Planeti
Ted Brathwaite
Planeti, op. 32, orkestralna je suita sa sedam stavaka engleskog skladatelja Gustava Holsta, skladana između 1914. i 1916. godine. Svaki stavak suite, prema Holstovim riječima, dobio je ime po planetu Sunčeva sustava i njemu pripadajućem astrološkom načelu.
Od premijere do danas suita je ostala vrlo popularna i utjecajna te ju se često izvodi i snima. Međutim, djelo je prvi put potpuno u javnosti bilo izvedeno tek nekoliko godina nakon njegovog dovršetka. Iako je od rujna 1918. do listopada 1920. suita bila izvedena četiri puta, koncerti su ili bili privatni (prvi nastup, u Londonu) ili nepotpuni (druga dva londonska nastupa i jedan u Birminghamu). Premijera suite održana je 29. rujna 1918. u Queen's Hallu[1] te je koncertom dirigirao Holstov prijatelj Adrian Boult pred pozvanom publikom od 250 ljudi. Prvi potpuni javni koncert 15. studenog 1920. u Londonu održao je Londonski simfonijski orkestar uz dirigenta Alberta Coatesa.[2]
Djelo se konceptualno oslanja na astrologiju[3] umjesto na astronomiju (zbog čega u suiti nema planeta Zemlje, no Sunce i Mjesec također nisu uvršteni u nju, dok se u njoj pojavljuju netradicionalni planeti Uran i Neptun): Holst je svakim stavkom namjeravao prikazati ideje i osjećaje koje se povezuje s utjecajem planeta na ljudsku psihu, a ne božanstva iz rimske mitologije. Ideju za djelo Holstu je predložio Clifford Bax, koji ga je upoznao s astrologijom kad su tijekom proljeća 1913. bili dio manje grupe engleskih umjetnika na odmoru na Mallorci; Holsta je tema astrologije vrlo zainteresirala te je iz zabave prijateljima pisao horoskope.[3][4] Također se poslužio knjigom Alana Lea[3] Što je horoskop? kako bi ojačao vlastite ideje, ali i radi nadahnuća za podnaslove stavaka (primjerice, "Donositelj...").
Holst je 17. siječnja 1914. otišao u Queen's Hall na izvedbu Schnbergova djela Pet komada za orkestar; koncertom je dirigirao Schnbergov učenik Edward Clark.[5][6][7] Holst je ubrzo nabavio primjerak partiture; bila je to jedina Schnbergova partitura koju je ikad posjedovao. To ga je djelo toliko nadahnulo da je privremeni naziv njegove skladbe bio Sedam komada za veliki orkestar.
Holst je u vrijeme skladanja Planeta prvotno napisao partituru za dva klavira za sve stavke osim za Neptun, za koji je napisao partituru za orgulje, vjerujući da je zvuk klavira previše udaran za tako misteriozan i udaljen svijet kao što je Neptun. Holst je tad prilagodio suitu za velik orkestar te je u tom obliku postala vrlo popularna. Njegova je orkestracija bila vrlo maštovita i raznobojna, nadahnuta tadašnjim suvremenim skladateljima kao što su Igor Stravinski[8] i Arnold Schnberg,[3] ali i kasnim ruskim romantičarima kao što su Nikolaj Rimski-Korsakov i Aleksandr Konstantinovič Glazunov. Novi oblici sonornosti sadržani u djelu učinili su ga uspješnim u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i u inozemstvu. Iako su Planeti i dalje Holstovo najpoznatije djelo, sam ga skladatelj nije smatrao jednim od svojih najboljih uradaka; kasnije se požalio da je njegova popularnost potpuno nadišla sva njegova ostala djela. Međutim, ipak je bio zadovoljan popularnošću Saturna, svog omiljenog stavka.[9]
