HDZ je promjenio kriminalnu njusku na celnoj poziciji i sada je to
umjesto Sanadera koji je bio krimos sa stilom, Karamarko - Soboli,
krimos bez i malo stila.
http://www.seebiz.eu/dossier-karamarko-sve-afere-jurisnika-na-vrh-hdz-a/ar-34744/
Dossier Karamarko: Sve afere jurišnika na vrh HDZ-a
Autor/izvor: Domagoj Margetic
KOLUMNA - Nakon najnovijih Karamarkovih izjava kako je USKOK odbacio
kaznenu prijavu protiv njega u Slučaju Soboli, neslužbeno mi je ipak
potvrđeno kako USKOK nastavlja državnoodvjetničke obrade u Slučaju
Soboli, te kako nije istinita informacija da su odbacili kaznenu prijavu
u Slučaju Soboli.
Dakle, Karamarko laže, a USKOK nastavlja istragu. Nakon ove neslužbene
potvrde, zatražio sam i službeno očitovanje USKOK-a, odnosno, zatražio
sam od USKOK-a izričiti demantij informacije da se u Slučaju Soboli
nastavlja istraga protiv Tomislava Karamarka.
„Tomislav Karamarko javno je ustvrdio kako je DORH, tj. USKOK u odnosu
na poslovanje poduzeća koje se povezuje s njim, tvrtke Soboli d.o.o. s
pojedinim državnim poduzećima odbacio sve kaznene prijave i kako se ne
provodi nikakva obrada u tom predmetu. Možete li izričito demantirati da
DORH i USKOK i dalje provode obradu u predmetu Soboli i možete li
izričito demantirati da postoji takav spis u DORH-u tj. USKOK-u? Možete
li izričito demantirati da DORH i USKOK u predmetu Soboli provode
istraživanja i u odnosu na Tomislava Karamarka? Je li točna informacija
da DORH i USKOK nisu odbacili kz prijavu Partnerstva za društveni razvoj
protiv Tomislava Karamarka u odnosu na poslovanje tvrtke Soboli?“,
pitanja su koja sam uputio USKOK-u.
Iz USKOK-a, međutim, nisu demantirali niti jednu od ovih informacija,
nego su se pozvali na zakonske odredbe koje ograničavaju pružanje
ovakvih informacija medijima. Pametnome dosta! Ako USKOK nije demantirao
kako su otvorili predmet Slučaja Soboli i kako se u tom slučaju pod
istragom, odnosno, državnoodvjetničkim istraživanjima nalazi i kandidat
za šefa oporbe Tomislav Karamarko, znači da su te informacije
vjerodostojne, pa sam na taj način dobio i službenu potvrdu neslužbenih
informacija o Slučaju Soboli.
Ponukan ovim najnovijim Karamarkovim lažima, odlučio sam napraviti ovaj
ekskluzivni pregled svih Karamarkovih afera, koji na neki način
predstavlja alternativni, novinarski, kriminalni dosje Tomislava
Karamarka i otkriva tko je zapravo kandidat za predsjednika Hrvatske
demokratske zajednice. Ukratko, čovjek koji bi trebao biti u zatvoru,
juriša na vlast uz podršku svih svojih kriminalnih, mafijaških,
sumnjivih zakulisnih, paraobavještajnih veza.
Dokumenti, tako, dokazuju Karamarkovu umiješanost u gotovo sve velike
korupcijske i kriminalne afere: vezu s Petračevom mafijom i švercom
ljudi, Aferu Hypo, Slučaj Levar, Aferu HAC, Aferu Podravka, Aferu
Hrvatska pošta, Slučaj Soboli, Slučaj Pukanić, veze s albanskom mafijom,
Aferu putovnice, kao i zaštitu pripadnika kriminalne organizacije koju
je kontrolirao Tuta Naletilić.
Dosje Karamarko, tako, izgleda kao kronika tranzicijskog organiziranog
kriminala i korupcije u Hrvatskoj.
Slučaj prvi: Izvješće operativca Protuobavještajne agencije Damira Smolića
Sredinom 2000.-ih godina, operativac Protuobavještajne agencije uputio
je državnom vrhu, predsjedniku Republike, Premijeru i drugim visokim
državnim dužnosnicima, dvije operativne informacije naslovljene: „Damir
Lončarić – v.d. ravnatelj Obavještajne agencije, saznanja dostavlja se“
i „Damir Lončarić, dopuna saznanja“, u kojima Smolić otkriva
najosjetljivije detalje o organiziranom kriminalu u obavještajnoj
zajednici Hrvatske. U predstavci, Damir Smolić vrlo ozbiljno tereti
Tomislava Karamarka za kriminalne aktivnosti i otkriva njegove
kriminalne veze s Hrvojem Petračem i organiziranim kriminalom vezanim uz
krijumčarenje ljudi i roba preko zračne luke Pleso u Zagrebu.
„Odlaskom Karamarka s mjesta načelnika PU zagrebačke, Damir Lončarić je
umirovljen, ali je u cilju nastavljanja posla organiziranog kriminala,
čiji je član sada definitivno postao, postavljen na mjesto šefa
sigurnosti na najvažnijem mjestu za nastavak najprljavije rabote
ilegalnog prebacivanja ljudi, a to je aerodrom Pleso. Damir Lončarić
sada sa još većim žarom nastavlja svoj prljavi posao, a sustav je sam
dotjerao u red još ranije postavljajući odane policajce na sva ključna
mjesta na aerodromu. Josip Lončarić, Hrvoje Petrač, Tomislav Karamarko i
Damir Lončarić šire svoj posao do neslućenih granica … tako daj e sve
veći broj ilegalno prebačenih ljudi u zemlje Zapadne Europe. Damir
Lončarić sudjeluje u organizaciji ovog posla od 1995. do 2001., kada je
postavljen za ravnatelja HIS-a“, navodi operativac POA-e Damir Smolić u
svojim operativnim informacijama.
Navodi iz Smolićevih operativnih informacija nikada nisu do kraja
istraženi, a nadležne institucije cijeli su slučaj, jednostavno, zataškale.
Slučaj drugi: Afera Hypo, ugovori tvrtke Soboli s Hypo Grupom
Nedavno mi je jedan bivši član Uprave Hypo Leasinga iz Hrvatske ispričao
kako su za sve poslove raznih sigurnosnih provjera i dobivanja
informacija, po nalogu Uprave Hypo Grupe, u Hypo Leasingu uvijek
angažirali upravo Karamarkovu tvrtku Soboli.
„Bio je to nalog Uprave. Kada smo trebali nekakve provjere i
informacije, uvijek smo takve informacije tražili od tvrtke Soboli. Od
Sobolija bi dobivali informacije na papirima bez memoranduma, a vrlo
često se radilo o povjerljivim informacijama do kojih je Soboli dolazio
preko Karamarka iz SOA-e i MUP-a“, ispričao mi je moj sugovornik.
S druge, pak, strane, i obavještajno izvješće o Aferi Hypo iz 2007.
godine otkriva kako su Karamarko i njegova tvrtka Soboli radili za Hypo
Grupu. Štoviše, iz tog je strogo povjerljivog dokumenta razvidno kako je
Karamarko najvjerojatnije zloupotrebljavao svoju poziciju u SOA-i i
sigurnosnom sustavu kako bi za Hypo Grupu s jedne strane pribavljao
povjerljive informacije državnih službi, a s druge strane onemogućavao
istrage i postupanja nadležnih državnih institucija prema Hypo Grupi i
njenim pedstavnicima u Hrvatskoj.
