim hajvanima
sto su s puskama dolazili na barikade i u kalane da predaju puske
u SJB. Za njih znaju. A onda, ako nam ne uzmu iz stanice, zgodnom
prilikom sve vratiti. Tajno.
- Moramo pokusati - slozi se beg, a meni lahnu. Podijelili smo
odgovornost. Nije mu trebalo mnogo objasnjavati da je bolje da to uradimo
mi nego vojska, makar nam ovaj plan i ne uspije.
- I oduljivacemo sto god vise budemo mogli. Ima Fahrudin pravo.
Pametan je beg.. - zakljucih zadovoljan planom, a i Alijinim stavom.
Slozili su se i uglednici sto su ucestvovali na konsultacijama sa
nasim nastupom. Naravno da je ovaj razgovor, njegov drugi dio, voden u
automobilu, ostao samo medu nama dvojicom. Nismo ga otkrili ni na
sastanku samo sa uglednim Muslimanima. Poce pucanje sa brda oko
Stoca. Sve cesce i sve vise. Poce i pljacka. Automobili. Velik broj
kamiona i autobusa su vozaci, Srbi iz Autotransportnog preduzeca na samom
pocetku otjerali u Berkovice, a sada jedan po jedan automobil iz
stolackih preduzeca i ustanova poce odlaziti na sjever. Uzalud smo
protestovali.
- Vraticemo, rece mi kapetan Maric. - Kad se ovo zavrsi.
Uzese i bager iz Gradevinskog preduzeca. Uz posredovanje i
organizaciju Milana Mihica. Opljackase i vozila Trgocentra iz silosa.
Gradani gledali i protestovali. Zorica Mihic, Srpkinja, radnik
Trgocentra, sa svog balkona gledala i vriskala:
- Lopovi, sram vas bilo! Od cega ce ovaj narod zivjeti?
I ona je na kraju otisla. Placuci. Medu posljednjima ode.
Pozvao sam Mihica. Odmah je dosao. Ispricao sam mu sta se
dogadalo u silosu i trazio da se to vrati i da se to ubuduce ne dogada.
Odgovorio mi je da su to nekontrolisane grupe, bande koje se ne daju
"uhasuliti".
- Onda cemo mi. Ako su bande, pobicemo ih, Mihicu. To mozemo.
Mihic suti, gleda me sirom otvorenih ociju, bile bi lijepe,
plave, da nisu njegove, podigao obrve, polako vrti glavom, pa konacno
progovori:
- Pa znas... to bi znacilo sukob izmedu dva naroda.
- Onda to, Mihicu, nisu bande. Onda ste to vi.
- Ne bih bas tako rekao - ozbiljno i vazno, naglasavajuci svaku
rijec, odgovori i doda:
- Vidjecemo sta mozemo uraditi.
Znao sam da ce samo "vidjeti" i da nista nece uraditi. Ali mi je
dao do znanja da ni mi ne smijemo nista uraditi.
Vojska je postajala sve drskija i bezobraznija. Sve cesce su se
opijali, pucali cak i po gradu, u vazduh naravno, ali i u zakljucana
vrata u preduzecima iza kojih je bio
auto.

Pronese se vijest da su u Berkovicima "seseljevci", cetnici iz
Srbije na celu sa nekakvim Centom, za koga kazu da je poznati kriminalac
iz Beograda. Marinko mi potvrdi.
Siju strah po Dabru i Dolu i hoce u Stolac. Nova doza straha pritisnu
narod. Marinko htjede da me umiri i rece mi da im Srbi iz Stoca i
Berkovica ne daju da produ. Vjerovao sam mu, ali sam se pitao, dokle ce
im se moci suprotstavljati.
- Ima ih vise od dvadeset i ne mogu biti gori razbojnici -
objasni mi Radan, policajac, Srbin, dobar mladic.
Trazio sam opet Mihica. Pitao ga o cemu se sad radi sta traze ti razbojnici.
- Nece proci u Stolac. Morace prvo mene ubiti.
Bio je zabrinut. Vjerovao sam mu, ali ga upitah:
- A sta ako te ubiju?
Nasmijesi se kiselo i odgovori:
- Na punktu imaju naredbu da ih ne puste.
- Ako produ, ti ces biti najodgovorniji. Bices zlikovac, Mihicu,
- bombardovao sam ga, namjeravajuci da mu dam dodatni motiv kako bi se
zesce borio da ne udu.
Bio sam malo mirniji nakon ovog razgovora, ali ne i miran
pogotovo sto se u to vrijeme dogodi incident sa poznatim doktorom i Vojom
Sukicem, vozacem u Domu zdravlja. Nalokali se, prosrbovali u carsiji i u
povratku prema Dolu kod Doma kulture iz auta izbacili bombu koja je,
srecom, eksplodirala u Bregavi, gdje se otkotrljala. Narod koji je sjedio
u prilicnom broju u basci, umro od straha.
Strijepio sam i dalje, kao i cijeli grad, koji je vec od Kike
Prndelja saznao kakvi su i sta namjeravaju Seseljevi razbojnici. Kika bio
sa Kurilicem, starim nacionalistom u Dolu. Sta je tamo trazio u ovoj
situaciji, samo on zna. Uhvatili ih kasnije bradonje sa kamama u rukama i
rekli da ce doci u Stolac. Hoce da ih cekaju lijepe Muslimanke u
dimijama. Da se malo zabave. A i grad je bogat.
- I Kurilic se prepao, umro od straha. - prica Kika.
Dugo su se Mihic i stolacki Srbi borili da ovi zlikovci ne udu u
Stolac. Trazimo razgovor sa generalom. Prihvata. Obecava da ce rijesiti
problem sa "seseljevcima". Trazim
da povecam rezervni sastav policije, radi zastite naroda, psiholoski.
Nema nista protiv, ali srazmjerno sastavu stanovnistva. Pristajemo, cak i
da ne znamo da nema Srba za policiju, svi su u vojsci. Zadovoljan sam jer
cu moci legalizovati one sto imaju oruzje i zastititi ih mobilizacijom.
A sta ako "seseljevci" pokusaju preko Ljubinja? - pade mi na
pamet i ta mogucnost. Ne utvrdih eliminaciju i te mogucnosti sa
generalom. Pozvah ga opet. U Ljubinju nije, otisao, veli mi Doko Batinic,
predsjednik I0 SO Ljubinje. Kazem mu sto mi treba.
- Ne brini. Vec su pokusali. Nismo im dali ni u Ljubinje. Mi smo
odavno Stocanima duzni. Ne boj se. Nikakva banda s ove strane nece doci.
Ja ti garantujem.
Za koji dan Damjanovic mi porucuje da ja "radim" razoruzanje. Ne
zapocinjem dok mi ne posalje pismeni zahtjev.
Odugovlacim. Dobijam i pismeni nalog. Alija i Muho su pripremili
ono sto je trebalo. Akcija je pocela. Polako. Srbi su nezadovoljni
tempom. Nezadovoljan sam i ja.
Glumim. Na informisanju naroda u kino-sali cak pozivam one sa barikade da
vrate, jer su na tim skupovima i Srbi i Hrvati.
Moraju Srbi vidjeti da se sekiram, da mi je "stalo". Trajalo je
sve to petnaestak dana. Vraceno je pedeset pusaka.Trideset osam od
Muslimana, dvanaest su vratili Srbi.

Seseljevci su otisli. Informisao me general licno, Dosao u
stanicu da mi to kaze. Dao sam mu bocu domace rakije - za mustuluk.
Obradovao se. A onda trazi da dode Alija. Kad je stigao sa Muhom, general
nas iznenadi i prepade:
- Imamo informaciju, obavjestajci, sprema se grupa HOS-ovaca da
upadne u grad u uniformama Armije. Hoce da ubiju ugledne Muslimane, a da
krivicu zalepe na nas.
Cuvajte se!
General ode. Ostavi nam strah. Ko zna koji strah po redu. Navikli
smo na sokove, ali ovaj je bio specifican. Mozda ce HOS, a mozda oni.
Valja nam se cuvati i valja drugim reci da pripaze. Poceli smo mijenjati
konak.

______________________________________________________________________
Opinions expressed/published on BosNews/BosNet-B DO NOT necessarily
reflect the views of (all of the members of) Editorial Board, and/or
moderators, nor any of their host institutions.
______________________________________________________________________

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 18 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Nade me tako jednom Baljic, brat moje komsinice Zejne, hoce da mi
nesto vazno kaze:
- Bio Repak na Gorici. Kaze da ce uhapsiti tebe i Aliju.
Vec sam saznao da je Mirsad Repak, prije rata bio strazar u
Kartonazi, u portirnici drzao sliku Slobodana Milosevica u doba
"dogadanja naroda" i to je bila jedina slika ovog fasiste u Stocu, bar na
javnom mjestu, sada sef policije HOS-a. Znam da je otisao sa Mirsadom u
Zapadnu Hercegovinu i nije se do sada pojavljivao u Stocu. Nije mi
prijatno, znam da je jednoumac i ko zna kako mu je ispran mozak.
Moram se povezati sa Zujom. Idem hituo biciklom u Begovinu.
Trazim Fahrudina i Suada Setu, Smaju Cerkeza.
Moramo se hituo organizovati, moram se skloniti dalje, bar jos
jedno vrijeme.
Pitam, je li se iko s one strane, od Hrvata, ikom javio:
- Zar nisu Aliji i tebi? - pita Sefo.
- Alija je odmaglio, a meni prijete hapsenjem.
- Ovo je nesto van-baska, veli Sefo.
- Hoce samo svoju vlast. Osjetili su priliku, a nas nema nigdje.
Morate nesto pokusati, vi ugledeniji ljudi.
Imamo vojsku. Treba je uzeti pod cvrstu komandu i organizaciju.
Ja ne mogu, ne smijem, bar zasad.
Smajo mi rece da se nasa vojska iz Stoca prikljucuje Zuji, vec je
tamo i on i Ragib, a onda ce se povezati i sa Stocem.
- Moram se vidjeti sa Zujom. Kazi mu, Smajo.
- Nemoj. Porucio ti je da se sklonis jedno vrijeme, dok prode ova
prva eulorija.
Nocio sam u Begovini, kod Fahrudina. Sjutri dan i noc kod Suada Sefe. Ne
mogu cekati. Moram se sastati sa Zujom. Odlazim u carsiju. Trazio me
Muho. Sa HOS-ovcima.
- Izgleda da su ga uhapsili, pa s njim dosli i po tebe, - kaze mi
komsinica Zejna. - Muho se cudno ponasa.
Sklanjam se kod Emse Behmena. Saljem ga da dovede Gagu. Brzo su
dosli. Kazem mu sta hocu. Odgovara mi da to nije dobro: - Veliko je
neraspolozenje kod
Hrvata protiv tebe, a zajedno smo s njima. I Zujo ti porucuje da se dobro
sakrijes. Idi kod mene.
- Razmislicu. Dodi sjutra navece po mene, ovdje. Vidjecu.
Pristade. Znao sam da ce doci. Pouzdan je. Veoma sam se zabrinuo.
Gusto je. Mogu me lahko uhapsiti, a moji ce se, vjerovatno, s tim brzo
pomiriti, cim mi savjetuju da se sklonim. Ne stite me, vidim, samo me
savjetuju. Prepusten sam sebi. I Gagi. Moram skloniti porodicu. Uhvatice
njih da mene dobiju.
Jedva sam te veceri uvjerio zenu da ide sa djecom iz Stoca. Ne
govorim im zasto insistiram. Govorim samo o granatama:
- Djeca ce izaci na dvoriste i mogu stradati.
Na kraju ipak prihvata, ali hoce da idu i njezini roditelji i
moja majka. Otisli su u Visice, kod rodaka Fadila Sose, a onda u Gradac.
Otisao i Fahrudin sa familijom. Muho u HOS-u, uhapsen. Imam samo Gagu.
Dosao je po mraku. Vec je bio na nekoj funkciji, cini mi se
dozapovjednik nekakve Obrane grada, sta li. Idemo pjeske kroz Centar
grada prema njegovoj kuci u vrh Stoca, na Bokulju. Gore su nasi bili
najbolje organizovani. I nema Hrvata. Na Centru vidim nekoliko silueta.
Bojim se policijske kontrole, cuo sam da je uspostavljena. Gaga me
umiruje: - Ne boj se. Ja sam im nadreden.
Dosli smo preko basca kroz neko siblje pa preko zida u avliju, da
me neko ne bi vidio. Umoran, znojan, izgreban i isprepadan jedva sam
docekao da sjednem na seciju u
hajatu.
- Ovdje ces biti sa Sejom, Arifa ce vam skuhati i prenijeti
rucak, a i ja cu vas obilaziti kad budem slobodan. Spavaces gore na
spratu, boraviti ovdje u avliji i hajatu.Nikom ne otvaraj ti. To ce Sejo,
a ti se skloni u izbu dok uljez ne prode - objasni mi rezim zivota i
mjere bezbjednosti.
Poce najruzniji period mog zivota. Iako su mi rekli da HVO tuda
samo prode u Basilije, na liniju, trzao bih se na svaki sum. Spavam samo
ako dobro popijem sa Sejom, a
bilo je u njega dosta rakije, da bih se probudio nakon tri, cetiri sata
pijanstva, gori i nemirniji nego sto sam bio. Ali, bez rakije nisam mogao
spavati. Uz moje odobrenje, dovede Sejo Fehu Meska, mog prijatelja i
rodaka Majstoriju, njegove komsije. Donosili su
mi vijesti iz carsije i koliko toliko skracivali dan. A vijesti nisu bile
dobre.
Feha prica kako su iz Duhanske stanice otjerali velike kolicine
duhana. U Metkovice. Oni tovarili. Civilna. Vec formirali jedinice
Civilne zastite.
- Pljackaju, Fehime.
- Jebi ga, moras se od neceg prehraniti. Oni nas duhan, a mi
njihovu hranu. Uostalom sta se mene tice. To rjesavaju vlasti.
- Kakve vlasti?
- Krizni stab. Suta Esad, Ratkusic Enes, Semir Oulic, pa neki
Zujo, inzinjer.
- Oni su potpisali papir za to.
- Zar su formirali vlast? - prekidoh ga.
- Zeljko Raguz je predsjednik. Ima sest clanova: tri Hrvata i tri Muslimana.
- Kako tri? Ti rece cetiri.
- Sta ja znam ko je. Puno ih se dolje mota.
Uspostavila se, znaci, civilna vlast. Prvo sto mi je zapelo za
oko je mladost i neiskustvo ovih nasih clanova ali iznenadila me njihova
hrabrost da to prihvate u
ovom mutnom i opasnom vremenu. Sjetih se i jednog usputnom razgovora kad
sam Aliji prigovorio sto ne vodi na pregovore nekog iz SDA, a on mi
odgovorio da Muho ne
ide zato sto bi bilo puno Dizdara, a Suta i ostali nece ili ne smiju.
- A sada i hoce i smiju, pomislih, pokusavajuci da prozrem taj
potez HVO-a i nasih lidera. Bili su u misjoj rupi za vrijeme cetnika. Sad
sam ja un joj. Smijem li im se javiti?
Hoce li mi pomoci? Mogu li?
Taman sam odlucio da Kriznom stabu napisem jedno pismo, da ih
pitam sta namjeravaju sa opcinom, sa gradom sa mnom, cekam Gagu da se i
sa njim konsultujem,
kad dode Majstorija sa svojim novostima.
- Ja sam se prijavio u HOS. Policija. Zapovjednik je Halil Beso i
danas sam bio u Ljubuskom, zaduzio opremu i oruzje. Sta ti mislis?
- Mislim da nije lose. Beso je dobar, a HOS je priznat kao
oruzana snaga Bosne i Hercegovine.
Drago mi je daje Beso glavni upoliciji, znam ga dugo, radili smo
u VPD, prijatelji smo, sigurno ce uciniti sve da mi pomogne. Zna me,
cijeni me i nece nasjesti ni na kakve lazi, ako ne bude morao.
- Ko je jos u HOS-u? pitam dalje.
- Sve Muslimani.
- Kako se slazete sa HVO?
- Mi imamo svoj pravac. Nemamo s njima nista.
Nabroja mi nekoliko ljudi iz HOS-a. Ima dobrih momaka, ali i
dosta problematicnih, bojim se da se ne otrgnu. Neki vole i ukrasti.
- Ima i nekih sa strane. Jedan je Hrvat, a jedan sto vodi borbenu
jedinicu ima dvije iskaznice. Na jednoj je Davor, Hrvat, na drugoj
Mirsad. Zovu ga Dugi.
- Majstore, razgovaraj s Besom o meni, ali onako izdaljeg, kao da
nemas pojma gdje sam.
- Vec sam. Ovi sa strane su se raspitivali za te. Trazili te. A i
neki nasi te ne vole. Beso ceka da se situacija malo ohladi. I Repak je
tu, a njemu nikad ne znas sta misli. - Znaci, jos mi je i od HOS-a opasno?
- Ima i potjernica za tobom i za Alijom. Vidio sam na
Domanovicima. U Ljubuskom je jedan HOS-ovac pitao za te i kaze da ce
dobiti sesto DM ako te ubije.
Zanijemio sam. Nista mi ne ide na ruku. Bojao sam se i
Majstorije. Mozda ce me otkucati. Skoro sam se uspanicio. Nisam vise imao
zelju da ga ista pitam. Samo sam u sali (cuj u sali!) rekao:
- Kazi tom HOS-ovcu da cu mu ja dati petsto da me ne ubije.
Jedva sam cekao Gagu, koji se nije pojavljivao nekoliko dana.
Sejo je primijetio da sam vrlo zabrinut, da me strah i tijesio me
donoseci odnekud rakiju i konjak. Morao sam piti da izdrzim. Bio sam na
rnbu nervnog sloma. Lahnulo mi je kad sam od zene dobio poruku i nesto
namirnica. Jos su u Visicima, ali se spremaju u Hrvatsku. Znao sam da
imaju problema zbog mene, mozda i moji rodaci, mada mi o tome nije
pisala. Stedjela me. Dode i Gaga. U zurbi je. Samo da se presvuce i ide
na teren.
- Muho ti je s nama. Pobjegao iz HOS-a.
Nisam imao zelju razgovarati o tom, zuljala me moja briga.
- Pricate li vi tamo o mom slucaju? Sad ste tamo i ti, i Smajo, i
Ragib i Muho. Znate sve. Jeste li govorili o tom sa tim komandantom?
- Jesmo.
- Sta on kaze?
- On je Hrvat. Beneta. Izbjegava pricu o tebi.
- Sto niste agresivniji? Svi ste oficiri. Insistirajte!
Gaga se ljutnu. Zauze poznatu pozu po kojoj smo mi, njegovi
drugovi, uvijek znali da je vrlo ozbiljan i ljut:
- Covjece, ti njih ne zanimas. Niko u HVO-u te ne spominje.
Iznenadi me ovakav odgovor. Znaci oni su u HVO-u. I moj brat. A
mislio sam da su TO, i da samo saraduju sa HVO. U trenutku mi je bilo
jasno sto ih ne "zanimam". HOS
treba da uradi ono sto su oni zamislili. Tamo su Muslimani. Hrvati ce
ostati cisti. Ni luk jeli, ni luk mirisali. Staro latinsko lukavstvo.
Ipak sam zadovoljan. Mozak mi jos radi. Pitam dalje:
- Kakva ste to vi organizacija? Kakva vam je komanda?
- Pa HVO. Imamo zapovjednistvo od sest clanova.
-Ko je u njemu?
- Dva Hrvata, dva Muslimana i dva neutralna iz Metkovica.
- Srbi iz Metkovica? - pitam ironicno.
- Zajebajes me?
- Ne zajebajem te ja. Oni te zajebaju. Zajebaju ovaj narod ovdje.
Zar ne vidis da prave "Herceg-Bosnu"? Dali vam dva mjesta, protiv cetiri.
Vi ste samo kamuflaza. I nista
vas nece pitati. Odlucivace sami, a vi cete slusati.
Gleda me zacudeno. Nije vise ljut, mada sam ga dobro "naprasio".
Osjeca da bi moglo biti ovako kako mu govorim. Vise da se opravda nego
sto je uvjeren da je tako, odgovara:
- Oni su nas oslobodili. Moras to cijeniti.
- Prijatelju, probudi se. Svi se probudite. Oni su nas okupirali.
- Nezadovoljan si pa svasta pricas.
I pored cestih posjeta Fehe Meska i Majstorije i informacija sto
su mi ih donosili, dani su bili uzasno dugi i puni zebnje. U ovakvim
odnosima moje sanse su bile nikakve. Morao sam ipak cekati, jer nisam
imao kud. Da bar mogu stupiti u vezu sa MUP-om, sa Rusmirom. Pojavi se i
Mirsad Mahmutcehajic. Pustio bradu. Bijela mu kao snijeg.
- Znam sve. I znam da si cist. Da nisi ne bih dosao.
- Imas vezu sa Ruskom?
- Nemam, ali bice. Cuvaj se i ne izlazi jos. Opasno ti je.
- Bilo bi mi opasnije da su i tebe otrovali lazima - nasalih se,
a nije mi do sale. Dodose i Ragib i Muho, pa Smajo Cerkez i Huso Maric.
- Neka te jos tu. Cekaj. - bio je njihov savjet.
A oni se utrkuju ko ce bolje izvrsiti zadatak. Za HVO.
- Ta ono nas je oslobodilo.
- Oslobodilo nas, slazem se - odgovaram sarkasticno.
- Odlobodilo nas dvadeset sest vagona duhana iz Dubanske,
oslobodilo nas onog vina u Vinariji a sad nas oslobada gotovih proizvoda
iz Metala, Enterijera, oslobada sve magacine, oslobada nas kompjutera i
ostale tehnike iz preduzeca i ustanova, oslobada nas medicinske opreme iz
Doma zdravlja i ko zna cega nas nece osloboditi. Bicemo "slobodni" k'o
crkveni mis.
- Sklanjaju na sigurno. Stolac se granatira - odgovarali su, a ni
sami nisu vjerovali u to. Na Smaji sam vidio da se sali kad ovo govori
- Radi civilna zastita, hvali se moj kamarad, Feha.. - Ibro
Mahmutovic je zapovjednik za Stolac. Cistimo grad, popravljamo kuce,
tovarimo duhan...
- Sve Muslimani. Nema Hrvata. Oni su u komandama, u logistici, na liniji
- odgovara na moje pitanje.
- A vi pod granatama?
- Sta ces! rezignirano zakljucuje Feha pa doda:
- Sve rezervne oficire i inteligenciju sto je stala u Stocu
odredili u CZ, a u komandi HVO-a zanatlije i ono malo nasih oficira iz TO.
- Poklopili znaci i TO.
- Izgleda -
- A vi u civilnoj zastiti im pomazete da pljackaju. Saucesnici.
Feha samo slijeze ramenima.
Tuga me obuzela kad mi je potvrdio Sejinu informaciju da se
Stolac pljacka masovno. I nasi ljudi i to oni od kojih se covjek ne bi
nadao, imucni, intelektualci, ugledniji
gradani. Srpske kuce i prodavnice opuhane sto posto, a poceli i
muslimanske, one napustene. A onda pocela paljevina srpskih kuca, jedna
po jedna. I niko ne gasi, ne
smije. Odvode Srbe, one sto su ostali u Stocu.

