Njemacki Jezik A1

[Telly Piatt]

Njemački jezik (njem. Die deutsche Sprache, skr. Deutsch) pripada skupini zapadnogermanskih jezika i ubraja se među svjetske jezike. Njime govori oko 90 milijuna ljudi u 38 država svijeta.[1] Službeni je jezik u Njemačkoj, Lihtenštajnu, Austriji, Luksemburgu, Belgiji i Švicarskoj te jedan od službenih jezika Europske unije. Status područnog ili mjesnog službenog jezika uživa u Brazilu, Italiji (Južnomu Tirolu) i Slovačkoj.

Naziv gornjenjemački jezik (Hochdeutsch), što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni i standardni njemački jezik, u početku se odnosio na sva germanska narječja koja su u ranom srednjem vijeku sudjelovala u drugom ili starim gornjenjemačkim promjenama glasova (alemanski, bavarski, istočnofranački, rajnskofranački i srednjofranački, istočnosrednjonjemački = gornjonjemačka i srednjonjemačka narječja = gornjenjemačko narječje). Germanska narječja, koja nisu sudjelovala u tim drugim germanskim glasovnim promjenama, ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od ranog novog vremena donjenjemačkim jezikom (Niederdeutsch) (donjosaksonski i donjefranački).

Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijelog srednjeg vijeka zemlja Nijemaca je bila teritorijalno razjedinjena i s različitim političkim strukturama, pa su se dugo paralelno jedni uz druge razvijali dijelom vrlo različita njemačka narječja (njemačka narječja)

Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja narječja pripisuje se srednjem gornjenjemačkom jeziku pjesnika dvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom se mora priznati da su pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv rječnik kao i glasovne posebnosti narječja da bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. S druge strane, mogući utjecaj dvorskih pjesnika, u situaciji kad je zanemariva manjina stanovništva bila pismena da bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, se doista mora procijeniti kao minimalan. Početak razvoja novog gornjonjemačkog pisanog i govornog standardnog jezika se stoga može sagledavati tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka.

Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik proizašao iz narječja njihovih glavnih gradova današnji standardni njemački jezik predstavlja neku vrstu kompromisa između srednje i gornjenjemačkih narječja južno od Benrathske linije.

U Sjevernoj Njemačkoj se, prije svega prateći reformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjonjemački nasuprot donjenjemačkom (donjosaksonski i donjofranački). U vrijeme procvata trgovačkih saveza gradova, donjonjemački je bio jezik sporazumijevanja u čitavom području Sjevernog mora i Baltika. I nizozemski jezik je donjofranački jezik, pa otuda donjonjemački.

Martin Luther je 1521. preveo Novi zavjet, a 1534. Stari zavjet na novi gornjonjemački koji se u to vrijeme još razvijao. Jezik korišten u tim prijevodima bio je obojen istočnim srednjenjemačkim, a zbog religioznog značenja Luthera obilježio je čitave generacije. Značaj Luthera u odnosu na nastajanje novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo je bilo precjenjivano. Već u 14. stoljeću se počeo oblikovati postupno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjenjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjenjemačkog jezika je u 17. stoljeću većim dijelom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. gomilanja slova u 18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovi gotovo da i nije mijenjala.

Tijekom 19. stoljeća njemački je pravopis uglavnom normiran. Proboj prema njemačkom jedinstvenom pisanju uspio je Ortografskom rječniku njemačkog jezika čiji je autor Konrad Duden (1880.). U neznatno promijenjenom obliku to je bila podloga za pravopis službeno razglašen Pravopisnom reformom 1901. godine. Tek je 1996. godine ponovno došlo do Pravopisne reforme.

Od 1. kolovoza 2006. u njemačkim školama i javnim ustanovama vrijedi novi jedinstveni pravopis. U ožujku je prihvaćen novi pravilnik o pravopisu njemačkog jezika Vijeća za pravopis, sastavljenog nakon sukoba oko pravopisa koji su 1996. objavili predstavnici Njemačke, Švicarske i Austrije. Vijeće će pratiti do koje mjere će promjene biti prihvaćene, za što je predviđen dvogodišnji pokusni rok. Nova pravila će prihvatiti i većina medija na njemačkom jeziku, uključujući i novinske agencije.

Njemačka i nizozemska narječja se dijele na donjonjemačke i gornjonjemačke. Ne postoji točan odgovor na to je li riječ o različitim jezicima; međutim, točno je da formiraju narječni kontinuum gdje je svako narječje u tijesnoj vezi sa susjednim, bez obzira je li to gornjonjemački ili donjonjemački.

Narječja gornjonjemačkog dijele se na centralni njemački jezik i gornji njemački jezik. Središnja njemačka narječja uključuju rajnsko, luksemburško, mozel frankonsko, rajnsko frankonsko, hesensko, tirinško i gornje saksonsko, i njime se govori u sjevernoistočnoj Nizozemskoj, istočnoj Belgiji, Luksemburgu, dijelovima Francuske, i u njemačkoj između rijeke Majne i sjevernih nizina. Standardni njemački se uglavnom zasniva na narječjima srednje Njemačke.

Narječja njemačkog kojima se govorilo u kolonijama sliče na narječja njemačkog kojima govore ili su govorili Nijemci koji su tu došli (npr. pensilvanijski njemački sliči na narječje njemačkog zvan palatinski).