Tako obavještajno izvješće „Soboli d.o.o. i HAAB“, od 23. svibnja 2007.
godine, otkriva detalje ovih Karamarkovih operacija i potvrđuje ne samo
njegovu izravnu umiješanost u Aferu Hypo, nego i njegovu ulogu u
prikrivanju organiziranog kriminala i pranja novca preko Hypo Alpe Adria
Banke.
„Od studenog 2006. godine Soboli je HAAB-u dostavio 8 izvješća i 4 tzv.
posebna izvješća … Istovjetne izvještaje Soboli radi za Zagrebačku
banku, RBA i još neke.
U uvodnom dijelu prvog izvješća Soboli navodi da će provjeravati
informacije prema članovima Uprave i općenito informacije vezane za
pojedine pripadnike podzemlja a u odnosu na HAAB.
Ono što je zabrinjavajuće je da je HAAB pristao da Soboli piše svoja
izvješća s memorandumom HAAB-a što je vrlo delikatno za HAAB, obzirom na
teme koje se obrađuju u tekstu … Iz toga proizlazi kao da je HAAB sam
provjeravao i pisao izvješća a ne onaj s kojim imaju ugovor.
Vrlo je izvjesno je da HAAB zbog takvog memoranduma može imati i kaznene
neugodnosti jer se bavi onim za što nije ovlašten“, stoji u ovom
obavještajnom izvješću.
„Potrebno je istaknuti da je Soboli mogao doći u SOA, OA, VOA, MUP,
pravosuđe i državnom odvjetništvu do kvalitetnih informacija koje su
bitne za strateško postavljanje HAAB-a“, navodi se u obavještajnom
izvješću o poslovima Sobolija i Hypo Grupe, iz svibnja 2007. godine.
I u zaključnoj operativnoj obavještajnoj informaciji o poslovanju Hypo
Grupe, od 30. srpnja 2007. Godine, naglašava se kako je Tomislav
Karamarko imao sva saznanja o organiziranom kriminalu u Hypo banci, iz
čega jasno proizlazi kako je zbog poslova svoje tvrtke Soboli s Hypo
Grupom, zloupotrijebio svoj položaj i ovlasti kako bi prikrivao Aferu
Hypo i onemogućavao postupanje nadležnih državnih institucija u tom slučaju.
„Većina informacija iz ovog analitičkog pregleda poznata je DORH-u i
SOA-i (Tomislav Karamarko, a neke od njih su predmet kriminalističke
obrade koje još traju“, stoji u zaključcima obavještajnog izvješća iz
srpnja 2007. godine.
I iz obavještajnog izvješća o Krešimiru Starčeviću i Hypo Grupi, od 27.
srpnja 2007. godine, spominje se detalje o poslovima koje je Soboli
obavljao za Hypo Grupu, a što je s njima prema tom izvješću ugovorio
upravo tadašnji član Uprave Hypo banke u Hrvatskoj, Krešimir Starčević.
„Uz pomoć Željka Tomljenovića povezao se (Krešimir Starčević, op.a.) sa
tvrtkom Soboli d.o.o. (vlasnik T. Karamarko i Pavlović) te dogovorio da
mu prikupljaju poslovne informacije o HAAB-u iz pravosuđa, državnog
odvjetništva, policije, tajnih službi, te komentare i pripreme akcija
prema HAAB-u. Ujedno je dogovorio da mu prikupljaju informacije o
pojedincima iz HAAB-a“, navodi se u izvješću od 27.7.2007. godine.
Iz ovoga je sasvim razvidno kako je Karamarko u svojim poslovima za Hypo
Grupu, preko tvrtke Soboli, zapravo zloupotrebljavao svoju poziciju u
obavještajnim službama, te je omogućio Hypo Grupi pristup osjetljivim
obavještajnim informacijama, koje je po zakonu bio obvezan čuvati.
Slučaj treći: Zaustavljanje istrage u Hypo leasingu
Nakon što je zadarska policija u rujnu 2009. godine pokrenula istragu o
leasing prijevarama preko Auto kuće Zadar, u kojoj je uhićen i pritvoren
Ante Kurtović, dok su pod istragom bili i Dejan Pupovac i Niko Lisica,
načelnik zadarske kriminalističke policije Antun Novoselović našao se na
udaru zadarskog kriminalnog podzemlja.
Kurtovića, Pupovca i Lisicu teretilo se radi većeg broja kaznenih djela
prijevare prilikom prodaje automobila, vozila i stanova.
Kriminalistička policija je tijekom kriminalističke obrade utvrdila
postojanje osnovane sumnje da su dvojica počinitelja u dobi 33 i 32
godine u svojstvu odgovornih osoba Autokuće Zadar, a na poticaj
29-godišnjaka i uz pomoć 36- godišnjaka, sačinili lažne poslovne isprave.
„S ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi svom poduzeću, te
su osobe prevarile dvije leasing kuće oštetivši ih za više od milijun
kuna“, tvrdili su iz policije nakon pokretanja istrage.
Iako Novoselović pokretanjem istrage u predmetu leasing prijevara preko
Auto kuće Zadar, vjerojatno nije niti slutio do kuda seže ta „Afera
leasing“, vrlo brzo našao se pod pritiscima kako istraga u Slučaju
Leasing ne bi otišla predaleko.
Točnije, kako istraga u Auto kući Zadar kriminalističku obradu ne bi
odvela na trag međusobnih poslovno financijsko bankarsko kriminalnih
veza pripadnika zadarske mafije, visokih dužnosnika HDZ-a i Vlade
Jadranke Kosor, te samog vrha Hypo Alpe Adria Banke, preko koje je
godinama zadarsko kriminalno podzemlje, uz posredovanje političkih veza
u vrhu vlasti, pralo „prljavi“ mafijaški novac.
Upravo je Novoselović pokrenuo istragu u Slučaju leasing, čiji je trag
vodio prema Hypo Alpe Adria Banci i njezinim vezama s pranjem novca za
zadarski kriminalni milje, ali je u tajnosti provodio i kriminalističku
obradu nad nekim poslovima Hrvatskih autocesta, nad poslovima s
Konstruktorom, u slučajevima „Gaženica“, „Kalmetina“, zatim u slučaju
previsokih cijena burobrana i vjetrobrana.
U tim je slučajevima u kriminalističkoj obradi, kako je svojevremeno
tvrdio moj izvor prikupio dovoljno operativnih podataka o sumnjivim i
moguće nezakonitim poslovima ministra Božidara Kalmete i njegovog
zadarskog pobočnika Zdravka Livakovića.
Nakon što je tijekom kriminalističke obrade, po nalogu Novoselovića,
zadarska kriminalistička policija navodno prikupila dovoljno podataka o
Kalmeti i Livakoviću, moj izvor blizak bivšem načelniku Novoseloviću
navodi kako su daljnju kriminalističku obradu protiv Kalmete i
Livakovića obustavio upravo tadašnji ministar unutarnjih poslova
Tomislav Karamarko, koji Novoseloviću nije htio odobriti nastavak
kriminalističke obrade u ovom slučaju.
Kap koja je prelila čašu, međutim, bio je upravo Slučaj leasing, kojeg
je Novoselović pokrenuo, nakon što mu je zabranjena daljnja
kriminalistička obrada Kalmete i Livakovića i njihovih poslova s HAC-om,
a za kojeg su u MUP-u i Državnom odvjetništvu jednako tako strahovali da
zbog veze leasing prijevara u Auto kući Zadar s Hypo Alpe Adria Bankom i
drugim leasing prijevarama unutar same Hypo Grupe, i ta istraga ne bi
otišla izvan kontrole, čime bi se moguće razotkrile veze pripadnika
kriminalnog podzemlja, vladajućih političkih struktura i vrha HDZ-a i
Hypo Alpe Adria Banke.