Jednog jutra gledam kroz prozor ne bih li vidio nekog poznatog da
me zelja mine. Pojavise se uniformisani ljudi, sahovnica na rukavu,
naoruzani. Blokirase jednu kucu u blizini Gagine. Pomislih da me traze.
Zgrabih merdevine i htjedoh kroz prozor u bascu s druge strane pa u brda.
Smiri me Sejo. Veli da pricekam.
- Razoruzavaju narod. Nece ovamo radi Gage.
Stvarno ne udose. Vratise se sa jednom lovackom puskom. Fehinom.
Popodne dode opet Feha. Ljut.
- Razoruzali bi, veli, da nije HOS-a. Svaka im cast. Repak doveo
grupu pred MUP, razapeli zolje i postavili ultimatum da sve vrate do
veceras. Eno ih vracaju. I moju pusku.
- Protestovali smo u komandi - govori mi Gaga u jednom od
rijetkih svracanja kuci.
- Kazu, steta da oruzje stoji u kucama, a ratuje se s cetnicima.
Uskoro ce HOS promijeniti stav i prema meni, ponadah se nakon
ovog saznanja i bi mi nekako lakse. Bio sam u pravu. Sljedece veceri, bio
sam posao na spavanje, bolje reci na lezanje, jer sam vrlo rijetko uspio
zaspati, zove me Sejo. Posjeta. Sidem i vidim djevojku, lijepu plavusu, i
HOS-ovca u crnom. Nju poznadoh, Erna Nurina, a Kvaleta po njoj.
Emir Eminovic, Kvale, zivahan i simpatican momak, ako se moze za
lopova reci i drag, onda se to moze za njega. Privodio sam ga i hapsio,
ali sam uvijek prema njemu bio nekako slab. Valjda zato sto je bio iskren
i u lopovluku. I stil mu je bio simpatican.
- Ja sam lopov i ukrao sam to i to, ali to nisam, - govorio je na
ispitivanju.
I govorio je istinu. Zato bih mu nekad progledao kroz prste, a
kad bi dobio prema zasluzi, nije se ljutio. Sad je bio u HOS-u, jedan od
najvaznijih.
- Jesi li dosao da me hapsis? upitao sam u sali. Vidio sam da nije.
- Ko ce tebe hapsiti, nacelnice. Ti si taj koji hapsi. - Kad
Kvaleta nema glasa c. - Bilo, Kvale. Sad mene hapse.
- Sta su na te navalili, mater im jebem?
- Duga prica. Skraticu ti je. Trebalo je da nas Srbi sravne,
pobiju, protjeraju, pa nisu. Ja sam za to najvise kriv. Srbi bi se
vratili, a oni bi dosli na varen pilav. Sad smo im
mi problem. Ne moze biti "Herceg-Bosne", a Muslimana puno vise nego
Hrvata. Razumijes li?
- Mogu ti ga popusiti? Ja cu te cuvati. Ne boj se. Sjutra ce ti
navratiti Beso.
Te noci sam prvi put spavao do jutra. Jedva sam cekao Besu. Dode
popodne. Srdacan, raduje se sto me vidi zivog. Znali su neki za mene, ovi
sigurniji, ali nisu smjeli kontaktirati:
- Dugi i ostali su sve shvatili i hoce da te zastite. Kraljevic
je to, izgleda, naredio. I tebe i Aliju. Imaces moju zastitu gdje god
budes, a najbolje je da s nama ides u Inkos.
Hvala ti, Beso. Obradovao si me. Da konacno malo odahnem. Neka
sam dozivio da se nesto shvatilo.
- Shvatio je HOS. HVO ima neku drugu igru. Cuvaj se HVO-a.
- Sta je, ustvari, sa HOS-om? Sta namjeravate? pitao sam pomalo
drsko racunajuci na staro prijateljstvo.
- Svi cemo u Armiju. Samo da se stvore uslovi. Takvo je
raspolozenje vojske. I u HVO-u su Muslimani tako raspolozeni.
- Dolazim u Inkos. Dok se spremim.
Razidosmo se. Ostavi mi dvojicu momaka da me cuvaju, Isakovica i
Morica, kao od brda odvaljene. Ulijevaju povjerenje.
Istog dana posjeti me i Muho.
- Burazeru, pozdravio te Beneta.
Vidim da je raspolozen. Nastavi:
- Rekao ti je da dodes u komandu. Cekaju te dva sigurnjaka iz
Metkovica. Treba da s njima podes u Metkovice da te ispitaju. Da se i to
zavrsi. Beneta je obecao da ce nastojati da te oslobode.
Gledam kako se raduje sto cu skinuti teret s vrata. Zacudi se kad
energicno odbih poziv.
- Zasto? Beneta ce srediti da te puste - cudi se moj brat.
- Imam sto razloga sto necu. Prvo, sta imaju sa mnom oficiri iz
Hrvatske? Drugo, vrlo je cudno da se Beneta zanima tek sad, kad HOS
preuzima moju zastitu. Dok me HOS trazio njega nije zanimalo. Je li tako?
- U pravu si - nakon kraceg razmisljanja shvati da govorim logicno.
- I trece, najvaznije i najjasnije, obecava da ce se zaloziti da
me oslobode. Zar ti to nije jasan znak da ce me uhapsiti jer me drze
krivim. Isao bih kad bih bio budala. Ne bih se vise vratio.
- Nisam tako mislio - priznade moj brat.
- Sta cu im reci?
- Kazi im da sam u HOS-u, u Inkosu, i neka dodu tamo da im dam
izjavu. Ja idem tamo ovog casa. I kazi im da HOS ne da da idem bilo gdje.
Znao sam da ce Beso prihvatiti ovaj moj stav. I prihvatio je.
Sigurnjaci ne dodose. Ali sjutradan u Inkos dode ekipa iz MUP-a. HVO
policija. Vodi ih Kraljevic Ivica. S njim Dugi Palameta i jos neki. Traze
me od HOS-a samo da me ispitaju. Ne daju me. Majstorija odmah razapeo
zolju, Zulfo Baljic, stari policajac, repetirao automat, Zizo nategao
"pumparicu". "Havajci" insistiraju da me izruce. Uzalud. Odose, ali se
opet vratise, pojacani. Pojacase se i HOS-ovci. Dodose i treci put.
Drhtim od straha. Hoce li izdrzati moji? Osjecam da su moji. Sjedim u
Besinoj prostoriji i strijepim.
- Hoce Dugi da s tobom porazgovara ovdje u kancelariji. Hoces li?
- pita me Zulfo.
- Neka dode.
Ispricao sam mu ukratko svu pricu. Vidim, ne zanima ga i oci mu
se cakle. Pijan.
- Sto se bojis da ides u Metkovic? - pita me.
- A sta ima sa svim ovim druga drzava, Hrvatska? - odgovaram, a
Dugi nastavlja kao da me nije cuo. Mozda i nije, dobro je pijan.
- Ja cu te odvesti. Garantiram ti da ti se nista nece desiti, ni
u Stocu ni u (apljini.
- A vodices me u Metkovic?
-Ja.
- Malo sjutra, Dugi. Ovdje sam na raspolaganju svakom. Neka dode
ko god hoce i kad hoce, neka me ispituju koliko god hoce, ali samo ovdje.
Na neko drugo mjesto me moze voditi samo MUP BiH.
Jos je pokusavao da me uvjeri, ali je na kraju odustao i odgegao nazad.

Nekoliko sljedecih dana sam proveo u Inkosu, a nocivao na raznim
mjestima. Bojao sam se nekih lupeza u HOS-u sa kojim je ranije policija
imala problema.
Strijepio sam da me ne predaju u vrijeme njihovog nocnog dezurstva, jer
na nekim sam primijetio da me poprijeko gledaju i da tajno nesto
razgovaraju sa policajcima HVO-a, koji bi ponekad navratili u Inkos. Samo
Beso i Kvale su znali gdje nocivam. Sa mnom su slali strazu.
Vidio sam kako neki kradu iz magacina i srpstih kuca. Ruzno sam
se osjecao, a nisam mogao reagovati. Cuvali su me. Svaki dan gori poneka
srpska nuca. Izgorio je i
Hotel. Nov. Prelijep. Na Bregavi, na vodopadu. Remek djelo Zlatka
Ugljena. Izgorjela i pravoslavna crkva. Grozno. Ovo nije rat. Ovo je
mnogo gore. Pokusali upaliti Gradsku
kafanu i Robnu kucu. Ugasila Civilna zastita, grupa gradana, ko li? Srbi
granatiraju skoro svakodnevno. HVO iz carsije. U sred Centra postavili
dva minobacaca, kod Inkosa, ispali nasamice prema srpskim polozajima
granatu-dvije, a onda oni po carsiji saspu deset, dvadeset, pedeset...
Stolac se rusi. Malo je kuca koje nisu pogodene, a stakla ima
samo na cesti i u kontejnerima za smetlje.
- Kakva je situacija u Mostaru? Pitam Besu kad se vratio sa nekog sastanka.
- Hadziosmanovici predali vlast HVO-u. Ima jedna jedinica Armije.
- Moze li se dobiti Sarajevo, telefonom?
- Nema sanse. Sve je prema Sarajevu zatvoreno. Moze se samo prema Hrvatskoj.
- Sta bi dao, nacelnice, kad bih ti rekao da ti je dosla zena? -
upade Kvale u razgovor, samo sto je izletio iz nekog ukradenog fice.
- Gdje je?
- Eno je u vasem stanu.
- Idi odmah i dovedi je ovamo. Uhapsice je.
Kvale se kao malo zacudi, ali ode i dovede je. Nisam trebao mnogo
objasnjavati kako se bojim da nju ne uzmu i ucijene me. Morao bih im se
samjaviti. Vec uvece je Kvale saznao da su je trazili pola sata nakon sto
je napustila stan.Sjutradan je Beso, prestrasenu i zabrinutu, odvezao
djeci u Visice.

Kad sam pomislio da sam dovoljno izostrlo reflekse, napravio sam
najvecu gresku. Repak mi je predlozio, povremeno je navracao u Inkos, da
dam izjavu sudu u Capljini. Kaze, Blaz Kraljevic predlozio.
- Na kom sudu?
- Bosne i Hercegovine.
Kolebao sam se jer nisam bio siguran da u Capljini postoji takav
sud, ali kad mi je Beso rekao da ce on sa mnom, prihvatio sam. Uveo me u
neku zgradu blizu poste. Napravih i drugu gresku. Ne pogledah u natpis na
vratima. Spasilo me Bozij e davanje. Portir nam rece da je sad pauza i da
sacekamo duznosnike. Izasli smo vani i tek onda se
sjetih da pogledam natpis.
- Beso, ovo je klopka.
- Kako? zacudi se moj drug.
- Pogledaj natpis! "Herceg-Bosna"!
Pogleda i rece:
- Upadaj! Idemo u Ljubuski kod Kraljevica.
Kod Blaza sam otisao sa Alijom Rizvanbegovicem, koji je bio u
Capljini. U pocetku sam se cudio sto ga nisu uhapsili, ali sam shvatio da
im nije vazno, jer je u Capljini, politicki neaktivan, a to sam zakljucio
potaknut slucajnim kontaktom sa jednim od zapovjednika HVO-a, Garonjom
Pavlovicem, koji mi je onako pripit rekao:
- Nemoj se, Benca, baviti politikom, pa se ne boj.
Primio nas Blaz srdacno. Ispricali mu cijelu pricu. Razumio nas,
barem nam se tako cinilo i rekao da mu trebamo.
- Trebaju mi ozbiljoi i ugledni ljudi. Ova moja vojska je malo
nestasna. Vi biste u Stocu mogli pozitivno djelovati. A treba graditi
saveznisvtvo hrvatskog i muslimanskog
naroda. Zanzvrat, bicete potpuno zasticeni.
Beso je ocekivao da cu pristupiti HOS-u, ali je razumio da
najprije moram o tom konsultovati MUP u Sarajevu i nije insistirao. Dao
mi je sarenu uniformu i znak HOS-a.
- To ce ti, uz pratnju, biti dodatna zastita.
Shvatio sam i prihvatio. I vec sam sa Kvaletom i njegovim
jaranima izlazio u grad, posjecivao Ekrema Cehodarevica, Fahrudina u
Pocitelju, tamo se bio stacionirao sa porodicom, dok je sa Palametom bio
na nekoj duznosti u HVO, izbjeglice i socijalna skrb, kako li se to
zvalo, cak sam se drznuo da posjetim porodicu koja je nakon odlaska moje
zene iz Stoca bila otisla u Gradac.
U Inkosu sam se susretao i sa Dugim, Davorom ili Mirsadom, nisam
saznao ko je on u stvari, sve do mog zarobljavanja. U Grabovinama sam
pitao Seju Tabakovica,
njegovog jarana kod koga sam se sklonio neko vrijeme, ko je Dugi, Hrvat
ili Musliman.
- Da je Hrvat, ubio bi te. Imao je nalog za to, - objasnio mi je Sejo.
Zazalio sam sto sa Dugim nisam bio srdacniji, a mogao sam. Mogao
sam mu pokloniti i pistolj. Svidao mu se, ali ga nije trazio. Sad barem
ne bi bio kod ustasa.
Nismo mnogo razgovarali, ali sam od jednog HOS-ovca, Podvelesca, Osmana,
saznao da mu je rekao dok je bio na strazi na kapiji:
- Benci se ne smije nista desiti. Ti mozes poginuti, ali on ne smije.
Jedne veceri mi je Beso saopcio da ce sjutra ujutro doci
bezbjednjak iz HOS-a, neki Miro, prezimena se ne sjecam da me ispita, pa
ako sve bude u redu da odmah prenzmem neku duznost u HOS-u, a ako ne bude
sve jasno, onda da idem s njim na dodatno ispitivanje na dan dva. Dugi je
sve cuo i izdvojio me da mi nesto kaze:
- Taj Miro igra za HVO. Uhapsice te sjutra i odvesti u HVO.
Slomice ti kicmu. Osim toga, imam informaciju da ce angazirati neke
specijalce da te uhvate. Ides sa mmomkod mog prijatelja Muslimana u
Tasovcice.
Odmah sam prihvatio, ne samo zbog informacija koje je Dugi imao
nego i zbog one druge mogucnosti sa bezbjednjakom: "Ako ne bude sve jasno
onda dodatno ispiti-
vanje na dan-dva". I nasao sam se kod Seje Tabakovica. Imali smo vremena
da se upoznamo i sprijateljimo. Bili smo dvije noci i dva dana. Uzasno
sam se plasio ostati jos
jer su za mene znali i neki u koje sam sumnjao od pocetka. Bili su s nama
u automobilu i vidjeli gdje sam se sklonio. Bojao sam se da me jedan od
njih preda. Bat. Damir Basaric. Prilikom razoruzavanja sam trazio da
donese pusku koju je prije dolaska JNA, pijan, pokazivao svima u Stanici,
a u Inkosu je nesto mesetario sa policijom HVO-a. Prvu noc sam bio miran,
ali kad druge veceri Dugi nije dosao da me prebaci na drugo mjesto, kao
sto mi je rekao, i umirao sam od straha. Mozda me Bat otkucao, i
strijepim od svakog zvuka. Ustajem, gledam oko kuce. Cini mi se da je
kuca blokirana, od stabala mislim da su policajci i cekaju da me zgrabe.
Zivci mi do kraja napeti. Jedva izdrzavam da im ne viknem da me vode.
Neka se sve jednom zavrsi kako god. Nije mi vise ni do cega. Neka me
ubiju odmah, ako tako treba da bude. A mozda ce ipak sve razumjeti,
javljala bi mi se besmislena nada. Ujutro mi lahnu. Nema nikog. Bat me
nije otkucao. Izbi odnekud i Kvaletov fico. Zove:
- Blaz te zove u Ljubuski. Tebe i Aliju.
Opet smo sa Blazem razgovarali, normalno, srdacno. Opet nam je
rekao otprilike ono sto je i prvi put rekao, samo je od mene ocekivao da
se aktivno angazujem u poslu. Po
povratku sam Aliji predlozio da se vrati u Stolac. Vrdao je kako je on u
toku svega, kako je ovlastio Sutu Esada da vodi SDA i da bude glavni u
Kriznom stabu.
- Taj stab je farsa - govorio sam, - Hrvati tamo i ne svracaju,
vec su uspostavili svoje organe vlasti, a nasi bistre politiku, slusaju
Hadziosmanovice i piju kahvu, cekajuci da im se Hrvati smiluju i podijele
im mjesta zamjenika. I potpisuju dozvole za odvoz svoga sto se moze
odvesti iz Stoca, - govorio sam mu uzbudeno i ljutito.
- Moras se vratiti, instistirao sam.
- Suta me redovno izvjestava. Nema razloga - odgovara energicno.
Odustao sam jer sam odranije imao iskustva s njegovom
tvrdoglavoscu. Trebalo mu je garantovati sigurnost, mislio sam, a ja to
nisam mogao. Ni ja nisam bio jos siguran, sto je potvrdio jos jedan
dogadaj nakon naseg povratka u Inkos. Tamo sam zatekao zapovjednika
policije HVO-a Mirka Jurkovica, u vrijeme mog rada u SJB jednog od
najvjestijih i najdrskijih provalnika u BiH, specijalista za
FREESHOP-ove, koga smo jedva uhvatili i vratili u zatvor a tom prilikom,
nakon akcije hapsenja koju sam planirao sa Boskom Boskovicem i Simom
Pericem obavio s njim kraci razgovor i strogo zabranio da ga iko dohvati,
sa zapovjednikom HVO-a Bozom Pavlovicem kod Bese. Bio sam uvjeren da me
Mirko mogao uhvatiti da je to istinski htio. Vracao mi je dug. I sada je
bio srdacan. Bozo je predlozio, a sa Besom se vec dogovorio, da dodem u
Komandu u Dubrave da dam izjavu sigurnjaku. Prihvatio sam i to rekao Kvaletu.
- Mi cemo s tobom, doceka Kvale prije nego sam mu sve i rekao.
- Tako sam i mislio. Drugacije ne bih.
Kvale je poveo osmericu do zuba naoruzanih HOS-ovaca, najboljih,
svi u crnom. Nakon iznenadenja koje je moja pojava, pogotovu u takvoj
pratnji, izazvala kod nekoliko policajaca sto su sjedili na obliznjoj
terasi kraj Komande, pocelo je dobacivanje. Poznao sam glas Dugog Palamete:
- Bolje vam je da idete u Berkovice nego ovdje.
Nismo se obazirali ni na Luku Perica, mog dobrog poznanika koji
mi je psovao mater. Kvale je usao i obavijestio da smo stigli. Bozo
Pavlovic je prosao pored nas da se umije na catrnji, nije htio da nas
primijeti. Cekali smo duze od sata. Kvale je izgubio strpljenje, uletio u
zgradu, culi smo kako galami i psuje, a onda je izletio i nekontrolisano
glasno naredio:
- Idemo. Nece nas niko ovdje zajebavati. Pogotovo tebe nacelnice.
Jebem im mater. Ako im trebas neka oni dodzu.
Policajci nisu ni pokusali da intervenisu. Nisu ni progovorili.
U Stocu mi Beso kasnije rece da je pitao o cemu se radi, a oni
rekli da nije bilo sigurnjaka i da ce doci u Inkos da uzme izjavu. Nikad
vise niko nije dosao.
- Mislili su da ces doci sam pa da te lovnu - komentarisao je
Kvale. - Neka ti ga popuse.
To je bila njegova omiljena zavrsnica u situacijama kad bi
izmakao opasnosti.
Nakon nekoliko dana osjetio sam da ih vise ne zanimam mnogo. Ipak
sam bio oprezan i kretao se uz pratnju. Dode mi i poruka od Fahrudina da
dodem kod Ekrema. U prvi mah nisam htio ici, bio sam zestoko ljut na
Fahrudina, bio je pomocnik Mire Palamete, tada i ranije vaznog covjeka
HVO-a, dolazio vise puta u Stolac i nikad me nije potrazio, da li radi
mjera moje sigurnosti ili zbog straha za sebe ne znam ni danas jer o tom
nismo nikad razgovarali. Mogao mi je bar poslati poruku sta mi se otud
sprema. Ipak sam otisao, pomalo i radostan, jer je njegov poziv da se
vidimo mogao biti znak da mi vise nije opasno.
Razgovarali smo prilicno uopsteno. Govorio mi je da cu uskoro
biti angazovan u policiju, da je dosla takva naredba od Ministarstva,
(nije mi bilo bas najjasnije koga) da cu se najprije malo odmoriti.
Pozvao me u Pocitelj na koji dan. Tamo je odavno sa porodicom.
Prihvatio sam, otisao opet s Kvaletom i Fahrudin mi je
organizovao dolazak zene sa djecom. Bio sam ih silno pozelio i to mi je
bila dotad najveca radost u zivotu. I velika tuga i bol kad su se vratili
u Gradac. Dugo sam plakao ispracajuci ih pogledom do magistrale. Svi smo
plakali. Zena i djeca na polasku, ja kad su odmakli. Ridao sam.
Pred nama je bila, svi smo to osjecali, a govorili smo o skorom sastanku,
velika neizvjesnost.
Onaj dio razgovora sa Fahrudinom o mom angazovanju u policiji
nisam ozbiljno shvatio. Utvrdilo se to u razgovoru sa Hebibom, preko
radio-amatera.
Avdo Hebib mi se obradovao. Mislio je da vise nisam ziv. Dobili
su informaciju da sam zaglavio. Objasnio sam sta se sve dogodilo od naseg
posljednjeg kontakta: da
smo Srbe na neki nacin prevarili i spasili se, da sada HVO vrsi teror, da
su nas u stvari okupirali.
- Prevaricemo i njih - umirivao me Hebib.
- Tesko cemo s njima. Znas onu staru: "Latini su stare varalice".
- Bice dobro. Dogovricemo se sa njima. A sta je sa policijom?
- Nista. Nema je. MUP-a BiH nema, jer je Pero sve osim mene,
Smaje, Seje i Sadete odveo u Dubrave i tamo pravi neki svoj MUP.
- Nemoj da sta pogresno potpisu ili prihvate.
- Vec sam im skrenuo paznju. Rekli su da nece nista potpisati,
ali su mi nekako nesigurni.
- Kako? Komandir si im. Moraju te slusati.
- I Pero im je nacelnik. Iza njega je HVO. Iza mene nista. A dugo
s njima nisam bio u kontaktu. I nije ih puno briga za mene. Pero im je
sada pogodniji. Jos je nacelnik i po vama. Zar ne?
- Jest. Dogovaramo se sa HVO. Bice uskoro sve sredeno. Cuvaj se.

