Tibetanska Knjiga Mrtvih

[Tina Popielarczyk]

Poput prekrasnog procvjetalog cvijeta čije sjeme raste nakon što sam cvijet uvene i nastavlja njegov životni ciklus, tako i naša svijest nastavlja prema svojoj sljedećoj fazi nakon što mi umremo.

Tibetansko-budistički pogled na smrt kao jedan od bezbroj završetaka u ovom životu, nakon kojeg dolazi nov početak, već stoljećima intrigira čitatelje diljem svijeta. Tibetanska knjiga mrtvih za početnike oslanja se na tu bezvremenu mudrost kako bi pomogla suvremenim čitateljima da žive radosnije, lakše se uhvate ukoštac sa svojom smrtnošću i pomognu voljenima na prijelazu iz ovog života.

Lama Lhanang Rinpoche učitelj je Vajrayana budizma, iz Nyingma škole Longchen Nyingthig loze. Uz budistički nauk učio je povijest, astrologiju, gramatiku, tibetansku medicinu, slikanje, kiparstvo, glazbu i kazalište. Sve ga je to navelo da podučava o pravilnom korištenju tijelom, riječju i umom uz moto: mir u svijetu kroz unutarnji mir.

Mordy Levine prakticira budizam već više od četrdeset godina. Autor je Meditation Pro Series koja podučava meditaciju za različita stanja koja pogađaju zapadnu civilizaciju (npr. stres, nesanica, problemi s težinom, pušenje). Do danas je 250 tisuća ljudi naučilo meditirati uz niz njegovih meditacijskih programa. Mordy je predsjednik centra Jigme Lingpa, neprofitne organizacije koju vodi Lama Lhanang Rinpoche. Diplomirao je na Sveučilištu Brandeis. Pohađao je ekonomski fakultet na Sveučilištu u Chicagu i tamo stekao diplomu.

Taj se prijelazni prostor u tradiciji drevne budističke i tibetanske tradicije naziva Bardo Thdol, a spominje ga tzv. Tibetanska knjiga mrtvih. Danas govorim o sličnosti između prijelaznog prostora Tibetanske knjige mrtvih i prijelaznog prostora kojeg spominje britanski psihoanalitičar i pedijatar Donald Winnicott.

Zato ljutnja nije nagon, kako je to tvrdio Freud, već reakcija osobnosti na spoznaju kraja, odnosno, na spoznaju vlastite ograničenosti. Vjerujem kako o takvom obliku smrti govori Tibetanska knjiga mrtvih.

Rekao bih kako svi umiremo svaki dan, odmah po rođenju. Mladim je ljudima trenutak smrti previše daleko da o njemu razmišljaju. S druge strane, starijim je ljudima taj trenutak previše blizu da ga mogu emotivno prihvatiti i odreagirati.

Slično iskustvo prati me svakog jutra kada se budim i napuštam svijet snova, kada napuštam bezgranični svijet Imaginarnog i ulazim u svijet Realnog. Svijet snova, tzv. Imaginarno, stanje je fantastičnog jedinstva s majkom, dok svijet Realnog označava kraj djetinjstva, krizu jedinstva, spoznaju zasebne egzistencije djeteta i majke.

Po Winnicottu, lutka je primjer takvog prijelaznog objekta. Dijete lutku može doživjeti odvojenom od sebe, kao samostalni objekt, a može je doživjeti i svojim produžetkom, s njom može biti jedno. Dijete tako lutku može prilagoditi svojim potrebama i trenutnom emotivnom stanju. U trenutku krize može s lutkom doživjeti jedinstvo, dok u nekom sretnijem trenutku s lutkom može doživjeti zajedništvo.

U trenutku rođenja, rezanjem pupčane vrpce, dijete pokreće svoj metabolizam. Metabolizam prije toga nije bio potreban, majka je obavljala sve funkcije održanja cjelovitosti. Nakon rođenja dijete mora zamijeniti majčine funkcije svojim aktivnostima.

Psihoanaliza tvrdi kako su psihološki problemi i simptomi posljedica neuspjeha psihe da metabolizira traumu, odnosno, da pravim riječima izrazi iskustvo odvajanja. No različite psihoanalize različito tumače metabolizam.