Dobro upućeni u MUP-u tvrde kako je upravo nakon pokretanja istrage u
Slučaju leasing, na najvišoj razini dogovoreno da Antun Novoselović mora
otići s mjesta načelnika zadarske kriminalističke policije, jer je
istragom u Slučaju leasing, koji je navodno vodio i prema nekim
zadarskim sucima, kao primjerice sucu Borisu Babiću, koji je preko
inkriminirane leasing kuće i preko jednog od osumnjičenika Ante
Kurtovića kupio brod u vrijednosti od 120 tisuća eura, kojeg, pak, nije
prijavio u svojoj imovinskoj kartici, iako je kao sudac to bio obvezan,
ali i prema drugim osobama iz kriminalnog miljea koje uživaju političku
zaštitu HDZ-a, ili pak zaštitu policije i Državnog odvjetništva pod
pritiskom HDZ-ovih političkih struktura.
„Slučaj leasing, da je istraga i kriminalistička obrada ostala u rukama
Novoselovića, mogao je otići predaleko, jer umiješanih u Slučaj leasing
je previše; dva suca zadarskog suda do grla u tome davali su preporuke i
uzimali postotak, razni "uglednici" također, kao i neki policijski
službenici“, tvrdio je svojevremeno moj izvor.
„U početku je istraga dobro napredovala, međutim kada je kriminalistička
obrada došla u fazu da je trebalo ići na korumpirane suce i ostale face,
Karamarko je blokirao daljnje Novoselovićevo postupanje, a i sam
Novoselović je cijelo vrijeme bio na udaru medija pod kontrolom Rene
Sinovčića, kojeg se smatra usko povezanim s kriminalnim miljeom
umiješanim u Slučaj leasing“, tvrdi moj sugovornik iz zadarske policije.
„Poanta cijele ove priče je da je većina trgovine išla preko Hypo
lesasinga, da je tu upletena cijela Hypo, sudac Županijskog suda u Zadru
Boris Babić od Kurtovića je kupio brod za 120 tisuća eura i za to nema
pokriće na imovinskoj kartici.
Zadarska policija imala je u jednom trenutku spremne papire za njegovu
prijavu za koruptivno djelo, ali cijeli je slučaj stopirao ministar
Karamarko.
I županijski državni odvjetnik Ivan Galović sasvim sigurno ima neke veze
sa svim time.
Slučaj je odavno trebao preuzeti USKOK, ali nije, jer navodno Karamarko
i Galović to drže na razini zadarskog tužiteljstva kako velike ribe ne
bi pale.
Inače, i Babić, a i Galović koji je 20 godina na toj funkciji slizani su
sa zadarskim „uglednicima“, kao što su Reno Sinovčić, Grga Zrilić i ostali.
Obojica drže po ladicama nebrojeno mnogo prijava i tako nekima daju
status nedodirljivih.
Zato se postavlja pitanje: zašto USKOK nije preuzeo istragu obzirom na
razmjer djela, umiješanost čelnih ljudi Autokuće Zadar i igrača iz Hypo
banke?
Zašto nije išla već pripremljena prijava Babiću i zašto je samo maknut
iz istrage u tom djelu?
Koga sve Galović osim sebe štiti?“, pitao se moj sugovornik iz MUP-a,
nakon što je smijenjen tadašnji načelnik zadarske kriminalističke policije.
Međutim, upravo se u činjenici da je Slučaj leasing vrlo usko povezan s
Aferom Hypo, krije i razlog pojačanoj nervozi kod pripadnika zadarskog
kriminalnog miljea, nakon pokretanja Slučaja leasing.
Naime, i Autokuća Zadar, ali i primjerice Reno Sinovčić i njegova
poduzeća trgovinu vozilima na leasing obavljali su preko Hypo Leasinga,
odnosno preko Hypo Alpe Adria Grupe, preko koje je kriminalno podzemlje
dio operacija novca obavljalo financijskim operacijama preko leasinga
brodica.
Taj dio poslova u Hypo Grupi u Hrvatskoj u tajnosti je vodio i
koordinirao izvjesni Adolf Regenfelder zvani Adi, koji je bio zadužen da
kod Hypo Alpe Adria Banke dogovara leasing ugovore pod posebnim
uvjetima, a što se, navodno, posebno odnosilo na ugovore kojima su
izvođene leasing prijevare, zbog čega je Regenfelder prije nekog vremena
napustio Hrvatsku, te je formalno udaljen s poslova u Hypo Alpe Adria
Banci d.d. Zagreb.
Karamarko je, dakle, i u ovom slučaju odigrao prljavu ulogu, a nakon
smjene Antuna Novoselovića, bivši je ministar na njegovo mjesto imenovao
provjerenog HDZ-ovog čovjeka - Gašpara Begonju, a prikrivanje u Slučaju
Hypo leasing je nastavljeno.
Slučaj četvrti: Veza Karamarko – Petrač
Više je dokaza vrlo bliske povezanosti mafijaškog bossa Hrvoja Petrača i
bivšeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka. Prvi je dokaz
već citirano obavještajno izvješće operativca POA-e Damira Smolića.
Drugi, ne manje bitan dokaz je činjenica da je Karamarko svojevremeno,
početkom 1990.-ih godina, bio podstanar i Petračevom stanu, duže od
godinu dana, za što Petračevima nije plaćao nikakvu stanarinu, nego
isključivo račune za režije. U tom trenutku Tomislav Karamarko bio je
načelnik Policijske uprave zagrebačke, dakle iste one policijske uprave
koja je trebala istraživati Hrvoja Petrača zbog njegovih kriminalnih
poslova. Kao i u slučaju Smolićevih obavještajnih izvješća i u slučaju
Petračevog stana, poveznica je bio Damir Lončarić, koji je navodno u
posredovao u Petračevom davanju stana Karamarku.
Ova informacija nije nebitna, obzirom na kasnije kriminalističko
obavještajne obrade koje su MUP, SOA i USKOk provodili nad Petračem.
Jedad od slučajeva je i istraga protiv Petračeve kriminalne organizacije
zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, koju je USKOK pokrenuo 2001.
godine. Kako je u to vrijeme upravo Karamarko bio šef svih obavještajnih
službi kao šef Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS, od 2000. do 2002.
godine), mogao je zakulisnim obavještajnim kanalima tako preusmjeravati
ovu istragu, te je na kraju došlo do obustavljanja ove kriminalističke i
obavještajne obrade nad Petračem i njegovom organizacijom.
Postavlja se, dakle, logičnim pitanje, je li Tomislav Karamarko, prvo
omogućio bijeg iz zemlje svojem prijatelju Hrvoju Petraču, a potom i
onemogućavao istragu protiv njega u slučaju međunarodnog krijumčarenja
cigareta. Iz vrha tadašnjeg USKOK-a doznao sam kako su prilikom
Petračevog bijega iz zemlje tada u USKOK-u dobili službenu informaciju
kako je upravo Damir Lončarić Petraču prenio Karamarkove informacije da
bi Petrač mogao biti uhićen, te ako bude uhićen da bi mogao biti
procesuiran i za slučaj šverca cigareta, nakon kojih Lončarićevih
informacija je Petrač i pobjegao iz zemlje.
Slučaj peti: Ubojstvo Milana Levara
U trenutku ubojstva Milana Levara u Gospiću, Tomislav Karamarko je,
također, bio šef Ureda za nacionalnu sigurnost, ali i bliski prijatelj
tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića. Sve do svoje smrti,
Pajo Šimić, nekada bliski prijatelj i suborac Milana Levara, prilikom
naših susreta u Gospiću uvijek bi mi ponavljao kako su upravo Mesić i
Karamarko odgovorni za Levarovo ubojstvo, te kako upravo Karamarko
onemogućava istragu prema pravim izvršiteljima ubojstva.
