Zanimljiv tekst jednog blogera na dan smrti čovjeka kojem dugujemo
veliko hvala za život u ovakvoj državi...ne ponovio se!
Najvećim uspjehom vraga smatra s njegova sposobnost da uvjeri svijet
kako on (vrag) zapravo ne postoji.
Na tom tragu djeluju i hrvatski fašisti, ustaše, koji su sve aktivniji
uz sve zaglušniju galamu kako oni (ustaše) od 1945. ne postoje.
Postoji li vrag/đavao/sotona ili ne postoji, ne znam i ne želim
nagađati, ali da fašizam, odnosno njegova hrvatska inačica, ustaštvo, u
Hrvatskoj postoji i da je aktivnije nego ikad, u to se svatko može i sam
lako uvjeriti.
U bivšoj zajedničkoj državi su u 2. Svjetskom ratu poražene snage, pa
tako i ustaštvo zajedno s klerofašizmom u Hrvatskoj, bile poprilično
„sabijene u rog“, a onda se pojavljuje Tuđman i pod krinkom potrebe
„pomirenja sinova partizana i ustaša“ izvodi ustaštvo na velika vrata
na javnu i političku scenu u Hrvatskoj.
A gdje je ustaštvo, tamo je i potreba „rušenja svake Jugoslavije svim
sredstvima“, neoustaše se odmah u povelikom broju stavljaju Tuđmanu na
raspolaganje i kreću otamo gdje su njihovi djedovi i očevi stali 1945.,
počinju izgon Srba iz Hrvatske. Jer gdje su ustaše tamo je i mržnja i
zločin i smrt.
Ali oni ne postoje, oni to ne rade, ta Srbi se bezrazložno bune i sami
iseljavaju zato što „ne podnose nikakvu hrvatsku državu“, a ni „trojke“,
ti svojevrsni pokretni prijeki sudovi, što harače po „Krajini“, ali i
izvan nje, naravno ne postoje.
I dok oni okičeni ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata, davno
prije održanog referenduma, na čije se rezultate tako rado pozivaju,
opravdavajući tako „stvaranje države“, a ustvari svoja zlodjela i
oružane nasrtaje na JNA, kao jedinu legalnu oružanu silu, Tuđman,
njegovi apologeti i hrvatski mediji vrište o agresiji Srba na Hrvatsku.
Ali ne, ne rade to oni, pa oni i ne postoje, a kad ih zapitaš što se
onda „kite“ ustaškim znakovljem, odgovaraju da oni zaista nisu ustaše, a
te oznake nose jedino radi toga što se četnici toga najviše boje.
Paralelno s nasrtajima na Srbe i Jugoslaviju nasrće se i na antifašizam,
ruše se spomen obilježja antifašističkoj borbi, ulice se imenuju po
ustašjim zločincima, slave se „jure i bobani“, osvanut će i pokoji
spomenik, ali i opet ne rade to ustaše, njih i nema, nego neki pojedinci
iz naroda koji znaju da su ustaše bili domoljubi i borci za Hrvatsku, a
jugoslavenski partizani su bili rušitelji Hrvatske i borci za
Jugoslaviju. A ti „rušitelji Hrvatske“ su se, „domoljubima“ usprkos,
izborili za „FDH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda“.
O da, hvalit će se oni kasnije kako su srušili Jugoslaviju, presretni
što je više nema, da bi odmah potom promijenili ploču i odbijali svaku
pomisao na to da bi oni rušili Jugoslaviju, jer „dobro se zna da je
Jugoslviju srušio Milošević“, a ne ustaše, kojih zapravo i nema.
Tako se na „komemoracijama“ na Bleibrškom polju, kod jame Jazovka, na
Maclju i drugdje sve češće i u sve većem broju pojavljuju spodobe u
ustaškim uniformama, pod ustaškim kapama, barjacima ili drugim ustaškim
obilježjima, ali ni to nisu ustaše, pa njih nema od 1945., zna se da
nijedan nije preživio. Sve su ih bez suda i suđenja na Bleiburškom polju
i na „križnim putevima“ pobili “četnici preobučni u partizane” i to
“samo zato što su bili Hrvati”.
