Historijski revizionizam Drugog svjetskog rata ‘guši’ današnju Hrvatsku
Miroslav Antic
Historijski revizionizam Drugog svjetskog rata ‘guši’ današnju Hrvatsku
Prema riječima zagrebačkog profesora Tihomira Cipeka, u Hrvatskoj je „historija počela gušiti sadašnjost“.
Tri decenije je historijski revizionizam postepeno postajao mainstream, umanjujući zločine koje je počinio fašistički ustaški pokret u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu.
Ustaše su upravljale takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom (NDH) pod nacističkim i italijanskim pokroviteljstvom od 1941. do 1945. godine, ubijajući i progoneći Jevreje, Srbe, Rome i hrvatske ljevičare.
Ipak, od 1990-ih i nakon raspada socijalističke Jugoslavije, ti zločini se u Hrvatskoj sve više tumače kao samo jedna kratka epizoda u mnogo dužoj borbi za formiranje nezavisne hrvatske države.
Franjo Tuđman, prvi demokratski izabrani predsjednik Hrvatske, nazvao je to „hiljadugodišnjim snom za nezavisnu državu“ – čak i po cijenu da je vodi fašistički režim, kažu neki hrvatski nacionalisti.
„Kultura sjećanja trebala bi pronaći odgovarajuću ravnotežu u svom odnosu prema prošlosti“, kaže Cipek, profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. „U Hrvatskoj to nije slučaj.“
„Borba za monopol nad tumačenjem prošlosti jedna je od centralnih bitaka hrvatske politike“, ističe on za BIRN.
Uokvirivanje fašističke države iz Drugog svjetskog rata kao dio „milenijumske borbe“
Prema riječima profesora Steve Đuraškovića, Cipekovog univerzitetskog kolege, Tuđmanove ideje i dalje, više od četvrt vijeka nakon njegove smrti, oblikuju dominantni nacionalni narativ.
Tuđman, koji je i sam bio historičar, predstavljao je cijelu historiju Hrvatske „kao milenijumsku borbu hrvatskog naroda za vlastitu državu, tumačeći jugoslovenski period kao eru najvećeg negiranja hrvatske nacionalnosti i državnosti“, navodi Đurašković za BIRN.
„Time nije negirao zločinački i fašistički karakter NDH, već ju je i interpretirao kao izraz hrvatske borbe za nezavisnost. Tako je u hrvatskoj javnoj sferi NDH dobila dvostruke konotacije: i kao zločinačku tvorevinu i kao izraz državnosti“.
Krvavi raspad Jugoslavije, uključujući i rat u Hrvatskoj koji je trajao od 1991. do 1995. godine, a koji je poznat kao Domovinski rat, donio je „oživljavanje“ eksploatacije događaja iz Drugog svjetskog rata, mišljenja je Senna Šimek, historičarka, politologinja i doktorantica na Fakultetu humanističkih i društvenih nauka Univerziteta u Zagrebu.
„Jedan od najpoznatijih primjera za to su povremeni govori Franje Tuđmana, u kojima je relativizirao postojanje Nezavisne Države Hrvatske, posmatrajući je ne isključivo kao fašističku tvorevinu već i kao izraz (hiljadugodišnje) želje hrvatskog naroda za vlastitom državom“, objašnjava Šimek.
Martina Glumac iz Inicijative mladih za ljudska prava u Hrvatskoj kaže da su tokom i neposredno nakon rata 1991-95. „historijski narativi o NDH, partizanima i ratnim zločinima reinterpretirani kako bi se uklopili u nove obrasce nacionalnog identiteta“.
Dugotrajna nostalgija za NDH i njena fetišizacija vodila je do prikrivanja ustaških zločina među hrvatskim emigrantima koji su napistili zemlju nakon 1945. godine. Taj trend je, nakon 1990. godine kada se Jugoslavija počela raspadati, ušao u mainstream hrvatske političke kulture.
„Pozicioniranje NDH i ustaškog režima kao pozitivnog naslijeđa hrvatske prošlosti uspostavila je Hrvatska demokratska zajednica, koja je najjača politička snaga u zemlji od 1990. godine“, ističe Nikola Puharić, historičar i savjetnik u Odjelu za kulturu Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Hrvatskoj.
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) osnovana je od strane Tuđmana i predvodi sadašnju hrvatsku vladu, nakon što se 2015. godine vratila na vlast.