Činjenica je, bez obzira na ono što mi je godinama ponavljao (i ne samo
meni) Pajo Šimić, kako za Karamarkovog dugogodišnjeg obnašanja dužnosti
šefa UNS-a, POA-e, a potom i SOA-e, te na kraju i ministra unutarnjih
poslova Slučaj Levar nije zaključen, a Levarovi ubojice nisu otkriveni i
procesuirani.
Odgovornost za to svakako leži upravo na Tomislavu Karamarku, čiji
obavještajni i policijski aparat nije razriješio ovaj slučaj punih
jedanaest godina. Šimić je, pak, smatrao kako Mesić i Karamarko u tom
slučaju, zapravo, štite svog prijatelja, koji je prema Šimićevim
riječima povezan sa ubojstvom Milana Levara. Radi se o Milanu Mili Mrli,
koji je 1990.-ih bio ne samo bliski Mesićev i degoricijin suradnik, nego
i pripadnik hrvatskih sigurnosno obavještajnih službi. Navodno je upravo
Mrla bio zadužen za Levara, kako mi je to godinama tvrdio pokojni Pajo
Šimić.
Nažalost, iako sam i osobno nekoliko puta intervenirao preko nekih
aktivista za ljudska prava da se Šimića o toj njegovoj priči i službeno
o toj njegovoj priči i službeno sasluša u DORH-u i kriminalističkoj
policiji, do toga nikada nije došlo. Nakon Šimićeve smrti, gotovo da
više nije bilo živih svjedoka koji bi mogli Milu Mrlu povezati sa
Slučajem Levar.
Slučaj šesti: Veza s EPH, Ninoslavom Pavićem i Miroslavom Kutlom
Osim što je u kratkom vremenu kada nije bio na državnim obavještajno
policijskim dužnostima, nego na čelu svoje tvrtke Soboli d.o.o., radio
na sigurnosnim poslovima za Europapress holding Ninoslava Pavića,
obavještajno izvješće od 2. svibnja 2007. godine vrlo detaljno opisuje i
kako je Tomislav Karamarko, sa pozicije šefa obavještajnih službi
posredovao u „mirenju“ Ninoslava Pavića i Miroslava Kutle, odnosno kod
njihovog dogovora o tomu kako će, koliko i kada svojih dugova prema
Kutli vratiti medijski tajkun Pavić.
U tim dogovorima Pavića i Kutle, prema ovom obavještajnom dokumentu iz
2007. godine, presudna je bila uloga upravo Tomislava Karamarka.
„Prije prodaje HAAC (Hypo Alpe Adria Consultants, op.a.) kada su
Miroslav Kutle i I. Pašalić saznali da bi Pavić bio jedan od kupaca,
Kutle je počeo prijetiti Paviću da želi naplatiti od njega dug u iznosu
od 40 milijuna eura. Nakon što se Pavić požalio Mesiću, T. Karamarko je
preuzeo obvezu od Mesića da organizira sastanak Kutle i Pavića.
Na sastanku je Kutle tražio povrat cijelog duga, a kompromisno su
dogovorili da bi Pavić to vraćao kroz mjesečne rate od 700.000 eura.
Kutle je to prihvatio no nakon druge rate Pavić je rekao da to ne može
izdržati jer ulazi u investicije. Iza toga je napravljen novi ortački
ugovor Pavić – Kutle – Pašalić oko suvlasništva u HAAC-u. Nakon toga
Pavić je osigurao od I. Todorića posudbu za učešće u kupovini HAAC-a“,
stoji u izvješću iz svibnja 2007. godine.
Slučaj sedmi: Soboli d.o.o., izgradnja obavještajnog podzemlja
Mnogi danas smatraju da je Slučaj Soboli, zapravo, drugi Slučaj Fimi
media, samo možda u biti puno ozbiljniji, obzirom da se radi o sprezi
organiziranog kriminala, obavještajnog podzemlja, vlasti, policije i
obavještajno sigurnosnih službi; točnije o sprezi koja je omoguća
Tomislavu Karamarku da u vrlo kratko vrijeme postane jedan od
najmoćnijih ljudi u državi. Najmoćniji među najkorumpiranijima, kako to
često ponavljam.
Priča o tvrtki Soboli je, u biti, priča o obavještajnom podzemlju, o
formi legalizacije djelovanja obavještajnog i policijskog podzemlja kroz
tvrtku koja se zapravo neovlašteno bavi obavještajnim poslovima.
Osnivanjem tvrtke Soboli, Karamarko je zapravo počeo ustrojavati i
graditi svoju osobnu, privatnu paraobavještajnu službu, čiji su servis
pod Karamarkovim utjecajem, često bile one legalne obavještajno
sigurnosne službe, ali i policija.
Soboli je, tako, u bilo koje vrijeme i za bilo kojeg klijenta,
zahvaljujući Karamarkovoj moći i ovlastima, mogao pristupiti bilo kojim
podacima ranije POA-e, kasnije SOA-e, MUP-a, policije, drugih
obavještajnih službi, te podacima Interpola, ali i podacima koje je
Karamarko primao u redovitoj razmjeni s Državnim odvjetništvom ili
USKOK-om o njihovim aktivnostima.
Kroz godine Karamarkovog utjecaja u obavještajnim službama i MUP-u,
Soboli je postao sinonim za obavještajno podzemlje i primjer kako
obavještajni moćnici u jednoj tranzicijskoj zemlji, mogu
zloupotrebljavajući svoj položaj i ovlasti izgraditi naočigled javnosti
moćan i nedodirljiv paraobavještajni aparat, koji će im po potrebi
služiti kao infrastruktura njihovog održavanja na pozicijama moći.
Slučaj osmi: Afera HAC
O dokazima i dokumentima koji povezuju Tomislava Karamarka s Aferom HAC
i izvlačenjem novca iz Hrvatskih autocesta već sam pisao na stranicama
SEEbiz-a. Njegova tvrtka Soboli, kao i tvrtka kćer Ippon Security dvije
su tvrtke koje su se našle među onima koje su u HAC-u bile povlaštene
pri dobivanju višemilijunskih poslova.
Nedavno je tako Tomislav Karamarko na novinarsko pitanje odgovorio kako
je USKOK odbacio kaznenu prijavu protiv njega u Slučaju Soboli. Međutim,
sada je nesporno kako je Karamarko lagao.
Podsjetimo, kako sam ranije pisao na SEEbiz-u, USKOK je iz HAC-a izuzeo
svu dokumentaciju koja se odnosi na poslove HAC-a s Karamarkovim
Sobolijem. Očito je kako se radi o dogovoru pojedinih medija s
Karamarkom, a prema nekim informacijama Karamarkov stranački izborni
stožer bio je široke ruke i kod financijskih donacija pojedinim
medijima. Takav oblik korupcije, naravno, uvijek je teško dokazati, ali
činjenica je kako u medijima nema informacija protiv Karamarka, a
posebno ne informacija o USKOK-ovom Slučaju Soboli u kojem je Tomislav
Karamarko jedan od glavnih osumnjičenika.
Prema dokumentaciji u posjedu USKOK-a, u Slučaju Soboli Karamarko je
navodno posredovao kod ugovaranja poslova HAC-a s tvrtkom Soboli u
ukupnoj vrijednosti od 5 milijuna 868 tisuća 330 kuna, a ključni
dokumenti u spisu su, kako doznajem, zapisnici sa sastanka Uprave HAC-a,
na kojem su donesene odluke o ugovaranju poslova sa poduzećem Soboli
d.o.o., a koji dokumenti jasno ukazuju na postojanje sukoba interesa u
slučaju dodjeljivanja poslova za HAC upravo poduzeću čiji je osnivač i
suvlasnik ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko.
