[Ivan Supek Povijest Fizika Pdf Download
Hanne Rylaarsdam
Akademik Ivan Supek, istaknuti hrvatski fizičar, filozof, pisac, borac za mir i humanist, rođen je 8. travnja 1915. u Zagrebu od oca Rudolfa i majke Marije, rođene Šips. Supekov je otac podrijetlom iz Blizneca, ali već njegov djed Ivan osniva u gradu Zagrebu postolarsku radionicu, a prvobitno prezime Župek bilo je u crkvenim knjigama promijenjeno u Supek. Majčini su preci doselili početkom 19. stoljeća u Đakovo iz Njemačke, kamo su došli vjerojatno iz Engleske. Početni ruralni posjed darovao je obitelji biskup Strossmayer, no djed Leopold bavi se ratarstvom a uz to vodi i bačvarski obrt. Šipsovi su se uskoro pohrvatili, a ogranak po baki, Geigerovi, čuva više od njemačkog podrijetla. U jednoj i drugoj lozi redaju se ratari, vinogradari, obrtnici i trgovci.
Antagonizam spram Trećeg Rajha odvodi ga u Zurich, gdje upisuje matematiku, filozofiju, fiziku, biologiju. No, jako ga privlači Heisenberg, tvorac kvantne mehanike i relacija neodređenosti, tako da ipak nastavlja studij u Leipzigu, tada prvom istraživačkom središtu u kojem su djelovali Heisenberg, Debye, Hund, Van der Waerden, Euler, Von Weizscker, a bilo je gostiju sa svih kontinenata. Imajući ideju o supravodljivosti, jednom ipak pogrešnu, Heisenberg je mladom doktorandu zadao da proračuna tu zagonetnu pojavu pri niskim temperaturama, što su mnogi teoretičari uzalud pokušavali riješiti. No, nije išlo. A Supekovo objašnjenje stanovite karakteristike fotoluminiscencije Heisenberg nije prihvatio, premda će upravo isticanje dominantne uloge fononske interakcije puno poslije i neovisno pomoći drugim fizičarima da objasne supravodljivost. Međutim, od tog rada ostala je diferencijalna jednadžba za normalnu električku vodljivost. Nakon poluuspjelog doktorata Heisenberg ga je pozvao da radi s njim na kvantnoj elektrodinamlci, ali je taj rad prekinut u ožujku 1941. godine, kad ga uhićuje Gestapo. Iz višemjesečnog zatvora uspijeva ga Heisenberg izvući kao svojeg asistenta, bez kojeg tobože nije moguće provoditi istraživanja u lajpciškom seminaru. Ivan Supek se ne javlja u Leipzig, nego se vraća u okupirani Zagreb.
Nakon što je jedini profesor teorijske fizike (Stjepanek) otišao 1943. u mirovinu zbog starosti, Ivan Supek je nakon rata izabran na praznu katedru. Oko njega se ubrzo okupljaju nadareni studenti, pa nastaje seminar za teorijsku fiziku, koji je bio organski nastavak Heisenbergova seminara s istim glavnim područjima; u njemu izrastaju Glaser, Jakšić, Alaga, Babić-Gjalski, Janković, Ljolje, Grossmann i poslije mnogi drugi, koji teorijsku fiziku u Zagrebu podižu na europsku razinu. U tom nastavnom radu izlazi godine 1949. Supekova Teorijska fizika i struktura materije, kojoj će od trećeg izdanja dopune pisati njegovi đaci. Budući da je teorijska fizika ovdje stekla znatan ugled, savezna vlada donosi u svibnju 1950. zaključak da se Ivanu Supeku povjerava gradnja instituta u Zagrebu, a to će on uskoro proširiti na fundamentalna istraživanja u fizici, pa elektronici, kemiji i biologiji, nazvavši novi interdisciplinarni institut po Ruđeru Boškoviću. Da bi se tu stvorila moderna eksperimentalna fizika, Supek šalje drugu generaciju svojih diplomanada u laboratorije u Englesku, Sjedinjenje Države i drugdje. Ako se time i smanjuje broj stručnjaka za teorijsku fiziku, razvijaju se vrsni eksperimentatori Ilakovac, Knapp, Šlaus, Cindro, Leontić i drugi. Nakon osam godina Institut Ruđer Bošković, združen u radu s Prirodoslovno-matematičkim fakultetom, ima mnoge doktore znanosti i ucrtava se, kao što je rekao Niels Bohr, u dotadašnju bjelinu na karti Europe.