Orkestralna premijera suite Planeti, kojom je na Holstov nagovor dirigirao Adrian Boult, održala se 29. rujna 1918. godine u Queen's Hallu bez adekvatne prethodne pripreme, tijekom posljednjih tjedana Prvog svjetskog rata i uz financijsku pripomoć Holstova prijatelja i kolege skladatelja H. Balfoura Gardinera. Orkestar je užurbano uvježbavao sviranje suite; glazbenici orkestra Queen's Hall partiture za složenu glazbu prvi su put vidjeli tek dva sata prije izvedbe, a zbor za stavak "Neptun" činili su učenici iz Morley Collegea i St Paul's Girls' Schoola (škole u kojoj je Holst predavao). Koncertu je prisustvovalo oko 250 pozvanih suradnika,[4][11][12] no Holst ga je svejedno smatrao javnom premijerom suite, napisavši na Boultovu partituru: "Ovaj primjerak partiture vlasništvo je Adriana Boulta, zbog kojeg su Planeti prvi put javno zasjali i kojemu je zbog toga Gustav Holst vrlo zahvalan."[10]
Prvi javni koncert održao se 27. veljače 1919. u Londonu pod pokroviteljstvom Royal Philharmonic Societyja te je i njime dirigirao Boult. Pet od sedam stavaka bilo je odsvirano ovim redoslijedom: Mars, Merkur, Saturn, Uran i Jupiter.[13][14] Boult je samostalno odlučio ne odsvirati svih sedam stavaka tijekom tog nastupa. Smatrao je da je publici bio predočen potpuno nov glazbeni jezik i da "ga je mogla pratiti najviše pola sata".[15] Anonimni kritičar u časopisu Hazell's Annual opisao je djelo "izvanredno složenom i inteligentno skladanom suitom".[16] Na koncertu simfonijskog orkestra u Queen's Hallu 22. studenog te godine sam je Holst bio dirigent tijekom stavaka Venera, Merkur i Jupiter (bila je to prva javna izvedba stavka Venera).[14][17] Još jedna nepotpuna javna izvedba održala se u Birminghamu 10. listopada 1920. godine; tijekom nje bilo je odsvirano pet stavaka (Mars, Venera, Merkur, Saturn i Jupiter). Ne zna se je li tada orkestrom dirigirao Appleby Matthews[18] ili sam skladatelj.[19]
Njegova se kći Imogen prisjetila: "Mrzio je nepotpune izvedbe Planeta, iako je nekoliko puta bio primoran na dirigiranje orkestrom tijekom tri ili četiri stavka na koncertima u Queen's Hallu. Pogotovo mu je išlo na živce kad je koncert morao dovršiti Jupiterom radi nekakvog 'sretnog završetka' jer, kao što je i sam rekao, 'u stvarnom svijetu završetak uopće nije sretan'".[20]
Prva se potpuna javna izvedba suite održala tek 15. studenog 1920. godine; tad je Londonskim simfonijskim orkestrom dirigirao Albert Coates. Tad je stavak Neptun prvi put bio javno odsviran, dok su svi ostali stavci bili izvedeni i ranije.[2]
Prva cjelovita izvedba suite tijekom koje je sam skladatelj dirigirao orkestrom održala se 13. listopada 1923. godine u Promenade Concertu s orkestrom Queen's Hall. Holst je dirigirao tim orkestrom na dvjema snimljenim izvedbama Planeta: prva izvedba bila je snimljena akustično u razdoblju od 1922. do 1924. godine (danas je pod vlasništvom Pearla, podružnice diskografske kuće Pavilion Records); druga snimka nastala je 1926. godine uz pomoć tada nove tehnike električnog snimanja (godine 2003. tu je izvedbu na CD-u objavio IMP, dok ju je Naxos Records kasnije objavio izvan SAD-a).[21] Budući da ploča sa 78 okretaja po minuti nije mogla zabilježiti dulje vremenske intervale, tempo je na tim izvedbama puno brži nego što je uobičajeno.[22]
U stavak "Neptun" dodana su dva trodjelna ženska zbora (od kojih se svaki sastoji od 2 sopranistička dijela i jednog dijela za alt) koji se tijekom izvedbe nalaze u obližnjoj sobi skrivenoj od publike.