Prema navedenom dokumentu u veljači 2010. godine, HAC je s Karamarkovom
tvrtkom potpisao čak dva ugovora.
Prvi se odnosi na odabir ponude „za izradu glavnih projekata
integriranih sustava tehničke zaštite na objektima od posebnog značaja
(sukladno elaboratima o procjeni ugroženosti), izrada glavnih projekata
sustava panoramskog vide onadzora u postojeći sustav tehničke zaštite
naplatnih postaja i izrada glavnih projekata integracije sustava
panoramskog video nadzora u postojeći sustav tehničke zaštite naplatnih
postaja Hrvatskih autocesta“.
Za ovaj je posao prihvaćena ponuda upravo Karamarkove tvrtke Soboli
d.o.o., u vrijednosti ugovora od milijun 875 tisuća kuna, bez PDV-a, a o
čemu svjedoči i sadržaj Zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda, pod brojem
45212-150-6/2/2010, pod evidencijskim brojem 518.B.II.JV.600/09, od 2.
veljače 2010. godine.
Istovremeno sa Karamarkovim Sobolijem skopljen je i ugovor za poslove
„izrade glavnih projekata za glavni operativni centar i glavnih
projekata integracije sustava sigurnosti na autocestama u nadležnosti
Hrvatskih autocesta.
Ugovor je, kako to potvrđuje sadržaj dokumenta, potpisan na iznos od 2
milijuna 896 tisuća kuna, bez PDV-a, što potvrđuje i sadržaj Zapisnika o
pregledu i ocjeni ponuda, pod brojem 45212-150-1490/4/09/2010, pod
evidencijskim brojem 462.B.I.JV.500/09, od 12. veljače 2010. godine.
Ukupna vrijednost samo navedena dva ugovora koje je HAC potpisao s
Karamarkovom tvrtkom Soboli d.o.o. u veljači ove godine iznosi, dakle,
čak 4 milijuna 771 tisuću kuna, bez PDV-a, a kada se tom iznosu pribroji
PDV u iznosu od milijun 97 tisuća 330 kuna, ukupna vrijednost HAC-ovih
ugovora s Karamarkovom tvrtkom, iz veljače 2010. godine, iznosi čak 5
milijuna 868 tisuća 330 kuna.
Iako su navedena dva ugovora između HAC-a i Karamarkovog Sobolija
ugovorena nakon provedenog postupka javne nabave i raspisanih natječaja,
nesporno je kako se radi o sukobu interesa i mogućoj korupciji.
Slučaj deveti: Afera Podravka
I u Slučaju Podravka, Soboli se našao pod povećalom USKOK-a, zbog
sumnjivih transakcija kojima je iz Podravke Karamarkovom Soboliju
transferirano oko tri i pol milijuna kuna, o čemu sam također nedavno
vrlo detaljno pisao na SEEbizu.
Glavni trag u tom dijelu istrage u Slučaju Soboli je dokument iz
financijske knjigovodstvene dokumentacije Podravke d.d., koji dokazuje
kako su uhićeni menadžeri Podravke čak i neposredno prije uhićenja
isplaćivali pozamašne financijske iznose poduzeću Soboli d.o.o. Dokument
dokazuje kako se u Aferi Podravka tadašnji ministar Karamarko otvoreno
našao u sukobu interesa, a financijsko poslovna povezanost Karamarkove
tvrtke s Podravkom otvara i pitanje njegove možebitne umiješanosti u
Aferu Podravka.
Knjigovodstvena dokumentacija koju su istražitelji pokušali prikriti
dokazuje kako su uhićeni menadžeri Podravke od siječnja do prosinca
2009. godine odobravali redovite gotovinske isplate na račune
Karamarkovog poduzeća Soboli d.o.o.
Financijski transferi Karamarkovom poduzeću u knjigovodstvu su prikazani
kao plaćanje konzultantskih usluga, usluga stručnog nadzora, te drugih
neidentificiranih poslova koje je Karamarkova tvrtka obavljala za
Podravku d.d.
Slučaj deseti: Hrvatska pošta
U međuvremenu pojavili su se i novi dokazi o povezanosti tvrtke Soboli s
korupcijom i kriminalom u Hrvatskoj pošti u vrijeme HDZ-oe Uprave HP-a,
na čijem se čelu donedavno nalazio Robert Jukić.
Prema tvrdnjama svjedoka i tajnoj dokumentaciji HP-a koju posjedujem
razvidno je kako je, navodno, posredovanjem upravo Tomislava Karamarka,
Uprava HP-a sa tvrtkom Sokol Marić ugovorila višemilijunske poslove za
sustav videonadzora u Hrvatskoj pošti.
Upućeni insajderi iz Hrvatske pošte tvrde mi kako su ti ugovori Sokol
Marića s Hrvatskom poštom, zapravo paravan za tvrtku Soboli, koja je,
navodno kao podizvođač ovih radova, zapravo primala te višemilijunske
iznose.
Sokol Marić, tako je poslužio samo kao maska iza koje su se, prema
izjavama insajdera, skrivali mutni poslovi Sobolija s Hrvatskom poštom.
„Upravo ti višemilijunski poslovi osigurali su Robertu Jukiću i drugima
nedodirljivost od istraga zbog korupcije i kriminala, a zaštitu im je
zbog Sobolijevih poslova s Hrvatskom poštom osiguravao upravo Tomislav
Karamarko“, tvrdi moj izvor u Hrvatskoj pošti.
Slučaj jedanaesti: Ubojstvo Ivane Hodak
Danas nitko ne vjeruje u službenu verziju Slučaja Hodak, odnosno
ubojstva odvjetničke vježbenice Ivane Hodak. Međutim, nekoliko je stvari
izvjesno.
Prvo, kao posljedica ubojstva Ivane Hodak, zbog političke odgovornosti
za opću sigurnost smijenjeni su tadašnja ministrica pravosuđa, ministar
unutarnjih poslova i ravnatelj policije. Međutim, istovremeno nije
smijenjen i šef obavještajne službe SOA-e, koji je itekako bio u lancu
odgovornih za sigurnost u tom trenutku.
Drugo, od ubojstva Ivane Hodak, ma koliko to grubo zvučalo najviše je
profitirao upravo – Tomislav Karamarko. na „krilima“ tog slučaja
imenovan je ministrom unutarnjih poslova, čime je na neko vrijeme postao
dužnosnikom koji je kontrolirao praktički cjelokupni sustav sigurnosti u
državi, od policije, sustava unutarnjih poslova, do obavještajnih službi.
Izborom za ministra unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko došao je na
apsolutnu poziciju moći i postao – najmoćniji među najkorumpiranijima.
Slučaj ubojstva Ivane Hodak, nakon toga obilježile su brojne
kontroverze, manipulacije dokazima i montiranje službene verzije, u koju
javnost, bez obzira na pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu,
nikada nije do kraja povjerovala.
Ovaj će slučaj, međutim, ostati važan upravo po tomu što je omogućio
streloviti uspon Tomislava Karamarka u vrh države i na jednu od ključnih
pozicija moći.
Slučaj dvanaesti: Ubojstvo Ive Pukanića
U slučaju Pukanić, ako i zanemarimo sve druge Karamarkove manipulacije i
krivotvorine, najbitnija ostaje činjenica: Tomislav Karamarko znao je
prije Pukanićevog ubojstva da će nakladnik Nacionala biti ubijen.
Obavještajno izvješće POA-e (kasnije SOA) iz 2005. godine, koje mi je
svojevremeno ustupio bivši operativac te službe Zoran Kotnik, a koje se
odnosi na operativna saznanja o kasnije ubijenom mafijašu Lulzimu
Krasniqiju, dokazuje izvan svake sumnje kako je Tomislav Karamarko skoro
dvije i pol godine prije ubojstva Ive Pukanića znao da će taj novinar
biti ubijen.