15. VIII oko sedamnaest sati poceo je napad Srba na Stolac.
Granate su padale po polozajima, ali i po gradu, njegovim rubnim
dijelovima, skoro bez prestanka puna
dvadeset dva sata. Kad je sve utihnulo, kad se vise nisu cule ni pjesacke
borbe na Poplatu, ostale nisam mogao cuti, pocese se slijevati vijesti o
bici: stotinu trideset mrtvih Srba, od nasih niko, ali nije bilo bez
sramote i kukavicluka. - Pobjegli, kazu, svi Hrvati iz Begovine.
Sedamnaest ili osamnaest. Ostao samo jedan, a i za njega kazu da se
prepao toliko da nije mogao maknuti od straha. Bjezali su, vele, civili i
vojska. Masovno. Muslimani u Begovini ostali i odbranili se. Tako i u
Basilijama, na Poplatu, na Osanjicima, Komanju Brdu. Ostalo je i nesto
Hrvata, istina je, ali su Muslimani uradili lavovski dio. Hrvati su dali
tehniku, Muslimani srce i ljubav prema svom gradu i svome narodu.
Izdrzali su.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 19 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Krajem avgusta vidio sam opet Mirsada Mahmutcehajica. Pokazao mi
je naredbu o formiranju brigade Bregava sa imenima ljudi u stabu. Nisam
bio zadovoljan i dao mu ostru primjedbu. Pozalio sam odmah sto sam bio
grub prema covjeku koji je nedavno izgubio sina, Dervisa, zlatnog momka
kojim bi se dicio svaki otac i koji je pao kao sehid u Sarajevu. Njegov
odgovor u kome je bilo vise pravdanja nego ljutnje, a mogao se i ljutiti,
otrijezni me.Vrati me u realnost.
- Koga ces? Vidio si da oficiri nece?
Vrati mi se slika Uzunovica s kraja jula. Ocekivali smo mnogo
oficira sto su bili pozvani na sastanak na kome se trebalo dogovoriti oko
formiranja brigade. Dosli su samo
neki oficiri iz HVO-a koj i su, opet, tvrdo insistirali da i dalje ostanu
u HVO-u jer ce, po njihovom misljenju, tu vise koristiti.
Ponovno sam uspostavio kontakt sa Hebibom, da ga upoznam sa
terorom koji cini HVO i da pitam za moj angazman, mogu li u Armiju. Bilo
je savrseno jasno da od dogovora sa HVO-om nema nista, ali njima gore u
Sarajevu izgleda da nista nije jasno. Dok se u Stocu ore ustaske pjesme
uz pratnju automata i uz primitivnu ciku i podvriskivanje, dok se pale i
preostale srpske kuce i pljacka sve sto je ostalo iza onog prvog talasa,
dok kolju neke dvije starice, Srpkinje, dok se iz grada moze samo uz
"ausvajs", dok je pozeljno goveriti samo hrvatskom leksikom, dok se hapse
Muslimani koji glasno upute kakvu kritiku novoj vlasti i odvode u
Dretelj, vec zloglasan zbog ustaskog maltretiranja zatocenih Srba i vec
ponekog Muslimana, u Sarajevu ocekuju da cemo se dogovoriti sa HVO.
CZ je pismom pokusala zaustaviti paljevine, uzalud. Ne znam je li
Krizni stab ista pokusao, ali ne bi ni uspio da jest. Sve je bilo uzalud.
U to vrijeme Hrvati su bili arogantni, drski, divljali su i izivljavali
se, Muslimani su osjecali nemoc da bilo sta urade i strah.
Nade me jednom u Inkosu Muharem Behram, clan IO SDA, sad u HVO sa
svojim Rotimljanima. Pita, znam li sto Alija ne dolazi, sta ceka, ta
krajnje je vrijeme, zastitice i njega i mene.
- Neko treba da skupi ovaj narod i da vrati ovu vojsku gdje joj
je mjesto.
- Zvao sam ga nekoliko puta. Nece. Kaze, mijenja ga Suta.
- Uhapsi ga i dovedi. Mora biti ovdje. Ja cu s tobom, ako treba.
Otisao sam sa Kvaletom i Omerom Hajdarevicem i zatekao ga u kuci.
Pozvao sam ga odlucno i strogo. Zaprijetio mu hapsenjem. Obecao je da ce
doci sjutra. Dosao je, ali se odmah opet vratio, iako mu je garantovana
bezbjednost od HOS-a i od Muslimana u HVO-u. Nudili su da nas obojicu
cuvaju. Uzalud. U Stocu se Alija nenormalo plasio.
Priznao mi je:
- Suta mi je prije ulaska HVO-a u Stolac rekao da moram bjezati
iz grada. Stalno mi je govorio da se ne vracam u Stolac ni za zivu glavu.
I sada mi to kaze.
Uporno sam pokusavao motivisati ga da se vrati. Govorio sam mu da
bi trebalo da vise vjeruje meni nego Suti, veci sam mu prijatelj, govorio
sam da cemo u Stocu biti sigurniji, da nam je, uostalom, duznost da
budemo tamo, da je on prvi covjek ovog naroda, da je najodgovorniji za
njegovu sudbinu i da mora biti s njim. Nije upalio ni posljednji argument.
- Suta te namjerno drzi dalje, da njemu bude siroko.
Odustao sam. Nisam vise imao snage ni zivaca da ga uvjeravam.
Razocarao me kukavicluk koji kod njega ranije nije postojao. Bio je vrlo
hrabar u vrijeme najvecih strahova dok smo bili blokirani od JNA.
Uskoro se Alija uvjerlo da sam opet bio u pravu. Izabrano je novo
rukovodstvo SDA. Suta je bio na celu, Alija ostavljen kao potpredsjednik,
da bi malo zatim bio potpuno iskljucen. Sasvim zasluzeno, bar sto se
njegovog ponasanja tice. Bio je ogorcen na nacin novih izbora posto su,
po njegovim rijecima, bili nelegalni i nestatutarni. Naime, dotadasnje
rukovodstvo, bez kvoruma, jer nisu svi ni bili pozvani, ili su dobili
pozive prekasno, najprije dalo ostavke, a onda pod ostavkom opet izabrali
sebe. Niko iz grada nije izabran osim Alije, koji je uskoro, takoder,
izletio.
Sjetio sam se jednog razgovora sa mojim prijateljem Tahirom
Oulicem. Rekao mi je kako je Miro Palameta nakon instaliranja Kriznog
staba odrzao slovo i pouku:
- Sad ste vlast, pa nemojte dopustiti da vam je opet Stocani uzmu.
Dakle, sjeme razdora izmedu Muslimana grada i sela, koje je HDZ
podmuklo posijala medu nas narod, palo je na plodno tlo neiskustva naseg
mladog i politicki nezrelog rukovodstva i, evo, vec klija i nice u
opcinskom vrhu SDA. Nazalost, i danas se borimo i ulazemo velike napore
da eliminisemo posljedice perfidne podvale HDZ.
No, bilo bi nepravedno ne spomenuti jedan patriotski gest
rukovodstva SDA prije nego su, uz Jablanicu, jedini u Hercegovini, odbili
prihvatiti vlast HVO.
Suta je takoder jednom uzeo sve radnike Stanice javne
bezbjednosti, Muslimane, iznio prijedlog HVO-a o podjeli funkcija u SJB i
pitao nas za misljenje.
Pozvao je i mene, jedini put za citavo vrijeme okupacije. Rekao
sam da su nam ponudili ona mjesta koja ne raspolazu ni mrvicom vlasti, a
za Hrvate predvidali mjesta
na kojima se skoncentrisala sva vlast, te da cemo mi u takvim odnosima
biti samo dekor i predlozio da se to odbije. Brackovic Edin nije bio
odusevljen mojim stavom. Bio je "zasluzio" mjesto sefa krim-sluzbe
ljubeci sahovnicu i jasno se deklarisuci za HVO, ali nije reagovao. Nije
reagovao ni Ekrem Pekaz, koji je trebao da postane dozapovjednik SJB,
koja bi se naravno, zvala SJS. Ali, Suta i ostali iz rukovodstva su
reagovali pozitivno. Odbili su.
Kad su Bendera stolacki duznosnici izvijestili da SDA nije
prihvatila "podjelu" vlasti sa HVO-om, uslijedila je reakcija:
- Prihvatit ce. Malo cemo ih politicki, malo vojno. Prihvatit ce.
Pritisak na Muslimane bivao je sve jaci. Nekoliko intelektualaca
se konacno odvazilo da nesto pokusaju uraditi. Meho Zujo, Fahrudin
Rizvanbegovic, Suad Sefo i jos neki formirali su neko koordinaciono
tijelo koje je trebalo objedinjavati i pomagati u radu savjetima sve
muslimanske institucije. Aktuelno politicko rukovodstvo je u tom, kao i
zbog sve cesceg prisustva intelektualaca, koji su se, mora se priznati,
tek tad sjetili da je Stolac njihov i da je taj narod njihov, vidjelo
borbu za "fotelje". Napisali su letak, proglas, kako li su ga nazvali, u
kome optuzuju te ljude kako su se pojavili tek sad kad je sve gotovo i
kad treba zauzeti pozicije. Palametino sjeme bilo je efikasno. Klijalo je
na svim mjestima. Definitivno je bilo jasno da se jedinstvo naboljeg
dijela naseg naroda u tom trenutku nije moglo postici.
Brigada Bregava u ovim okolnostima nije ni mogla biti osnovna u
Stocu. Odbojnost HVO-a prema drzavi BiH i njenoj Armiji bio je ogroman.
Mirsad Mahmutcehajic mi je govorio kako je u toku formiranja Brigade
pokusao saradivati i sa HVO. Razgovarao je sa njihovim najvisim
duznosnicima, Poljakom, Lasidem, Obradovidem... I, veli, obecali mu
potpunu logisticku potporu, ali pod uvjetom da se brigada ne zove
"Bregava" i da nije u okviru Armije RBiH, nego neka bude "muslimanska",
nista ne smeta. Bilo je, dakle, jasno zasto ni jedna nasa zastava, makar
se Hrvati deklarativno izjasnjavali za "zajednicku borbu" i "zajednicku
vlast", nije bila razvijena bez njihove zestoke pucnjave i grubog
skidanja znamenja Armije i Republike Bosne i Hercegovine. Pa ipak,
zastave su sve cesce osvicale na vidnim mjestima. Bilo je, dakle,
dovoljno snage, samo je trebalo organizovati. Drugi veliki
nedostatak Brigade bio je u malom broju pripadnika jer je HVO vec
mobilisao veliki broj ljudi, najvise onih koji su imali svoje puske. Ono
sto je bilo na raspolaganju bilo je ili bez oruzja ili su bili neodlucni
i plasljivi. Uz sve to u "Bregavi" nije bilo place, a za nase ljude, u
prilikama kad se vec tesko zivjelo bez novca, to je bio prilican motiv,
pogotovo sto je republicki vrh prema HVO-u imao pozitivan stav i smatrao
ga zvanicno dijelom oruzanih snaga BiH.
Jedan razgovor koji sam s Mirsadom Mahmutcehajicem obavio u
avgustu 1992. ostace mi stalno u pamcenju kao jedna od ruznih epizoda,
kao ilustracija nasih zabluda i jos poneceg. Pitao sam ga zasto nasi
momci masovno idu u HVO i moze li se to sprijecit, moze li on ili neko
drugi, rukovodstvo, s kojim se ja nisam ni vidio jos od marta ili aprila.
Mislio sam da on kontaktira i da ima na njih uticaj. I sad mi u usima
zvone njegove rijeci, pune zestine i srdzbe: "Neki dan sam bio s njima,
sa Sutom, Pizovicem, Halkom... bilo ih je jos, rekao sam im da su Sefer i
Alija naredili da se u Stocu formira brigada Armije. I znas sta mi je
Suta rekao? Rekao je: 'Kakav Alija! Kakav Sefer! Neka oni dodu, pa neka
osnivaju. Mene je HVO oslobodilo, a Herceg-Bosna me hrani i ja priznam
HVO i Herceg-Bosnu'. Poludio sam. Gledam ostale, sute, znaci odobravaju mu".
Bio sam zabezeknut. I danas sam, ali vise da bih smirio Mirsada
nego sto sam i sam vjerovao, rekoh: "Mozda su im Hadziosmanovici dali
takve instrukcije". Nisam ga umirio. Planu jos zesce, cak pomislih da se
ljuti i na me: "Zar Alija i Sefer nisu stariji? Koga cemo
slusati? Pa i ako nisu vjerovali meni, imaju oci, vide sve. I slijepcu je
sve jasno. A oni jos odvracaju nase momke od Armije. Vele, to je
Mirsadova privatna vojska". U ocima mu je i
srdzba i briga. Usuti. Ne rekoh ni ja vise ni jedne, samo shvatih konacno
zbog cega i mene izbjegavaju. Tada sam izgubio i posljednju nadu da ce me
zastititi.
Usprkos Hebibovom nepromijenjenom stavu da ceka dogovor sa HVO
kako bih ponovno organizovao policiju, poslao sam po Dzevadu Bjelavcu,
jednom od prvih pripadnika Brigade, poruku komadantu Pizovicu da zelim u
Brigadu i da joj se stavljam na raspolaganje. Iz Mostara mi je dosao
odgovor koji nisam ocekivao i koji me razocarao:
- Necu ja lijeciti njegove komunisticke komplekse - porucio mi je komandant.
Ipak, u decembru me je Mirsad Mahmutcehajic pronasao i rekao da
je kontaktirao sa Vladom RBiH, da treba sa policajcima Muslimanima da
dodem u Mostar u Brigadu i da preuzmem zadatke na formiranju i obuci
vojne policije.
Stavio sam se Brigadi i Pizovicu na raspolaganje 23. XII 92. Tamo
sam nasao Smaju Cerkeza, a ostali policajci su pristupili nesto kasnije,
krajem februara 1993. Jos im
stosta nije bilo jasno, cak ni nakon Prozora i Gornjeg Vakufa, a ja sam
za Sutu bio bezobrazan kad sam ih trazio krajem decembra '92. Komandant
Pizovic je tada bio sa mnom. Ni nj emu ih nije dao. Ipak, dosli su i nisu
prihvatili sahovnicu. Osim jednog. Edina Brackovica. Ljubio sahovnicu. Da
li iskreno, samo on zna. A takvih je bio dobar broj.
Nikad nisam shvatio zasto je to tako. Zasto su nasi ljudi, bar
dobar dio, tako osjecali one koji su nam, opijeni nevjerovatnom i
bezrazloznom mrznjom, pripremali zlocin
nezabiljezen u nasoj historiji, podmuklo i ruzno. I nikad mi nije bilo
jasno zasto nas toliko mrze i kako je moguce da se proizvede tolika
kolicina odbojnosti prema narodu koji ih je priznavao i trpio, prema
narodu kojem nije smetalo cak ni sto u prostorima dzamije urarsku radnju
drzi Hrvat, Lubina. Je li moguce da sve to proizvede samo dnevna
politika? Je li to zbog vjerske pripadnosti? Je li zaista islam razlog
tome? I papa ga je proglasio losom vjerom, ali mi smo bili daleko
od islama. Isuvise. Zasto onda sve ovo? Ako je cilj bio pljacka,
ubijanje, progon, uspjeli su, zasad. Ali, ako su htjeli da nas otjeraju
od vjere ili uniste, proizveli su suprotno. Probudili su nas. I
osvjestili. Osnazili nas i motivisali za borbu za opstanak.
Nacionalisticke strasti su im zagusile razum. Da su bolje
osjetili situaciju i shvatili tadasnji nacin razmisljanja i ponasanja
naseg naroda i njegovog rukovodstva u Stocu, znali bi da im ne treba
zlocin da bi postigli cilj. Osim nekoliko "tvrdih" ljudi, koje su mogli
lahko ukloniti, a da niko ne pita za njih, da cak dobiju i odredeno
slaganje s tim cinom, jer i za komandu Brigade, kad je bila uhapsena, od
mnogih Muslimana je doslo i "razumjevanje" ("Da nisu nesto krivi, ne bi
bili zatvoreni"), narod je bio vrlo pogodan da prihvati hrvatsku vlast i
da joj iskaze punu lojalnost. Asimilacija je bila samo pitanje stila.
Ali, prevelika kolicina mrznje probudila je kod bojovnika i
politicara (da li i nekih drugih?) monstruozni poriv unistenja ili izgona
Muslimana sa ovih prostora.
Ocevici govore da su palili dzamije i ostale spomenike nase
kulture i tradicije sa strascu i uzivanjem koje, valjda, samo psihijatri
mogu objasniti.

Cesto sam mislio i o mojoj Brigadi, o ljudima u njoj, o odnosima.
Mislio sam, svi ce mi se obradovati kad me vide, a obradovao mi se samo
Mirsad, koji je vec bio u IV
korpusu i Dina Zilic, visoka plavusa ili brineta (nikad ne pamtim boju
kose, ako nije izrazita nijansa), djevojka koja je od prvog dana u
Brigadi. Ostali, cak i moji saradnici i prijatelji, gledali su me nekako
sa rezervom.
- Jesam li, Dino, dosao medu prijatelje? - pitao sam razocaran.
- Nadoci ce - odgovarala mi je sa smijeskom. - Mozda misle da ces
zauzeti neko mjesto na koje oni pucaju.
Nekoliko dana niko mi nije davao nikakve zadatke, a nacelnik za
operativno-nastavne poslove, Ragib Dizdar-Cajan, nedavno presao iz HVO-a,
kad me vidje, iznenadi se:
- Otkud ti ovdje?
- Dosao da se stavim na raspolaganje.
- Odakle ti unilorma?
- Dobio.
Malo posuti, faca mu vrlo stroga i ozbiljna, gleda me kao da me
prije nije vidio:
- U radni vod! - odsijece.
- Peke, Cajane, - uzvratih ostro i razocarano. - Ako sam tu
najpotrebniji, peke
dzanum.
Nisam rasporeden u radni vod, valjda zato sto se za to Cajan nije
pitao. Zamjenik komadanta, Dzemil Sijercic me pozvao i oprezno otpoceo
razgovor o mom angazmanu.
Nije me iznenadilo kad mi je preporucio da ne trazim neku vecu
funkciju "radi ocuvanja jedinstva u Komandi".
- Ako te, veli, stavimo na neko vazno mjesto, moze doci do
razbijanja jedinstva.
- Pukovnice, - odgovorio sam ozbiljno i ostro, - ja sam dosao da
se stavim na raspolaganje. Dajte mi da nesto radim. Vec je skoro mjesec
dana da sam ovdje, a ne znam
sta cu raditi. Nisam dosao po funkciju. I ne zelim je, uostalom.
Pukovniku, vidim, lahnu pa opustenije nastavi razgovor:
- Uskoro bi trebao dobiti naredbu o postavljenju. Sta ti mislis?
- Poslovi morala, kazu, ne idu bas najbolje. Ja irnam afiniteta
za to. Bicu referent Muharernu Behramu, ako moze. Mogu mu dobro pomoci.
Postavljen sam, nakon sto sam ovo ponovio na sastanku Komande, na
mjesto referenta za bezbjednost sa obavezom da formiram i osposobim vod
vojne policije. Bio sam zadovoljan iako sam trazio drugi referat,
ali je u meni bilo dosta gorcine i razocarenja, pa i straha. Zar ljudi
misle da se sada treba boriti za polozaje, kao da je sve vec gotovo i
samo treba umarsirati u Stolac i biti hadzija, a rat jos nije ni poceo.
Jos u avgustu ili septembru, HVO nije dao da Brigada dode na Domanovice,
po cijenu rata, komandanta Pizovica sa pratnjom vec su hapsili i drzali u
zatvoru nekoliko dana.
Policajci su vec bili odredeni. Najbolji borci, njih desetak.
Hrabri su, ali nedisciplinovani. Nusret Balavac im komandir. Vrlo ziv i
veoma hrabar momak, ali plah, cini mi se. Leki i Isma nestasni i
opusteni, ne dolaze na nastavu. Neki od njih vole popiti i napraviti
nestasluk, pa i incident na punktovima HVO-a, narocito u Pocitelju gdje
bi isli na "opustanje".
Cerin bataljon drzi liniju na Rotimlji i kotu 690. Ima nekih
problema, ali Cera to nekako rjesava.
Sijercic radi na uspostavi vojnickog ustrojstva Brigade i stalno
je u papirima. Pizovic ide na pregovore sa s Lasicem ili u Korpus i
pokusava da uvede Brigadu u Stolac, bez ikakvog pomaka, naravno, Mirsad
ponekad navrati; Bucman sa Dinom vodi knjige Brigade, cesto sam sa njima
jer nemam svoje prostorije, a tu mi nekako najzgodnije
pripremati nastavu za policiju, koju sve teze okupljam jer dobijaju neke
druge zadatke ili su slobodni; Huso ustrojava sluzbu bezbjednosti u
papirima, jer smo u njoj samo nas dvojica; Smajo je obavjestajac,
priprema izvidace; Muharem Behram obilazi porodice poginulih i ranjenih;
Cajan je najvise na Rotimlji i uglavnom se ne slaze sa Sijercicem, ne
trpi autoritete, Asim Suta vodi pravne poslove i snalazi se kod HVO-a za
propusnice koje nam sluze za odlazak familijama na more, ako nas
komandant pusti...
Pokusavao se uspostaviti neki sistem, mada su prosla tri mjeseca
od formiranja brigade. Sve mi se nekako cini sporo i kilavo.
Kudra Pajo mi se jedamput zali kako nema gdje spavati, kako ne
zna, a niko mu ne zna reci, sta ce raditi i nista mu ne valja.
- Mon ser, tako ga je zvao jedan profesor francuskog Crnogorac
Mitar, (u nasim skolama u Stocu su nekad bili sve sami Crnogorci), - Ne
valja ni meni. Ali, ovo je nasa
vojska. Nema druge. I treba popravljati.
- Imas pravo - prihvatio bi, ali opet bi ostala ljutnja sto ne
pruza vise, a osjeca da bi mogao.
Vojnicko ustrojavanje "Bregave" tesko ide, osjeca se to i po
nedisciplini i po nemoci da se sprijece odlasci nekih nasih vojnika u
HVO, i postojanju nekih grupa koje zele voditi kadrovsku politiku u
Brigadi, i po pojavi da oruzje Brigade nestaje (Huso i ja ustanovili smo
da se prodaje, a od tih para se pojedinci provode u Pocitelju), i po
netrpeljivosti izmedu pojedinaca u rukovodstvu, i po ukupnoj klimi i po
gubitku kote 690, vrlo vazne, kako zbog polozaja tako i zbog ugleda koji
smo gubili, sto je HVO-u dalo povoda da nam debelo zamjeri.
U jednom od rijetkih razgovora sa Ragibom, predlozio sam mu da
povedemo akciju prikupljanja pusaka koje HVO jos nije bio stavio pod
svoju kontrolu. Dosao sam do nekih podataka o tom i trebalo je pokupiti
ono sto se moglo. Svidjelo mu se i pred komandantom odobrio rekavsi:
- Onda te necemo smijeniti. Ostajes na svom mjestu.
Iznenadio sam se njegovoj uvjerenosti u svoju veliku moc. On,
dakle, vuce kadrovske poteze. Ili zeli da ih vuce. Komandant suti, cekam
njegovu reakciju. Nema je. Odgovorih, pomalo ljut, pomalo razocaran:
- Nemoj me stedjeti, Cajane. Promijeni ti mene, ako ne valjam.
Sve promijeni, ako ne valja i ako imas druge ljude.
Promijenio je samo Cernicu. I postavio na mjesto komandanta
bataljona Ziju Boskaila.

