Sve da
neko u Srbiji hoće da rehabilituje fašizam - to se ipak ne događa. Ukoliko je problem u tome što je srpski antifašizam
izgubio dominantnu crvenu boju i monopol jedne partije, jer smo u međuvremenu saznali da nisu samo komunisti bili protiv nacista, ustaša i
ostalih kvislinga - to je već nešto drugo što spada u domen ideoloških predubeđenja. A svim ubijenim, znanim i
neznanim, od dece do staraca, neka je večna slava!
Autor: Vladimir
Đurđić
Istorija ne poznaje “šta bi bilo
kad bi bilo” i samo činjenice mogu da se interpretiraju i stavljaju u određeni kontekst. Kada se govori o Drugom svetskom ratu na
teritoriji nekadašnje Jugoslavije postoji toliko interpretacija i tumačenja da bi samo jedna dvotomna knjiga bila potrebna da se navedu
ideje kojima autori barataju. Zato i jeste najbolje rešenje sve tumačiti kroz činjenice.
Često se kao pokazatelj
patnji tokom rata koristi broj žrtava, mada ti podaci znaju da budu nepouzdani, netačni i “obeleženi” agendom onoga ko ih
interpretira. Ovo je jedan nepristrasan pokušaj da se sagledaju podaci kakvi jesu – a da bi se stavila tačka na večito
“vruću” temu rehabilitacije ovih ili onih. Kada se pogledaju žrtve koje ću navesti u tekstu i njihovi počinioci,
neozbiljno je reći da bilo ko u Srbiji, osim marginalnih desničarskih grupa, može da kaže da se ovde zaboravlja antifašizam
i rehabilituje kolaboracija...
Čitajte više...