1. Ukidanje razlike između glasa Č i Ć, je nužnost, naime govornici
kajkavskoga narječja (1/3 Hrvata) tu razliku ne prepoznaju ako je ne
nauče na pamet. Zar je to korektno prema dijelu Hrvata koji je obranio
ostatke ostataka Hrvatske iz kojega se obnovila ta ista Hrvatska i
njezina kultura. Vašnost tronarječnosti hrvatskoga jezika nema
alternative, ona ne smije u standardu biti samo simbolična kao do sad.
2. Pridjev HRVATSKI baš kao i u nekim drugim jezicima (engleskome
jeziku...) morao bi se u svakom kontekstu pisati velikim slovom jer to
je jedno poštovanje prema imenu, malim slovom imena HRVATSKI
simbolično se obezvrijeđuje HRVATSKO ime.
3.Razlika između "IJE" i "JE" u hrvatskom govornom jeziku ne postoji.
Prema svim dosadašnjim terenskim ispitivanjima u hrvatskom standardnom
govornom jeziku čak u 90% slučajeva bilježi se jednosložni izgovor
glasa je i to baš kao "IE", uostalom to najbolje oslikava hrvatsku
jezičnu tradiciju kojom se naglašava ikavsko-ekavsko dvojstvo
hrvatskoga jezika (u prirodno nastalim govornim dijalektima čak oko
90% Hrvata govori ikavskim ili ekavskim refleksom jata a tek 10%
ijekavskim govorima), nije li to dovoljan razlog za izmjenom nekih
nametnutih standardnih rješenja koja nisu u skladu sa hrvatskom
jezičnom tradicijom a i uporišno su nedovoljno zastupljena u govornim
idiomima hrvatskoga jezika ?
Hrvatski standard mora se prilagoditi novom realnom stanju jezične
slobode i slijediti tradiciju starije hrvatske norme ignorirajući neka
nama nametnuta rješenja iz vremena unitarizacije i ujednađbe
hrvatskoga jezika sa nama bliskim ali različitim nehrvatskim jezicima.