Pokusavali smo stalno ostvanti kontakte sa Muslimanima u HVO-u i
osiguratiti njihovu saradnju i kordinaciju u slucaju eventualnih sukoba i
nesporazuma.
U prvom ozbiljnijem i duzem kontaktu sa komadantom pitao sam ga
radi li se ista sa Muslimanima u HVO-u.
- Imamo u planu od njih formirati bataljon. U toku su razgovori i
priprema Ijudi. Ragib to radi. Mislim da je on najbolji.
Znajuci jos od ranije da je u Cajana sve golemije nego sto jest,
upozorio sam
ga:
- Sve se to mora provjeriti. Moze da bude veoma dobro, ali Cajan
voli pretjerivati. Narocito u prici. Sve mu je "na kub".
Cini mi se da mi je povjerovao, jer je u tom smislu poceo
kontinuirano razgovarati sa rukovodstvom SDA u Stocu, a meni je u martu
1993. dao zadatak da ispitam dokle je ta aktivnost dosla.
Potrazio sam Ibru Mahmutovica, koji je trebao da preuzme komandu
nad tim nasim tajnim bataljonom. Uvjeravao me Ibro da sve ide kako treba,
ali petnaestak dana kasnije me potpuno razocarao rekavsi da je ta nasa
ideja neizvodiva jer nasi najvazniji ljudi u HVO-u su pod kontrolom i ne
smiju nista poduzeti.
- Razgovarao sam sa mnogima, najvise sa Mirsadom Mulacem. Nema
efekta. Cak mislim da me "otkucao" u HVO, - zabrinuto mi je odgovorio.
Prenio sam sve komandantu, a on je onda sve svoje aktivnosti
usmjerio, sada mnogo agresivnije, na SDA. Uputio im je i pismo u kome
zahtijeva puni angazman Stranke. Dobio je i odgovor da je sve u redu i da
ce sve ici po planu.
Ne znam jesu li napisali po cijem. Bili su u pravu ako su
napisali da ce sve ici po planu HVO-a. Jer svi su, nakon naseg
zarobljavanja, razoruzani i pohapseni bez ispaljenog metka.

Bez obzira sto smo u zatvoru, osim necasnih izuzetaka, bili veoma
korektni jedni prema drugima, sto smo i ono posljednje dijelili s
prijateljem, sto nas je ustaski teror natjerao da jedan drugog mnogo vise
i cijenimo i volimo nego ranije, sto smo bili spremni oprostiti i velike
greske i nekorektnosti iz proslosti, nisam mogao a da ponekad ne bocnem
Cajana.
Zvao sam ga i Velikom Magom, i poglavicom Krivi Stap, jer je,
glumeci teskog ranjenika nabavio i nekakvu stapinu, i velikim Napoleonom,
a u vrijeme nase setnje, dok je on bio u celiji, ispod prozora sam ga
pozdravljao:
- Ave, Cajane, morituri te salutant!
- Tvojim sevepom! - dodavao bih.
On bi nesto odmrmljao iznutra i sve bi se zavrsavalo smijehom.
Nije se ljutio. Razumio je. I sazrio, cini mi se. I atmosfera u kojoj se
sve vise osjecao miris slobode ucinila je da i ono malo moje zlobe
prekrije sala, pogotovo sto su takvi moji nastupi bili suvise teatralni.

Nova posjeta Crvenog krsta dogodila se neposredno prije razmjene.
Njihov nastup je jasno govorio da je sloboda blizu.
Opet ista sefica i opet isti prevodilac, Hivzina ljubimica i
Letina poznanica. Govorili su nam o lijevoj obali, o zestokim okrsajima,
o tamosnjem siromastvu i gladi od koje ljudi umiru, a obecavali da ce,
ukoliko se dogodi razmjena i mi se odlucimo za trece zemlje, obezbijediti
i nasim porodicama da sa lijeve obale dodu u trece zemlje:
- Spajanje porodica, - vele.
- A mozete li, pitam seficu - spojiti moju porodicu koja je u
Hrvatskoj sa mnom, ako odem na lijevu obalu?
- Ne - kao iz topa odgovori sefica
- Hvala vam lijepa, odgovorih ironicno, a sefica, nakon krace
stanke nastavi da objasnjava:
- Znate, mi to ne radimo. Tamo su jos borbe i mi ne zelimo
dovoditi ljude na nesigurna podrucja.
- Ne trebate se truditi, gospodo, jasno je. Hvala.
Prvi put sam na vlastitom iskustvu osjetio medunarodnu zavjeru
protiv mog naroda i protiv drzave BiH. Raseljavaju nas. Planski.
Ucestvuju perfidno i snazno u genocidu sto je poklopio cijelu zemlju i
bosnjacki narod. Razlika izmedu njih i cetnika i ustasa je samo u metodi.
Ovi nas ne ubijaju nego kao spasavaju. A da su nam te famozne "trece
zemlje" ponudili u vrijeme kad je nasa sudbina bila neizvjesna, svi bismo
jedva docekali.

Dugo vec ne vodim dnevnik. U zatvoru nisam smio, nakon izlaska mi
se nije dalo, nesto zbog velikog posla, nesto zbog mog psiholoskog
stanja, koje je bilo prilicno lose. Ocekivao sam radost zbog konacnog
oslobadanja, a dozivio sok zbog haosa koji sam zatekao. Dodatno me
opterecivala cinjanica da mi je porodica jos u Hrvatskoj i da je nemoguce
da se prebace ovamo. A i gdje bi? Kod rodice Remze jedva je bilo mjesta i
za mene. Puna joj kuca izbjeglica, rodaka sa Domanovica, a u stanu koji
mi je njen muz, Ibro Zuhric, cuvao smjesteni neki Mostarci, Hojlasi.
Istina, imaju kucu, ostecenu doduse, ali nemaju namjeru da napuste stan.
U zatvoru sam, kad bi mi se javila nada da cu jednom, ipak,
izaci, bio svjestan, to sam i ostalim cesto govorio, da ce nakon naseg
izlaska tek nastati problemi, da sada imamo
samo jedan: izlazak na slobodu, a onda nas ceka muka oko sastajanja sa
preostalim dijelom familije, sa gladu, sa smjestajem, sa angazovanjem...
Nismo cak znali ni sta nam je od porodica ostalo. Istina, ja jesam, ali
oni cije su familije bile na lijevoj obali nisu znali skoro nista. Samo
to da je bilo stravicno visemjesecno granatiramje i zestoke borbe sa
silnim zrtvama. Poneko bi u Ljubuskom saznao ponesto, ali uvijek lose.
Beso Halil je dobio vijest da mu je poginula sestra, Leki cuo za smrt
majke. Mene je duboko potresla vijest da mi je brat Muharem sa zenom i
djecom otisao u Ameriku. Nisam znao da li te noci, jedne od mnogih
neprospavanih, placem od radosti sto su se svi spasili ili od tuge sto ih
mozda vise nikad necu vidjeti.

19. III '94.
Jutro u zatvoru u Ljubuskom. U spavaonu ulazi strazar Milos i govori:
- Spremajte se, idete u Mostar, - a u glasu mu nesto dobro, kao
da se i on necemu raduje.
- Mora da je razmjena - glasno prokomerttarisa Ipe, a Milos se
samo osmjehnu. Znali smo da jest. Kasnije nam Milos to i potvrdi, ali nas
i uznemiri jer rece da nece ici svi.
I svako od nas je pomislio da je bas on onaj sto ne ide.
Postrojise nas u dvoriste, dode i upravnik, Skender, onako strog
i ozbiljan, saceka da utihne zamor i obrati nam se:
- Idete u Mostar na heliodrom. Tu cete cekati razmjenu. Oni koje
procitam neka idu u autobuse. Koje ne procitam, ostaju.
Nastade muk. Nakon krace pauze koja mi je izgledala kao vjecnost,
poce i citanje. Od silne zelje da cujem svoje, nisam slusao ostala imena.
Samo sam vidio da iz stroja izlaze i Cernica, i Pizovic, i Zujo... Kad
konacno cuh kako Skender izgovori i moje ime, zgrabih stvari i kao vjetar
poletjeh prema autobusu, parkiranom odmah do zatvorskih vrata. Autobus je
vec bio pun. Ipak se nade mjesto i za mene. Niko nista ne govori, ali se
na svacijem licu vidi radost. Znali smo da je ovo definitivno, ne samo
zbog Vasingtonskog sporazuma za koji smo znali, nego zbog atmosfere, zbog
korektnog, rekao bih cak srdacnog odnosa strazara prema nama.
Neizmjernu, silnu radost bliske slobode kvarilo je saznanje da su
u zatvoru ostali Mirsad Mahmutcehajic, Zijo Demirovic, Hamdija Jahic i
Dzevad Mujanovic, za koga
se govorilo da je, kad je bio uhapsen, pokusavajuci samostalno da izvuce
zenu iz ustaskog zatvora, odavao HVO-u nase polozaje u Mostaru, ali smo
nekako bili sigurni da ce uskoro i oni biti pusteni.
Na heliodromu su nas strpali u jedan od podruma. Poznata slika.
Beton i nista vise. Vrata ne zatvorise. Cekamo. Nakon otprilike dva sata
ulaze neki strazari i poznata gospoda iz Crvenog krsta. Dijele nam neke
formulare, a prevodilac objasnjava da treba pismeno da se izjasnimo da li
zelimo na lijevu obalu ili u trece zemlje. Mozemo se odluciti cak i za
ostanak na podrucju pod kontrolom HRHB. Kakva ironija. Kad odose, nastade
medu nama zamor, skoro galama. Svako svakoga pita gdje ce, sta planira,
sta ocekuje... Doktor Kapic sa grupom Stocana eutoricno dize ruke i
zamahuje po zraku, kao kakav fudbaler kad zabije vazan gol, uzvikujuci:
- Lijeva obala, nego sta!
Doktor Boskailo potisten, suti, nesto ponekad sapne. Vidim, mogao
bi za porodicom van. Za doktora Veledara vec svi znamo da ce u trece
zemlje, u Sarajevu mu nista nije valjalo, a i porodica mu vani.
Predadosmo papire. Opet cekanje. Kad nam se ponovo obratise,
prevodilac nam saopsti:
- Samo devetnaest se izjasnilo za trece zemlje. Imate jos vremena
da promijenite misljenje.
Ne promijeni ga niko, a bilo nas je vise od osamdeset. Bi mi zao
sto Boskailo ide van. Ode i Suta, i doktor Veledar, ode i Ekrem Pekaz,
moj nekadasnji pomocnik. Odose porodicama. Razumio sam ih. Bio sam i sam
u nekoj trenutuoj dilemi. Prije cu se sastati sa svojim ako odem van, ali
onda ko zna kad cemo opet ovamo i hocemo li uopce
moci.
Pred Narodnim pozoristem u Mostaru zadnji sam sisao sa
UNPROFOR-ovog kamiona. Ceka nas Mostar i Capljina i Stolac, hiljade
ljudi, hiljade zagrljaja, milioni suza. Nikog od mojih. Ne znam gdje cu.
Jasminkini su u Blagaju, ne mogu tamo pjeske, pogotovo sto imam i nekih
stvari. Pride mi Dina, poljubi me radosna, a onda se pojavi Smajo Cerkez
i uputi me na neki kamion za Blagaj. U kamionu Zenda, govori mi skrto o
haosu i siromastvu naseg naroda. Skoro da ga i ne slusam. Mislim na moju
zenu i djecu, na majku, na brata u Americi, na suru koji me nije sacekao.
Da nije bolestan ili previse slab?
Jasminkine sam, uz Zendinu pomoc, pronasao u Velagica kuci. Ne
znam jesu li se vise obradovali meni ili onim sitnicama sto im je kcer
poslala onom nasom vezom iz Ljubuskog, kafa, secer, kalodonti, cetkice,
sapuni... Svi mrsavi, aveti.
- Bili smo puno slabiji. Sad smo dobri, - veli mi punica kad je
vidjela moje zaprepastenje.
- Halil je jedva kutarisao. Svi smo mislili da ce umrijeti, -
dodade kad sam poljubio punca. Ne bih ga poznao da sam ga negdje drugdje
sreo. Svastika Remza kao starica, mrsava do uzasa:
- Vise od nervoze i sekiracije nego od gladi, - veli.
- Kcer joj, Elharuna, dugo iscrpljivana temperaturom kojoj nisu
nikako mogli pronaci uzrok, sutljiva i tuzna:
- Cezne za babom. Dugo ga nije vidjela, a ni brata Haruna, -
objasnjava Remza.
Mislim da joj je i moj dolazak uzburkao osjecanja. Otac joj nije
vise u zatvoru, ali ne moze do njega u Zagreb, niti do Haruna u Njemacku.
Ko zna sta se sve jos u njezinoj
pametnoj i lijepoj glavi dogada. I mladic joj je u Americi. Deportovan sa
Korcole.
Sura Mustafa se nije puno promijenio. Vazda je bio mrsav i
sutljiv. Cekao me, veli, pa kad nisam stigao u prvoj grupi, mislio da
necu ni doci:
- Ko se jos i tebi nadao? - pola u sali, a pola ozbiljno, zavrsi
objasnjavajuci svoj nedolazak.
Nisu me previle zapitkivali. Osjetili su da sam i umoran, i
razocaran i tuzan. Kratko sam im govorio o logoru. Vidjeli su i da ne
volim o tome pricat. Na spavanje smo otisli s prvim mrakom. Svijece su i
tada bile pravo bogatstvo.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNeT KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 20 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

20. III '94

U blagajskoj carsiji puno svijeta. Da nije onih u uniformama
posmislio bih da je pazarni dan i da smo u Stocu. Sve me nekako podsjeca
na Stolac, narocito ljudi koje sam dobro znao, ali mnogim nisam znao ime.
Pruzaju ruke, pozdravljaju, pitaju za logor... cini mi se da mi se
raduju. Pozivaju me na kahvu, na rucak, ne onako reda radi, vec zaista
srdacno, u ocima im to vidim i sigurno se ne varam. Sretan sam sto su
spremni ponuditi i ono zadnje sto imaju, jer tada jos uvijek na ovim
prostorima nema nicega.
- Malo je bolje nego je bilo, ali vidis da ni sada nema - rece mi
punac kad sam ga pitao kako zive, a oni su se malo bolje snasli nego
vecina naroda. Sura dobijao nesto od vojske, doktor Milavic, sin njihove
gazdarice Sabire, prilicno podopirao sve njih, a i Halid, nas prijatelj,
Capljinac koji je stanovao s njima, prilicno je snalazljiv. I opet nema
dovoljno.
- Sad je dobro, hvala Bogu, - dodade Remza, pa nastavi:
- Ono sto smo prozivjeli od avgusta do marta ne d'o Bog nikom. Ni dusmaninu.
- Dao Bog dusmanima - upade punica Saja, inace majstor za
upadanje u razgovor. - Dao im i gore. Ja bih ih mogla gledati kako se
pate isto kao i
mi.
Kad dode opet do rijeci, Remza nastavi, smireno, tiho, saburli:
- Morali smo jesti travu. Samo neka nije otrovna. Prevrni je na
suhoj tavi i onako jedi. Jedes je, a ona tebe jede. Makaron je bio pravi
luksuz.
- A je li se igdje ista moglo kupiti? - pitam.
- Jest. Bilo je nesto po svercu, ali odakle? Vreca brasna hiljadu
maraka, a u dede oteli svaku paru. Mi ostali nismo ni imali.
Dedo, moj punac, kao da osjeti malo prigovora u Remzinoj prici,
prekide je:
- Drugima su oduzeli puno vise. Hiljade maraka i zlato. Ja sam
jos dobro prosao. Samo sesto.
- Kad nisi imao vise, - dodade punica. - Da si imao milijun sve
bi ti nasli.
Dedo samo odmahnu rukom i ne imade snage da se nastavi prepirati,
sto dobri starac inace nikad nije ni volio. Samo jos rece:
- Eto, ja sam kriv.
Remza opet nekako dode do rijeci:
- Cuo si za ove nase Ijude sto su umrli.
- Jesam. Za mnoge sam se iznenadio. Turcin, Mustafa, Juso...
- Svi su umrli od gladi. Turcin je bio bolestan, ali bi sigurno
jos pozivio da je imao sta jesti. I Mustafa Mravonja je umro od gladi.
Svi. Ima mnogo urnrlih i Capljinaca i Dubravaca
- Prvo sto sam vidio u Blagaju je harem sa stotinama svjezih mezara.
- Najgore su granate - opet upada punica i nastavlja pricu kako
je "veber" pogodio i njihovu kucu, kako je Daja, moj sura, velikom srecom
ostao ziv i nepovrijeden, kako su morali danima i nocima biti u pecini i
crkavati od leda, gladni i prestraseni, a kako je Halil silno bolestan i
svi su mislili da ce umrijeti, pogotovo sto se "n'akav pusco", kako je
Elharuna bila nervozna, i sad je, a Daja opet k'o niko, samo suti i muli,
pa nemas s kim ni progovoriti.
- Onda bi bolje bilo, neno, da ti je dosao drugi zet. On umije s
tobom pricati, a ja sam ti k'o i Daja.
- Nisi, ne d'o Bog. Ne pricas ni ti puno, ali ovaj... Da Bog
sacuva. K'o mumija.
- Tebi bi, stara, trebao neko ko se nikako ne dune. Samo kako bi
onda ti dosla do rijeci? - nasali se Daja i svi se nasmi)asmo.
Vec je padao mrak, a meni se nije islo na spavanje. Htio sam da
mi Remza prica o svemu sto se dogodilo. Umjela je lijepo pricati.
- Vala, Sajo, mozemo potrositi jednu svijecu veceras, - svecanim
glasom se oglasi Sabira Milavic, lijepa i inteligentna starica, njihova
gazdarica. - Ne dolazi ti zet svaki dan iz logora. I prica se nastavi:
- Ima nena pravo. Najgore od svega su granate, ali vise
psiholoski. Od eksplozije umires od straha, krv ti se ledi u zilama, ali,
je li to Bozije davanje, sta li, malo je naroda
stradalo od njih. Sjever, Hivzo Buzaljko, dvogodisnji unuk Hase
Eminovica, Birin sin Cama i jos neki ljudi koje ne znam. Puno ih je,
istina, ranjeno, puno ih je pokosio i snajper, ali najtuznije je bilo
umiranje starica na putu od Bune, gdje su nas bojovnici po najvecem
zvizdanu iskrcali i uz pucnjavu zatjerali prema Blagaju. Da si samo vidio
Zaremu Miljanovica i uzas na njezinom licu i ocima kad nije znala koga ce
ostaviti na putu, majku ili dvoje male djece. Nekoliko puta je trcala cas
tamo cas ovamo, bila izgubila djecu, i dok ih je pronasla izgubila majku.
A meci iz ustaskih automata stalno fijucu oko nas i svaki cas gledas hoce
li te pogoditi. Pogodili su neke, neke ranili, neki su ostali na tom putu
zlocina i uzasa zauvijek.
- Umalo i Halil nije ostao - prekide je opet Saja. - Da nije bilo
Adnana Dzaninog, Bog mu dao, ko zna sta bi bilo sa njim. Pojavi se u
uniformi Armije i k'o da me sunce
ogrija.
- Sa njim ili s tobom? - preuze opet Remza.
- Elha i ja smo mogli izdeverati s jednim. Adnan je mamu
natovario u kariolu i mi smo onda sa babom lakse izdeverali. Onda u
Blagaju belaj oko smjestanja. Daju nam neku sobu gore visoko u brdu, sta
cu sa ovim duturumima, - nema vode, nema nista, ne mogu ni izici uz onu
onoliku stranu. Smjestismo se na kraju, uz dozvolu Safeta Oruce-vica,
ovdje, u njegovu kucu.
- Znas ti, begovice, gdje ces. Podsjeca te na Begovinu, - nasalih
se. Remza se smijesi, ali ne sakri gorcinu i tugu. Zastade malo, valjda
da zaustavi suze sto su joj navirale:
- Gledala sam kako gori. - I zagrcnu se. Razumio sam njezinu bol.
Sav svoj zivot, svu snagu, mladost i novac ulagala je u kucu u Begovini.
I sve je progutao plamen ustaske mrznje, mrznje svega sto je nase,
bosnjacko, muslimansko, tursko, nekrscansko. A Begovina je bila biser.
- Nemoj misliti o tome. Htio sam je utjesiti, pa rekoh jos, mada
sam znao da je nesuvislo:
- I moja je planula i mnoge druge...
- Hvala Allahu dz.s. - nastavi moja svastika - svi smo ostali
zivi i to mi je utjeha. Jest da smo rastureni, Harun u Njemackoj,
Fahrudin u Zagrebu, a Elha i ja ovdje, sastacemo se, ako Bog da.
- Da, to je najvaznije - rekoh na kraju, misleci na svoje sinove,
zenu i majku u Gradcu, u Hrvatskoj, i na brata Muharema i njegove u
Americi. Te noci nisam mogao zaspati.

25. III '94.

Vec nekoliko dana cekam Bajru Pizovica da zajedno odemo kod novog
komandanta 42. b.b., bivse "Bregave". Mora da nema cime doci iz Mostara,
a pjeske je daleko, pogotovu za nas logorase. Uspjeli smo se nekako
sastati, cak se i ubaciti u jedan kamion sto je iz Blagaja vozio hljeb za
vojsku u Vranjevice. Usput mi Bajro rezigniran kratko procijedi:
- Znas li, Benca, gdje su sad oni sto mi mislimo da su bar u
zatvoru, u nasem zatvoru?
Otprilike sam znao sta hoce da kaze, ali sam odgovorio:
- Ne znam.
- Evo ih po brigadama i po MUP-u, i jos su komandanti i komandiri.
- Valjda ljudi jos ne znaju. Sve ce se dovesti na svoje mjesto, -
rekoh, a ne mislih tako.
I sam sam bio vec iritiran slicnim saznanjima, ali sam mislio, i
sada tako mislim, da ce sve jednog dana zaista doci na svoje mjesto i da
sada nije trenutak da se gube neki ljudi. Mozda su upotrebljivi i
shvatili su svoje zablude i greske.
Pizovic je bio prilicno sutljiv i nije dalje insistirao na toj
prici. Ni kod komandanta nije o tom govorio, ali sam zato govorio ja.
Rekao sam mu svoje videnje pada komande "Bregave" i brigade kompletno,
rekao sam mu i ljude koji po mom misljenju nisu odgovorili zadatku.
Komandant Sejtanic nam je govorio o silnim teskocama na koje je, kad je
prekomandovan iz Dreznice, nailazio u cuvanju Brigade, bolje reci
njezinom ponovnom formiranju, o nedostatku ljudstva, oruzja, hrane... A
sve je trebalo organizovati i prikupiti pod stalnom kanonadom HVO-a. I
jos je trebalo pomoci oko ishrane civilnog stanovnistva, a ni sami nisu
imali dovoljno:
- Nismo imali puno, ali narod nije imao nista. Vrlo cesto se
desavalo da narod po cijeli dan ceka kutljacu rijetke corbe i ne obazire
se na granate. Ipak smo opstali, - zavrsi svoj komentar komandant.
- Veliki je uspjeh sto je Brigada uopce opstala i ja vam,
komandante, cestitam - veli mu Pizovic, a ja dodadoh:
- A ja se pridruzujem cestitkama.
- Moram vam reci - nastavi Sejtanic, nije to samo moja zasluga.
Vrlo sam zadovoljan doprinosom svih mojih oficira. I njihovim sadasnjim
radom.
To je bio kraj naseg razgovora. Malo me zacnu ovaj komentar, ali
nista ne rekoh, jer je mozda ipak sve tako kako nam je rekao.
- Cu li ti, Benca, ono? - progovori odmah na stepeni-cama, dok
smo izlazili, Pizovic.
- Svi su mu sjajni.
Naglasi ono svi. Osjetio sam gorcinu u njegovim rijecima.
- I tebi su na Gubavici bili sjajni. Je l'de?
Ne rece mi nista, samo me ljutito pogleda. Nastavih, vise da ga
odobrovoljim:
- Ima Ijudi, Pizovicu, koji tako sjajno simuliraju sposobnost,
hrabrost, pa i patriotizam, a narocito odanost, da ljudi koji su im
nadredeni steknu dojam da je zaista sve onako kako im glume. U odsudnom
trenutku obicno se sve to rasprsi, a posljedice zablude mogu biti
katastrofalne. Nemoj misliti da je ovo tebi "sipka", ali mozda su se za
ovu godinu dana stvari zaista promijenile.
- Daj Boze da je tako, - odgovori mi moj bivsi komandant, sretan
sto Brigada jos postoji, a zabrinut zbog mogucnosti ponavljanja greske u
procjeni ljudi, koja se njemu dogodila.
Ipak sam bio zadovoljan. Napravljena je 42. brdska od niceg, a
sad vec ima i ljudstva koje se i dalje povecava nasim pustanjem iz
logora, bice vise i oruzja, svi cemo pomoci u njezinom jacanju, moral i
vojske i naroda je, pored svih muka, na velikoj visini.
- Opstacemo, - rekoh kratko komandantu Pizovicu.
- Vjerujem u tvoje procjene - odgovori mi, a onda se rastadosmo.
Ja opet u Velagicevinu, on u Mostar.