Ovaj strogo povjerljivi dokument dokazuje kako je Tomislav Karamarko,
kasnije ravnatelj Sigurnosno obavještajne agencije (SOA), a danas
ministar unutarnjih poslova, još 2005. godine detaljno obaviješten o
planu kriminalnog podzemlja za likvidaciju Ive Pukanića, kao i o
sudionicima u planu Pukanićevog ubojstva.
Kao šef SOA-e, te kasnije kao ministar unutarnjih poslova, tijekom
istrage Pukanićevog ubojstva, Karamarko je zatajio svoja saznanja o ovom
operativnom izvješću, a informacije iz ovog dokumenta potvrđuju
povezanost kriminalnog klana Osmani s Pukanićevim ubojstvom.
„Ovaj smo dokument još u svibnju 2005. godine, sa našim detaljnim
operativnim saznanjima, dostavili na njegovo traženje ravnatelju POA-e
Tomislavu Karamarku.
Karamarko je bio upoznat sa svim našim obavještajnim saznanjima o planu
ubojstva Ive Pukanića, kao i o pripadnicima kriminalnog podzemlja
organizacijski povezanima s planom ubojstva.
Umjesto da nam dopusti daljnji operativni rad po ovom predmetu, u svezi
informacija koje su iznesene u ovom izvješću koje posjedujete, ravnatelj
Karamarko nam je zabranio daljnji rad po ovom pitanju, a sva smo naša
izvješća, dokumente, operativna saznanja, službene zabilješke i službene
informacije morali predati uredu ravnatelja, drugim riječima osobno
Tomislavu Karamarku“, ispričao mi je svojevremeno Kotnik, kada mi je
donio ovaj dokument.
Dokument kojeg posjedujem dokazuje kako je bivši ministar unutarnjih
poslova Tomislav Karamarko imao operativna saznanja policije i
obavještajnih služba o planovima pripadnika kriminalnog podzemlja za
ubojstvo Ive Pukanića, te kako je na temelju podataka iz ovog izvješća
Karamarko imao saznanja i o kriminalnim grupama i klanovima koji stoje
iza plana Pukanićevog ubojstva.
Osim toga, postojanje ovog izvješća dokazuje kako je nakon Pukanićevog
ubojstva Tomislav Karamarko zatajio postojanje ovog i drugih dokumenata
koji su ključni za rasvjetljavanje svih okolnosti ubojstva Ive Pukanića,
kao i za otkrivanje svih sudionika u naručivanju, planiranju i izvršenju
ubojstva, čime je Karamarko nesporno djelovao na način da je pomogao u
prikrivanju stvarnih naručitelja ubojstva, odnosno prikrivanjem podataka
kojima je raspolagao kao ravnatelj SOA-e, Karamarko je pomogao prikriti
kriminalne grupe i organizacije koje povezuju naručitelje sa
izvršiteljima Pukanićevog ubojstva.
Ovaj dokument u međuvremenu je postao i dokaz u sudskom postupku pred
Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, u predmetu Karamarkove tužbe za
klevetu protiv mene, kao i u nekim drugim predmetima.
„Iz ovog dokumenta proizlazi da je Karamarko znao da će Pukanić biti
ubijen ali nije poduzeo ništa kako bi to spriječio, nego je cijeli
slučaj zataškavao. Postojanje ovog dokumenta, zapravo, dokazuje kako je
Tomislav Karamarko na ovaj ili onaj način, iz ovih ili onih razloga,
pomagač pri izvršenju kaznenog djela u ovom slučaju, kako to jasno
definira zakon“, rekao sam u svojem iskazu pred sucem Draženom Kevrićem
na jednom od ročišta, kada sam objašnjavao važnost ovog dokumenta u
dokaznom postupku u predmetu Karamarko protiv Margetića.
Slučaj trinaesti: Karamarkova tvrtka ilegalno prisluškivala oporbu u
kampanji 2011.
Ništa manje skandalozno od ranije nabrojenih slučajeva nije ni slučaj
HDZ-ovog tajnog angažiranja tvrtke Soboli za ilegalno prisluškivanje
oporbe u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore krajem 2011. godine.
Kako mi je sredinom 2011. godine ispričao izvora unutar Karamarkove
tvrtke Soboli d.o.o., ta je tvrtka s Hrvatskom demokratskom zajednicom
sklopila posao temeljem kojeg je Soboli za HDZ tijekom predizborne
kampanje odrađivao prljave paraobavještajne poslove ilegalnog
špijuniranja oporbenih stranaka, s posebnim fokusom na SDP i njegove
čelne ljude.
Ukratko, kako mi je tada ispričao pouzdan izvor iz Sobolija, HDZ je
Karamarkovoj tvrtki platio protuzakonito špijuniranje oporbenih
stranaka, kako bi prljavim dosjeima vodio negativnu predizbornu kampanju.
„Tražimo sve, od osobnih financijskih i poslovnih detalja o poslovima
čelnika SDP-a do fondova iz kojih se financira SDP i druge oporbene
stranke. Posebno nas zanimaju crni fondovi“, naglasio je za
Necenzurirano.com naš sugovornik.
Prema detaljima iz razgovora s mojim izvorom iz Sobolija na poslovima
špijuniranja oporbenih stranaka bilo je zaposleno čak dvadesetak ljudi,
te vanjski suradnici koji na temelju posebnih ugovora rade za tvrtku
Soboli d.o.o., kao posebni savjetnici i istražitelji.
Uglavnom se radilo o ljudima iz policijskog i obavještajnog miljea,
odnosno bivšim pripadnicima specijalaca iz Lučkog, bivšim djelatnicima
MUP-a, SOA-e i umirovljenim pripadnicima sustava policije.
„Soboli u analitičkoj obradi podataka koristi software kojeg inače
koristi MUP, pa pretpostavljam da smo taj program dobili od MUP-a uz
pomoć određenih osoba“, rekao mi je tada ovaj suradnik Sobolija.
Izvor mi je pritom potvrdio kako su Soboliju u ovim špijunskim poslovima
za HDZ omogućeni pristupi određenim podacima iz MUP-a i SOA-e, kako bi
mogli raditi na formiranju dosjea o pojedinim čelnicima oporbe i
viđenijim dužnosnicima oporbenih stranaka, kao i onim osobama za koje se
procjenjuje da bi nakon izbora mogli sudjelovati u formiranju Vlade.
S druge strane; sama činjenica da je vrh tada vladajuće stranke
angažirao tvrtku svojeg ministra policije kako bi obavljali ilegalne,
prljave, špijunske poslove špijuniranja oporbe u predizbornoj kampanji,
te izrade prljavih dosjea o čelnicima oporbe i oporbenim strankama, kako
bi se iste tijekom kampanje ciljano moglo diskreditirati; predstavlja
prvorazredni HDZ-ov špijunski skandal, po „težini“ ravan američkoj aferi
„Watergate“ iz vremena predsjednika Nixona.
Projektom špijuniranja oporbe koordinirao je u tom trenutku osobno
direktor Sobolija Ante Šoljić, nekadašnji djelatnik MUP-a, pripadnik
specijalaca iz Lučkog, kojeg se već dovodilo u vezu s paraobavještajnim
podzemljem.
Slučaj četrnaesti: Veze s albanskim podzemljem i OVK
Kako su mi svojevremeno ispričali novinari koje je Županijsko državno
odvjetništvo u Zagrebu saslušavalo u istrazi na HRT-u, istražitelji su
novinare ispitivali i o vezama Tomislava Karamarka s albanskim
podzemljem, točnije s najvišim oficirima nekadašnje „Oslobodilačke
vojske Kosova“ (OVK).
