ONAZISOV 'LABUDOVA PESMA'

[ANTIC.org-SNN]

ONAZISOV 'LABUĐI PIJEV'

by Emil Vlajki

 

Ovo je zapis o jednom od balkanskih velikana. Nazvat ćemo ga, s obzirom da je oduvijek bio bogat, Onazis, doduše bez brodova i bez supruge Žakline, bivše udovice jednog od amerskih predsjednika, ali i bez pravog imena. Mnogima  će to sigurno biti neobično. Ipak, takvi moraju shvatiti da je ta osoba još uvijek aktualna, i da bi bilo nepravedno pisati o njoj pravim i punim nazivom kako se ne bi dalo povoda za kojekakve tračeve.

Prvo o rodoslovlju. Pošto je za života postao božanstvo, i to nenormalno bogato, postoji opravdana sumnja da dio njegove porodice ima grčko porijeklo koje vodi do antičkog, lidijskog carstva kome je ondašnji Krezus, tadašnji najbogatiji čovjek na planeti, bio na čelu. Drugi podaci govore da je lako moguće da je Onazis, ustvari, balkanska inkarnacija vrhovnog boga Zevsa. To bi značilo da je, kao legitimni nasljednik Kronosa i Reje, bog  Olimpa i svih drugih bogova, gospodar svjetlosti i oluja. U tom je slučaju bio predodređen da održi red, mir i stabilnost u ograničenom kozmosu izvjesne Republike nazvane Entitet do njenog konačnog osamostaljenja od moguće Đamahirije suvremenog cara Murata Izetbakira. Ali ga je, barem do sada, međunarodna zajednica bogova Slobodnog Svijeta, SS-a, u tome uporno ometala.

Onazis, alias Lemi, kome nisu manjkale ideje, shvatio je da je novi boj klasičnog tipa repriza onog iz 1389., anakron i nepotreban. SS-ovska demokracija i doktrina ljudskih prava, pružala je nove mogućnosti borbe: od izjašnjavanja o evroatlantskim integracijama 'bez alternative', preko prihvaćanja 'humanog bombardiranja' kao legitimnog i legalnog u međunarodnim odnosima, pa do parade ponosa. Našem Grku se učinilo da je u toj postmodernoj lepezi, referendum izrazito pogodan, jeftin i brz način da se dođe do osamostaljenja.

Teorijski, to je lijepo zvučalo, ali je Onazis zaboravio onu latinsku 'Quod licet Jovi, non licet bovi' ('Ono što je dozvoljeno Bogu, nije dozvoljeno volu'). Drugim, SS-ovskim, riječima: „Kad uđete u Evropu, prestat ćete biti volovi, pa će vam i referendum biti dostupan“. Ali je Onazis bio tvrdoglavo hrabar tvrdeći: „Nikada, nijedna đamahirija, pa bila ona i Izetbakirova, neće ući u Evropu. Shodno tome, dozvolite nam kao 'volovima' da održimo taj referendum o osamostaljenju, kako bi kao kršćanska zemlja, nakon toga, ušli u EU i postali ljudi,“ I tako je ON, preko svoje Skupštine, posegnuo za tim demokratskim sredstvom.

Ali SS nije popustio 'volovima', a Onazis je spoznao svoje limite. Tri dana nakon izglasavanja odluke o referendumu, dobio je poziv iz SS-ovske protektorske kancelarije gdje mu je jasno rečeno da, ukoliko za mjesec dana Skupština Entiteta ne povuče tu odluku, bit će smijenjen, neopozivo.

 

   Nekad davno, profesori na Fakultetu su mu govorili kako je politika odnos snaga, a da je u pozadini svega ekonomska moć. ON je to dobro upamtio, ali bi to znao i bez predavanja koja je pohađao, i držao se toga čitavog života. Ostvario je svoj san, postao predsjednik Republike i istinski se još više obogatio.

   Ali kada je htio ući u historiju svog naroda, zapelo je. Ustvari, bilo je mnogo gore od toga. Shvatio je da direktnom metodom koju je pokušao primijeniti kako bi se Entitet osamostalio, to mu nikad neće biti dozvoljeno. A ON ipak nije bio Aleksandar koji bi Gordijev čvor nemoguće države presjekao mačem.

   Svakako je imao migrene koje su trajale i po nekoliko dana, međutim sada su bile učestale i produžile se. Ipak, bol zbog iskazane nemoći bila je za njega nešto najstrašnije i za to nije bilo lijeka.

   Povrh svega, ekonomsko i socijalno stanje u Republici je bilo katastrofalno. Naravno, ON nikada ništa nije nelegalno uradio. Ali prethodne pljačkaške privatizacije koje su uništile realni sektor, svjetska ekonomska kriza, lopovi svih vrsta, posebno na lokalnom nivou, koji su u njegovo ime djelovali, a sa kojima nije imao snage da se razračuna, mutne afere u kojima je i on bio uvučen jer je pravio usluge kumovima i prijateljima, kao i nepostojanje strateškog plana razvoja Republike, konstanto su pogoršavale situaciju u zemlji. Na sve se to nadovezala otvorena težnja đamahirijaca da zavladaju čitavim teritorijem nemoguće države, mada je na Balkanu, u principu, sve moguće.

   Odlučio je, da što se tiče referenduma kojeg je uvijek mogao raspisati, da to ostavi to za bolja vremena, a da se angažira u popravci ekonomskih prilika.

   Kao i sva druga djeca, gledao je nekada filmove tipa 'Ostrvo s blagom'. U svojoj je svijesti tu vrst mašte pretvorio u san o velikim idejama i brzim projektima koji će na volšeban način popraviti lošu situaciju. Stoga je dobronamjerno bio otvoren za sve ideje koje su bile senzacionalističkog karaktera, a naizgled su ličile na „ono pravo“ koje će čarobnim štapićem sve riješiti: razvoj, ekonomiju, socijalu i nezavisnost. Kao prvo, na granici sa Kroejšom i Montenegrom, osnovao je avio kompaniju 'Flaj, flaj trevl' kojoj je jedino falio nikad izgrađeni aerodrom. A onda su slijedili drugi „aerodromi“.

   Ono što nije nikada shvatio, a svi su ovakvi, vrlo skupi, poduhvati propali, to je da se nešto istinski dobro za razvoj neke zemlje ne može učiniti na brzinu, osim u holivudskim filmovima. I tako je zemlja, bez obzira na NJEGOVE dobre namjere, nastavila da pati.

Međutim, tko zna? Pošto se NJEGOV jednodecenijski „labuđi pjev“ bliži kraju, možda će i o NJEMU Holivud jednog dana snimiti neki film pošto se Onazisov utjecaj za ovu zemlju neda ignorirati. Jedino se ne zna koja bi mu uloga u takvom filmu bila dana: Obilića ili Brankovića?