Fašistički slogani i simboli ‘normalizirani’
Već 1990-ih, Hrvatska je svjedočila oživljavanju ustaških simbola, parola i obilježja.
Ustaški pozdrav „Za dom spremni“ bio je službeni pozdrav ustaškog pokreta i NDH. Njegova upotreba godinama je predmet žestoke javne debate.
Tokom Domovinskog rata ovaj su pozdrav koristile paravojne Hrvatske obrambene snage (HOS), koje su neke od svojih jedinica nazvale po ozloglašenim ustaškim komandantima. Uprkos tome, HOS je 1992. godine inkorporiran u Hrvatsku vojsku.
Za razliku od Njemačke, koja je zabranila upotrebu i prikazivanje nacističkih simbola, Hrvatska nema zakon kojim se posebno zabranjuje upotreba pozdrava „Za dom spremni“. Međutim, država ima dovoljno pravnih mehanizama za sankcionisanje javne upotrebe ovog pozdrava, a sudovi su već kažnjavali njegovo korištenje i nošenje pratećih simbola.
Kao odgovor na relativizaciju antifašizma i napore za rehabilitaciju ratnog klerofašističkog režima, hrvatski Sabor je 2005. godine usvojio Deklaraciju o antifašizmu, ponovno potvrđujući korijene i posvećenost Hrvatske antifašizmu i demokratiji, te pozivajući na njegovanje antifašističkih vrijednosti.
Ipak, upotreba takvih slogana i obilježja u Hrvatskoj se uglavnom toleriše i ona je normalizovana, uz odsustvo javne osude perioda NDH.
„Antifašizam je formalno zadržan kao ustavna vrijednost, ali u dijelovima javne sfere interpretiran je kao nametnuta ideologija socijalističke Jugoslavije, dok su određeni aspekti ustaškog perioda relativizirani ili depolitizirani“, naglašava Glumac.
Institut za društvena istraživanja je 2021. godine anketirao 67 razreda iz 59 srednjih škola širom Hrvatske. Svaki drugi ispitanik je Hrvate vidio kao najveće žrtve ratova 1990-ih. Nešto manje od trećine učenika smatralo je NDH fašističkom tvorevinom, dok je više od polovine njih bilo neodlučno ili nije željelo zauzeti stav po tom pitanju.
U upitniku provedenom na više od 500 osoba u dobi od 18 do 30 godina, koji je 2022. godine provela Inicijativa mladih za ljudska prava, a koji je objavljen 2024. godine, 64 posto je odgovorilo da pozdrav Za dom spremni ne treba biti sankcioniran.
Prema Puhariću, obilježavanje događaja iz Drugog svjetskog rata tokom 1990-ih promovirale su političke elite kako bi olakšale rast i konsolidaciju etnonacionalizma kao glavne pokretačke snage zemlje.
„To je također dovelo do mobilizacije za rat, pa čak i do počinjenja krivičnih djela poput ratnih zločina protiv srpske populacije, kao i protiv imovine koju je takav nacionalizam smatrao nepoželjnom“, objašnjava Puharić za BIRN.
„Rat koji je počeo 1991. godine dodatno je ojačao narativ koji je cijeli jugoslovenski period i partizansku borbu okarakterizirao kao zločinačku srpsko-partizansku politiku, istovremeno jačajući ustaški sentiment, koji se u javnoj sferi počeo legitimizirati kao otpor rastućem srpskom nacionalizmu“.
Jasenovac i Bleiburg
Dva glavna mjesta obilježavanja događaja iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i dalje su Jasenovac i Bleiburg.
Jasenovac je bio zloglasni ustaški logor za istrebljenje, gdje je prema procjenama američkog Memorijalnog muzeja Holokausta brutalno ubijeno između 77.000 i 104.000 Srba, Jevreja, Roma i hrvatskih protivnika ustaškog režima.
U Bleiburgu se obilježava sjećanje na masovna ubistva počinjena od strane partizana, uglavnom nad ustašama i civilima koji su ih podržavali. U Hrvatskoj i među hrvatskom emigrantskom zajednicom ova je događaj postao poznat kao Bleiburška tragedija, po pograničnom gradu u Austriji gdje su britanske snage predale odbjegle vojnike i civile partizanima.
Vjekoslav Maks Luburić, glavni organizator ustaških koncentracionih logora, predvodio je povlačenje snaga NDH prema austrijskoj granici početkom maja 1945. godine, koje će na kraju završiti u Bleiburgu. Sam Luburić se vratio na hrvatsku teritoriju kako bi predvodio gerilski otpor, a kasnije se preselio u Francovu fašističku Španiju.