To bi doduše moglo objasniti i zbog čega je Karamarko godinama skrivao
SOA-in Dosje Krasniqi. Novinari HRT-a, tako su na Županijskom državnom
odvjetništvu svjedočili o tomu, a kako mi je to ispričao jedan od
saslušavanih novinara, kako su tijekom ratnih sukoba na Kosovu između
Vojske Srbije i tzv. OVK, upravo preko Tomislava Karamarka mogli stupiti
u kontakt s bilo kojim, pa i najvišim dužnosnicima OVK, u bilo koje
vrijeme. „Bilo je dovoljno obratiti se Karamarku i reći koga trebamo i
on bi nam osigurao taj kontakt“, tvrdio je jedan saslušavani kolega.
Kako je upravo Lulzim Krasniqi bio jedan od glavnih logističara OVK u
Hrvatskoj, u kontekstu ovih iskaza potpuno je razumljivo, a kako mi je
to pričao i bivši operativac SOA-e Zoran Kotnik, da je upravo Karamarko
u SOA-i prikrivao sve dosjee i operativne informacije koje su se
odnosile na Krasniqija i njegove kriminalne aktivnosti.
Osim toga, upravo mi je Kotnik vrlo detaljno godinama govorio o
Karamarkovim vezama s kriminalnim klanom Osmani. Kotnik je, naime, bio
operativac koji je u SOA-i radio na najvećem broju operativnih obrada
nad Osmanijevima i njihovim kriminalnim aktivnostima. Prema njegovim
riječima, u jednom trenutku upravo mu je Tomislav Karamarko zabranio
daljnje obrade u odnosu na klan Osmani, o čemu sam zadnjih godina često
pisao, a što Karamarko nikada nije službeno demantirao.
Jedna od informacija koju mi je Kotnik dao je i informacija o
zapošljavanju sina Agima Čekua u SOA-i.
Kotnik mi je tada tvrdio kako je po nalogu Tomislava Karamarka,
najstariji sin bivšeg kosovskog premijera Agima Čekua, Albert Čeku
primljen u SOA-u, bez uobičajene procedure prijema novih djelatnika,
točnije bez provedene sigurnosne provjere.
„Albert Čeku već zbog krim dosjea svojeg oca, bivšeg kosovskog premijera
Agima Čekua, ne bi mogao proći našu standardnu i obvezno propisanu
sigurnosnu provjeru.
Prema operativnim saznanjima o Agimu Čeku, koja u SOA-i imamo, vezano uz
njegovu povezanost s kriminalnim klanovima na Balkanu, posebno sa klanom
Osmani u krijumčarenju heroina, oružja, ljudi, i cigareta, mladi Čeku ne
bi mogao dobiti „zeleno svjetlo“ za primanje u SOA-u“, ispričao mi je
svojevremeno moj izvor.
„Albert Čeku primljen je u SOA-u mimo zakonske procedure po izričitom
nalogu Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, i zato se nije niti moglo
inzistirati na standardnoj sigurnosnoj procjeni“, tvrdio je moj
sugovornik iz SOA-e.
„Na sigurnosnoj procjeni mladi Čeku ne bi prošao i zbog činjenice da mu
je otac bio pod istragom stranih sigurnosno obavještajnih služba zbog
veza s organiziranim kriminalom, o čemu postoje službeni, strogo
povjerljivi dokumenti“, ispričao mi je Kotnik.
Podsjetimo, strogo povjerljiva analiza njemačkog BND-a, od 22. veljače
2005. godine, dokazuje kako je BND još 2005. godine raspolagao detaljnim
saznanjima o reorganizaciji balkanskog kriminalnog podzemlja prema
kriminalnom projektu klana Osmani.
Štoviše, njemački je BND istragom o klanu Osmani, utvrdio veze
kriminalnog klana Osmani sa današnjim političkim vodstvom Kosova, a pod
istragom BND-a zbog kriminalnih veza s klanom Osmani i međunarodnim
krijumčarenjem heroina balkanskom rutom, našli su se i bivši i sadašnji
premijer Kosova Agim Čeku i Hašim Tači.
Informacija o primanju Alberta Čekua u djelatnu službu u Sigurnosno
obavještajnoj agenciji tim je zanimljivija.
Slučaj petnaesti: Slučaj Đine Zekana i zaštita pripadnika mafije pod
kontrolom Tute Naletilića
Dokument Protuobavještajne agencije (POA), pravne prethodnice današnje
Sigurnosno obavještajne agencije (SOA), od 14. ožujka 2005. godine,
klasa P0420-SS001, urbroj 639-20-01240-05/23399, klasificiran kao
„službena tajna – tajno“, kojeg je potpisao osobno tadašnji ravnatelj
POA-e Tomislav Karamarko, dokazuje kako je izvjesni Đino Zekan, inače
prijavljen za ratni zločin pred Tužilaštvom BiH, bio pod obradom POA-e,
te kako je POA raspolagala operativnim informacijama o Zekanu.
Usprkos tome, POA je očito prikrivala podatke o Zekanu, pa isti nikada
nije kazneno procesuiran niti zbog sumnji na organizirani kriminal, niti
zbog sumnji na počinjenje ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Slučaj Zekan tako otvara pitanje organiziranog skrivanja dosjea i dokaza
o ratnim zločinima i njihovim počiniteljima od strane Protuobavještajne
agencije i tadašnjeg ravnatelja Tomislava Karamarka, kasnijeg ministra
unutarnjih poslova.
U čije ime i za čiji račun je Karamarko u POA-i skrivao Dosje Zekan?
Prema kaznenoj prijavi Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, Odjelu I,
Posebnom odjelu za ratne zločine, Timu 5, zaduženom za Zapadnu
Hercegovinu i dolinu Neretve, od 16. ožujka 2011. godine, Đinu Zekana
tereti se za kaznena djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti,
iz Članka 172., stavak 1a, Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine.
Navedenom prijavom Zekana se tereti da je „dana 7. ožujka 1996. godine u
Mostaru, kao pripadnik paravojne formacije „Kažnjenička bojna“ dobio
nalog jednog od njenih zapovjednika, Vinka Martinovića „Štele“, kojem je
prijavljeni bio tjelohranitelj, da donese pištolj marke „Browing“, koji
pištolj mu je nepoznato vrijeme prije toga Vinko Martinović „Štela“ dao
na korištenje, te da donese prigušivač, što je sve prijavljeni učinio, i
predao pištolj i prigušivač Vinku Martinoviću „Šteli“, koji mu je nakon
toga rekao da treba ići „odraditi jednu ženu“, tj. ubiti jednu ženu, što
je prijavljeni pristao“.
U nastavku kaznene prijave Zekana se tereti kako je kritičnog dana „u
ulici Zrinskih i Frankopana 18/1, tada: Ulici Mire Popare, u 21.30 sati,
u stanu Jasmine Đukić, u pratnji Vinka Martinovića „Štele“, Dragana
Raspudića „Guje“ i Vladić Kreše, ranije ime Azem Kajan, ušao u stan
Jasmine Đukić, nakon što je ista, na poziv Dragan Raspudića „Guje“ ista
vrata otvorila, nakon čega je po nalogu Vinka Martinovića „Štele“
zajedno sa Vladić Krešom pregledao je li žrtva sama u stanu, pa nakon
što su utvrdili da je žrtva sama u stanu je Dragan Raspudić „Guja“ iz
navedenog pištolja opalio hitac u žrtvu, a kada je ista, usprkos tome
što je bila pogođena, ostala živa, Vinko Martinović „Štela“ je uzeo taj
pištolj i opalio drugi hitac i treći hitac u žrtvu, na što je
prijavljeni otišao do ulaznih vrata paziti da netko ne naiđe. Nakon što
je žrtva četvrtim pucnjem ubijena, Vinko Martinović „Štela“ je naredio
prijavljenom i Draganu Raspudiću „Guji“ da iznesu tijelo, i bace ga u
jamu pokraj Ljubuškog (jama: „Piljak“), radi čega je prijavljeni omotao
tijelo u deku koju je našao u stanu“.
