Veliki Petak U Crkvi

[Tamar Navratil]

Poštoje to za hrišćane dan velike žalosti, on se obeležava strogim postom, uzdržavanjem od bilo kavog veselja i proslava, a takođe u narodnoj tradiciji je da se tog dana ne rade poslovi u polju i u kući.

Veliki petak se smatra najtužnijim danom hrišćanstva i na taj dan se ne služi liturgija u crkvama, osim ako se poklopi sa Blagovestima. Od velikog četvrtka do Uskrsa ne oglašavaju se zvona na ckvama, jer su ona u pravoslavnoj crkvi znak radosti.

Plaštanica se postavlja na posebno ukrašen sto (grob Hristov), ispred oltara. U nekim našim krajevima, običaj je da se vernici posle celivanja plaštanice, provlače ispod stola na koji je položena plaštanica.

Po narodnom verovanju prilikom provlačenja, treba se pomoliti Bogu i pomisliti neku lepu želju, i ta želja će biti ispunjena. U ove dane crkva zapoveda najstroži post bez ribe i ulja.

Podsetimo, Veliki petak strogo se praznuje. Taj dan je crveno slovo pa se stoga ništa ne radi ni od kućnih, ni od poljskih poslova. Žene tog dana ni po koju cenu ne smeju da uzmu iglu u ruke, jer se veruje da će im na rukama izbiti plikovi.

U nekim delovima Srbije veruje se da će devojke koje na današnji dan ukradu cveće iz crkvene porte i stave ga pod jastuk u noći uoči Velike subote sanjati svog budućeg muža. Veruje se i da onog ko danas opere kosu cele sledeće godine neće boleti glava kao i da kuću valja malo pomesti metlom, a onda tu metlu baciti, a sa njom i svo zlo iz kuće i domaćinstva.

Obeležavaju ga katolici, protestanti, anglikanci, pojedine pravoslavne i neke manje crkve. Katolička crkva, koja slavi Uskrs 31. marta, danas na Veliki petak posebno spominje umiruće, stare i bolesne.

Na veliki petak ne zvone zvona. Crkva posebno spominje umiruće, stare i bolesne. Beogradski nadbiskup Ladislav Nemet poručio je u sredu u uskršnjoj poslanici, da je Uskrs promenio budućnost stvorenog sveta, a u njemu i čoveka i da vera daje snagu ljudima da istraju na svom životnom putu, prenosi Tanjug.

Nemet je u poslanici čestitao Uskrs svim katolicima koji ga slave po gregorijanskom kalendaru 31. marta i naveo da je glavni zadatak naveštavanje radosne vesti o tom prazniku i da nije ljudska slabost ta koja ima poslednju reč, kao ni greh ni prevara, već Božji večni život.

Pravoslavna crkva i njeni vjernici danas obilježavaju Veliki petak, dan kada je na Golgoti raspet Isus Hrist. Kao što je Isus prorekao na Tajnoj večeri, prije petka ujutro apostol Petar se, u strahu da i njega ne zatvore i kazne, tri puta odrekao svog Gospoda. Shvativši šta je uradio, odmah se pokajao u gorkom plaču. Izdajnik Juda, kad je saznao da je Isus osuđen na smrt, mučen grižom savjesti objesio se. Na taj dan crkva se sjeća događaja koji su neposredno prethodili raspeću.

Počevši od izvođenja Isusa Hrista pred sud Pontija Pilata, neuspjelog pokušaja da ga optuže, pa do glasnog vikanja judejskog naroda: "Raspni ga!". Zatim, nošenja krsta kroz grad, na putu prema Golgoti, razapinjanja i praštanja dželatima riječima: "Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade".

Na Veliki petak se ne služi liturgija, osim ako su Blagovijesti. Strogo se posti, i jede se samo hljeb i pije voda. Običaj je da se farbaju uskršnja jaja, najčešće crvenom bojom koja simbolizuje Hristovu krv.

Takođe se i ne pjeva, ne veseli se, a od Velikog četvrtka do Vaskrsa, nedjelje kada je Isus vaskrsao, ne zvone crkvena zvona, jer su ona u pravoslavnoj crkvi znak radosti, nego se vrijeme bogosluženja i oglašenja umrlih najavljuje drvenim klepalom.

Plaštanica se postavlja na posebno ukrašen sto (grob Hristov), ispred oltara. U nekim našim krajevima, običaj je da se vjernici poslije celivanja plaštanice, provlače ispod stola na koji je položena plaštanica. Po narodnom vjerovanju prilikom provlačenja, treba se pomoliti Bogu i pomisliti neku lijepu želju, i ta želja će biti ispunjena. U ove dane crkva zapovjeda najstroži post bez ribe i ulja. Na Veliki petak poželjno je ništa ne jesti.

Žene na ovaj dan tradicionalno farbaju vaskršnja jaja, i pripremaju bogatu porodičnu trpezu za predstojeći praznik. Domaćica se najprije prekrsti i pomoli Bogu, zatim u sud sa vodom, u kome će kuvati i farbati jaja, dodaje malo osvećene vodice, vaskršnje ili bogojavljenske. Prvo obojeno jaje, ostavlja se na stranu do idućeg Vaskrsa i zove se "čuvarkuća".

Veliki petak strogo se praznuje. Taj dan je crveno slovo pa se stoga ništa ne radi ni od kućnih, ni od poljskih poslova. Žene tog dana ni po koju cijenu ne smiju da uzmu iglu u ruke, jer se vjeruje da će im na rukama izbiti plikovi. Tog dana poštuje se strog post, u kući se ne pali vatra, ne kuva se čak se i hljeb ne mijesi tog jutra. Međutim, Srbi vjeruju da je najtužniji dan u hrišćanstvu najbolji za kalemljenje voća jer se "primi sve što se tog dana nakalemi".