Holstov je prvotni naziv djela, kao što se može vidjeti na rukom pisanoj prvoj partituri, bio je "Sedam komada za veliki orkestar". Holst je 1914. godine gotovo sigurno otišao na ranu izvedbu Schnbergovih Pet komada za orkestar (iste je te godine skladao stavke Mars, Venera i Jupiter),[nb 1] i nabavio partituru za to djelo,[25][26] što je postala jedina Schnbergova partitura koju je ikad posjedovao. Svaki je stavak Holstova rada u početku nosio samo drugi dio svakog imena (I "Donositelj Rata", II "Donositeljica Mira" i tako dalje); današnji su naslovi nastali tijekom prve (nepotpune) javne izvedbe djela u rujnu 1918. godine, no nikad nisu bili uvršteni u prvotnu partituru.[25]
Jedno objašnjenje strukture suite koje je ponudio Raymond Head, stručnjak za Holstova djela, jest da su stavci raspoređeni po astrološkim znakovima po planetima:[28] ako se znakove s njima pripadajućim planetima ispiše prema tradicionalnom nizu koji počinje znakom ovna te ignorira duplikacije i svjetlosna tijela (Sunce i Mjesec), poredak stavaka podudarat će se s tim nizom. Kritičar David Hurwitz ponudio je drugo objašnjenje za strukturu djela: da je Jupiter središnji dio suite i da su stavci koji ga okružuju zrcalni odrazi. Tako Mars označava pokret, dok je Neptun statičan; Venera je uzvišena, dok je Uran vulgaran; Merkur je svijetao i razigran, dok je Saturn težak i usporen. Toj se hipotezi pripisuje vjerodostojnost zbog činjenice da su dva vanjska stavka, Mars i Neptun, skladana u neuobičajenom peteročetvrtinskom ritmu.
Iz različitih se razloga u Holstovu suitu nekoliko puta pokušalo uvrstiti dodatnu glazbu, no na najvećem broju koncerata i snimki glazbenici i dalje sviraju izvornu inačicu sa sedam stavaka.[32][33][34][35][36]
Pluton je otkriven 1930., četiri godine prije Holstove smrti, i tadašnji su ga astronomi prozvali devetim planetom. Holst, međutim, nije planirao skladati stavak za nj. Razočarala ga je popularnost suite jer je smatrao da je ostavila sve njegove ostale radove u svojoj sjeni.[37]
U posljednjem radijskom prijenosu serije Young People's Concerts u ožujku 1972. dirigent Leonard Bernstein odsvirao je suitu s Njujorškim filharmonijskim orkestrom iako je odbacio Saturnov stavak jer je smatrao da tematika starosti nema veze s koncertom za djecu. Prijenos je završio improviziranom izvedbom koju je nazvao "Pluton, Nepredvidljivi".[38] Snimljeni nastup može se pogledati na DVD-setu Kultur.
Godine 2000. orkestar The Hall zatražio je britanskog skladatelja Colina Matthewsa, stručnjaka za Holstova djela, da sklada novi, osmi stavak, koji je nazvao "Pluton, Obnovitelj". Posvećen preminuloj Imogen Holst, kćeri Gustava Holsta, stavak je prvi put odsviran 11. svibnja 2000. u Manchesteru, a orkestrom Hall dirigirao je Kent Nagano. Matthews je također djelomično izmijenio Neptunov završetak kako bi taj stavak mogao direktno ući u Plutonov stavak.[39] Sam je Matthews izjavio da bi Imogen Holst, usprkos posveti, "bila i zabavljena i zaprepaštena tim pothvatom".[40]
Japanski skladatelj Jun Nagao 2003. godine aranžirao je Planete za kvartet Trouvre Quartet i djelu dodao stavke za Zemlju i Pluton jer se u to vrijeme Pluton i dalje smatralo planetom. Cijela je suita potom bila prilagođena orkestru i njezina se premijera održala 2014. godine. To djelo sadrži originalnu glazbu, glazbu iz Planeta, ali i ostale popularne Holstove melodije.[41]
59fb9ae87f