30. III '94.

Vec nekoliko dana sam u Blagaju. Htio bih u Mostar, ali nemam
prevoza, a pjeske se ne usudujem. Ako bih i mogao otici, sigurno se ne
bih mogao vratiti. Jos nemam toliko snage. A i svaki dan ocekujem da se
iz Sarajeva vrati Seka, moja dobra prijateljica, za koju sam cuo da je u
vrijeme najgore torture HVO-a u Stocu imala snage i hrabrosti da im kaze
kako se ponasaju kao divljaci i primitivci, cak i da pokusa da iz zatvora
izvuce nase ljude. Ostavio sam joj poruku da me posjeti kad dode.
Dosla je cim je stigla iz Sarajeva. Bila je puna utisaka sa
susreta sa nasim ljudima, sa svojim bratom i njegovom porodicom, sa
Sarajevom.
- Sarajevo je, veli, Holivud, Pariz, London prema Mostaru. A i
ono je strasno, opustjelo, u strahu i jos gladno.
Gledam je iznanaden. Znao sam da je oslabila, morao sam znati,
ali nisam ocekivao da ce joj nekad prepune pantalone biti skoro prazne.
Bila je mnogo starija od sebe, ali je ostala ona njezina zivost i veselost.
- Bice ovo opet popunjeno - govorila mi je kad je vidjela kako
gledam u pantalone sto vise na njoj i smijala se.
- Kao da si i ti bila u logoru - rekoh, a ona ce opet:
- Ne mislis valjda da se od trave deblja. Sretni su bili oni sto
su imali malo mekinja. Da vidis kako je sladak hljeb od mekinja.
- Pricaj mi o Stocu.
- Sta te zanima? O cemu ces?
- Ljudi, dogadaji, paljevine, hapsenja, atmosfera. Sve me zanima.
Pricaj po svom izboru.
Potegnu duboko dim Walter Wolfa, sto sam joj ponudio, donio sam
iz zatvora cijelu "steku", uzeljela se, veli, prave cigarete, pusili su
suho lisce, pihnu gutljaj kahve, namjesti se na kaucu:
- Ovo je pravi ceif.
- Pricaj, - velim joj nestrpljivo.
- Prvog sedmog je pocelo. Dotle znas otprilike kako je bilo.
Pucnjava, ustaske pjesme, poneka bomba, Boga mi i granata odozgo. Malo ko
od nas Muslimana je izlazio van. Strah. Tog jutra, taman pijem kahvu, kad
moja Ada uletje usplahirena: "Mama, hapse muskarce". Skocih na avlijska
vrata i pogledam kroz jednu od rupa sto su ih geleri izbusili. Vidim onog
tvog bivseg nacelnika Peru Raguza, kako li se zove, i onog crvenog,
debelog, Jozo mu je ime, cini mi se i on je radio u policiji, pred
Inkosom. Pero mahnu rukom, a nekoliko vojnika, policajaca, sta li su,
doletje i rasporedise se na razne strane, prema kucama. Malo zatim,
trojica zalupase i na moja vrata. Ne bi mi prijatno, gadno izgledaju,
ozbiljni, mrki, oci im sjevaju mrznjom ili necim slicnim. Pitaju, ima li
muskaraca, ja im kazem da nema, umirem od straha da mi ne nadu cijeli
paket "Ljiljana", znam da su alergicni. Pregledase kucu, ne nadose nikog
i odose. Ne vidjese "Ljiljane" ni pistolj sto je stajao kraj televizora.
I ja ga primijetih tek kad su izasli. Moja Ada izletje za njima, dijete,
znatizelja u njoj veca od straha. Malo zatim ponovno dotrca: "Mama,
odvezose pun kombi. Poznala sam onog Mulaca, Halilovog sina". Ada je
"registrovala" jos dva kombija tog dana. Sjutradan se postupak ponovi, a
onda nastade u carsiji nekakvo zatisje. Poneko opet poce izlaziti, sta ce
narod, mora se donijeti voda iz carsije, sa sahta, nigdje drugdje je
nema. Tako saznadoh da je cijeli grad uhapsen, saznadoh i za neke koji su
se sakrili i izbjegli hapsenje. Poce i negodovanje zena, ponekad i
glasno, pocesmo se i skupljati u manjim grupama, a onda neka, ne znam
vise ni koja, rece da je Pavlovic pozvao zene na nekakav razgovor. Krenu
nas desetak Podgrad, znas gdje je Pavlovic bio smjesten, pa pored zgrade
MUP-a, a pred zgradom puno policajaca, dobacuju, smiju se, vrijedaju.
Jedan od njih, krupan, mastan, radio je s tobom u policiji, mislim da mu
je ime Jerko.
- Pljosnate glave? - upadoh.
- Jest, taj.
- Sutalo. Jerko Sutalo. Od svih slova U mu je vazda bilo
najdraze, - nasalih se.
- E, on. Glasno rece: "U Kakanj cete, balinke." Nismo se
obazirale. Prodosmo, a Podgradom nema Pavlovica, ali ima stotine zena.
Cijeli Stolac, cini mi se. Kad smo shvatile da Pavlovic nece sa nama
razgovarati "preselile" smo pred Opcinu. Ne sjecam se cak ni je li neko
rekao da idemo tamo ili je sve bilo stihijski. Ni tamo niko nece da
razgovara s nama. Poce i galama, protesti, poneka i psovka: "Vratite nam
muzeve!" "Vratite nam sinove!" "Gdje ste ih odveli?" "Ovo je nas grad",
pa onda: "Ustase! " "Majku vam jebem ustasku!" "Jebo vas Tudman!"...
Svasta. Odnekud dode transporter. Okrenuse cijevi prema nama, stvori se
dosta i vojske, policije, ali se zene ne smiruju. Odnekud se onaj
novinar, Ivo Raguz, nade medu zenama, a one graknuse na nj. Vidim
izbezumio se, izvadi pistolj. Ko zna sta bi tu bilo da jedna ne viknu:
"Pustite gariba, vidite da je umro od straha, gace mu se tresu." Okanise
ga se, a onda nekolike uletjese u opcinu. Nastade krs, psovke, galama i
lomljavina. Pobacase sa stolova sude za kahvu, masine, papire... One
dvije-tri nase, sto su tamo radile, nakindurene i napirlitane, umrle od
straha. Gadure. Zamalo ih ne raskidosmo. Nekako se sve smiri, Plavi
Maric, onaj Misanov, primi nekoliko predstavnica, obeca da ce vidjeti sta
je s muskarcima jer kao ne zna on nista i misli da je to tek tako,
privremeno, radi nekih saslusanja i informacija.
Razidosmo se.
Sjutradan me pozvase u MUP. Dugo sam cekala pred zgradom, prolaze
policajci i bojovnici, niko mi se ne obraca, niko ni ne pozdravlja, a
mnogi me znaju. Pride mi samo Andrija Stankovic. Kad me uvedose, u
kancelariji sjede cetverica, poznam Peru i Jozu, znam i onog celavog sto
nikad ne skida sesir, Boska, on me i ispituje. Vidim kako sumnjaju da sam
ja organizator mitinga.
"Sta si trazila, kad ti nemas nikog svog u zatvoru?" pita me.
"Svi su oni moji, gospodine, moji prijatelji, komsije..." odgovaram.
"Znas li ti, gospodo, da sam ja bio u cetnickom zatvoru i da za me niko
nije smio ni mogao ni upitati?" Nisam nista odgovorila, samo sam
pomislila kako je ovo isto, ono cetnicki zatvor, ovo sada ustaski. Nije
vise bilo dileme. Na kraju mi je samo rekao: "Ako se ovo ponovi, bice
puno krvi. Pucacemo. " I pustise me.
- Jesu li jos koga privodili? - pitam je, a pred ocima mi Marijan
Prce kako dolazi po moju zenu, misleci da je i ona tu u Stocu, i da je
jedna od organizatora. Mislili da je dosla s mora radi mitinga. Pobrkali
je sa sestrom Remzom koja je bila u Stocu. Seka malo zastade, zapali jos
jedan, a njezina bolesna mater Fata, starica od osamdeset sest godina,
poluglasno procijedi:
- Jebo im pas mater ustasku - i teskom mukom pokusa da se
pridigne. Seka skoci, podize joj glavu, podmetnu jos jedan jastuk:
- Bolesna je, ne moze maknuti, a prati svaku rijec i uzdise.
- Uzdise, ili jeci? Nastavi!
- Tesko mi je, vidis sva strijepim od nekog jada i gadenja.
Potegnu jos dva tri dima, pristavi jos jednu kahvu i nastavi:
- Istog dana, u sumrak, osjetili smo miris paljevine. Veliki gust
i crn dim se pretvorio u oblak, negdje iznad tepe. Izletjesmo. Neko
viknu: "Gori tepa!" Podosmo dolje, nekoliko nas, zena i djece. Zaista,
gore docani, bjesni plamen, pucketa drvo, obrusavaju se krovovi. Dva tri
vojnika sa Marijanom Prcom "gase" pozar nekakvim malim kanticama. "Vidite
li kako mi gasimo, cuvamo vase", ironicno ce Prce, poznat i ranije kao
izraziti ekstremi nacionalist. Na drugom kraju cetvero djece, Husica i
Azer Cerkez, Asimovi sinovi, i Ivica i Igor Stankovic, policajca Andrije
sinovi, trce, donose gumena crijeva, pa im kratka, pa opet trce, donose
jos neki slauf, nastiklavaju... Gase djeca tankim gumenim crijevima. Ne
mogu osvojiti. Sva cetverica tuzni i jadni zbog toga. Zao im sto ne mogu
spasiti dio svog djetinjstva. Zajednickog, ni hrvatskog ni muslimanskog.
Djecijeg. Voljela bih da sam mogla zaustaviti suze. Tekle su same, a
bojovnici smjesteni u skoli prekoputa, pjevaju, vriste, pucaju, zaplicu
jezicima. Pijani. Slave.
- Iste veceri, bio je pao mrak i nas dvije smo bile u kuci, opet
osjetismo miris paljevine. Cilimi. Gore dzmijski cilimi. Popeh se na
avlijski zid, carsija bljesti na svjetlu pozara. Gori nebo, bisere mozes
nizati. Dzamija gori, Careva. Pet stotina godina joj je. Gore cempresi
oko nje kao baklje. Kakav spektakl za Nerona i sve Nerone na ovome
svijetu. Strava. Ne znam otkud mi tolike suze. Vise nista i ne vidim,
gusim se. Na terasi blizu nase avlije vidim silnete. Dzemo Bjelavac i
Sacira. Okamenjeni. Iz avlije me tjesi moja Ada: "Ne placi, majko,
napravices ti jos ljepsu. Ti si arhitekt. Sidi, molim te, vidjece te." Do
usiju mi dopire ista ona vriska i pucnjava.
- Provrela ti je voda. Hocu li je zaliti? - pita Sekina kcer Ada,
curetak od petnaest godina, zivahna i lijepa, u plavim ocima joj sjaj
mladosti i prkosa.
- Ja cu, - odgovori joj mati i skoci u kuhinju.
- Ova ce ti mala, Seko, biti prava ljepotica. Hajde da se
dogovodimo da se orodimo. Ja mislim da je i moj Dzenan vec odrastao i da
je lijep. Moras biti ljepsa nego sto si mislila. Iz inata, - nastavih da
se salim sa Adom, a tuga me obuzima cijelog, sto zbog onog sto slusam,
sto od pomisli na moje, koje odavno vec nisam vidio. I ko zna kad cu.
- Trinaestog jula, - nastavi da govori Seka, spustajuci kahvu na
sto - kad su nasi napadali na Dubrave, u Stocu su bojovnici pucali bez
prestanka. Nikad dotad tako. A ja, po belaju tog jutra sa jos nekoliko
zena otisla u polje po paprike i jos ponesto. Moramo se vratiti, a u
gradu pucnjava kao da se vode zestoke borbe. I krenemo, pa sta bude.
Dodemo blizu Ade, kod kuce Stefe Colic, a od kina idu bojovnici prema
nama, ima ih desetak u redu, preko cijele ulice, i pucaju kao ludi. Sta
cemo drugo nego svratiti u Stefe. Znamo sta je sve lajala i kakav je
ustasluk prosipala, ali valja glavu skloniti. U kuci Stefa i njezina kcer
Zdenka, vec stara cura. Odmah poce ocekivana Stefina prica: "Hocete,
balije, dzemahiriju. Govno vam!" Ne odgovaram nista, a ona nastavlja:
"Prica se da je poginuo adze Marijana Prce. Ako je istina, sve ce vas
Marijan pobiti." Pretrnusmo i zgledasmo se. Pozeljesmo da nije istina to
za Prcinog adzu, jer bi se, zaista, bar kako sada stvari stoje, moglo
dogoditi i da nas pobiju. Cim je pucnjava otisla prema Podgradi,
izletjele smo i preko brda, kod kina, ni sama ne znam kako, otisle kucama.
- Je li se pojacao teror poslije trinaestoga? - upitah, a znam
vec da jest, jer je i u logoru tada nastao pakao.
- I dotad su gorjele kuce. Svaki dan u svakoj mahali je nesto
upaljeno. A od tog dana masovno. Izgorjela je i Begovina i Behmenluk i
Ada i jos mnogo kuca, broja im se ne zna. Uz senluk i vrisku, uz psovke i
uvrede, s mrznjom koju ja ne mogu objasniti. Mozes li ti?
- Ne mogu. Niko ne moze. Pricaj!
- Nisu dali nikom da izade iz kuce, a morali smo, nismo imali
vode. Nekoliko dana smo razgodili one rezerve sto smo imali, a onda
poceli skapavati od zedi. Cujem negdje oko "Inkosa" orgaju prazni bidoni,
ustase ih bacaju po cesti. Cujem i razgovjetan neciji glas: "Hocete li
vode, balije? Evo!" I onda se zacuje zvuk praznih bidona sto se kotrljaju
po asfaltu. "Govana vam vode!" Nakon nekoliko dana smo, makar u ogromnom
strahu, poceli donositi i vodu, ali vrlo rijetko. Samo da ne umremo od
zedi. I evo, sad smo tu. Ostali smo.

1. IV'94.

U blagajskoj carsiji puno ljudi. Stoje u grupama, malo ko prica.
Sute. Rijetki su oni sto nekud idu, uglavnom vojnici. Nema one zivosti.
Zaboravilo se i na apri-li-li. Ni djeca se ne zabavljaju prvoaprilskim
salama.
- Tuga, - kratko procijedi Zenda.
- Tuga, ja - pridodadoh razocarano i nastavih zapitkivati Zendu,
radi li iko ista, je li ista organizovano, radi li Stranka, RPO...
Zenda je pricao vrlo malo. Njegovi komentari su se svodili
uglavnom na klimanje glave i kolutanje ociju, tek bi ponekad odgovorio na
pitanja, ali se ovog puta nesto rasprica:
- Niko ti nista ne radi osim onih sto su u vojsci i sto su necim
vezani za vojsku. Stranka ima, kazu, povjerenika, RPO nesto kurla, ali
sta mogu bez para. Ako sta i imaju, opet je sve vezano za vojsku.
- Radi li iko ista sa civilima? Sastaje li se narod?
- Jok, nista. Bio je nedavno doktor Maglajlic, dosao pjeske iz
Sarajeva preko brda, donio pun rusak hrane, u njemu vise od pedeset kila.
Trazio nacina da organizuje rad Preporoda, ali nije nista uspio. Nema ko.
- Kako nema? Imamo, koliko sam cuo i vidio, dosta intelektualaca,
pametnih ljudi, evo smo prispjeli i mi iz logora. Samo treba neko da sve
to pokrene.
- Moraces ti, - kratko zakljuci Zenda svoju, dosad najduzu pricu
koju sam ja cuo, cini se, uvjeren u ono sto je rekao.
Ne znam je li mi vise godilo sto uvijek odmjereni i sutljivi moj
prijatelj i saputnik iz Ljubuskog misli da sam ja taj koji ce sve
pokrenuti ili me plasila ocigledna situacija opce okamenjenosti.
Iznenadilo me sto ljudi vrlo malo i rijetko pricaju o onome sto
im se u Stocu i Dubravama dogodilo, kao da bjeze od strasne i surove
istine i kao da osjecaju i svoju krivicu u svemu. Zato, ako zelis nesto
preciznije saznati o svemu, moras pitati. I tada nerado i skrto pricaju.
Bole ih jos svjeze rane. Razumijem ih, ne volim ni ja pricati o zatvoru,
a opet zarko zelim saznati sve i cekam priliku da se susretnem s nekim
poznatim i dragim. Otvorice mi srce, kao Remza i Seka.

april, 1994.

U Gnojnicama sam, nakon jednog susreta Preporoda s narodom, vidio
Ramizu. Predavao sam joj u gimnaziji. Bijase zivahna i lijepa djevojka,
inteligentna i neposredna, kasnije krasna gospoda, koju sam uvijek volio
sresti. I sada je lijepa i ponosna. Znao sam da nece odbiti da prica svom
profesoru. Zloupotrijebio sam polozaj i Ramiza je pricala, doduse, ne
onako kao prije, mnogo skrtije i sa tugom:
- To je uzas, profesore. Kad su odveli muskarce u logor, u gradu
je bilo stravicno. Nisu nam dali izlaziti iz kuca, cak ni po vodu. Od
zena koje bi se odvazile i posle po vodu, otimali su bidone i bacali ih
po ulici... Stalno su bile racije. Trazili su muskarce i oruzje. Tacno su
znali koji muskarci su se bili sakrili i gdje se nalaze. Odvodili ih u
Kostanu i tamo prebijali i ubijali, kasnije se to ispostavilo... Kuce su
gorjele kao baklje, a bojovnici bi tada najvise pucali i urlali. Palili
su stare kuce i poneku novu, Mirsada Mahmutcehajica, Bajre Balavca, Munte
Grljevic... Valjda su imali neki svoj razlog za to. Ali stare - sve
redom. Imali su standardan postupak: najprije lupaju na vrata, razbiju
stakla ili cijela vrata, u pocetku smo mislili da je to samo pljacka, a
onda osjetimo dim i pucnjavu, urlike i pjesmu, ustasku, a zatim plamen
obasja cijelu mahalu, a strah nam se uvuce u svaku poru, u kosti...
Bojali smo se da nas zive ne zapale.
- Kad su upalili dzamije? - pitam
- 27. ili 28. jula onu na Cupriji, Podgradom i u Uzunovicima.
Carevu su ranije. Kad su minirali munare, mislili smo da su granate, tek
kasnije smo culi istinu od Tone.
- Je li jos iko kontaktirao sa vama? Osim u racijama i naredbama?
- Pitali smo Andriju Obradovica, onog sto je s vama radio u
MUP-u, onog sa ostrim crvenkastim brkovima, kad smo ocekivali da nas
tovare i gone, ne znam ni sto smo ga pitali, znali smo da hoce, cak smo
zeljeli da to bude sto prije, nije se vise moglo sve to izdrzati, ali
eto, pitali ga, hoce li nas progoniti. Rekao je da je to stvar momenta,
da su oni ucinili dobro za Muslimane za one sto su zatvoreni, govorio je
kako neko hoce da nas zavadi, a to je po prilici Armija, nece joj
uspjeti, a da ce sve to historija dokazati.
Kao da sam i sam slusao tog seoskog filozofa kako pametuje i
objasnjava okolo naokolo, na kraju ti sve objasnio, a nista ti nije jasno.
- Kad su nas 4. augusta pokupili i zatvorili na igraliste
Srednjoskolskog centra, drugu grupu ili polovinu u RMK, bilo je uzasno i
sramno. A nismo se boljem ni nadali.
- Kako su se ponasali prema vama, je li bilo maltretiranja, ko su
bili ti bojovnici? - pitam dalje kad je Ramiza zastala. Vidim da joj je
muka i da je ovaj razgovor vraca tamo gdje ne zeli, da joj otvara rane.
Ipak, suzbijajuci suze, drscucim glasom nastavlja:
- Bilo je puno nepoznatih, ali i nasih, skoro svi, ne znam im
imena, samo poneki samar, ali ona njihova sluzbenost i osornost, cesto i
uvrede, jos vise su atmosferu cinili neprijatnom. Vidjela sam da su neki
htjeli da nam i pomognu, da nas utjese, da se izvine, ali nisu smjeli.
Pratili su jedan drugog.
Opet je malo zastala, bolno stisnula oci, na licu joj grc.
- Najtuznije i najodvratnije od svega bilo je prebiranje i
oduzimanje novca i nakita. Bili su grubi i bezobrazni. Uzasni.
Najogavnije su se ponasali prema zenama za koje su mislili da su
bogatije. Njih su temeljito pregledali, toliko temeljito da su im
zavlacili ruke na naj intimija mjesta. Fuj!
Prenerazio sam se. Dugo smo sutjeli. Bilo joj je neprijatno kad
mi je ovo rekla. Oborila je pogled.
- Kako su zene reagovale? - upitao sam vise da bih joj pomogao da
odagna stid, nego sto me zanimao odgovor, jer sam odgovor znao.
- Jednostavno, sve je bilo okamenjeno, zedno, prestrageno. Neko
je iz gomile upitao: "Gdje nas vodite?" - a nakon grubog odgovora jednog
od bojovnika: "U Tursku, balinke! Na brod u Ploce, pa u Tursku. To je
vasa zemlja. Ovo je Hrvatska!" - niko vise nista nije pitao.
Kad su nas konacno utovarili na kamione, osjetili smo veliko
olaksanje. Samo da smo dalje od tog pakla.
I niko nije zaplakao. Ja bar nisam vidjela
Ne znam zasto sam se bas tada sjetio mog prijatelja i skolskog
druga, Dure Marica, ljekara. I kao dak, a i kasnije, bio je veoma tih,
povucen, uvijek spreman da pomogne, cak i da da neko neregularno
bolovanje, ako bi ocijenio da je to dobro djelo. Volio sam ga, mada nam
posao nije dopustao da se cesto druzimo. Sad vise ne znam jesmo li se
rijetko druzili samo zbeg obaveza, kojih je kod obojice bilo mnogo. Zasto
bar on nikad nije dosao u zatvor da me vidi? Zasto nije bar preko nekog
poslao kutiju cigareta? Zasto nikad nije upitao za me? Je li to i on
ustasa ili se boji? Stric mu je i danas u emigraciji. Mozda i Juraj,
saznao sam da mu je ime Juraj tek kad je kao ljekar dosao iz Zagreba, u
gimnaziji je bio Duro, ima neke zloceste gene, a s druge strane opet
volim misliti da nije smio da pita, jer za nas pedesetak zatocenih
Stocana nikad niko od Hrvata nije ni upitao. A je li, opet, moguce da ni
jedan od tolikih Hrvata iz Stoca ne upita ni za jednog od tolikih u
zatvoru? Nije moguce da se bas svaki bojao, ali nije moguce ni da je
svaki ustasa.
- Ne mogu da vjerujem da vam niko nije pomogao, - provociram je
da nastavi.
- Bolji su bili oni nepoznati, oni sto su dosli odnekuda sa
strane. Kad su mi Esu hapsili djeca su mu priletjela, uhvatila mu se oko
noga i zavikala: "Nemojte nam Esu voditi! ", trojica bojovnika se
zgledase, jedan od njih opsova Isusa i rece: "Nama Ljubusacima su dali da
ovo radimo, a oni se izvukli," a onda izide i na vratima napisa: NE
DIRAJ, OVO SU HRVATI! Htjeli su spasiti Esu, ali ja nisam mogla to
podnijeti. Odmah sam zgrabila spuzvu i deterdzent i pred njima sve
obrisala. Kad idu svi, nek ide i moj Eso. Ne bih podnijela ponizenje da
on ostane sam i to na taj nacin. Ovaj opet opsova Isusa, rece da sam
budala i odose... A ovaj Papac, eto nas je Hrvat, ote nam svaku paru. Ja
sakrila kod djece, mala djeca kontam, nece njih prebirati, a on bas na
djecu. Pretrese ih do koze, ne obazire se sto djeca prestravljeno vriste
i, Boga mi, uze svaki dinar. I jos me htjede udariti zato sto u mene nije
bilo babinih para. Babu mi, Muju, opljackali prije na dva dana i valjda
ne nasli onoliko koliko su mislili, pa kod mene htjeli nadoknaditi.
- Izgleda da su se ti "nasi" dokazivali. Nisu imali dovoljno
snazan imidz, - nasmjesih se nekako kiselo, a i Ramiza se nasmijesi slicno.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 21 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Maj, 1994.

