Kako me je spasila homeopatija.

[Natko]

Ovaj dijalog vodio se u subotu ujutro, dan nakon Treba li medicini
alternativu? s osobom - recimo Ružicom - koja mi je osobno neobično
draga i do čije mi je dobrobiti stalo usprkos našoj povijesti koja je
mogla ispasti i slavnija. Pozvao sam ju na predavanje, no bila je
spriječena, ali je zato (sama) zatražila da joj prepričam o čemu se
pričalo. Prepričavanje je završilo sukobom (svjetonazora) nakon kojeg
dotičnu ne mogu smislit.

Ružicina anamneza počinje karcinomom dojke, a završava amputacijom
iste. Nakon što je to traumatično iskustvo proživjela u prvom licu i
mojega prikaza dometa homeopatije (tijekom kojega joj na licu
primjećujem sve veće zaprepaštenje) slijedi izjava: Pa mene je
homeopatija spasila! Sad se moje oči u zaprepaštenju šire do veličine
dovoljne da prime onih 150W dovoljnih da živim i mičem se samo zureći
u sunce 10 minuta dnevno i jednom tjedno stojeći bosonog na goloj
zemlji (prema sungazingu; i tu je kretenariju popušila ali sam ju
uspio namamiti da prekine). Kako te je to spasila homeopatija, crna
Ružice? AKO jest, gdje ti je onda dojka? Spasili su te, jer si 6
godina nakon dijagnoze još živa - kirurzi koji su to sranje (gubim
živce) maknuli s tebe u zadnji čas! Što si radila od trenutka kad si
napipala kvržicu do trenutka kad si završila pod nožem i koliko je
vremena u međuvremenu proteklo? Ma kakve to veze ima? ona će. Ima veze
u svjetlu činjenice da se karcinom dojke prilično uspješno, za
karcinome, tretira AKO se s liječenjem krene na vrijeme. Ma kakve
činjenice? To je sve krivotvoreno! To su mesari koji s tobom postupaju
kao s vrećom krumpira: najlakše im je staviti te na panj i cak! pa
tako i rade. Vidiš što su učinili Maškarinu i Nediljki/Neđiljki!
(zvuči kao - što ČINE MaškarinIMA i NediljkAMA).

Tu negdje ...
(bilo je takvih "argmenata" još; da ne duljim, samo onaj o
karakterističan, o osporavanju "prava" na "mišljenje". Naime, kad ONI
izriču/izreknu svoje apologije ovome i onome, to je u redu. Kad se ja
odvažim uzvratiti svojim mišljenjem, pomalo suprotnim njihovom, onda
im osporavam pravo na "mišljenje" i gledaju me ko zadnju budalu. Ne
dajte se nasanjkati na taj trik.)
... organski uzvrati u mojem želucu, pleksusu i vrućina u lubanji su
toliki da krećem prema vratima i zatvaram ih za sobom. Prošlo je niti
15 minuta, a trebali smo pomaljati sobu.
Što je točno Ružica poduzela u onom razdoblju od-do ne znam. Znam da
je išla k onom Marokancu, egzotičnom pandanu Brace sa Srebrnjaka, a
budući da spominje homeopate, pretpostavljam da se krenula "liječiti"
se i kod neke takve vucibatine. Provjerit ću, bude li prilike, pa
čitajte u sljedećem nastavku, bude li ga.

I tako ovom homo sapiensu(?) nema druge nego prekrižiti još jednu
(nije prva!) potencijalno dragu osobu. Koliko se god trudio, koliko
god smirenosti uspio sakupiti, nikako mu ne uspijeva ni zagrebati
nepomični mrak u glavama nadmoćne većine intelektualaca XXI stoljeća.
Ružica je, istina, potekla s umjetničke akademije pa je pitanje je o
čemu ta svojta može dati kompetentno, koliko-toliko potkovano
"mišljenje". Nema mu druge nego se udaljiti od zatrovanog i neukog uma
što dalje može. Kao od izvora radijacije. I čekati da poluraspad učini
svoje. I nadati se da će ovaj svijet, koji puca po šavovima, dok elita
regresira u srednjevjekovni mrak, ipak - nekako - završiti dobro.

Oprostite na nepozvanom upadu i hvala vam što se mi poslužili kao,
kako ono neko reče, rame za plakanje.
Natko