Iz dokumenta Protuobavještajne agencije (POA), klasificiranog kao
„službena tajna-tajno“, klasa P0420-SS001, urbroj 639-20-01240-05/23399,
kojeg je tadašnji ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, 14. ožujka 2005.
godine uputio Općinskom sudu u Zagrebu, u predmetu pod brojem
X-Pn-2740/03, a na temelju zahtjeva Suda od 16. prosinca 2004. godine,
jasno proizlazi kako je o Zekanovim kriminalnim aktivnostima POA,
odnosno ranije SZUP imao određena operativna saznanja, kao i formiran
dosje, međutim razvidno je kako se po tim saznanjima nikada nije dalje
postupalo.
„Temeljem traženja iz vašeg dopisa, obavještavamo vas da je predmetna
osoba (Đino Zekan, op.a.) tijekom preoteklog razdoblja predstavljala
interes i svojevrsnu obradu od strane tadašnjeg SZUP-a, zbog postojanja
indicija o uključenosti u poslove koji su bili iz zakonskog djelokruga
iste Službe. Navedeni podaci su sadržani u dokumentima klasificiranim
odgovarajućim stupnjem tajnosti sukladno čemu ukazujemo na potrebu
raspolaganja istina po posebnoj zakonskoj proceduri“, stoji u dopisu
Tomislava Karamarka Općinskom sudu u Zagrebu.
Drugim riječima, iako je Karamarko imao saznanja o Zekanovim i ratnim
zločinima njegovih suradnika, kao i o njihovim vezama s organiziranim
kriminalnim podzemljem, POA i Tomislav Karamarko nisu poduzeli potrebne
mjere i radnje kako bi se Zekana i njemu slične procesuiralo.
Naprotiv, razvidno je kako se pod krinkom državne tajne prikrivalo ne
samo ratne zločine, nego i organizirani kriminal.
Odnosno, iz Karamarkovog dopisa Sudu jasno je kako je POA često imala
operativna saznanja i dokumente o određenim počiniteljima kako kaznenih
djela u području organiziranog kriminala, tako i ratnih zločina.
No, takvi su dokumenti klasificirani kao državna tajna čime se zapravo
iz određenih razloga pod krinkom državne tajne i nacionalne sigurnosti
prikrivalo ne samo ratne zločine nego i njihove počinitelje.
Zbog čega usprkos dokumentima i saznanjima POA-e o zločinima i
kriminalnim aktivnostima Đine Zekana isti do danas u Hrvatskoj nije
kazneno procesuiran?
Na to pitanje mora odgovoriti jedna jedina osoba – Tomislav Karamarko,
čovjek koji je kao šef POA-e pod krinkom državne tajne skrivao dosje
Zekan, a možda i brojne druge slične dosjee.
Štoviše, dodatnu sumnju bude i tvrdnje kako je nakon 2005. godine,
supruga Đine Zekana, navodno, bila zaposlena u MUP-u, točnije u
Policijskoj postaji Zaprešić i to ni manje ni više nego kao službenik na
izdavanju dozvola za nošenje i držanje oružja, pa se postavlja dodatno
pitanje kako je ista mogla proći sigurnosnu provjeru za to radno mjesto,
obzirom na kriminalni dosje njezinog supruga.
Slučaj putovnice: Rada Cvetković davala mi je informacije o Karamarkovoj
povezanosti s izdavanjem hrvatskih putovnica pripadnicima kriminalnog miljea
Prije nego što je uhićena u operaciji hrvatske policije kodnog naziva
„Mreža“, djelatnica zagrebačke policijske uprave, inače dobro upoznata s
detaljima oko izdavanja hrvatskih putovnica pripadnicima balkanskog
kriminalnog miljea, vrlo mi je detaljno govorila i otkrivala informacije
o ovim poslovima.
Upravo mi je Rada Cvetković davala informacije o Karamarkovoj
povezanosti s izdavanjem putovnica pripadnicima organiziranog
kriminalnog podzemlja, a svjedočila mi je kako je u velikom broju
slučajeva kada su djelatnici policije bili prisiljeni izdati putovnice
sumnjivim osobama, ili osobama sa sumnjivim identitetima, intervencija
za izdavanje dokumenata dolazila upravo od Tomislava Karamarka, koji je
bio na takvim dužnostima da je i kao šef SOA-e i kasnije kao ministar
MUP-a mogao izdati nalog da se pojedinoj osobi izdaju hrvatski dokumenti.
Praktički sve informacije koje mi je tijekom vremena davala Rada
Cvetković u potpunosti su se poklapale s informacijama koje mi je o tome
davao Zoran Kotnik, danas umirovljeni djelatnik SOA-e.
„Koliko je meni poznato, do danas je izdano oko tisuću originalnih
putovnica, ali sa lažnim identitetima, koje su završile kod pripadnika
kriminalnog miljea.
Osim toga, kriminalcima je uz posredovanje službe izdano oko pedeset
diplomatskih putovnica sa lažnim identitetima“, tvrdio mi je Kotnik
tijekom naših razgovora.
„Postojali su tajni punktovi preko kojih su pripadnici kriminalnog
miljea dolazili do lažnih dokumenata, odnosno postojale su osobe, bliske
vrhu službe, koje su služile kao posrednici između pripadnika
kriminalnog podzemlja i pripadnika obavještajnih službi, preko kojih su
se izdavali takvi dokumenti.
Jedan od takvih punktova bio je i kod izvjesne I.H., iz Zagreba, inače
bliske prijateljice Tomislava Karamarka“, zaključuje naš sugovornik.
Svi ovi slučajevi, zapravo, su naličje priče o Tomislavu Karamarku. To
je mračna strana njegovog uspona u vrh centara obavještajne i političke
moći u ovoj državi.
U trenutku kada je hrvatsko pravosuđe HDZ optužnicom u Slučaju Fimi
media jasno definiralo kao zločinačku organizaciju, odnosno kriminalnu
organizaciju, Karamarkov pokušaj da preuzme ulogu šefa mafije i nije
tako nelogičan. Izaberu li HDZ-ovi delegati na skorim unutarstranačkim
izborima za predsjednika stranke upravo Tomislava Karamarka, bit će to
jasna poruka: HDZ ostaje mafijaška, zločinačka organizacija, a mijenja
se jedino šef mafije.
Baš kao i na unutarstranačkim izborima na kojima je šef HDZ-a umjesto
Ivića Pašalića postao Ivo Sanader.
--
"Al samo jedno ne mogu biti, ne mogu biti nacionalista, cak ni u
pozitivnom smislu ako takvo nesto uopste ima" - Josip Pejakovic
"Nacionalisti su veliko zlo, ne postoji dobar nacionalizam. Nacionalist
je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi
još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i
egzistencija." - Milan Kangrga
"Nacionalizam je pre svega paranoja, kolektivna i pojedinačna paranoja"
- Danilo Kiš
"Nacionalizam je visoki stupanj uskogrudnosti. To je nešto iracionalno,
jer za uski mali interes ti si spreman ustupiti nešto mnogo veće i
važnije od onoga što dobijaš.
Nema ništa lakše nego potegnuti nacionalizam kao oruđe.
Politika zapravo podstiče nacionalizam, na njemu opstaje" - Mirko Kovač
"Nacionalizam je opasnija narkoza od religije" - Miroslav Krleža