Google Groups no longer supports new Usenet posts or subscriptions. Historical content remains viewable.
Dismiss
“Antifašistički” savez četnika i partizana" iliti ”Sposoban čovek odlazi u četnike, a vraća se iz partizana”:"Ma koliko se na prvi pogled – onima koji nisu dovoljno upućeni u stvar – činilo čudnim, komunisti (partizani) i četnici (fašisti) imaju popriličnu tradiciju kada je u pitanju međusobna suradnja.,,Istini za volju, čitavo desetljeće prije početka svjetskog ratnog sukoba, ustaše su objektivno gledajući – neovisno o ideološkim razlikama – bili na istoj strani s komunistima(sic-valjda su komunisti bili na istoj strani s Ustašama), bar kad je u pitanju borba za rušenje omražene tamnice jugoslovenskih naroda, zločinačke i diktatorske tvorevine, Kraljevine Jugoslavije. Stoga i KPJ u to vrijeme ima prema ustašama blagonaklon stav.,,Tako je već poslije tzv. Velebitskog ustanka (1932. godine, kada je jedna ustaška skupina izvela oružani napad na žandarmerijsku postaju Brušani u Lici),,,Komunistička partija Jugoslavije pozvala svojim proglas
16 views
Skip to first unread message
jerdna
Sep 26, 2022, 12:33:37 PM9/26/22
to
“Antifašistički” savez četnika i partizana" iliti ”Sposoban čovek odlazi
u četnike, a vraća se iz partizana”:"Ma koliko se na prvi pogled – onima
koji nisu dovoljno upućeni u stvar – činilo čudnim, komunisti
(partizani) i četnici (fašisti) imaju popriličnu tradiciju kada je u
pitanju međusobna suradnja.,,Istini za volju, čitavo desetljeće prije
početka svjetskog ratnog sukoba, ustaše su objektivno gledajući –
neovisno o ideološkim razlikama – bili na istoj strani s
komunistima(sic-valjda su komunisti bili na istoj strani s Ustašama),
bar kad je u pitanju borba za rušenje omražene tamnice jugoslovenskih
naroda, zločinačke i diktatorske tvorevine, Kraljevine Jugoslavije.
Stoga i KPJ u to vrijeme ima prema ustašama blagonaklon stav.,,Tako je
već poslije tzv. Velebitskog ustanka (1932. godine, kada je jedna
ustaška skupina izvela oružani napad na žandarmerijsku postaju Brušani u
Lici),,,Komunistička partija Jugoslavije pozvala svojim proglasom narod
da podrži ustašku borbu(kao što rekoh, komunisti su podržali Ustaše,a ne
obratno!), kako bi se svrgnuo velikosrpski zločinački režim.,,Iz brojnih
političko-strategijskih razloga (o kojima će poslije biti više riječi),
komunisti se kasnije ipak okreću četnicima – koji su gotovo tijekom
cijeloga rata uživali potporu zapadnih saveznika (prije svega Engleske i
SAD-a).Mada ideološki na potpuno suprotnim stranama, ova (na prvi
pogled) dva nepomirljiva protivnika, nalaze zajedničke interese,
posebice u konkretnim situacijama na terenu. Pri tomu, naravno, ne treba
gubiti iz vida i to da su Srbi iz Srbije mahom bili pristaše četnika, pa
komunisti nisu bili spremni žrtvovati se u radikalnom obračunu s njima,
nego su kalkulirali, pregovarajući i sklapajući sporazume s njihovim
prvacima (kako s Dražom Mihailovićem, tako i s drugim “vojvodama”,
ovisno o potrebi trenutka i razvoju događaja).,,Mada su se ove činjenice
dugi niz godina nastojale prikriti, suradnja četnika i partizana (odn.
komunista i velikosrpskih ekstremnih skupina), izašla je na vidjelo.,,A
ona je i na samome početku Drugoga svjetskog rata, u više navrata bila
potvrđivana i pismenim sporazumima. Tako je opunomoćenik partizanskog
vođe Tita, Srbin iz Bosne, Rodoljub Čolaković, 01. listopada 1941.
godine, s četničkim majorom i zapovjednikom četničkih postrojbi za Bosnu
Jezdimirom Dangićem potpisao sporazum o suradnji i zajedničkom
nastupanju prema ustašama.*,,colakovic_rodoljub(*Rodoljub Čolaković, bio
je izvan svake sumnje velikosrpskog usmjerenja, jer se u tom smislu
dokazao brojnim nacionalističkim istupima na javnim skupovima,
zagovarajući svesrpsko ujedinjenje na cijelom jugoslavenskom području.