U SAD-u, druga generacija imigranata stvorila je novo narječje koji je kombinacija njemačkog jezika s gramatikom i pravopisnim pravilima engleskog. On uglavnom nije razumljiv ni za jedne, ni za druge. Govornici ga nazivaju američki njemački (njem. Amerikanischdeutsch).

Za razliku od narječja koja nisu standardni oblik njemačkog jezika, postoje i određene nacionalne razlike u samom standardnom njemačkom jeziku, ovisno u kojoj državi se govori. Tako se razlikuju austrijska standardna varijanta njemačkog jezika, švicarska varijanta i njemačka. Stoga se u sociolingvistici njemački klasificira kao policentrični standardni jezik, kakvi su i svi drugi veći europski jezici. Jezične razlike unutar standardnog njemačkog jezika vidljive su na svim jezičnim razinama, od leksika, izgovora, gramatike pa do pravopisa. Razlike su kodificirane u zasebnim knjigama i sveprisutne su u svim sferama društvenog života, od državne uprave, škole, medija do privatnog života.

Njemački (gornjonjemački) se kao strani jezik uči u čitavom nizu zemalja; u Europi je poslije engleskog najrašireniji. Posebno često se gornjonjemački kao strani jezik odabire za učenje u Nizozemskoj, Skandinaviji, na Baltiku, u Sloveniji, Hrvatskoj, Poljskoj, Japanu, Bosni i Hercegovini, u dijelovima Švicarske u kojima se govore romanski jezici, Srbiji, Mađarskoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Bugarskoj. Dijelom se u tim zemljama njemački u školama uči kao prvi strani jezik, pa time stoji još ispred engleskoga. U Bjelorusiji se također često u školama uči njemački.

Poslije engleskog, njemački se jezik najčešće rabi na internetu, a slijede ga francuski, japanski, španjolski i kineski. Više od osam posto stranica na internetu na njemačkom su jeziku.[nedostaje izvor]

Goethe-Institut zalaže se za promociju njemačkog jezika u svijetu: Nudimo tečajeve i ispite njemačkog jezika u više od 90 zemalja. Besplatno vježbajte njemački uz našu raznoliku online ponudu jezičnih zadataka. Prijavite se u našu virtualnu zajednicu za nastavak besplatnog vježbanja jezika. Otkrijte mogućnosti stručnog usavršavanja i materijale za učitelje/ice njemačkog jezika (DaF/DaZ).

Njemački jezik (njemački: Deutsch) je zapadno-germanski jezik indo-evropskog porijekla koji se pretežno govori u centralnoj Evropi. Srodan je engleskom i holandskom jeziku. Sa oko 120 miliona govornika jedan je od najvećih i najvažnijih jezika na svijetu. Njemački jezik je zvanični jezik u šest evropskih zemalja; Austriji, Belgiji, Lihtenštajnu, Luksemburgu, Njemačkoj i Švicarskoj, dok je u Italiji zvaničan samo u pokrajini Trentino-Južni Tirol.

Ako želite sami odrediti termine i dinamiku nastave za vas smo pripremili individualnu nastavu, a oni polaznici koji vole timski rad odlučit će se za poluindividualni tečaj stranog jezika. Svakom polazniku je osigurana literatura koju koristimo tijekom nastave.

Poslanje je Odsjeka za njemački jezik i književnost obrazovati vrsne stručnjake za različite potrebe tržišta rada u kojima je potrebno poznavanje njemačkog jezika i kulture na visokoj razini. To su prije svega: nastavnici njemačkog jezika i književnosti, prevoditelji s njemačkog jezika i na njemački jezik, djelatnici u telekomunikaciji za usluge na njemačkom jeziku, ali i stručnjaci za njemački jezik i književnost u svim drugim područjima, nakon stjecanja potrebnih dodatnih kvalifikacija, kao što su turizam, pravosuđe, ekonomski sektor, djelatnosti u kulturi i dr.

U tu svrhu nudimo izbor između trogodišnjeg preddiplomskog jednopredmetnog studija njemačkog jezika i književnosti i trogodišnjeg preddiplomskog dvopredmetnog studija njemačkog jezika i književnosti. Prvostupnici nakon stjecanja osnovnih znanja iz njemačkog jezika i književnosti u preddiplomskom studiju mogu u daljnjem studiju birati između dvogodišnjeg jednopredmetnog diplomskog studija njemačkog jezika i književnosti nastavničkog smjera dvogodišnjeg dvopredmetnog diplomskog studija njemačkog jezika i književnosti nastavničkog smjera i dvogodišnjeg dvopredmetnog diplomskog studija njemačkog jezika i književnosti prevoditeljskog smjera.

Diplomiranim se stručnjacima njemačkog jezika i književnosti nakon diplomskog studija nude fakultetski poslijediplomski studiji Jezikoslovlje i Književnost i kulturni identitet po završetku kojih stječu akademski naziv doktora znanosti.

Odsjek se kroz svoj nastavni i znanstveni rad te kroz svoju dugogodišnju suradnju s drugim institucijama u obrazovanju kao i institucijama izvan obrazovnog sektora profilirao kao regionalni centar koji nudi razmjenu znanja i informacija od strane zaposlenih visokokvalificiranih nastavnika i znanstvenika specijaliziranih za različita područja njemačkog jezika i književnosti.

c80f0f1006