Čovjek obitava u prostoru Imaginarnog koristeći brojne psihološke obrane. Svaka psihološka obrana za cilj ima održati fantaziju jedinstva s majkom, odnosno, odgoditi, ublažiti ili zabraniti spoznaju majčine zasebne subjektivnosti.

Slično tome i Tibetanska knjiga mrtvih preobrazbu vidi u slušanju riječi koje znače podršku. Osoba s čuđenjem otkriva kako nije usamljena u svojim destruktivnim fantazijama. Ona pomalo otkriva kako i drugi osjećaju slično.

Otuda se sve češće susreću sekularizirani pustolovi duha usmjereni prema mudrostima drevnih kultura od kojih traže odgovore na vječna pitanja. Tibetanska knjiga mrtvih tek je jedna od orijentalnih slastica koja se ponudila da utaži vječnu čovjekovu glad za onostranim, a njezina popularnost, i među kršćanskim čitateljima, nuka nas da o njoj napišemo koju riječ.

Prema današnjim interpretatorima Bardo Thdol je nezaobilazna knjiga svim živim budistima, kao sredstvo priprave za smrt, a umirućima je treba čitati kako bi umjeli naći put iz jednog tijela u drugo, prema nauku o reinkarnaciji. Rečeno najkraće, Bardo Thdol (kao i Egipatska knjiga mrtvih) predstavlja putokaz mrtvome čovjeku tijekom njegovog postojanja u Bardu, koje je simbolično opisano kao prijelazno stanje u trajanju od četrdeset i devet dana, koliko je potrebno da prođe između smrti i ponovnog rođenja.

Tibetanska knjiga mrtvih kojom zapadnjački čitatelj podgrijava svoju vjeru u reinkarnaciju (što je i bio Evans-Wentzov glavni cilj) bitno se razlikuje od svog izvornika Bardo Thdola prema kojemu se duša može pojaviti u jednom od šest sljedećih svjetova: 1. bogova; 2. titana (asura); 3. ljudskih bića; 4. životinja; 5. nesretnih duhova (preta); 6. pakla. Razlog ovom nevjerodostojnom prijevodu Evans-Wentz je prokomentirao različitim interpretacijama teksta. Prema njegovoj verziji, prihvatljiva je samo ezoterijska interpretacija prema kojoj sva kraljevstva niža od čovjekovog, koja opisuje Bardo Thdol, trebaju biti shvaćena kao različita stanja ljudske svijesti. Evans-Wentzova reinterpretacija reinkarnacije bliža je popularnim zapadnjačkim učenjima, poput spiritizma A. Kardeca ili teozofije H. P. Blavatsky, negoli njezinom autentičnom orijentalnom shvaćanju.

Kako je moguće da je ovaj, temeljni kršćanski, stav o životu i smrti u zapadnom kršćanstvu iščeznuo?! Nije li krajnje vrijeme da se iz prašnjavih samostanskih knjižnica izvade glasovita djela o smrti, poput knjige sv. Alfonsa Liguorija: Priprava za dobru smrt, koje svojom starinom ne zaostaju za Tibetanskom knjigom mrtvih, a svojom mudrošću je neizmjerno nadilaze?

I, na koncu, ne možemo prešutjeti bolnu ranu naše zapadnjačke civilizacije koja je umirućega prepustila njegovoj osamljenosti, ili ga je zatvorila u gerijatriju, ili bolnicu, a eutanaziju da ni ne spominjemo.

Namjera tibetanskog teksta jest opisati iskustva svijesti nakon smrti i voditi osobu kroz njih u bardou, stanju između smrti i sljedećeg ponovnog rođenja. Tekst također sadrži poglavlja o znakovima smrti i ritualima koje treba održati kad se smrt približava ili kad je do nje došlo.