Ovaj čovjek – koji je boraveći u Parizu, bio glavna Titova konspirativna
veza s Kominternom prije rata, apostrofiran je od suborca Milovana
Đilasa kao njegov glavni povjerenik za istočnu Bosnu i vodeći pregovarač
s četnicima, u vrijeme kada je ondje realiziran plan uspostavljanja
zajedničkih četničko-partizanskih postrojbi i zapovjedništava.
Čolakoviću je to vjerojatno poslužilo i kao dobra preporuka za
postavljanje na jedno od ključnih mjesta komunističke ratne vlasti: za
sekretara vrhovnog zakonodavnog tijela – AVNOJ-a. Njegovo očito
velikosrpsko usmjerenje, međutim, nije bila smetnja za djelovanje u
najvišim tijelima komunističke državne i vojne vlasti. )"
Dakle, poraženi i razbijeni srbijanski partizani ne uspjevaju održati
“slobodni teritorij” u Srbiji (za što kasnije okrivljuju izdaju svojih
saveznika četnika), ali se zato nakon ovog poraza i bježanja s tog
područja “hvataju u koštac” s daleko težom, složenijom i obimnijom
zadaćom: “krv liju za slobodu svih naroda Jugoslavije” protiv ustaša,
Talijana i Njemaca, dakle u mnogo težim okolnostima koje su vladale na
teritoriju NDH; eto, kako se demagoške teze koriste da bi se pokušalo
prikriti stvarno stanje stvari, a srbijanski partizani ipak prikazali
kao heroji i junaci (ovdje Dedijer, dakle, još u studenome 1942. godine,
smišljeno postavlja temelje jednoj tezi koja je poslije rata postala
gotova “činjenica”, a sastoji se u tvrdnji da su “srpski partizani
podneli najveće žrtve u antifašističkoj borbi za slobodu Jugoslavije”.
Zašto Dedijer nikada nije priznao da je njegov Kragujevački bataljon (u
kojem je bio politički komesar), skupa s četnicima majora Miodraga
Paloševića vodio ratne operacije na tom području, i to prije nego je
(27. 10.) potpisan sporazum? Kako objasniti da su baš u to vrijeme u
Kragujevcu, Kraljevu i drugim gradovima i naseljima u Šumadiji (od
strane Srpske dobrovoljačke garde i Njemaca) bila obavljana masovna
smaknuća civila – na području koje su “držale” partizanske snage do
kraja studenoga mjeseca 1941. godine?
O brojnim i masovnim zločinima što su ih četnici i partizani skupa ili
uz međusobno toleriranje vršili na prostorima koji su nominalno spadali
pod jurisdikciju NDH, postoji obimna i relevantna povijesna građa. Iz
mnogih razloga, nije moguće ići u širinu i navoditi sve poznate
činjenice. Zbog toga je uputno ograničiti se na neke od izvora, prije
svega one koji su utemeljeni na zapisima i iskazima očevidaca tih
događaja, prije svega samih aktera – uglednih jugoslavenskih
komunista-partizana.
Jedan od vodećih partizanskih generala, Svetozar Vukmanović Tempo, u
svojim Uspomenama opisao je zločine koje su zajedno vršile skupine
lokalnih četnika i partizana nad nesrpskim pučanstvom Bosne i
Hercegovine. Vukmanović tvrdi, da su četnici naglašavali da se bore
jedino protiv Hrvata i muslimana, i za to da Bosna postane srpska, a ne
žele se boriti protiv okupatora.
Nastojeći spriječiti nastavljanje ovih četničko-partizanskih zločina
nad civilima, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i
partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na
posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom
(Tempo) im je poručio (citat iz njegovih ‘Uspomena’)
“Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma
prevrtljiva… Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko
stanovništvo…, ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome
računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti
milo za drago.”
Vukmanović iskreno priznaje i činjenicu, da su njegovi borci imali kod
sebe “za svaki slučaj” i partizanske ‘petokrake’ i četničke ‘kokarde’,
jer se često dešavalo da je ljudstvo prelazilo iz četnika u partizane
ili obrnuto.
Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na
terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i Politbiroa
Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, 05.07.1941. godine) bio
zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i
Hercegovine; k tomu, bio je Srbin (isto kao Ranković, Čolaković,
Milutinović i Đilas), pa mu se teško može pripisati nekakva zla namjera
prema vlastitom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica
vodilo u otvoreni sukob s Partijom.
Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove
masakre, Zulfikarpašić stiže u Vrhovni štab.
“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je
Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio
pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je
Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko
ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me
pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.
– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i
prešao nama
Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.
Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda
bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego
ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …
– Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka
politika …
– Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na
rastanku Tito opraštajući se.”