Prije odlaska u partizane napisao je Supek dramu Na rubu šume, a odluka o gradnji Instituta zatekla ga je dok je završavao tragediju Piramida, u kojoj gradnja Keopsove piramide simbolizira apsurd ljudskog stvaralaštva i života žrtvovanih veličini faraona i zagrobnom misteriju. Kad je dr. Branko Gavella pripremao izvedbu te tragedije, ona je pod optužbom da se odnosi na tadašnje stanje skinuta s repertoara. Početkom 50-ih godina piše Supek prvi roman Dvoje između ratnih linija, kojem je okvir prijeratni sukob na ljevici, a bavi se sudbinom pojedinca između zaraćenih kolektiva. U to doba objavljuje dosta mirotvornih apela eseja, a godine 1959. izlazi u dva sveska njegova knjiga Na atomskom vulkanima. Tu je objavljena i drama Na atomskom otoku, koja će ubrzo biti zabranjena, jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.
Institut Ruđer Bošković bio je prvih pet godina pod krovom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali 1955. osnovana je Savezna komisija za nuklearnu energiju, koja uzima pod svoj nadzor sva atomska istraživanja. Predsjednik te komisije bio je ministar unutarnjih poslova i sekretar Partije Aleksandar Ranković, a uz pet ministara članovi su tri znanstvenika: Peterlin, Savić i Supek. Iako se po Osnivačkom zakonu SAKNE smjela baviti samo mirnodopskom primjenom nuklearne energije, sastav s takvim imenima potvrđivao je nagađanja kako su u Institutu u Vinči i Direkciji za nuklearne sirovine započeli radovi s posve suprotnim namjerama. Već na prvoj sjednici Ivan Supek osporio je potrebu nuklearne energetike, a kako je njegov otpor tajnom projektu rastao, on je ljeti 1958. isključen iz gotovo završenog Instituta. Na sjednici SAKNE kojoj je Ranković predsjedao, Supek predaje ostavku s objašnjenjem da se najoštrije suprotstavlja gradnji reaktora černobilskog tipa, kakav služi za proizvodnju plutonija (a i za energiju).
Početkom 60-ih godina JAZU osniva Institut za filozofiju znanosti i mir, kojem je otada na čelu Supek, a novi Institut također je administrativno središte Jugoslavenske pagvaške konferencije, kojoj je Supek predsjednik od osnutka. U tom sklopu počinje 1966. izlaziti tromjesečnik Encyclopaedia Moderna, koji ima uredništva u glavnim gradovima svih šest republika. Glavni urednik časopisa je predsjednik Pagvaša. Česti Supekovi prilozi razvijaju filozofiju humanizma, i to je prvi časopis u Jugoslaviji koji zastupa politički pluralizam, pa ima u Savjetu članove od profesora teologije do partijskih funkcionara. Ericyciopaedia Moderna ubrzo je znatno utjecala na inteligenciju, osobito gdje su se okretala leda marksizmu i tražila nova misaona obzorja.
U tom desetljeću Supek objavljuje romane Proces stoljeća (inspiriran slučajem Oppenheimer), U prvom licu (fantazmagorija o totalitarnom društvu koje srlja u bankrot) i Heretik (Markantun de Dominis). Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje prvu knjigu njegovih drama, njih šest, dok će druga knjiga drama izostati zbog skorih događaja. Nakon dugogodišnjeg bojkota izvedena je godine 1969. drama Heretik u Kazalištu Branko Gavella u režiji G. Para.