Tko mari za istinu i to što na Bleiburškom polju nitko nije ubijen i što
je najveći dio ustaša preživio i što su ti “pobijeni” kasnije umirali
kod svojih kuća dočekavši duboku starost?
I koji to onda pripadnici “hrvatske domovinske vojske” iz 2. Svjetskog
rata od veljače 1992. primaju povlaštene mirovine, oni što su ih
“četnici preobučeni u partizane zvjerski pobili”, samo koliko ja znam
mrtvima se mirovine u pravilu ne isplaćuju
Istina i fašizam ne idu zajedno.
Nisu ustaše ni svi oni koji su konstanta Thompsonovih koncerata, što
zajedno s njime kliču „stari hrvatski pozdrav“ „Za dom!“ – „Spremni!“ i
podižu „junačke“ desnice na fašistički pozdrav, to su isto tko zna
odakle pristigli kurvini sinovi, možda čak komunjare, koji bi samo
kompromitirali Hrvatsku i nanosili joj štetu prikazujući je kao
fašistički državu.
Nije ustaša ni Joe Šimunić, a bogami ni oni koji su mu na „stari
hrvatski pozdrav“ odzdravljali „starim hrvatskim pozdravom“.
Jer poznato je da ustaše od 1945. ne postoje!
A onda opet te kojih nema prepoznaju čak i „preko bare“ i, gle čuda,
nazivaju ih fašistima.
Da, da, „sjebat će oni znanje“ i Bobu Dylanu:
http://peoplesworld.org/croatian-fascists-and-the-attack-on-bob-dylan/
Iako je Tuđman ustaštvo izveo na javnu i političku scenu davši mu u
Hrvatskoj pravo građanstva, on je to do neke mjere uspijevao
kontrolirati, ne libeći se ni likvidacije onih krajnje neposlušnih poput
Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, a imao je i dvije priče, jednu s
“antifašističkim licem” za javnost i drugu za one druge, primjerice
okupljene u i oko društva “Hrvatski domobran”.
A kako u Hrvatskoj ne postoji fašizam (ustaštvo), tako ne postoji ni
klerofašizam, uostalom KC i nije surađivala s ustaškim režimom, osim
„onoliko koliko je morala“, jer su ustaše obnašali vlast.
Tko ne vjeruje, neka potraži katolički tisak iz vremena 2. Svjetskog
rata, sam će se vrlo brzo u tu „nevoljku“ suradnju uvjeriti.
Lijepo je Stepinac rekao da nije iz Zagreba mogao surađivati s „onima u
šumi“, ali pokazao je da je to mogao kad su „u šumi“ bili neki drugi,
križarske bande npr.
Kako su klerofašisti i fašisti bili povezani tokom 2. Svjetskog rata,
tako su povezani i danas, žive u simbiozi, jedni drugima pružaju podršku
sramoteći hrvatski narod i šteteći njegovoj državi. U koju se inače kunu.
Svaka „komemoracija“ na Bleiburškom polju i drugdje popraćena je
programatskim govorima predstavnika klera, jer ono što oni rade tamo
nisu prodike kao dio slavljenja svetih misa, već politički skupovi na
kojima KC jasno zastupa jednu političku opciju, onu „zova krvi i tla“.
Tko se u najnovije vrijeme prvi svrstao uz vukovarske „stoželije“,
fašiste par excellence?
Njihova ideološka braća klerofašisti, ako čak i sama inicijativa za
uspostavu “Stožera za obranu hrvatskog Vukovara” ne potiče od
klerofašista, jednako kao što je evidentno fašistički “Opus Dei”
spiritus movens udruge “U ime obitelji” i njenih aktivnosti.
I dok je u slučaju Franje Tuđmana i njegovih apologeta sve jasno, on bez
masivne podrške hrvatskih fašista i klerofašista nije mogao doći na
vlast, dotle buni ponašanje onih koji su ne samo trebali, nego i morali
„baštiniti” antifašizam, Ivice Račana i oportunisata iz redova
nekadašnjeg SKH koji su ostali uz njega.