Prema tibetanskoj tradiciji, Oslobođenje slušanjem na posmrtnoj razini u 8. je stoljeću osmislio Padmasambhava; djelo je zapisala njegova glavna učenica, Yeshe Tsogyal; bilo je zakopano u brdima Gampo u središnjem Tibetu, gdje ga je u 14. stoljeću otkrio tibetanski terton Karma Lingpa.[7][8][9]

Dio je većeg termskog ciklusa Duboka dharma samooslobođenja namjerom miroljubivih i gnjevnih[1] (zab-chos zhi khro dgongs pa rang grol, znan i kao kar-gling zhi-khro),[2] poznatijeg kao "Miroljubivi i gnjevni Karme Lingpe".[1]

Postoji nekoliko inačica Duboke Dharme samooslobođenja, u kojima su različiti brojevi odlomaka i pododjeljaka, a i raspoređeni su na različite načine: naziva je od deset do trideset i osam.[11] Zasebni tekstovi obrađuju veći broj tema, a među njima su upute za meditaciju, vizualizacije božanstava, liturgije i molitve, popisi mantri, opisi znakova smrti, naznake budućeg ponovnog rođenja i tekstovi poput bar do thos grola, koji govore o stanju u bardou.[11]

Zajedno tih "šest bardoa" oblikuju šest većih oblika stanja svijesti. Svako stanje svijesti može postati vrsta "međustanja", stanja između ostalih stanja svijesti. Svako trenutačno stanje svijesti može biti bardo jer, prema učenju te knjige, ono leži između našeg prošlog i budućeg postojanja i pruža nam priliku da iskusimo stvarnost, koja je uvijek prisutna, ali ju nejasnom čine projekcije i zbunjenost nastale zbog naših prethodnih nevještih djela.

Na Zapadu je bar do thos grol poznat kao Tibetanska knjiga mrtvih, ime koje je popularizirala inačica Waltera Evans-Wentza,[10][12] ali je pod tim imenom gotovo nepoznata na Tibetu.[13][11] Tibetansku knjigu mrtvih prvi je put 1927. objavio Oxford University Press. Dr. Walter Y. Evans-Wentz tako je nazvao djelo zbog sličnosti koje je pronašao u egipatskoj Knjizi mrtvih.[14]

Prema Johnu Myrdhinu Reynoldsu inačica Tibetanske knjige mrtvih Evans-Wentza dovela je do nekoliko nesporazuma o Dzogchenu.[15] Zapravo, Evans-Wentz sakupio je sedam tekstova o vizualizaciji iskustava poslije smrti i tu je zbirku objavio kao "Tibetansku knjigu mrtvih". Evans-Wentz dobro je bio upoznat s teozofijom i koristio se tim predznanjem kako bi interpretirao prijevod Tibetanske knjige mrtvih, koji su mu u većoj mjeri predstavile dvije tibetanske lame koje su govorile engleskim, lama Sumdhon Paul i lama Lobzang Mingnur Dorje.[16] Evans-Wentz nije bio upoznat s tibetanskim budizmom,[15] a njegov pogled na tu religiju "uglavnom nije bio ni tibetanski ni budistički, nego teozofski i vedski".[17] U prijevod je uvrstio terminologiju koju je uglavnom preuzeo iz hinduizma, kao i iz vlastitih teozofskih vjerovanja.[15]

Komentari Carla Gustava Junga iz psihološke perspektive prvi su se put pojavili u engleskom prijevodu R. F. C. Hulla u trećem, prerađenom i proširenom Evans-Wentzovom izdanju Tibetanske knjige mrtvih.[18] Komentari se nalaze i u Sabranim djelima.[19] Jung se poslužio svojim znanjem o istočnjačkim religijama kako bi sastavio tekst posebno za zapadnjačku publiku koja nije upoznata s istočnjačkom religijskom praksom.[20] Ne pokušava izravno povezati sadržaj Bardo Thodola s ritualima ili dogmom u istočnjačkim religijama, ali ističe fenomen karme opisan u kontekstu bardoa i prikazuje kako je to analogno nesvjesnom sadržaju (intimnom i zbirnom) na Zapadu, pogotovo u kontekstu analitičke psihologije. U više navrata komentira da u potpunom preuzimanju istočnjačkih religijskih tradicija, među kojima je joga, leži opasnost za zapadnjake.[21]

c80f0f1006