Uoči tristote obljetnice Hrvatskog sveučilišta Ivan Supek bio je izabran za rektora unatoč prilično prljavoj kampanji u kojoj se na to mjesto nastojalo postaviti partijskog kandidata. Nakon početne nesuglasice počinje suradnja većinskih liberala na Sveučilištu i reformista iz SKH. Ubrzo se Senat obnavlja i postaje autonoman, a istodobno se provodi duboka reforma na načelu jedinstva znanstvenog i nastavnog rada. Ugled i utjecaj Sveučilišta raste, osobito nakon tristote obljetnice u prosincu 1969. godine. Supek je biran 1970. godine drugi put za rektora s više od 90 posto glasova. No, plimu demokracije u Hrvatskoj zaustavlja potkraj 1971. ponovna boljševizacija, pa Supek, koji nije prihvatio zaključke CK SKJ u Karađorđevu, dolazi odmah pod udar, i njegova se javna djelatnost prekida na 18 godina. Reforma i uspostava Hrvatskog sveučilišta bila je poništena, ali od doba Supekova rektorovanja ostaje Interuniverzitetski centar u Dubrovniku. Supek je predložio 1970. godine da se osnuje taj centar na Sveuniverzitetskom sastanku u Montrealu, a on će prerasti u važnu međunarodnu ustanovu sa oko 200 sveučilišta-članica. Bio je to zamašan prilog svjetskom sporazumu.
Kad se slomom boljševizma na Istoku Europe otvaraju vrata demokraciji u Hrvatskoj i Sloveniji, Supek se vraća u javnost, ponajviše književnim i filozofskim spisima, dotad zabranjenima i neobjavljenima. Opet ga najviše zaokuplja drama. RSIZ za kulturu nagrađuje 1989. njegov Kvar (viziju socijalno-ekološke katastrofe) i 1990. njegovu komediju Vrag je tiho naglas (slobodnu verziju Goetheova Fausta u Pjesnikovu poetskom metru). Završeno je i opsežno djelo Filozofija, znanost, humanizam, koje sintetizira i uključuje dosadašnje meditacije.
Most između Supekova književnog i znanstvenog djela gradila je njegova humanistička filozofija i mirotvorno opredjeljenje. Više godina bio je član Stalnog komiteta međunarodnog Pagvaša. S drugih dvanaest znanstvenika i književnika, među kojima su lord Boyd-Orr, Alfred Kastler, Linus Pauling, Bertrand Russell, Jean Rostand, objavljuje načela Citoyens du Monde. Jedan je od sazivača i predsjednika svjetske organizacije Svijet bez bombe. Zajedno s njim pišu Noel-Becker, Linus Pauling i Peccei u Dubrovniku Satement o viziji svijeta mira i sklada, što postaje osnovica humanističkog kongresa u Philadelphii, kojem je predsjedao Supek i na kojem je izabran za predsjednika. No, prilike u zemlji oko 1976. godine spriječile su nastavak tog rada. U ta dva desetljeća prinudne šutnje u domovini predavao je na mnogim stranim sveučilištima, osobito američkim, britanskim, njemačkim i francuskim.
U prosincu 1943. ZAVNOH je Supeku povjerio da vodi tromjesečne općeobrazovne tečajeve. Kao nastavnica povijesti stigla je iz saniteta studentica Zdenka Tagliaferro, kćerka radićevca, čestog emigranta, koja će mu uskoro postati supruga. Supekovi sa svoje troje djece, Iris, Silvom i Ivicom, žive u obiteljskoj kući (nacionaliziranoj) u Zagrebu u Rubetićevoj 10. Iris je diplomirala povijest umjetnosti i bavi se književnošću, Silva je završila Akademiju likovnih umjetnosti i bavi se slikarstvom, Ivica je doktorirao fiziku.
795a8134c1