Jezik je živ, on se mijenja, jamačno on jest čimbenik međuopćenja nekojega naroda, no ne manje bitna je i njegova obrambena uloga kojom on štiti svoj vlastiti narod i njegovu kulturu od tuđinskih upliva, ter komunikacijskom zaprijekom odvraća potencijalna navalnika od posezanja na tuđe ozemlje.
Glede spomenutoga trebali bi smo promatrati hrvatski jezik iz kuta prirodno-povijesnog razvoja, ter premisliti kakov bi doista danas bio hrvatski jezik da mu povijest nije namnijenila nasilan tijek razvoja, poleg toga trebalo bi proći čez povijesna štiva i napraviti usporedbe, što bi bilo g-da se ne bi zbila vnoga povijesna zbivanja koja su izmedsebe oddijelila Hrvate i metnula jih ispod oblasti Turkov (štokavce), Benečanov (čakavce) i Vugrov (kajkavce).
Osobno sam pročtjeo vnoge stare knjige i listine naših prijedija, jezik njiov bistar je, izvoran i logičniji negoli danas, uspoređujuć ga s današnjim uočava se velika vnožina zagada nastalih u na čelu pri prijepisima s izvornika.
Stoga zapiram ovaj misal s mišlju da bi naš standardni jezik naravskim razvojom bio dosti nalik gradišćanskomu, nu ni danas nije prijekasno napraviti takove zahvaćaje ki bi hrvatski standardni jezik postupnim djelovanjem u dobroj nakani prilagodili starohrvatskoj tradiciji, nek bude takov kakov bi bil gda bi se prirodno razvil, na pol puta izmed slovenskoga i serbskoga.
Primetak: