Važan prilog razjašnjenju posebnosti hrvatskoga književnog jezika

[antonio marko]

U prosinačkom broju časopisa «Jezik» pojavio se opsežan rad akademika
Stjepana Babića pod naslovom «Hrvatski književni jezik, ponajprije
njim samim». Držim da taj Babićev prilog ima povijesnu važnost i da će
se na njega u budućnosti pozivati svi proučavatelji posebnosti
hrvatskoga književnog jezika kojima će biti potreban znanstveni temelj
za dokazivanje individualnosti hrvatskoga jezika.
U uvodnom dijelu Babić podsjeća da je jezik stožerni dio identiteta i
navodi prve pravilne pristupe podjeli jezika, nastale u okrilju
strukturalizma koji je u jezikoslovlju postavio točnu tezu da je važno
odijeliti suvremeno stanje od prošlih, dijalekte od književnih jezika,
odrediti sustav, strukturu, u čemu je pionirsku ulogu odigrao Petar
Guberina.
Pod poglavljem o povijesnom određenju Babić ustvrđuje da današnji
oblik hrvatskoga književnog jezika ima neprekinutu tradiciju od
svršetka 15. stoljeća, da je odonda doživio nekoliko faza, ali nije
bilo nijedne koja bi napravila bitan prijelom ( M. Moguš to naziva
hrvatskom jezičnom okomicom ). Premda se hrvatski književni jezik
razvijao u više krajeva (zemljopisnih cjelina) , on umjesto
razdrobljenosti pokazuje neočekivano snažno jedinstvo, a usput i
iznenađujući obrambeni refleks : primjerice, usprkos četiristoljetnoj
izloženosti pritisku njemačkoga jezika, Hrvati su prihvatili
germanizme u velikom broju – oko šest tisuća – samo u razgovorni
jezik, ali je kulturni filtar bio tako gust da u cijelom tom razdoblju
u književni jezik nisu prihvatili više od tridesetak germanizama.
Dragocjen je bio u drugoj polovici 19. st. Doprinos Bogoslava Šuleka
koji je stvorio hrvatsko stručno nazivlje, pa mnoge hrvatske leksičke
posebnosti potječu od njega . Pri svršetku toga stoljeća prihvaćena je
vukovska stilizacija, ali prvenstveno u smislu fonološkog pravopisa,
što i nije zadiralo u bit jezika. Stvarna opasnost pojavila se od
l9l8. ali je pritisak srbizacije trajao kratko, do Banovine Hrvatske,
a «kratko razdoblje NDH uzburkalo je jezične vode, ali nije ostavilo
dubljeg pozitivnog traga».
Zanimljiva je kao podsjetnik Babićeva primjedba da je «komunistička
Jugoslavija od početka do kraja pravno priznavala hrvatski jezik kao
poseban jezik naglašavajući ravnopravnost četiriju jezika :hrvatskoga,
srpskoga, slovenskoga i makedonskoga.» Iznenađujuća tvrdnja, no
razjašnjenje se nalazi u sljedećoj rečenici : «Kad je nakon
Novosadskoga dogovora nastalo novo unitarističko razdoblje, koje se
među ostalim očitovalo i u složenom nazivu jezika i kad je Službeni
list SFRJ morao rabiti nazive srpskohrvatski, hrvatskosrpski, oni nisu
bili istoznačnice, nego raznoznačnice jer je svaki imao svoj poseban
sadržaj.» Unitarističko je razdoblje trajalo do deklaracije 1967.,
trajalo je dakle relativno kratko, ali je uspjelo zatri neke hrvatske
posebnosti ( bezgrješan , šport, itd). Hrvatski se književni jezik
odonda razvija u jednom pravcu do danas , s prekretnicom (mnogima
nerazumljivom) koja je nastala stvaranjem slobodne hrvatske države.
Glede dijalekata i dijalekatnog određenja hrvatski književni jezik
natkriva područje triju dijalekata, štokavskoga, čakavskoga i
kajkavskoga, (čakavskoga i kajkavskoga u potpunosti a  od štokavskih
zapadnoštokavske), hrvatska je posebnost i to da su sva tri narječja (
a svi su oni neko vrijeme bili i hrvatski književni jezici) utjecala
na oblikovanje književnog jezika današnje stilizacije. Naravno da je
današnji hrvatski književni jezik uglavnom oslonjen na štokavsko
narječje, ali n i k a d a tako da je samo štokavsko u izvornome obliku
uzeto kao osnovica hrvatskom književnom jeziku, nego je pod kraj l5.
stoljeća dotadašnji hrvatski književni jezik uglavnom čakavske
stilizacije p r o ž e o štokavsku stilizaciju, što je znanstveno
lijepo prikazao Ivan Pederin u svojoj studiji Pretvorba hrvatskog iz
crkvenog u književni jezik .
U zaključku ovoga dijela napisa stoji prva rečenica koju treba
zapamtiti i uvesti u školske udžbenike : « Zbog svojih dijalekata i
njihovih posebnih utjecaja na hrvatski književni jezik, zbog svog
neovisnog razvoja kroz povijest te pripadnosti hrvatskoga naroda
Rimokatoličkoj crkvi i zapadnoeuropskoj kulturnoj sferi, hrvatski je
jezik dobio zaseban normativni lik.»
Glasovne i naglasne posebnosti
Posebnost jezika čine i glasovni sastavi, po čemu je hrvatski jezik
također osebujan. Premda su Hrvati jekavci kao izvorni govornici u
manjini naspram Hrvata ikavaca i ekavaca, ipak u književnoj uporabi je
zbog nacijonalne vrijednosti hrvatske književne tradicije Dubrovnika u
večini prevladala jekavica, koja samo u pisanome liku ima «ije»,
(mlijeko, bijel, lijep...), ali izgovorno hrvatski je mlieko, biel,
liep uz ikavske i ekavske posebnosti kao živio, mlio, nisam... prelo,
velo, vrelo. Oprjeke «je», «e», «i» pridonose bogatstvu hrvatskoga
jezika ( selo-sijelo, tek – tijek, ali i istjecati – isticati). Grčko
«eta» u hrvatskome se ostvaruje kao «e» (Atena, amen). Književna je
povijest poduprla posebnu hrvatskoknjiževnu uporabu glasa «h» (buha,
duhan,uho… pa poslije prema kajkavskome: hrđa, hrzati, hrvati se), «h»
također u preuzimanju tuđica (hereza), imamo glas «t» u zamjenicama
(tko,netko,svatko,itko...), raspodjela glasova «ć» i «t» je u
hrvatskome j e d i n s t v e n a (općina, svećenik,općenito...), imamo
isto tako jedinstveni skuo «št» (upropašten, iskorišten), imamo
imenice samo na «ol» (sokol, sol, stol), preteže «l» u imenica kao
«odjel,predjel, razdjel), u pridjeva (bijel, cijel, gol ), zbog
pripadnosti zapdnoeuropskom krugu imamo «Abel, Abraham, babilonski,
Makabejac…», imamo «alkemiju ,anakronizam, kršćanstvo, diplomaciju,
teokraciju, makinaciju, Jeruzalem, Babilon, Bizant, kozmopolit….
Postoje i mnoge hrvatske naglasne posebnosti, ali je njih teško
opisati jer ne postoji jednoznačno opisana hrvatska naglasna norma.
Samo hrvatski ima: činòvnik, činovníka, jorgovan, jorgovana, gradovi,
radovi, redovi..., čitamo, čitate, pletemo, pletete, žèlimo,
žèlite....
Zaključak ovoga dijela također treba uklesati: « Nema nijednoga
drugoga književnog jezika u okruženju niti igdje na svijetu koji bi
imao takvu glasovnu raspodjelu kao hrvatski književni jezik i zato je
on i p o g l a s o v i m a o s e b u j a n jezik.»
Oblične i tvorbene posebnosti
Oblične posebnosti hrvatskoga (sklanjanje imena pri čemu se Mile
sklanja kao i Mate , pa nemamo u genitivu Mileta ), razlikujemo drvo
od drveta, u akuzativu jednine od zamjenice «ona» imamo «ju» ( premda
i «je) što je naša posebnost za koju mnogi lektori ne znaju, u dativu
pridjevne sklonidbe rabimo «u» ili ništa, u lokativu «e» ili ništa
(mojemu dobromu prijatelju, o mojem dobrome prijatelju). Glede tvorbe
imamo plodnu pretežitost imenica na «telj» (gledatelj, tužitelj...),
izvedenice od stranih osnova u hrvatskome su na «ist» (automobilist,
esejist....), jasno razlikujemo žive i nežive pojmove pa za žive imamo
«e» i «če» (momče, unuče),a za nežive «ić» (lončić, jastučić) , imao
plodan sufiks «ište» (vrelište, talište...) karakterističnu tvorbu na
«ik» (borik, breskvik, ivik, maslinik....), uglavnom preteže iz
kajkavskoga «na» mada ponegdje imamo i «nica» (ućiona, kupaona,
vojarna...),  posve su posebne hrvatske tvrobe «obrana, okladam sudac,
sutkinja», u izricanju zajedništva služi nam prefiks «su» (suradnik,
suputnik, sudionik...), u složenicama u značenju «protivni» imamo
«protudokaz, proturazlog», prefiksom «do» tvorimo «dočasnika,
doministra «, odbacili su sufiks «ioni» pa pišemo «koncentracijski» a
ne «koncentracioni», razlikujemo sufiks «ni» od «ski» te imamo
«operni, baletni, autobusni.»  U svemu, dakle, novi aksiom : «Po
tvorbi kao cjelini hrvatski je književni jezik sasvim osebujan».
Sintaktičke i leksičke posebnosti
Posebnost je uporaba futura I., gdje «da» ne može zamijeniti
infinitiv, pa pišemo (i govorimo) «sutra ćemo kopati», što je hrvatska
tradicija koju je zorno dokazao Katičić, normalno rabimo kondicional
II . ( I juriš bi bio započeo, da moj otac ne stignu) , ali i stalna i
norrmativna odredba po kojoj «k» dolazi za oznaku cilja kretanja (idem
k liječniku), tipična uporaba «u» ( Idem u Zagreb). Nezavinso upitne
rečenice počinju česticom «li» ( Znaš li? Hoću li ju ikada pronaći).
No najbrojnije su ipak leksičke posebnosti: časnik, glasnogovornik,
ljekarna, isusovac, glasovir, mirovina, skladatelj, glazba........ ( s
tim da hrvatski često ima domaću i stranu riječ s različitim
vrijednostima, primjerice oficir, jezuit,klavir,muzika ). Od velikoga
broja glagola na «irati» (oko tisuću) pretežna je većina svojestvena s
a m o hrvatskomu književnom jeziku (apelirati, demantirati,
bojkotirati, bojkotiram, cementirati.....) No ostalih leksičkih
posebnosti ima još na tisuće i tisuće, te treba zapamtiti zaključak
poglavlja : «Po rječničkom je sastavu hrvatski književni jezik
jedinstven jezik.»
Stilske posebnosti
Još je P. Guberina ustvrdio a Barac prihvatio tvrdnju da u jeziku nema
sinonima. Ono što je na prvi pogled sinonim, po svojim je stilskim
vrijednostima različito. I u tomu je hrvatski jedinstven (odvjetnik i
advokat, svjetiljka i lampa) . Hrvati imaju i križ i krst, ali riječi
i tvorenice imaju različitu raspodjelu (križ je o križa, a krst od
krštenja), imaju kruh i hljeb ali s različitom semantičkom
raspodjelom, imaju plaća i plata, ali je potonja zastarjelica, Hrvati
razlikuju «rezati» i «sjeći», a ima niz riječi koje su Hrvati u
prošlosti djelomično rabili, pa u sadašnjosti potpuno odbacili
(otadžbina, drum,talas, tanjir, srećan, kao i većinu glagola na
«ovati» (kritikovati, itd.) Posebnosti u spremnosti za tvorbu i
prihvaćanje novih riječi – dlanovnik, sučelje, računalo, uspješnica,
premosnica….ali i hodnja, bukobran, nazočnik,uskrsnica, tunelarina,
dehrvatizacija,istospolac, uporabnik, snovolovka, veznjak, žabodrom
….i slične ponekad maštovite novosloženice. Posebnosti kao cjelina - u
tomu poglavlju Babić razlaže svoju već jednom izloženu i točnu tezu
koja bi se mogla ispunjenim očekivanjem. Naime, kaže, ako na radiju
čujete «Sada je točno pet sati», znate da se radi o hrvatskoj postaji
i hrvatskome jeziku i da će doći «mlijeko, netko, opći, kršten,
kazalište, sveučilište, itd. « Dakle aksiom:Hrvatski je jezik određen
svojom jasnom normom, uporabnom i kodificiranom, a norma je ono bitno
po čemu su književni jezici određeni i po čemu se razlikuju.
Razumljivost nije kriterij za istost, istovjetnost jezika
Ni najbliži se jezici ne mogu razumjeti na svim razinama bez velikih
teškoća i posebnoga učenja, što vrijedi i za srpski. Kolovoz je za
Hrvate mjesec august, a za Srbe znači kolnik, naučnik u hrvatskom
šegrt a u srpskom predstavlja znanstvenika, odojče je u hrvatskom
prase a u srpskom to znači dojenče i tako dalje. Od velikog broja
srpskih riječi koje Hrvati ne će razumjeti, Babić navodi njih stotinu
iz novijih srpskih romana i NIN-a (vakela, vedlo, volšeban, sunđer,
šatula….). Novi hrvatski naraštaji, štoviše, ne razumiju mnogo onoga
što smo mi još razumjeli (beočug, parče, paramparčad), a Srbi ne
razumiju mnoge hrvatske riječi (veleposlanik, satnik). Može se,
naravno, reći da ni jedan Hrvat ne razumije sve riječi hrvatskoga
jezika, ali je njihovo učenje sustavno nešto drugo.( Kada Hrvat kod
Pavličića pročita riječ «orasnica» znat će da je nešto u svezi s
orasima, ali kada kod Ćosića pročita riječ «ragastov» i sazna da u
hrvatskome to znači «dovratnik», onda je saznao što je već znao samo
kako se to kaže u drugom jeziku. U svemu, tvrdi Babić, hrvatski i
slovenski imaju oko 65 posto zajedničkog, a hrvatski i srpski oko 80
posto. Svi Slavenski jezici su dosta slični pa tako sličnost između
dvaju jezika nije rijetka, ona između bugarskog i makedonskom je oko
7o-75 posto zajedničkog, kod češkoga te slovačkoga je oko 75-80....
Pravni položaj hrvatskoga književnog jezika
Babić spominje strane slaviste (neke među njima) koji misle da je
hrvatski književni jezik identičan sa srpskim, a ako nije – onda je
nastao tek 1991. (Greenberg i ostali). Spominje isto tako i «presudu»
Haaškoga suda da «srpski nije poseban jezik» jer se srpsko-hrvatski ne
može razdijeliti na više jezika, a samo nacionalisti to rade. (
opaska: potpun tekst te blasfemije objavljen je već u više navrata,
poglavito u zborniku Hrvatskoga kulturnog vijeća). U dokazivanu
suprotnog, Babić i opet poteže činjenicu da je i u vrijeme najveće
presije totalitarnog komunističkog režima hrvatski bio pravno,
politički i sadržajno uvijek različit te  priznat kao poseban jezik,
premda je praksa – zahvaljujući i podaništvu mnogih hrvatskih
političara i nekih jezikoslovaca bila mračnija. Zato Babić zaključno
kaže: « Kad smo dakle u vrijeme dok smo morali govoriti da je hrvatski
književni jezik samo varijanta sprsk-hrvatskoga, tražili njegovu
ravnopravnost sa svima drugim jezicima, s punim pravom to možemo i
moramo tražiti danas i od EU, kad je sasvim jasno da je hrvatski
književni jezik i lingvistički poseban jezik kakvoga na svijetu više
nema, uvažen je u slavistici a službeno je priznat međunarodno i u
Ustavu Republike Hrvatske ».
Što još treba učiniti
Gornjim citatom završavam ovo opsežno prikazivanje najnovijega rada
akademika Stjepana Babića, nadajući se da će nači put do uporabe, to
više što časopis «Jezik» dolazi do relativno maloga broja čitatelja, a
na međumrežju može stići do dva milijuna Hrvata, koliko ih – po
zadnjem istraživanju – ima računala i njima se sve više služe.
Upozorio bih ipak, ne prvi put, da je zamka upravo u zadnjim riječima
navedenoga citata, odnosno nehotična netočnost: u Ustavu HR ne
spominje se hrvatski književni jezik, nego hrvatski jezik, što je za
Ustav dovoljno a činilo nam se da će biti dovoljno i za primjenu, ali
nije. Zato treba donijeti zakonski akt koji će se poduprijeti Ustav o
reguliranju uporabe pravopisa i pravogovora hrvatskoga književnog
jezika, da bi se spriječio jezični kaos u kojemu živimo i koji ima
svoje, vrlo opasne, političke ciljeve.