Izborna skupstina SDA u Vranjevicima u trpezariji 42. b.b. Dekor
ratni, nekoliko klupa i stolica i svijece, jer je vec mrak. Tu su i
predsjednik Regionalnog odbora, Zijo Demirovic, i clan IOSDA BiH i
gradonacelnik Mostara, Safet Orucevic, tu je i komandant Sejtanic.
Prostorija puna, mnogo ljudi stoji. Mujo Buric, dotadasnji povjerenik,
cita izvjestaj o radu. Cita i predsjednik iz HVO vremena, Suta Esad. Na
Mujin se niko i ne osvrce, Sutin izaziva glasne reakcije, ljutnju
pojedinaca i proteste. Vise se ne sjecam detalja, znam da je mnogo
govorio o "Bregavi" i nekako usmjeravao krivicu za njezin pad i za sve
sto se dogodilo prema komandantu Pizovicu, presucujuci ono Pizovicevo
pismo i odgovor, presucujuci da on, Suta, nije dao policiji SJB u
decembru 1992. da ide u Brigadu... I Safa i Zijo su pokusali da stisaju
strasti, bojeci se ponovnog razdora, naravno, svi smo se toga bojali, pa
je odluceno da se izvjestaj ne usvoji nego da se ponovno razmatra kad
budu prisutni i oni na koje se optuzbe odnose. Nije tu bilo ni Bajre
Pizovica ni Mirsada Mahmutcehajica. Ja nisam reagovao ni na one neistine
za koje sam znao, misleci da ce i za to doci pravo vrijeme.
Kad je Buric procitao kandidate za IO za koje treba glasati,
ponovno je doslo do zucnih reakcija. Predlozio je ono staro rukovodstvo.
Zestoko je reagovao Semir Hajdarevic - Tito: "Hoce li nas to opet voditi
oni sto su nas i dosad vodili naopako?'"Ko je taj?", pitao je neko iz
radnog predsjednistva, a Semir opet, jos zesce i glasnije: "Ti, Halko
Balavac! Ti si nam u Pocitelju govorio da ne idemo u Armiju, a sad sjedis
tu, predsjedavas i hoces opet da se pitas." Halko ne progovori. Ostao je
sjedeci, nepokretan. Samo je treptao ocima i mislim da nije vjerovao
usima. Bio je sokiran. A onda je opet Safa spasio stvar, predlozivsi da
se sad ne komplikuje, nego da se predlozi jos kandidata, pa tajnim
glasanjem izaberu najbolji, a eliminisu oni koji nemaju povjerenje. Tako
se na listi nade trideset dva kandidata, medu njima i ja, mada nisam
dotad ni bio clan. Iako nikad nisam pozelio politicku promidzbu,
strijepio sam kad su citali glasove, jedan po jedan. Nekako sam osjecao
da polazem ispit pred narodom, a jos uvijek sam se bojao da li hrvatska
propaganda na lokalnom, dubravsko-stolackom mvou, koja me mome narodu
htjela prikazati kao izdajnika, jos uvijek ima uticaj i snagu. Ucinilo mi
se da mi ime citaju prilicno cesto i bilo mi je ugodno, moram priznati, a
kad se sve sabralo i procitao konacan rezultat nisam mogao razluciti je
li u mojoj dusi veca radost sto sam dobio najvise glasova, dvadeset sest
ispred Mahmutcehajica i Pizovica sa po dvadeset i sjajno polozio veliki
ispit u mom zivotu, ili strah od odgovornosti koju cu morati, nakon ovog
dogadaja, prihvatiti. Bio sam zadovoljan i izborom ostalih ljudi. Da sam
ih sam birao, izabro bih upravo njih, s malim korekcijama, doduse. Od
onih starih samo su prosli Habib Vujinovic i Enes Ratkusic, te Kemal
Isakovic, njihov vrlo blizak i odan saradnik.
Sejtaniceva besjeda na kraju nije mi se dopala. Kao da nije bio
zadovoljan i pomalo je pokazivao i prijetnju i zelju za dominacijom.
- Kao da komandant nije zadovoljan? - pitam Burica, kome sam
pomogao oko pripreme izvjestaja.
- Nisu izabrani njegovi igraci, - odgovori mi rezignirano.
Nisam ga pitao ko su ti njegovi ni sta to komandant zeli, a nije
me bas zanimalo. Samo mi je bilo zao sto nije bilo smisla da nakon
njegovog govora kazem samo jednu recenicu: "Ovo rukovodstvo SDA mora
ciniti sve sto je u njegovoj moci za obranu naroda i zemlje sto ne maci
da bude sluga komandi ili komandantu."
- Prode li Suta? - pita me Zenda dok smo se vracali kasno u noci
prema Blagaju.
- Jok - odgovorih kratko, vidim kao da Zendi nije mrsko, ali ne
govorim nista.
- Kao da ti nije simpatican? nastavljam ne bi li nesto rekao. -
Nesto ga ne volis - provociram dalje.
- Nemam ga sta voljeti ili mrziti. Ali ima nekih stvari koje mi
oko njega nisu jasne.
- Sta nije jasno? Ima i meni ponesto nejasno, ali me zanima tvoje gledanje.
- Pa eto, on je bio predsjednik SDA u Stocu - nastavlja moj
prijatelj - a uhapsen je 1. jula '93 zajedno sa svim ostalim. A ja i jos
nas stotinu jos polovinom aprila. Sto smo im to mi bili vazniji od njega?
Citavo rukovodstvo Stranke uhapseno, a on slobodan dva i po mjeseca
poslije toga.
I meni je bilo sve to pomalo cudno, ali ne govorim nista, osjecam
da se Zenda opet raspricao, da je ljut, mada mu je glas veoma smiren.
- Bio je sa mnom 19. aprila kad je nas nekoliko uhapseno. Mi pred
hangarom u Dretelju, dobijamo kundake u leda, u glavu, ljubimo "hrvatsku
zemlju", vrijedaju nas bojovnici, a on pred sluzbenim prostorijama sa
Kemom Isakovicem sve gleda. Na kraju on ode u grad, a Kemu sprtljase s
nama u hangar... Izasao je iz zatvora oko Nove godine, a vi ste ostali
jos tri mjeseca. I niko ga u zatvoru nije ni pipnno. Nikad. Je li to,
Tetak, neobicno?
Zenda me ponekad zvao Tetkom, ni danas ne znam otkud mu taj moj
nadimak, samo me on tako zove, ali uvijek kad mi nesto zeli debelo podvuci.
- Da, imas pravo, Hero, - ja bih njemu na moj nadimak odgovorio
njegovim drugim nadimkom - pricao mi je i Daja i Seka da su isli kod
njega u kancelariju kad smo tek pohapseni da nesto poduzima, da trazi od
HVO-a pustanje ili bar objasnjenje, a on je trazio samo nacin da se od
svega distancira. No, sve to ne maci da ga mozes optuziti za ovo ili ono.

- Ja ga i ne optuzujem, ali sve to, Tetak, nesto znaci. Meni
znaci puno.
Nasmijesio sam se dok je Zenda znacajno klimnuo glavom, dajuci
tako rijecima sto ih je izdasno izgovorio vecu tezinu i potvrdu.
- Mozda je imao takve instrukcije sa viseg nivoa.
- Ne znam ja taj visi nivo - povisi Zenda malo ton, - ja znam ono
sto sam ja vidio.
Znao sam da je prica zavrsena i da je njegov stav definitivan.
Nasmijao sam se kad sam mu na rastanku pruzio ruku, a on je opet znacajno
klimnuo glavom.

9. juni 1994.

Svice Borim se da me san ne savlada. Kad nisam mogao usniti
cijelu noc, sad ne smijem. U 5,00 dolazi mi porodica iz Gradca. Ilegalno,
naravno. Juce sam uspio da se cujem sa Jasminkom, Safa mi dao satelitski
telefon, i rekla mi da dolaze jutros, ako sve bude po planu. Treba da ih
sacekam na punktu na Biscu. Organizovao sam sa Mirsadom i Zendom prihvat
i za njih i prtljag, a Ramo Maslesa mi osigurao da nasi policajci ne
pitaju za isprave. Na hrvatskoj strani punkta je sve sredio covjek koji
ce ih dovesti, Hrvat.
Bio sam spreman u 4,00. Moja rodica Remza se iznenadila kad je
usla da me probudi i vidjela me kako pusim, vec spremnog.
- Jesi li spavao? - pita me.
- Nisam.
- Bojis se da se ja necu probuditi, - prekori me.
- Ne, Remzija, suvise sam uzbuden. I nisam siguran da ce doci.
- Ti kao da ne znas svoju zenu. Ako ti je rekla da ce doci, onda
je to sto posto.
- Znam, Remzo, ali ima i visa sila.
- Ma ne boj se, ako i ne uspije sada, drugi put ce, - smirivala me.
Znao sam da je upravu, ali ako bude "drugi put", ubice me
neizvjesnot i ceznja. Djecu i majku nisam vidio petnaest mjeseci. A zenu
volim vise nego ikad. U rijetkim pismima koje smo razmjenjivali u
najtezem i najruznijem periodu naseg zivota shvatili smo da smo
nerazdvojno bliski i po razmisljanju i po osjecanju, da disemo jednom dusom.
Sklonjeni iza cempresa na Biscu gledamo punkt i cekamo. I Mirsad
nervozan, cini mi se i tuzan. Pusi jednu za drugom, ne gasi.
- Evo ih! uzviknu moj prijatelj.
Iz jednog mercedesa izade najprije Jasminka, ne vidi nas,
otvaraju se zadnja vrata, izlijece djecak, za njim drugi. Dzemil i
Dzenan, nema ko drugi, mada mi se nekako cini da i nije Dzenan. Nekako mi
visok. Previsok, pravi momak. Visi od majke. Nije moguce da je toliko
porastao. Kad sam ga vidio zadnji put, bio je mali, djecacic od trinaest
i po godine, a sad... Petnaest mu je, ali sve nekako ne vjerujem da je
toliko porastao.
Mozda i nisu oni. Da mi se nije ucinilo? Ne. Sigurno je Jasminka.
Sigurno je i Dzemil. Vidim i moju majku, tesko je izasla iz automobila uz
Jasminkinu pomoc. Ona je. Onda mora da je onaj momak moj Dzenan. Krenuse
s torbama, prodose i nasu policiju, podoh i ja njima u susret. Kad me
ugledase, najprije zastadose, spustise torbe i potrcase prema meni. Djeca
brza, izdvojise se u trku. Potrcah i ja. Nikad necu zaboraviti taj silni
zagrljaj. Zgrabio sam obojicu, privio ih na grudi. Ljube me oba, a ja ne
znam koga cu prije. Osjetim da su nam obrazi mokri.
- Necu da vidim suze, - govorim ljubeci ih.
- Ovo su, babo, radosnice. - objasnjava mi moj debeljuskasti
mladi mezimac. On je uvijek imao potrebu da nesto objasni, narocito kad
radi ono sto se meni kao ne svida, a onda jos radosnije uzviknu, brisuci
suze:
- Eto, babo, i ti places.
Nekako se u zagrljaju nade i Jasminka, pride nam i moja mati...
Za radost koju smo osjecali, rijeci su bile izlisne. Sve je govorio
zagrljaj, poljupci i suze. Cetveri poljubci i petere suze.
Vidio sam suze i u Mirsadovim ocima. Znao sam sta osjeca. Njegova
zena, kcerka i mladi sin su jos daleko, a Dervis na sehidskom groblju na
Kovacima. Bilo mi je malo i neprijatno. Svi moji su konacno tu, sa mnom,
a on svog Dervisa nikad nece docekati. Na ovom svijetu nece.

20. VI 1995.

Na terasi kod mog prijatelja Muhameda Satora sjedimo nas dvojica
sa zenama, gledamo mirnu zelenoplavu Neretvu i pricamo o novom izdanju
"Slova Gorcina", ratnom, osamnaestom broju, koji je s velikim merakom
skoro kompletno pripremio moj drugar, ja mu samo dao podrsku, idejnu i
materijalnu, i pratio povremeno njegov rad. Zadovoljan je, raspricao se
kako su on i Zenda sredili jeftino stampanje u Fojnici i vec je zamislio
i promociju. Zene nesto cavrljaju i premecu uspomene, pa malo pod
njihovim uticajem, malo "Slovom", vratismo se u radosne dane nase
mladosti u Stocu. Vjecito raspolozen za pricu, narocito kad je necim
zadovoljan, prica moj drugar o zadovoljstvima stvaranja "Slova", o nasim
i stolackim prijateljima, Janu Beranu, Juraju Najdhartu, Dzemalu Celicu,
Midhatu Begicu, Hasanu Fazlicu, Zuki Dzumhuru, Davicu, Krklecu, Maku...,
pa o nama, Fahrudinu, njemu, meni, Emiru Buzaljku,... Slusam ga, ponekad
bih htio i ja progovoriti koju, ali Joka (to mu je nadimak kojim smijem
da ga zovem samo ja i ekipa s redovnih partija remija) ne ispusta
inicijativu. Ponesto me i upita, ali uglavnom i odgovori na pitanje,
posto nema vremena da ceka moj odgovor, a ja se obicno slozim. Drago mi
slusati njegovu pricu o Zukinim salama, Krklecevom gemistu, Celicevoj
smirenosti i mudrosti, Makovim prorocanstvima, Emirovom talentu i
bohemstvu, mada i sam skoro sve znam, ali mi ponesto rece i sto nisam znao.
- Znas li - pita me moj prijatelj - da sam jednom u Gradcu sreo
Miru Palametu, vi ste vec bili uhapseni, i ti, i Sacir Taske, i Ibro
Mahmutovic i ostali, i pitao ga drsko, ti znas kako ja znam biti pogan,
sta to rade s ljudima, sto ih hapse i sto on nesto ne poduzme. Odgovorio
mi je kako ja precjenjiujem njegovu ulogu, kako on ne moze nista, a
uhapsteni ste jer ste spremali ubojstva nekih znamenitih Hrvata. Ja sam
mu odgovorio da je to glupost, da i on to zna, jer, uostalom, dolje kod
nas i nema "znamenitih" Hrvata. Naljutio se, vidio sam po crvenilu na
njegovom licu, skratio razgovor i skoro demonstrativno otisao. Nakon
nekoliko dana sretnem ga u Stocu u policijskom automobilu sa Perom
Raguzem, nacelnikom policije, mase mi iz auta srdacno da ne moze
srdacnije, ne bi mi draga tolika ljubaznost, umalo ne rekoh ljubav, a
sjutradan dode po me policija i ... Ostalo znas. To je bilo onog dana u
maju kad sam te sreo u zatvoru u Grabovinama.
- Ono kad nisi znao sto bas tebe zatvorise, - pecnuh ga, ali se
moj prika ne obazire. Nastavi:
- Bio sam - veli, prisutan kad Jan, nakon neke Palametine
provokacije, vise se ne sjecam kakve, znas i sam kako je nas kolega
Miroslav znao biti ironican i podmukao, ljutito, sav crven u licu,
crveniji nego inace odvali: "Znas, Palameta, nije ti ded izasao iz
torine, nego otac." Palameta vise ne progovori, samo se kiselo nasmija, i
dugo mu je taj smijesak stajao okamenjen na licu, a u ocima bijes, mozda
i mrznja.
Htio sam da mu kazem kako mi nikad nije bilo jasno zasto se nas
vajni kolega ukljucio u "Slovo Gorcina", bio sam siguran da mrzi "Slovo"
i smatra ga muslimanskim. Nisam stigao jer je Sator, po obicaju brzo
promijenio temu, obicno je tako radio.
- Znas da su triput palili pravoslavnu crkvu? Trojica. Sa
"zastavom" capljinske registaracije, cetverocitren broj. Opasno
izgledaju. Da je neko pokusao da ih zaustavi, odmah bi ga ubili, vidjelo
se. Dvaput bi samo malo dima i nista. Tek treci put planu. Nikad ne bih
sanjao da se ljudi mogu tako radovati kad zapale crkvu. A radovali su se
i kad su kuce gorjele, samo malo manje.
- Jesi li ikad ikog vidio da sjedi u kafani sa uniformisanim
Srbima? - iznenada me upita i dok sam nastojao da se sjetim jos nekog
osim Mehe Pupka, Sator nastavi:
- Ja nisam. Cak sam pred Gradskom prisustvovao jednoj zanimljivoj
sceni: Jedan Srbin s puskom, pri picu, zove Muju Miljanovica na pice, a
Mujo mu odgovara: "Samo kad skines tu uniformu sa sebe." Ovaj opet
insistira, te on ce platiti, te evo tebi puska, ne boj se prazna je, ali
Mujo ne popusta: "Nemam ja sta s tobom piti pice. Kad ta govna skines,
onda cemo popiti pice." I znas da su se i Srbi stidjeli, ne svi, ali oni
nasi prijatelji i kolege uglavnom jesu.
- Ali su postali, jos mnogo prije oblacenja, u vrijeme prebiranja
kostiju po ustaskim jamama rezervisaniji, ponekad i grubi i bezobrazni i
prema nama, - uspio sam da uletim u pricu.
- Istina je, ali ja mislim da nisu tada znali na sta ce sve ovo
izaci. Nisu znali da ce i oni biti u slicnoj situaciji kao i mi, muhadziri.
- Mislili su da ce se sve brzo svrstiti i da ce biti njihovo do
Neretve. A Karadzic ih povukao malo dalje, u brda, Hrvatima ostavio
"njihov stolni grad", - docepah se prilike pa se raspametovah.
- Kakav stolni grad?! - naljuti se Joka pa zasu: - Ako je sta
bilo hrvatsko, onda su to samo neka sela. Tek ih je Austrija pocela
pomalo uvlaciti u grad, ta crkva im nema ni sto godina, a ni danas ih u
carsiji nema nego desetak posto. I jesi li ikad u kupaljama vidio ikog od
njih osim Vide Vujinovica i Scepice Filanca? I ne znam ima li ih deset
posto da znaju plivati. Pa i ona nekolika ribara nisu znali plivati.
Jednom se jedan povise Centrale omace, upade u Bregavu i da ne bi Safeta
Dzokle, udusio bi se, a zametnno se trstinom i posao da peca.
- E taj je prekrsio pravilo - salim se dalje, a Sator me gleda i
kao da me ne razumije:
- Kakvo pravilo?
- Otisao mimo Provalije. A znas onu staru stolacku da mimo
Provalije ne moze keljavac ni Latinin.
Nasmijasmo se oba. Prije nego sto podoh, duboko poslije
policijskog, skoro sam i zaboravio na tu okolnost, rekoh mu:
- Opet ce kupalje biti nase.
- Kad-tad - odgovori mi raspolozeno.

21. VIII 1995.
Vracam se sa jednog sastanka u Okrugu i u holu vidim Aliju
Pirica. Vec sam cuo da je dosao iz Njemacke i da ce ostati. Nismo bili
neki veliki jarani iako smo kolege, ali mi milo sto ga vidim. Dobro je da
su se nasi poceli vracati. Znam da zna u sta je dosao i zbog toga cijenim
njegov cin. Malo je mrsaviji, pustio malo bradice, brkovi mu kao sto su i
bili, samo se sad spojili sa bradom i zaokruzili usta. Primijeti me tek
kad sam mu pruzio ruku, cini mi se bi mu drago sto me vidi, kao iznenadi
se kako dobro izgledam, ocekivao valjda da sam isto onako glotan kao na
fotografiji u Ljiljanu. Objasnio sam mu da je to stara fotografija,
poslije izlaska iz zatvora, i kao Sto vidi nisam jos spreman za ukop.
Htio me, veli, svakako potraziti i porazgovarati sa mnom, pa mi predlozi
da negdje sjednemo. Prihvatio sam i odosmo u prostorije Muftijstva, tamo
ce on svakako rucati.
Piric lijepo prica. Polako, dok ja ispijam sok i kahvu, kusa supu
i izmedu rijetkih zalogaja lijepim i odmjerenim baritonom prica i svemu
sto je prosao. Prica ga zanese i zaboravi na jelo.
Govorio mi o svojim aktivnostima u Mostaru, o borbi sa Hrvatima i
nekim nasim intelektualcima za bosanski jezik. Vise je, veli, imao
problema s nasim nego sa Hrvatima. Govorio je o opasnostima koje su iz
toga dosle, o svom bijegu u Zagreb, gdje je, veli, radio na snabdijevanju
Armije i konacno o bijegu iz Zagreba bukvalno u posljednji cas.
- Kad si iz Zagreba i kako?
- Negdje polovinom jula devedeset trece. Ja sam imao neke
informacije da mi u Zagrebu nije toplo, cak sam i poduzeo neke mjere
bezbjednosti, prijavio sam se da sam na stanu kod nekog Srbina, a nisam
bio, bio sam na drugom mjestu. Kasnije je taj Srbin, cuo sam, imao puno
problema s policijom, ali nikako nisam osjecao da je bas toliko opasno.
Zabrinuo sam se tek kad me Sefko Omerbasic nabrzio, rekavsi mi da moram
iz Zagreba za dva sata. On mi je prvi rekao sta se s vama dolje dogada,
da je sve pohapseno i da nas Hrvati etnicki ciste.
- Tek si to cuo plovinom jula? - cudim se.
- Petnaestog ili sesnaestog. U Hrvatskoj niko nista nije znao. Ne
znam sta su znali zvanicnici, ali hrvatska javnost nije imala pojma.
- Sve musko u Stocu je pohapseno prvog i drugog jula, - govorim
vise za sebe, a i zbog naglasavanja vremenske razlike.
- I da znas, - veli mi Piric, - Omerbasic je to saznao posebnim
kanalima. Kanali HRT i drugih medija jos dugo poslije toga bili su
zacepljeni.
- I svi svjetski mediji. Ni jedan ni rijeci. Ni danas ne govore o
tom zlocinu. Kao da se nije ni dogodio. Ja sam Mazowieckog dvaput
obavijestio, jednom prije sedamosam mjeseci posredno, preko nekog Flina,
njegovog sluzbenika, a prije otprilike dva mjeseca direktno, usmeno i
pismeno. Jos nisam cuo ni za kakvu reakciju.
Piric me gleda i kao da se cudi sto sam zavatrio.
- Nemoj se nervirati ni cuditi, - nastavlja prilicno mirno - bez
obzira na sve ove dogovore i federacije, eto ti znas sta je za njih
Federacija, Srbi vode protiv nas klasican rat sa svim najgorim popratnim
pojavama, a Hrvati svim drugim sredstvima, osim pucanja.
- Pucali su i oni, moj Piricu, jos zesce nego Srbi. Jesi li vidio
Mostar? Sad je jos kao Pariz. Da si ga vidio kad sam ja iz zatvora.
Hirosima...
- Ma znam, ali sada. Mislim na njihovo sadasnje ponasanje. Sad
valjda misle da je srpsko pucanje uz sve njihove podlosti dovoljno da nas
unisti, a da nam oni kao ostanu prijatelji. Ni luk jeli ni lukom
smrdjeli. I Evropa i Svijet, osim islamskog dijela, stoji iza njihove
politike.
- Nego, prijatelju, da ne politiziramo. Ko ce odgonetnuti
svjetsku mafiju? Pricaj mi, kako su te uhapsili.
Piric se sjeti da mu je kasika jos u ruci, htjede da uzme jos
malo supe, vidje da se potpuno ohladila, ohladio se i pirjan sto je
djevojka davno stavila preda nj, odlozi kasiku i poce:
- Znas da su mene uhapsili prvog. Ili drugog. Valjda su prije
odveli onog Capljinca sa benzinske pumpe, optuzili ga da je saradivao sa
Srbima, sve su nas optuzivali za to, a ja sam, po belaju, za njih bio
KOS-ovac. Znas da su me odveli u rezervu JNA u septebru devedeset prve, i
to me, izgleda, ukopalo. Cim su Hrvati uspostavili nesto vlasti, sjetili
se da sam bio u rezervi i zgrabili me. Strpali me u samicu u Grabovinama
i mislio sam da su me tu zaboravili. Prosao taj dan, prosla noc, a oko
podne se otvorise vrata i pojavi se, znas ko? Ibro Zilic.
Ne sjetih se odmah i dok sam se naprezao da Ibru nadem u
sjecanju, Piric nastavi:
- Onaj vaspitac u nekadasnjem Vaspitno-popravnom domu u Stocu. Pa
bio si mu sef.
- Sad znam. Imao sam s njim dosta muke. Nije volio raditi, a
volio je gemist i vise volio Kurilicevom, ili Bubalovom, ili Prkarcinovom
noktu nego meni iz temelja. Svi ovi krscani bili neradnici,
nezadovoljnici i opozicija, a Ibro vazda bio na njihovoj strani.
- Sve se slaze, - nastavi Piric. - Pojavi se, dakle, Ibro u
uniformi sa sahovnicom i, kao, iznenadi se i upita: "Odakle ti ovdje?"
Vidim neka je fora, falan neki istrazitelj.
"A odakle ti?" odgovorih mu. Pozva me vani pa poce pricu kako ja
ne bih trebao biti protiv Hrvata i njihove vlasti, kako ne bih trebao
praviti antihrvatsku propagandu, kako bih trebao prihvatiti Hrvate kao
saveznike i prijatelje, ta oslobodili su nas cetnika, naoruzali nas,
nahranili i takve nekakve besmislice. Na kraju mi rece kako su njega
dobro prihvatili, dali mu posao, ukazali povjerenje, cak mu i stan obecali.
Razmisljam kako se nas covjek, jos neki intelektualac, lahko i
jeftino prodaje, brine me to i gadi mi se, ali ne govorim nista.
- Ubrzo su me pozvali na neko drugo saslusanje. Saslusavao me
Pero Puljic, nas covjek s Hodova, znas ga. Bio je korektan, ispitivao me
o okolnostima pod kojim sam bio u rezervi, kako sam pobjegao otud, jesu
li mi dali kakve zadatke, kao, eto, jesam li KOS-ovac. Pitao me i o
situaciji u Stocu za ona dva mjeseca blokade, jesmo li bili uspostavili
vlast sa Srbima, odnosno jeste li to uradili ti i Alija, je li u Stocu
bila srpska milicija, jesi li ti isao u Trebinje na pregovore, dogovore,
sta li. Tako, svasta...
- Nekad se pitam da li oni zaista raspolazu glupostima kao
informacijama ili igraju neku igru. Sve su to sto su te pitali mogli
lahko provjeriti kod Hrvata sto su ostali u Stocu s nama.
- Da, ali valja im se pokazati nama. Treba da se zna ko koga
ispituje i hapsi.
- Dobro, i kako kutarisa?
- Dode jednog jutra Becir Boskailo, rahmetli, sa njim neki
njegovi saradnici, cuo sam kako ga strazari ubjeduju da me niko nije
pipnuo, i pustise me.
- Ja sam ocekivao da ce te Palameta vaditi. Bio si sa njim "k'o
nokat i meso".
Kiselo se nasmija i nastavi.
- Vidio sam se s njim odmah nakon sto sam dosao kuci. Dosao Miro
sa Zeljkom Raguzem, veli, muhajem da me vidi. Pardon, ne da me vidi, nego
da sa mnom razgovara.
"Nemoj se, veli, Piricu, zajebavati s tim sto radis. Ti dobro
znas da se sumnja na te kao na KOS-ovca. Okani se corava posla i
bosanskog jezika i nekakve Armije. Ti moras uci u HVO. Bices glavni
logisticar, napravices karijeru, a trebas nam, jer ce Dubravci, Muslimani
za tobom. Ovo je ozbiljno i nije zajebancija", podvuce na kraju
neocekivano strogo.
- Dakle, ono sa hapsenjem bilo je samo predigra za vrbovanje?
- Da, najprije te prestrase, pokazu silu i vrbuju.
- Ili ubiju, - dodadoh. Piric malo zastade, klimnu glavom kao da
se slaze, pa nastavi:
- Ali, odgovorio sam dosta oprezno da me ne zanima vojna karijera
i ostavio ga u odredenoj nedoumici, mislim da je pomislio kako cu ipak
prihvatiti nekad kasnije. I ostala mi je mogucnost da prihvatim ili da se
izgubim. Dalje sve znas. Mostar, Pocitelj, Zagreb, Njemacka i evo me sad
tu. Na raspolaganju sam.

23. VII 1995.

Sjedim na balkonu sa Ramizom Letom, drugom iz zatvora,
prijateljem, bio sam mu svjedok na vjencanju prije tri mjeseca, brisemo
znoj i pricamo o detaljima iz naseg tamnovanja, ponesto sam vec i
zaboravio, ponesto i on.
- Moramo sve napisati, Leto.
- Pa evo, pisi!
- Ja pisem pomalo, moras i ti.
- Zapisi i ovo. Nisi znao. Nisam to nikom ni govorio.
Zastade da povuce dva tri dima, puno pusi, i nastavi:
- Znas li ti, Benca, da sam ja u najvecem jeku sukoba i
maltretiranja u zatvoru mogao izaci.
- Ne znam, - odgovorih iznenadeno.
- Cak su mi nudili dvije mogucnosti. Pocitelj i inostranstvo.
Ramljak mi nudio. Ali nije to Ramljakovo. To je Pero Markovic. Znas da me
cijenio, cak mislim da sam mu na neki nacin bio i drag, mada sam se s
njim i prije svega ovoga cesto i zestoko sukobljavao.
I?
- I nista. Odbio sam. Sta cu ja u inostranstvu? Nemam tamo nikog.
A ni u Pocitelju nemam nikog. Sve u zatvoru ili protjerano. S kim bih
zivio? S njima?
- A Ramljak? Kako je reagovao?
- Zacudio se. Rekao je da sam budala, da cu se zestoko kajati.
"Znas li sta te ovdje Ceka?" upitao je na kraju i rekao mi dajos
razmislim. Ondame nakon dva danapozvao jedan njihov isljednik i pitao me
jesam li se predomislio. I on mi je rekao da sam lud, da srljam u propast
i otisao. Vise me nisu pitali.
- Pero ti je, znaci, poklanjao zivot, a ti sad pucas po njemu u
novinama i na radiju.
Ramiz se nasmija i rece kroz smijeh:
- Ko ga jebe. Ekstremista. Najveci nacionalnista na jugu, mozda i sire.
Nastavljamo cavrljati o vrucini, o ljepoti i udobnosti bracnog
zivota, Leto taze mladozenja, pa mu muteber, o Neretvi i Mostaru, o
Pocitelju, pricamo o drazima stolackih ljeta iz moje mladosti, o
stolackim ljepotama i ljepoticama, raspilavili se u sesnaest, kad zazvoni
telefon, mobitel naseg Predsjednistva, koji iz sigurnosnih razloga
poslije radnog vremena donosim kuci i koji sluzi samo za primanje poziva,
iz finansijskih razloga, naravno. Zove Fatima, moja lijepa komsinica iz
Stoca, udata u Sevas Polje. Brat njenog muza, Enver Bojcic, sudija iz
Capljine, nas drugar, zatocenik, vraca se, veli, iz Norveske, zapravo vec
se njima javio iz Blagaja. Tek sto sam spustio slusalicu, opet zazvoni.
Senad Kovacic, ljekar, jaran. Iz Svedske:
- Dolazim, Mestre, - tako me zvao, - za koji dan.
- Sjajno, - odgovaram. - Ceka te ambulanta, doktor Vele i doktor Setka.
- Odlicno, poselami ih. Raduje me da su i oni tu.
- Pocelo je, Leto, - hvatam mustuluk svom jaranu. - Dolaze nam
pomalo i doktori i ostali intelektualci. Neki dan Piric, sad Bojcic i
Kovacic...
- Bravo, znaci ipak ce ici, - raduje se Ramiz. - Samo ne treba im
sad spocitavati ovo ili ono. Treba ih primiti barem srdacno. I cijeniti
njihove poteze.
- Slazem se, ali bice mozda i spocitavanja, pa cak i
neprijatnosti. Ja sam Pirica vec upozorio na to i zamolio da sve te
eventualne prigovore prevazide. Trebaju nam i dosli su jer to i oni znaju.
- Kad vec spomenu Pirica, ispricacu ti jedan moj razgovor s njim
pred pociteljskom dzamijom. Dugo smo pricali o citavoj nasoj muci,
nevolji, o nama intelektualcima kako se ne snalazimo, ne mozemo da nademo
svoje mjesto u ovom satarasu, o borbi koja jos nema fizionomiju i u koju,
da li nasom greskom ili zbog neizgradenog sistema, a ko ce ga opet
izgraditi ako necemo mi, ne ukljucujemo se ni dovoljno kvalitetno ni
brojem... I znas sta mi rece? Veli: "Znas Leto, ovi malo jaci
intelektualci, Fahrudin i ja naprimjer, pa mozda i jos poneko, trebali
bismo dobiti poseban tretman i trebalo bi da nam se obezbijede uslovi
kako bismo mogli razmisljati i raditi. I naravno, trebalo bi nas
obezbijediti. Zasto brigada "Bregava" ne bi dala svoje policajce ili
vojnike da nas cuvaju? Ne bi se smjelo dopustiti da jeftino stradamo.
Nisu sve glave za metka. " Ali, nemoj me pogresno shvatiti. Ja mislim,
uvjeren sam cak da je Piric veoma opredijeljeni Bosnjak i patriota.
- Slazem se. Malo se usrao u pocetku, ali nije sam. Mnogi
rezervni oficiri i intelektualci usrali su se i pobjegli kad su narodu
bili najpotrebniji. Njega sad proslo, nazalost jos nije sve ostale,
osjecanje obaveze prema narodu prevladalo mu strah, a to sto je tebi
rekao pomaloje u skladu i sa njegovim karakterom. Ima prilicno visoko
misljenje o sebi. A kad malo bolje razmislis mozda tako i treba. Ako ne
cijenis sam sebe nece te ni drugi cijeniti. Tu njegovu osobinu ranije
nisam volio, nisam je cak ni podnosio. Ne volim takvu osobinu ni sad, ali
sam naucio da je podnosim. Uostalom, dosao je da dijeli sudbinu sa mnom i
s tobom i to moramo cijeniti. Jedan je od prvih "inozemaca".
U znak odobravanja Leto malo zakrenu glavom, podize obrve, pa na
kraju jos i rece da se slaze.

24. IV 1995.

Nakon zestokog pritiska profesora Ejupa Ganica da se odrze
skupstine u svim opcinama Neretvanskog kantona kako bi se sto prije
uspostavila Federacija, postize se neki dogovor i zakazase Hrvati
skupstine u Capljini i u Stocu. Prva je bila u Capljini.
Bijase tmuran aprilski dan. Iz Mostara nas isprati veliki broj
ljudi, svi u nekakvom. iscekivanju i nadi. Kod mnogih na licima briga,
kod nekih i strah. I kod nekih odbornika. I sam sam uzbuden, nekako mi i
neprijatno, jer idem u grad koji nam je donio veliku patnju i tugu. Mnoge
su se suze u njemu i zbog njega prolile. Idemo u grad naseg ponizenja i
bola, u grad logora. Poce i sitna kisa.
Prosli smo bez problema. Niko nas nije zaustavljao. Citavim putem
rusevine i zgarista. Manastir u Zitomilicu sravnjen sa zemljom. Njive
uglavnom neobradene, zarasle u korov. Ljude ne susrecemo. U Pocitelju na
kuli veliki kriz, cini mi se malo nakrivljen, na ulazu u Han, kraj ceste
drugi. Dzamije, koja je dominirala citavim krajem, nema, na njezinom
mjestu velika gomila kamenja. Nema ni starog velikog cempresa sto se
nekad uz munaru probijao prema nebu. Kolonija pusta, kao da je izgorjela,
samo vjetar mlati kanatima nekad prekrasnih pendzera. Nema ni ljudi ni
automobila. Pustos.
- Nije ovo onaj Pocitelj, - skoro sapatom, kao za sebe, procijedi
Ramiz, a onda malo glasnije, a tuzno nastavi.
- Osim dzamije kao da drugo nisu rusili... Ali nije ovo moj grad.
Sve mi je nekako ruzno, prljavo... Jos i ove krstine...
Niko mu ne odgovori. Osjecam da svi mislimo na dzamiju, koje vise
nema, i krstove koji su sad tu. Dok je postojala, dzamiju nismo tako
snazno imali kao sto je sad nemamo.
U Capljini na ulazu u salu za skupstinu, premetacina. Opipase nas
sve, jednog po jednog, i upustise unutra, a u sali sve spremno za
pocetak. Pero Markovic predsjedava, u prvim redovima odbornici, Hrvati.
Mi sjedamo pozadi. Nema kontakta, Hrvati se ne okrecu. Ne zele ili ne
smiju? Nije moguce da nije ostalo neko staro prijateljstvo ili bar
drugarstvo, jer meni je srdacno pruzio ruku moj stari prijatelj, nekad
Stocanin, Ante. U ocima sam mu prepoznao staro drugarstvo i sadasnju tugu
sto je sve ovo ovako.
Dok je Markovic drzao uvodno slovo, neko iza mene gurnu me I sapnu:
- Eno Boke!
Okrenuh se polahko i, zaista, ugledah starog zlikovca u zadnjim
redovima amfiteatra, ukocenog i oholog. Podide me jeza. Ne od straha ili
zelje da ga bar pljunem, nego zbog gnjeva sto nas tako ponizavaju. Covjek
koji nas je u ekstazi mucio i ubijao sada je gost na Skupstini na koju su
dosle mnoge njegove zrtve. I jos trijumfuje, vidi mu se to i po stavu i u
pogledu zabijenom negdje iznad Markoviceve glave.
A Markovic, arogantan i ohol, gazi ne obaziruci se na proteste
Bosnjaka sto nije pozvao Bosnjake iz opozicionih partija, sto je sva
mjesta predvidio za Hrvate, sto je izveo nepostenu matematiku i odredio
odnos cetiri prema jedan za Hrvate u Kantonalnom vijecu, sto ne postuje
zakljucak Kantonalnog odbora kantona 6 i kantona 7 da se ne izabiraju
poslanici za kanton do arbitraze. Ne obazire se ni na napustanje
skupstine od strane bosnjackih odbornika, jer on ima dvotrecinsku vecinu.
I tako se zavrsi politicko silovanje Bosnjaka u Capljini po projektu koji
je bio gotov prije skupstine.

[bosn...@grad.applicom.com]

From: Filipovic Vanja <vfil...@haverford.edu>
Subject: BosNet KNJIGA: Mehmed Dizdar, "Sudjeni Stolac"

------------------------------------------------------------------------
B o s N e t - 23 Maj, 1998.

========================================================================
Dostupno i na Usenet-u kao BIT.LISTSERV.BOSNET
________________________________________________________________________
Za spisak komandi posaljite "help" poruku na adr. MAJO...@APPLICOM.COM
Prijava: SUBSCRIBE bosnet-b Odjava: UNSUBSCRIBE bosnet-b
Arhive: INDEX bosnet-b Info: INFO bosnet-b
Sve poruke se salju na e-mail adresu: MAJO...@APPLICOM.COM
========================
B o s N e t Web Page: http://www.bosnet.org

Knjiga "Sudjeni Stolac" autora Mehmeda Dizdara dostupna je na:
http://www.bosnet.org/bosnia/books/stolac.html
________________________________________________________________________