Nakon 1990. godine, oni koji su ubijeni, većina njih ustaše, postali su poznati u Hrvatskoj kao „nevine žrtve Križnog puta“.
Prema riječima Vjerana Pavlakovića, profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci, bleiburška naracija 1990-ih uvezena je iz hrvatske dijaspore, koja je ubistva nakon Drugog svjetskog rata okarakterizirala kao genocid nad Hrvatima, a ne kao dio osvete i političke represije koja se odvijala širom poslijeratne Evrope.
„Ova interpretacija Bleiburga poslužila je za jačanje ideje da bi svaka jugoslovenska, komunistička ili srpska država nastojala eliminirati Hrvate kao naciju, što je često naglašavano na komemoraciji“, kaže Pavlaković.
Cipek dodaje da se sa godišnjom komemoracijom, njenom simbolikom i govorima, ne obilježava samo sjećanje na žrtve, već je to i pokušaj „rehabilitacije ustaške NDH, fašističkog saveznika i režima s rasnim zakonima, u kojoj je počinjen genocid nad Jevrejima i Srbima“.
Prema Cipeku, austrijski zvaničnici su okupljanje na Bleiburškom polju počeli smatrati činom historijskog revizionizma koji veliča fašizam.
Austrijski parlament je 2020. godine usvojio neobavezujuću rezoluciju kojom se poziva na zabranu komemoracije ustaškog režima i ubistava u Bleiburškom polju na austrijskoj teritoriji.
„Sveta misa na Bleiburškom polju dio je događaja koji je politički instrumentaliziran i dio političko-nacionalnog rituala koji služi jednoj selektivnoj percepciji i tumačenju historije“, kaže se u rezoluciji.
Nakon usvajanja rezolucije, komemoracija se nastavila održavati u Zagrebu i drugim mjestima Hrvatske.
Komemoracije u Jasenovcu također su pretrpjele promjenu.
Pavlaković kaže da su nekada ovaj događaj koristili proevropski političari u Hrvatskoj kako bi se zalagali za antifašističku tradiciju hrvatskih partizana, ali od povratka HDZ-a na vlast 2015. godine, „komemoracija više ne uključuje političke govore“.
„Posljednjih godina, desničarski revizionisti nastojali su poreći da je u koncentracionom logoru ubijeno desetine hiljada ljudi, tvrdeći da je sve to komunistička laž i da je Jasenovac zapravo bio samo radni logor s minimalnim žrtvama“, naglašava on.
Dobro i zlo
Historijski revizionizam u Hrvatskoj kritikovala su tijela za ljudska prava.
U izvještaju iz 2024. godine, Komitet UN-a za ljudska prava izražava zabrinutost zbog rasprostranjenosti govora mržnje i historijskog revizionizma u vezi s ratnim zločinima, uključujući i one od strane političara i visokih zvaničnika.
Komitet napominje da se govor mržnje i nasilje motivirano mržnjom uglavnom gone kao prekršaji i stoga se neadekvatno kažnjavaju.
I hrvatski ombudsman upozorio je da pokušaji umanjivanja ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata potkopavaju temeljne vrijednosti Ustava, a neuspjeh odgovoriti takvom revizionizmu stvara prostor za mržnju.
Historičar Hrvoje Klasić okarakterizirao je Hrvate kao podijeljene ne po svojim stavovima o budućnosti, ekonomiji ili zdravstvenoj zaštiti, već po svojim stavovima o prošlosti.
Kao što je George Orwell napisao 1984. godine: „Ko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Ko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost“.
Kao što Glumac navodi, u savremenom političkom diskursu u Hrvatskoj, Drugi svjetski rat i rat 1991-95. su suštinski povezani.
„Debate o tome kako tumačiti Domovinski rat i temeljne vrijednosti moderne Hrvatske se nastavljaju“, kaže ona.
U anketi Inicijative mladih za ljudska prava među mladima, 51 posto je izjavilo da ne zna „gotovo ništa“ o ratnim zločinima koje je hrvatska strana počinila nad Srbima, što odražava dominantni službeni narativ koji marginalizira ratne zločine nad „drugim“.
„Kultura sjećanja koja je nekada razlikovala dobro od zla već je uništena“, zaključuje Cipek.