U nekim dijelovima Srbije vjeruje se da će djevojke koje na Veliki petak ukradu cvijeće iz crkvene porte i stave ga pod jastuk u noći uoči Velike subote sanjati svog budućeg muža. Vjeruje se i da onog ko na Veliki petak opere kosu cijele sljedeće godine neće boljeti glava kao i da kuću valja malo pomesti metlom, a onda tu metlu baciti, a sa njom i svo zlo iz kuće i domaćinstva.

Pošto je to za hrišćane dan velike žalosti, Veliki petak se obeležava strogim postom, uzdržavanjem od bilo kakvog veselja i proslava, a takođe u narodnoj tradiciji je da se tog dana ne rade poslovi u polju i u kući.OA_show(4);

Veliki petak se smatra najtužnijim danom hrišćanstva i na taj dan se ne služi liturgija u crkvama, osim ako se poklopi s Blagovestima. Od velikog četvrtka do Vaskrsa ne oglašavaju se zvona na crkvama, jer su ona u pravoslavnoj crkvi znak radosti.

Pravoslavni hrišćani u nedelju obeležavaju Vaskrs. Vaskrs je najveći hrišćanski praznik. Njime se obeležava događaj koji je sama suština Hrišćanstva. Ustanovljen je u spomen na vaskrsenje Isusa Hrista, o čemu svedoče Jevanđelja.

Vaskrs uvek pada u prvu nedelju posle punog meseca iza prolećne ravnodnevnice i zato se ne praznuje istog datuma. Može pasti od 22. marta do 25. aprila prema julijanskom (od 4. aprila do 8. maja prema gregorijanskom kalendaru). Prethodi mu Veliki post od sedam sedmica. Kod Srba, uobičajeno je da se ovaj praznik čestita sa "Hristos vaskrse" a odgovara se sa "Vaistinu vaskrse".

Običaji vezani za ovaj dan, povezani su sa crkvenim učenjem i crkvenom praksom, a jedna od specifičnosti Vaskrs jeste u tome što je Srpska pravoslavna crkva usvojila neke paganske rituale, dala im hrišćanski pečat i vezala ih za praznik.

Narodni vaskršnji običaji nisu bili vezani samo za taj dan, već su se odigravali i ranije, a primer za to je poslednja nedelja posta, koja se naziva Velikom nedeljom, kao i pojedini dani u njoj, poput Velikog četvrtka i Velikog petka.

U pojedinim krajevima Srbije verovalo se da se tada sve zaustavlja - vode i vetrovi, a zemlja se trese, a u skladu sa tim i narod se ponašao - žene u Homolju nisu se umivale i češljale na taj dan, a u Popovom polju seljaci nisu radili ništa sa iglama ili ekserima da ne bi povredili Hristove rane, a nisu pili ni vino jer su smatrali da tako piju njegovu krv.

Iako su korišćene razne boje, crvena se jedina smatrala obaveznom, a u nekim delovima Srbije i jedinom dozvoljenom bojom, na šta, na neki način obavezuje i tradicija, jer, prema predanju, jedan od vojnika koji je čuvao razapeto Hristovo telo, rekao je da će Hrist ustati ako pečeno pile oživi i snese crveno jaje.

Prvo farbano jaje koristilo se i za zaštitu useva, pa se često zakopavalo u dvorište ili njivu, ali je prema narodnom verovanju trebalo biti oprezan sa njim, jer je pogrešno rukovanje moglo da donese štetu.

U Šumadiji je bio običaj da se pričest obavi u prirodi, jedenjem pupoljka leske ili glogovog lista i ispovedanjem, u istočnoj i južnoj Srbiji, takav ritual se zvao komkanjem, a tokom njega, pre ručka su se drenove rese, trave zdravca i parčići uskršnjeg kolača potapali u vino.

Ne treba zaboraviti i da Vaskrs predstavlja kraj sedmonedeljnog posta, kada se u kućama priređuje svečani ručak, mada je u nekim delovima zemlje bio uobičajen ručak celog sela pred drvetom - zapisom, a ono što je obavezno bilo za taj obed jesu uskršnji kolači i uskršnja pečenica od prasetine ili ovčetine.

Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz drevne antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu. U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja. Uz to crvena liturgijska boja, a ne crna kao nekada, naglašava i podsjeća kako Veliki petak nije dan tuge, već razmatranja Kristove smrti kao izvorišta našega spasenja.

U prvim stoljećima kršćani na Veliki petak nisu imali posebno liturgijsko slavlje. U 4. stoljeću oblikuju se različita neeuharistijska slavlja u čemu je glavni uzor ponovno bila jeruzalemska Crkva. U središtu je bilo bogoslužje riječi i klanjanje križu. U Rimu se na Veliki petak najprije održavalo samo bogoslužje riječi s čitanjima, molitvama i pjesmama, a od 7. stoljeća oblikuje se procesija od Lateranske bazilike do rimske crkve svetog Križa u Jeruzalemu gdje se častila relikvija Križa. Bogoslužju riječi i čašćenju križa pridodaje se i slavlje pričesti (bez mise!).

Svećenik i službenici u šutnji idu k oltaru bez pjevanja. Ako treba reći koju riječ uvoda, nek se kaže prije ulaska službenika. Svećenik i službenici iskažu počast oltaru i padnu ničice na lica; ova prostracija, vlastita obredu ovog dana, neka se marljivo čuva, a znači kako poniženje zemaljskog čovjeka tako žalost i bol Crkve. A vjernici za vrijeme ulaska službenika stoje te poslije kleknu i tiho mole. (Br. 65).

3a8082e126