Nekoliko dana poslije krenusmo i u Stolac. Ipak je bila zakazana
skupstina u najzatvorenijem gradu u Evropi. Puno Stocana, a i ostalih,
jer Stolac je posebna prica, doslo je na ispracaj. Svi nekako osjecamo
zebnju, ali se pravimo kao da idemo na izlet. Moji su me doma uvjeravali
i molili da ne idem. Energicno sam odbio sva uvjeravanja obavezom
predsjedavajuceg Kantonalnog odbora. Nisam im rekao da idem iz inata,
posebno nakon jednog dogovora, fiktivnog naravno, kao sto su bili i svi
drugi, sa Andelkom Markovicem, kad mi je rekao da u delegaciji koja bi
mogla posjetiti Stolac ne mogu biti samo ja zbog mojih intervjua u
novinama, u kojima sam iznosio istine o njihovom zlocinu.
Krenuli smo tek oko podne zbog kasnjenja UNPROFOR-a. Isli su i
transporteri, za slucaj granatiranja puta preko Dubrava. Bilo je u redu
sve do Domanovica. Tamo je izaslo puno ljudi da nas vidi. Mnogi su se
kreveljili, prijetili nam, psovali. Jednog sam vidio kako je uperio pusku
prema nasem automobilu. Nije nam bilo prijatno, ali se nismo obazirali.
Tek kad smo prosli kroz masu, komentarisali smo:
- Vidje li ti onog sto prijeti?
- A onaj stari nam psuje balijsku mater.
- Onaj mali, dijete, psuje majku i plazi nam jezik...
- Ne sekirajte se, veli Zijo Demirovic. - Sve ce ovo biti nase.
- Bi li se ti sekirao da je ona budala ispalila rafal po nama? -
priupita Ramiz Leto
- Ne bismo se imali kad sekirati. Svi bismo bili vec rahmetli, -
umijesah se i ja ne bismo li se malo opustili.
Zaustavise nas na najvecem pravcu u Dubravama, blizu nekadasnjeg
rasadnika Zemljoradnicke zadruge Crnici. Pokupise nam dokumente, rekose
da cekamo i da ne izlazimo iz automobila. Sunce dobro pripeklo, u
automobilu vruce, vec se znojimo, malo od vrucine, malo od neprijatna
osjecaja koji je rastao srazmjerno promenadi automobila sto se dogadala
pored nas sve vise i sve sporije, dok se neki ne pocese zaustavljati.
Najprije gledaju u nas kao u neka cudovista, pa onda prijeteci, a sve
vise onih sto prijete i psuju, vrijedaju... Policija, naravno, ne
reaguje. Zijo nas smiruje, a vidim uzvrpoljio se. Neprijatno mu, cini mi
se i da ga je strah.
- Mogli bismo, veli, u Ljubuski na veceru i spavanje.
Aludirao je na nas zajednicki boravak u zatvoru i svi se kiselo
nasmijasmo. Sve nas je vec poceo hvatati strah, jer ne znamo sta se
dogada, posto niko ne smije izaci iz auta. Napokon, pride nam oficir za
vezu, Salko Beba, koji je organizovao nas odlazak, i rece da naknadni
spisak gostiju za skupstinu oni ne uvazavaju, jer ga, navodno, nisu ni
dobili. Sa tog spiska mogu proci samo ja zbog funkcije koju obavljam.
Ostali nazad.
- Eto ti Markovica, - veli opet Zijo, a sav mokar od znoja. -
Najprije moze svak a ne mozes ti, a sad ne moze niko osim tebe.
- Politika, - veli Leto i smijulji se.
Dogovorismo se da cemo proci svi ili se vratiti svi. I nakon
skoro dva sata ipak nas sve propuste.
Krenusmo. Gledamo i na jednu i na drugu stranu puta, hocemo sve
da uhvatimo. Njive uglavnom neobradene, osim vinograda, vole Latini vino,
kuce pored puta, one sto se vide, uglavnom zdrave, poneka srusena, poneka
jos u cadi od paljevine. Na jednoj velikoj natpis uocljiv iz daljine:
"Ovo je Vatikan", ljudi izasli pred kuce i kafane, gledaju nas i ne
reaguju. Samo somar, Dzakula, pozdravi nas mahanjem ruka. Misljasmo da je
ironija, ali posto nas i u povratku opet pozdravi, vidjesmo da nije. A
prije rata bio je jedan od najistaknutijih nacionalista, pregalaca za
"hrvatsku stvar".
Na ulasku u Stolac, na Gorici, preko ceste veliki transparent:
"Dobro dosli U hrvatski Stolac", sa ogromnim slovom U u sredini, a na
kuci Omerage Premilovca Podgradom natpis: "Ovo je Hrvatska". Kasnije smo
saznali da je to pisao Marijan Prce samo dan prije naseg dolaska.
Osim kuce Omerage Premilovca i jos dvije tri, Podgradom sve
sruseno. Nije nas obuzeo uzas, jer smo bili spremni na takav prizor,
dobijali smo redovno informacije o paljevinama i miniranjima, osjecali
smo samo tugu i prammu.
Kad nismo vidjeli Podgradsku dzamiju, koja je za svakog ko prvi
put dolazi u Stolac veoma atraktivna i dominantna i cija ljepota svakog
odusevi, jednostavno je nemoguce ne vidjeti je i ne obveseliti joj se,
osjetio sam stezanje u grlu i mucninu. Na njezinom mjestu sada je bio
travnjak. Plava trava zaborava. Nema ni starih basluka pred njom, nema ni
mezareva, a stara kafana "Pod brijestom" ima samo zidine, a ni one nisu
cijele. Turkovica kulu, s lijeve strane, i ne vidjesmo, nismo imali kad,
jer ne mogosmo skrenuti zabezeknuti i ukoceni pogled s mjesta na kome je
vise od dvjesta godina stajala dzamija, sto je sagradi hadzi Salih Buro,
a poslije obnovio Ali-pasa Rizvanbegovic.
Pred salom u Vaspitno-popravnom domu, gdje je trebala biti
skupstina, ogroman svijet, sto civili sto policija. Ponovno neprijatan
osjecaj jer na premetacinu idemo kroz spalir policije i naroda. Dobacuju,
ali se ne obaziremo. Cuh jednog kako rece: "Vidi Bence i njegove pace", a
onda jos jednog: "Eno i Zende i Mahmutcehajica, mater im balijsku!"
Prodosmo. Pretrese me moj nekadasnji policajac, Misic. Cini mi se
neprijatno mu. Dok sam mu bio komandir, oprastao sam mu spavanje na
radnom mjestu.
U sali Hrvati vec spremni na lijevoj strani, za nas ostavili
desnu. Ni jedan se ne okrece. Prepoznajem neke po poluprofilu otpozadi:
Duru Marica, Zeljka Raguza, Ivicu Perica... Iznenadih se kad ugledah
ravni zatiljak mog nekadasnjeg prijatelja Lazara Prce. Cuo sam kako je
govorio da on u Stolac nece dok su u njemu ustase i dok se ne vrate
Muslimani. Ipak je, dakle, morao doci stari SDP-ovac. Jos mu je zena
Srpkinja, moja skolska drugarica Nada.
Trebalo je najprije verifikovati mandate odbornika. Ispred SDP-a
Meho Mulac ne da da se Srbi iz njegove stranke zamijene slijedecim na
listi: "Nema dokaza, bar nam nisu predoceni, da su u Karadzicevim
jedinicama i nema dokaza da su pozvani na Skupstinu. Cak stavise, mi
znamo da jedan od njih nije sa Karadzicem i da zeli da radi u Skupstini."
Lazar izlazi za govornicu i napada: "Oni su cetnici, oni su mi unistili
sve sto sam imao... ", a u stvari mu je samo pogoden stan granatom i svi
to mamo. Meho mu uzvraca da necemo o tom sta je kome unisteno i ko je
unistio, ta mi bismo o tome trebali govoriti, nego treba uraditi posao
oko verifikacije. Onda Markovic napada SDP, optuzuje je da je kriva za
sukobe Hrvata i Bosnjaka i poziva da je HDZ i SDA potpuno eliminisu, jer
mi pravimo Federaciju dva naroda. Halko Balavac odbija poziv jer, veli,
nemamo pravo da poricemo Ustav, koji priznaje i daje jednaka prava svim
strankama i svim narodima. I skupstina se prekide prije negoli je i
pocela, samo sto je natezanje oko mandata trajalo skoro cetiri sata, do
sumraka.
Za citavo vrijeme ni moj prijatelj Lazar, niti moj prijatelj
Duro, ni moj ucenik Ivica ne okrenuse se ni jednom da nas pogledaju. I ne
samo oni. Niko. Samo Rudo Stefin, pripit i budalast, kakav je vazda i
bio, prisao je Zendi dok je sjedio u automobilu i cekao zavrsetak i rekao mu:
- Moram se pitati sa mojim komsijama. Zabranili su nam, ali ja
moram. Ko ih jebe, - a malo potom nastavio:
- Pricaju da sam ja palio kuce. Sve ce se znati. Kad se vratite,
sve cete saznati.
Pri povratku nismo opet gledali Turkovica kulu, ucinilo nam se da
je i nema tamo gdje je stajala vijekovima i dominirala cijelim prostorom.
Opet nam se pogledi zakovali za travnjak gdje nekad bijahu dzamija i
munara, i cesma, i urarska radnja jednog Hrvata(?!), i mezarevi i
basluci... U magnovenju vidimo i ljude na trotoarima, mnogo ljudi, neki
dosli da nas vide, neki da nas prepoznaju i pozdrave, a neki da opsuju i
uvrijede. Vidjeh i poznadoh Zdenku, moju skolsku drugaricu, na izlasku
kod mosta blizu benzinske pumpe. Mase nam i place. Vidio sam kako brise
suze, a malo nize njezin brat Vlatko pravi se da nas ne primjecuje.
I nista, - progovori Ramiz prvi.
- Nije nista, - odgovorih.
- Pa sta smo uradili?
- Pokazali im da ih se ne bojimo, natjerali ih da pred
medunarodnim faktorima kazu kako za njih nema ni drugih naroda ni drugih
partija i, ono najvaznije, bili smo u Stocu.
- Pa jest. U pravu si, - priznade Ramiz.
U Mostaru smo bili u sumrak. Pred prostorijama Regionalnog odbora
SDA, gdje smo trebali stici, puno svijeta. Cini mi se, citav Stolac.
Iscekuju i brinu. Vec dugo nas nema i ko zna sta su mislili da nam se
dogodilo, jer su logori i progoni jos u svjezem sjecanju. Nakon
olaksanja, sto im se vidjelo na licima i ocima, uslijedila su pitanja:
- Kako je bilo?
- Jeste li se ista dogovorili?
- Kad cemo se vratiti?
- Je li srusena moja kuca?
- Sta je jos upaljeno?...
Svaki od nas je imao po jednu grupu kojoj je prenosio utiske.
Razisli su se prilicno razocarano. Oni optimisticniji govorili su: "Neka,
neka, popustice oni", a oni drugi, uglavnom ucvijeljeni, sto su izgubili
i celjad i imetak, sa dozom gorcine i osvetoljubivosti cijedili su kroz
zube: "Puskom, nema druge!"
Ne znam zasto smo bili razdragani i pomalo ponosni. Mozda sto smo
probili neprobojni zid koji je Stolac, bar za Bosnjake, dijelio od
ostalog svijeta, mozda sto smo pokazali da smo pametniji i hrabriji od
njih i sto smo ih naterali da razgolite fasistoidnu politiku, a mozda smo
bili zadovoljni samo cinjenicom da smo se vratili.
Bili su zadovoljni i Jenifer Brash, koja je ispred Americke
ambasade u Sarajevu pratila sve ove dogadaje, za vecerom nam je pricala
kako se nikad u zivotu nije uplasila kao sada u Dubravama, i Jey Carter,
visoki funkcioner UNPROFOR-a, lijep sredovjecan Amerikanac, gospodskog
izgleda i smirenog i mudrog ponasanja, koji, imao sam
osjecaj, samo sto nam nije cestitao na ponasanju i igri sto smo je
odigrali, vidjelo se da su njegove simpatije na nasoj strani, a ipak je
odbio da s nama vecera uz izvinjenje i obrazlozenje kako ce Hrvati biti
nezadovoljni i osumnjiciti ga za subjektivnost. Uz osmijeh njegove lijepe
prevoditeljice, Dubravke, lahko smo uvazili njegove argumente.
Na veceri nam je i Mirsad Ceman, generalni sekretar SDA,
shvativsi da nam se spremalo politicko silovanje kao u Capljini, cestitao:
- Svaka cast. Majstorski ste razvalili skupstinu. Neka su i
Bosnjaci jednom naucili politiku.
- Samo malo prekasno, - promrmljah vise za sebe.

4. II'96.

Koliko je god bio februar, bio je vedar i lijep dan. Spremamo se
da sa UNHCR-om i agencijom IMG, odredenom za popravak stotinu bosnjackih
kuca, prema trecem ponudenom spisku od Hrvata, obidemo Stolac i suglasimo
nase i njihove zahtjeve. Prosli su odavno svi rokovi za "pilot-projekt"
iz Daytona, ali pristajemo. Narod hoce u Stolac. Zato odlazimo i pored
saznanja da su za Bozic i Novu godinu minirali veliki broj kuca. Onih
najboljih i najnovijih. Vuce nas i znatizelja i nostalgija. Mene mozda
vise nego ostale iz ekipe. Devet nas je. Idem prvi put. Ono radi
Skupstinu prosle godine ne racunam, jer nismo vidjeli nista osim
Podgrade, a sad je dogovoreno da obidemo, ili, kako bi Andelko Markovic
rekao, obademo, cijeli grad.
Mirsad, Seka, Ahmo, Zenda i ostali vec su na odredistu za
polazak, pred Narodnim pozoristem. Svi nekako strijepimo od onoga sto
cemo vidjeti. Milo nam sto cemo u svoj grad, a bojimo se prizora sto ce
nas docekati. Ne znam zasto, ali niko ne strijepi od odnosa bojovnika.
Stize i UNHCR i IMG. Potrpasmo se u njihove dzipo-ve, Mirsad i ja
u prvi. Sa nama su i Stephan i prevoditeljica Maja. Ne pricamo mnogo. Tek
poneka recenica o njihovu divljastvu i fasizmu, i to uglavnom kad
prolazimo pored vec videnih zgarista od Mostara do Pocitelja, pored
manastira u Zitomislicu, koji vec pokriva korov, i pored dzamije u
Pocitelju, koja je sada velika gomila kamenja. Kriz na kuli, i sad isto
onako velik i onako nakrivljen, a onaj pred Hanom kao da se nekako
pohabao od vlage i sunca. Na zapaljene i minirane kuce polegle pokraj
cijeloga puta skoro da i ne obracamo paznju.
Na Nakovanju - punkt. Policija "HZ HB". Samo rutinska kontrola.
Sluzbeno i neljubazno. Na Domanovicima - samo poneki prolaznik i poneki
vojnik, ne znam ciji, ne vidim oznake, ali vidi se da nije IFOR. Zurimo.
- Evo, ova kuca je nanova minirana - progovori Mirsad kad smo
bili Potkosom.
- Eno jos jedna. Vikendica profesora Sose.
Niko mu ne odgovara, niko nista ne pita, kao da je to sasvim
obicno i normalno. Kod Rasadnika - jos jedna kontrola policije, ali nas
odmah pustaju. Na Aladinicima nema vise dzamije. Ono nekoliko kuca,
zdravih i izgorjelih, sakrivaju mjesto gdje je bila. Ne vidi se ni
gomila. Ocisceno. Slucajni prolaznici i ne obracaju paznju na kolonu.
- Vidje li ti, Mirsade, Tuginu kucu? - upitah kad smo prosli Piletu.
- Minirali razbojnici - odgovori mi kratko i dodade: - Ni jedna
muslimanska kuca sto se vidi s ceste nije ostala. Jesi li primijetio?
Nisam mu odgovorio, jer ne znam cije su. Nikad ranije nisam
razmisljao na taj nacin, a on je, valjda, sve to upoznao kao aktivist SDA.
- Eno vidis - dodade kad smo vec bili na Maslinama - one cetiri
sto leze, sve cetiri bosnjacke. A bile su uzgor kad smo prosli put
dolazili... Nanovo!
Vec sam poceo osjecati mucninu i gnjev. Bio sam spreman na
najgore prizore, pripremao sam se za ovo i mislio da cu lahko podnijeti,
ali sam se, izgleda, prevario.
U grlu me nesto stezalo, a srce mi je pocelo ubrzano udarati. Sta
li nas ceka u stolackoj carsiji?
Stigosmo magistralnim putem, izbjegavsi, tako, prolaz kroz
carsiju, u centar. Doceka nas nevjerovatan i uzasan prizor. Rupa usred
carsije. Nema Careve dzamije, nema Sarica hana, nema Kiraethane, nema
Stare tepe. Nema nicega. Ledina. Samo zidovi davno zapaljenog kafica Roko
i pocrnjeli ostaci novih ducana poredanih uz cestu prema Inkosu. Zgariste
i uzas.
Znali smo da svega toga vise nema; gledali smo i neke
fotografije, pripremali smo se za sok koji cemo dozivjeti, ali je bilo
gore nego sto smo zamisljali. Niko od nas ne progovara, samo se
zgledavamo i u ocima prepoznajemo i tugu i gnjev, ali i nemoc i bijes.
Nisu ovo cinili ni najgori koje historija pamti.
Zaustavismo se pred zgradom Opcine. Nekad je tu bila skola,
osnovna, pa gimnazija, pa biblioteka Mak Dizdar. Jedva smo joj dali to
ime. Bunili su se i Srbi i Hrvati, ali ja bio vlast i progurao. Mnogi od
nas smo tu isli u skolu. Da je neko drugo vrijeme, sjetili bismo se i
svojih nastavnika i prijatelja, probudile bi se uspomene na prve dacke
ljubavi i skrivene simpatije, na igranke uz gramofon, mladalacke
nestasluke i mastanje o budocnosti. Pred zgradom sada poveliki drveni
kriz (koliko li je samo krizeva nasadeno od Neretve do Stoca?!) visi od
tri metra, u podnozju jos dva mala, od cvijeca, crvenog i bijelog.
Sahovnica i kriz. Tri kriza i dvije sahovnice. Neugodno. Stvarnost na
koju nailazimo suvise je ruzna da bismo se sjetili nekadasnje ljepote.
U kancelariji predsjednika HVO Andelka Markovica nema nekih
posebnih znamenja. Samo grb sa saharom. I predsjednikov osmijeh. Sirok,
presirok. Kad ne bismo znali da je Stolac srusen pod njegovim direktnim
ovlastenjima, mozda i komandom, svi bismo pomislili: "Boze, fina li i
uljudna covjeka!"
Dogovorili smo se, nakon mnogo insistiranja, da se obide cijeli
grad i da se podijelimo u dvije grupe. Strucne ekipe sa IMG ce obici
stotinu ponudenih kuca, a Mirsad i ja sa policijom proci cemo cijelim
gradom. Poslijepodne cemo utvrditi konacan spisak stotinu kuca za povratnike.
Krenusmo sa policajcem Andrijom i sefom Civilne zastite Zdravkom.
- Kuda? - kao ljubazno upita policajac.
- Prema Begovini - rekoh.
- Kojom stranom?
- Kojom god hoces. Vratit cemo se onom drugom.
- O. K. - nonsalantno ce policajac.
Najprije nas doceka Behmenluk. Od nekadasnjeg starog kompleksa
bosnjackih kuca ostale samo crne avetinjske zidine i avlijski duvarovi.
Mirsad vadi teiter, vadim i ja svoj. On pise srusene, ja zdrave. On se
satra pisuci, ja - upisem tek pokoju. Na Cupriji - opet strasna supljina.
Nema Hamama iz 17. vijeka, samo ulegnuta ledina, prekoputa nema dzamije.
Nema ni zida sto ju je stitio od zimske nabujale Bregave. Sad je tu samo
voda. S druge strane Bregave strse izgorjeli zidovi nekad prelijepe
Zujine kuce i gomila rusevina sto zamjenjuju nekad prekrasni prizor uz
Inat-cupriju. Zgariste. Jos jedno.
Idemo dalje, uz Poglede; tu nekad bijase najvise Srba. Kuce su im
davno sve zapaljene i minirane. Bosnjacke su bile zdrave, ali vec od
Kapiceve - novi prizor. Zidovi doktorove kuce izletjeli. Promaha. Tek sad
vidimo da je bila tvrdava. Trebalo imje dosta dinamita. Mirsad opet pise
i suti. Sutim i ja. Minirana i Basiceva i Sefina... Mirzina potpuno
legla. Visi kupus od koce.
Prolazimo preko mosta kod Begovine. Desno, Begovina - skoro
nestala u kupini, vide se samo vrhovi izgorjelih duvarova, pravo
Dul-hanumina kuca, velika garava omedina. I ona je izgorjela. Odmah ispod
nje - Bracina lezi na zemlji, Bajrina pola otkinuto i kao baceno na
zemlju, pa Pehliceva, pa Becina, pa Tunguzova... Uzas. Mirsad pise. Ja
stavio tefter u dzep. Zaleden i zanijemio.
Zar je moguce takvo divljastvo i zlo?
I, je li to zbog nerazumljive i nicim izazvane mrznje prema nama
ili je to politika?
Najprije srusili i zapalili sve stare kuce, a sad, i to kad se
dogovaramo o povratku stotinu porodica - miniraju nove, najbolje. Poceli
za Bozic, u noci kad im Kardinal i Papa upucuju poruke o miru i
toleranciji, nastavili do Nove godine. A kad ce zavrsiti...?
Ne mogu se oteti dojmu da je sve to sracunato da se ne vratimo.
Stotinu familija, mozda, i kapak. Nema vise. A mozda ce nam se smuciti pa
se necemo htjeti ni vratiti. Prestrasit cemo se? Ne mogu normalno ni
razmisljati. Nesto me gusi. Vec smo u carsiji, idemo kroz Adu. Ni jedne
kuce. Izgorjele i crne omedine. Podgradom Cajgerova kuca, na Mufticevini,
nakon sto su je dobro ostetile granate; dokrajcio je hrvatski dinamit. I
skoro cijelu Mufticevinu vatra. Podgradom dzamije nema, nema ni traga od
nje; kuce oko nje, nekadasnje, potpuno unistene. Ne mam da li je to
ucinilo vrijeme poslije srpskih granata ili hrvatska ruka. Politicari bi
diplomatski rekli: Ekstremisti! Koliko li ih je onda u malom Stocu, Boze
moj?! Jer, i Zagradom vidimo mnogo izgorjelih kuca. Gledamo Turkovica
kulu, ljepoticu. Ostali zidovi, jos stoji ponosna, ali bez krova, i
cadava. Izgorjele i Festiceve kuce i Dizdareva starina. Vise i ne brojim.
Mirsad pise.
- Naseljeno. Hrvati iz Bosne - odgovara, a vidim da je
uznemireniji. Idemo prema njegovom imanju na Gorici. Kad stigosmo,
zaustavi vozilo, izide prvi i malo iznenadeno procijedi:
- I ova mi minirana!
- Zar si mislio da ce ti ostati? - upitah da me on ne cuje, a da
cuju nasi pratioci koji jos sjede u autu. Samo se nasmijase priguseno.
(Mirsadovu kucu u Uzunovicima i Rusmirovu na Gorici zapalili su prve -
jos 1993, a ovu minirali ali prije nekoliko sedmica.)
Stigose i ljudi iz UNHCR-a. Pricamo o prizorima koje smo vidjeli.
Sa protestom i gnusanjem.
- Nekontrolirane grupe! - rece Andrija staru otrcanu frazu.
- Imamo informaciju da je Hrvatska vojska - rekoh.
Ni Andrija ni Zdravko ne rekose nista. Nesto kasnije, jedan od
njih nonsalantno sve objasni:
- Rat!
Nisam imao snage ni volje da im kazem da u Stocu rata Hrvata i
Bosnjaka nikad nije ni bilo. Uostalom, oni to odlicno znaju. A UNHCR-u
smo to rekli bar stotinu puta.
Dok smo se vracali da se prikljucimo ekipama u Uzunovicima,
Mirsad se okrenu prema meni i poluglasno rece:
- Vise od pedeset.
- Sta vise od pedeset? ne razumjeh ga u prvi mah.
- Iznova srusenih. A jos nismo sve vidjeli.
Ne odgovorih nista. A i sta bih? Nesto me stezalo u prsima.
Falilo mi je zraka. Jedva sam cekao da stanemo i izidemo iz auta. Ali,
volio bih da sam nestao iz Stoca, da sam bilo gdje drugdje, samo ne tu, u
mojoj carsiji, u gradu mojih predaka i moje djece. A mam da imamo jos i
pregovore oko usaglasavanja spiska. I moram biti miran, stalozen i
pristojan. Cuj, pristojan!?
A u Uzunovicima - nanovo minirana Sejina, pa legla Halilova, o
izgorjelim vise i ne mislimo. Davno su upaljene. Na Bokulji - opet sok.
Sve kuce dalje od Catrnje prema Ljubinju i s desne strane puta, novog
puta prema srednjoskolskom centru, vise od trideset, minirano. Neke leze
na zemlji u gomili kamenja, maltera, betona i crijepa, neke se samo
nagele na jednu stranu kao da se ne daju. Ostala samo Hamzina i
Niskaceva, srpska. Do kada?
Jedva smo cekali da Seka i Mrgan zavrse pregled i spisak i da se
zavrsi ta stravicna "ophodnja".
Sutimo. Mirsad se negdje izgubio. Pojavi se nakon desetak minuta.
Nosi onaj tefter:
- Osamdeset i sest - procijedi kroz zube.
Ovaj put sam odmah razumio. Osamdeset i sest sto smo vidjeli sa
ceste i iz automobila. "Novominiranih", kako bi rekao moj prijatelj.
Razocarani i skrhani, sjedosmo opet kod predsjednika Markovica.
Opet onaj isti smijesak na njegovom licu, srdacna dobrodoslica po drugi
put, "poslovicna" kooperativnost.
- Neka bosnjacko-muslimanska strana kaze primjedbe i da zavrsimo posao.
Najprije sam ja izrazio svoje duboko razocarenje onim sto smo
vidjeli. Rekao da je sve mnogo gore nego sto smo ocekivali, da nismo
sigurni u njihovu "sigurnost" za nase ljude, da moramo dobiti dodatne
garancije itd. Mirsad je bio zestok. Rekao je da im nista ne vjeruje, da
su oni krivci za sve rusenje i da ne mogu garantirati nista.
- Vi ste, gospodo, srusili, minirali ste jos pet kuca koje ste
ponudili na zadnjem spisku. Da li to vi ne znate da su minirane, ili se s
nama igrate?
Sef policije, Matic, svaki dan deblji i rumeniji, optuzi ga da
opstruira citav projekt. Cuj, mi opstruiramo?!
Na kraju zamijenismo deset neprihvatljivih novim, onim sto smo mi
predlozili; Markovic sve odmah "sirokogrudo" prihvati. Sporazumismo se
oko teksta dogovora koji je ponudio UNHCR i sto cemo ga potpisati
Markovic, ja i UNHCR, u prisustvu gospodina Ganica i nazocosti gospodina
Zubaka i visokih predstavnika medunarodnih organizacija i - zavrsismo.
U Mostar smo se vratili umorni, razocarani, sokirani. Cijelim
putem ne progovorismo. Samo Stephan postavi nekoliko pitanja. Sjecam se
samo posljednjeg sto mi ga je uputio dok sam izlazio iz auta:
- Hoce li ubuduce biti vise zena i djevojaka koje se pokrivaju?

[kraj]