Na
dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se
prikupljala sredstva za školu za decu sa
posebnim
potrebama, otac jednog od učenika
podelio je sa prisutnima priču koju neće
zaboraviti niko ko je tada bio prisutan tom
događaju. Zahvalio je školi i
njenom predanom osoblju, te
nastavio: "Ukoliko nije ometana
spoljnim uticajima, sve što priroda stvori je
savršeno
kreirano. Ali moj sin Siniša ne
može naučiti sve one stvari koje mogu druga
deca. Nije u stanju razumeti i napraviti sve ono
što i njegovi
vršnjaci. Gde je tu prirodni
poredak stvari, kada se radi o mom
sinu?" Svi prisutni su
utihnuli. Otac je
nastavio: "Verujem da se, kada
telesno i mentalno invalidno dete, poput mog
Siniše, dođe na
svet, prilika za iskazivanje
istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i
to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju
to
dete." Potom je nastavio
priču. Siniša i njegov otac
šetali su pored parka, gdje su neki dečaci, koje
je Siniša inače poznavao, na terenu igrali
fudbal. Siniša je upitao
oca: "Šta misliš, tata, da li
bi me pustili da igram s
njima?" Sinišin otac je znao da
većina dečaka ne bi želela da neko kao Siniša
igra u njihovoj
ekipi, ali je isto tako vrlo
dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu
dozvole da
zaigra, i koliko bi mu to samo
dalo toliko potrebni osećaj pripadnosti i
samopouzdanja, uverenje da ga društvo
prihvata uprkos njegovom
invaliditetu. Sinišin otac je prišao
jednom od dečaka pored aut-linije i upitao (ne
očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati
s
njima. Dečak se u neverici
okrenuo prema igralištu i
rekao: "Znate šta, gospodine,
mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog
poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu
ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju
levog
beka." Siniša se malo namučio
hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmehom
obukao dres svog
tima. Otac ga je ozaren gledao
sa majušnom suzom u oku i osećajem rastuće
topline u
grudima. Dečaci su mogli jasno
videti i osetiti sreću ovog čoveka, ganutog oca
koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u
njihov
tim. Pri kraju utakmice
Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre,
ali je još uvek gubila sa dva gola
razlike. Siniša je pokrivao levu
stranu
terena. Iako nikakve akcije tuda
nisu išle, on je očito bio u euforičnom
raspoloženju jer je dobio priliku DA
BUDE u igri, na travnatom
tepihu; razvukao je osmeh od uha
do uha, dok mu je otac mahao sa
tribine. U samoj završnici
Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle,
gubila je samo sa 4 : 3
! Sada, s jednim golom u
minusu, smešila im se prilika za eventualno
izjednačenje u dodatnom vremenu od 5
minuta. I zaista, dosuđen je
penal za Sinišin tim i dečaci su se dogovarali
ko će ga
izvesti.. Neko je imao ideju da
puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube
utakmicu
!? Na opšte iznenađenje -
Siniši su ipak dali loptu
! Svi su znali da je to
bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni
mogao ni pravilno
šutirati, a kamo li da pogodi
okvir gola i da prevari
golmana. Ipak, kad je Siniša stao
iza lopte, protivnički golman
je, shvativši da Sinišina
ekipa svesno rizikuje poraz radi tog jednog
jedinstvenog trenutka u Sinišinom
životu, odlučio baciti se na
pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u
mrežu.. Siniša je uzeo zalet,
zamahnuo i ... traljavo zakačio loptu, koja je
polako krenula ka suprotnoj
stativi. Utakmica bi u ovom
trenutku bila praktično rešena, jer je lopta
bila spora i većina protivničkih igrača bi je
mogla
sustići. Međutim, i oni su se
kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci
povikaše: "Siniša, Siniša, trči za
njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči,
trči, i šutni je u mrežu
!!!" Nikada pre u svom životu
Siniša nije toliko brzo trčao. Uspeo je, jedva,
stići do nje pre nego je završila u
gol-autu. Doteturao se i širom
otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda,
zastao da vidi što će
dalje. Svi povikaše: "Šutni je,
šutni je u gol
!!!"Uhvativši dah, Siniša je
vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u
nekom delirijumu, nekako umirio
loptu, zahvatio je unutrašnjom
stranom stopala i ... i smestio je u mrežu
!!! Muk, ... , a onda
provala ... prasak - svi
skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo,
Siniša
!!!' Zajapurenom i
preneraženom Siniši priskočiše svi saigrači,
grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja
koji je spasio svoj tim od
poraza. "Tog dana ...",
završavajući svoju priču s drhtajem u glasu
potreseni
otac, dok su mu suze kotrljale
niz lice, ".... dečaci obiju ekipa donijeli su
komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj
svet." Siniša nije preživeo do
sledećeg
leta. Umro je još iste zime,
nikada ne zaboravivši da je bio
heroj, da je zbog toga njegov
otac bio
presretan i pamteći kako je svog
malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši
ga i plačući od
sreće! * *
* A SAD, MALI DODATAK OVOJ
PRIČI: Svi šaljemo i
prosleđujemo stotine viceva, smešnih poruka i
spotova putem
e-maila, onako rutinski, bez
razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo
poruke poput ove, tu oklevamo
... Nasilje, vulgarnosti,
bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i
kolaju
'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o
uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni
na naša radna mesta.
Šteta. Ako Vi sada razmišljate
o tome da li da prosledite ovu poruku,
najverovatnije, birate ljude u svom adresaru
koji su 'prikladni' za
to, dakle, one koji su
"prikladni" za ovu vrstu
pošte. Ali osoba koja Vam je
ovo poslala veruje da svi mi možemo uticati na
to da se stvari
promene. Svi imamo na desetine
prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj
'prirodni poredak
stvari'. Tako mnogo, naizgled
beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja
nas pred
izbor: Preneti malu iskru
ljubavi i humanosti na drugog ili izbeći
priliku, ostavivši tako svet još malo
hladnijim? Stari mudrac je rekao da
se svako društvo prosuđuje i ceni po tome kako
tretira svoje najnesretnije
pojedince. Pročitavši sve ovo, Vi
sada imate mogućnost izabrati jednu od tri
ponuđene
mogućnosti: 1.Izbrisati 2.Zadržati 3.Proslediti Neka i u Vaš dan bude
utkan Sinišin duh !!