Oni su naprosto zatvarali oči ne primjećujući fašistički stampedo koji
je prvo srušio ustavno-pravni poredak RH, a potom krenuo rušiti Jugoslaviju.
Prvo su konveriti i disidenti krenuli uspostavljati dijalog s fašizmom,
prihvaćajući ustaške mitove, a poglavito onaj o Bleiburgu, kao istinu, a
potom se počeli i ispričavati u ime SKH-SDP za „komunističke zločine nad
Hrvatima“, ne pitajući se da, ma što se na Bleiburgu događalo, a osim
konačnog sloma tzv. NDH, drugo se tamo dogodilo nije, ne postoji jedna
jedina odluka KPH/SKH niti tijela ili organa hrvatske države koja bi
prouzrokovala pravne ili druge posljedice radi kojih bi se u ime
hrvatske partije ili države trebalo bilo kome ispričavati.
Slijedilo je i ono što se naprosto nije smjelo dogoditi, a to su i
„hodočašća“ dužnosnika SDP na Bleiburško polje, najprije Zdravka Tomca,
a potom i samog Račana, što je dodatno pojačalo ofanzivni zamah ustaštva.
Tako je Račanova vlada otkupila teren na Bleiburškom polju, a Hrvatski
Sabor je financirao te “komemoracije”, a ustvari ustaške derneke, kojima
prisustvuju predstvnici vlasti i svojim govorima sudjeluju u ceremoniji,
dododvoravajući se fašističkoj bulumenti, pa i rječima “gospičkog
čistača”, kako je tog 15. svibnja, te 1945. “ovdje zlo na trenutak
nadvladalo dobro”, zlo su naravno antifašistički borci, a dobro
odmetnuti kvislinzi.
Za vrijeme HDZ-ovih vlada Ive Snadera i Jadranke Kosor stjecali smo
dojam o nekakvom strišavanju fašističke histerije, da bi se stvari nakon
Milanovićevog i Josipovićevog hodočašća na Bleiburško polje dodatno
zahuktale.
Fašisti su sve agresivniji, a antifašisti i oni koji se žele takvima
prikazati, prihvaćanjem dijaloga s fašizmom, sve češće u defanzivi, tako
da se i iz redova SABAF-a čuju istinaibog pojedinačni glasovi kako bi se
i SABAF trebao ispričati za “poslijeratne zločine” koje su pripadnici JA
izvršili nad odmetnicima.(sic!)
Kako vrijeme odmiče, tako je dijalog SDP-ovih vlasti s fašistima sve
učestaliji u čemu prednjači ZAMPORION s Pantovčaka, koji koristi svaku
prigodu kojom se obilježava antifašizam da uz rame antifašističkim
borcima prišljamči “naš ponos”, a to su i “dignitetlije” i “stožerlije”
i … okićeni ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata.
Da, da, teško je ne imati jasnog ideološkog opredjeljenja, pa ni jasnog
vlastitog stava o bilo čemu pa “davati tempo” i voditi državu koja u
svojem ustavu ima ugrađen antifašizam i sekularnost.
I ne popuštati i ne davati pravo fašizmu i klerofašizmu ma koliko se oni
koji su protiv svakog prava i protiv svake demokracije pozivali na
nekakva demokratska prava ili većinu, posebno kad je o manjinskim
pravima riječ, zato što većina jamči prava manjini, ne smanjujući ih i
ne ograničavajući ih.
Bilo bi zgodno podsjetii onoga s vrhunskim pravnim obrazovanjem da se
prilikom inaugurcije s “Tako mi Bog pomogao!” obavezao štititi ustav
države i zakonitost postupanja, pa ne valjda pokazujući razumijevanje za
fašističko bezakonje koje podržava kler iskazujući svoj ljigavi
paternalizam.
Radi prihvaćanja dijaloga s fašizmom, svjedoci smo, u zemlji nam fašisti
i klerofašisti sve vise “daju tempo” i “kolo vode”.
Pardon, ja lupam, pa njih od 1945. nema.