Mnogi dokazani četnički koljači, poput vojvode – pravoslavnog svećenika
(popa), Vlade Zečevića, Đoke Jovanića (koji je od početka rata bio
suborac četničkog vojvode i ratnog zločinca popa Momčila Đujića, da bi
potom postao “komandant proslavljene 6. ličke partizanske brigade” i
oslonac Titu u rušenju Hrvatskog Proljeća 1971.) i drugih, zauzimaju
potom važna zapovjedna mjesta u partizanskim postrojbama, što je inače
bila praksa koja je kontinuirano provođena kroz cijeli rat.
......."
--
Ova je poruka e-pošte pregledana u potrazi za virusima softverom za zaštitu od virusa Avast.
www.avast.com
u četnike, a vraća se iz partizana”:"Ma koliko se na prvi pogled – onima
koji nisu dovoljno upućeni u stvar – činilo čudnim, komunisti
(partizani) i četnici (fašisti) imaju popriličnu tradiciju kada je u
pitanju međusobna suradnja.,,Istini za volju, čitavo desetljeće prije
početka svjetskog ratnog sukoba, ustaše su objektivno gledajući –
neovisno o ideološkim razlikama – bili na istoj strani s
komunistima(sic-valjda su komunisti bili na istoj strani s Ustašama),
bar kad je u pitanju borba za rušenje omražene tamnice jugoslovenskih
naroda, zločinačke i diktatorske tvorevine, Kraljevine Jugoslavije.
Stoga i KPJ u to vrijeme ima prema ustašama blagonaklon stav.,,Tako je
već poslije tzv. Velebitskog ustanka (1932. godine, kada je jedna
ustaška skupina izvela oružani napad na žandarmerijsku postaju Brušani u
Lici),,,Komunistička partija Jugoslavije pozvala svojim proglasom narod
da podrži ustašku borbu(kao što rekoh, komunisti su podržali Ustaše,a ne
obratno!), kako bi se svrgnuo velikosrpski zločinački režim.,,Iz brojnih
političko-strategijskih razloga (o kojima će poslije biti više riječi),
komunisti se kasnije ipak okreću četnicima – koji su gotovo tijekom
cijeloga rata uživali potporu zapadnih saveznika (prije svega Engleske i
SAD-a).Mada ideološki na potpuno suprotnim stranama, ova (na prvi
pogled) dva nepomirljiva protivnika, nalaze zajedničke interese,
posebice u konkretnim situacijama na terenu. Pri tomu, naravno, ne treba
gubiti iz vida i to da su Srbi iz Srbije mahom bili pristaše četnika, pa
komunisti nisu bili spremni žrtvovati se u radikalnom obračunu s njima,
nego su kalkulirali, pregovarajući i sklapajući sporazume s njihovim
prvacima (kako s Dražom Mihailovićem, tako i s drugim “vojvodama”,
ovisno o potrebi trenutka i razvoju događaja).,,Mada su se ove činjenice
dugi niz godina nastojale prikriti, suradnja četnika i partizana (odn.
komunista i velikosrpskih ekstremnih skupina), izašla je na vidjelo.,,A
ona je i na samome početku Drugoga svjetskog rata, u više navrata bila
potvrđivana i pismenim sporazumima. Tako je opunomoćenik partizanskog
vođe Tita, Srbin iz Bosne, Rodoljub Čolaković, 01. listopada 1941.
godine, s četničkim majorom i zapovjednikom četničkih postrojbi za Bosnu
Jezdimirom Dangićem potpisao sporazum o suradnji i zajedničkom
nastupanju prema ustašama.*,,colakovic_rodoljub(*Rodoljub Čolaković, bio
je izvan svake sumnje velikosrpskog usmjerenja, jer se u tom smislu
dokazao brojnim nacionalističkim istupima na javnim skupovima,
zagovarajući svesrpsko ujedinjenje na cijelom jugoslavenskom području.
Ovaj čovjek – koji je boraveći u Parizu, bio glavna Titova konspirativna
veza s Kominternom prije rata, apostrofiran je od suborca Milovana
Đilasa kao njegov glavni povjerenik za istočnu Bosnu i vodeći pregovarač
s četnicima, u vrijeme kada je ondje realiziran plan uspostavljanja
zajedničkih četničko-partizanskih postrojbi i zapovjedništava.
Čolakoviću je to vjerojatno poslužilo i kao dobra preporuka za
postavljanje na jedno od ključnih mjesta komunističke ratne vlasti: za
sekretara vrhovnog zakonodavnog tijela – AVNOJ-a. Njegovo očito
velikosrpsko usmjerenje, međutim, nije bila smetnja za djelovanje u
najvišim tijelima komunističke državne i vojne vlasti. )"
Dakle, poraženi i razbijeni srbijanski partizani ne uspjevaju održati
“slobodni teritorij” u Srbiji (za što kasnije okrivljuju izdaju svojih
saveznika četnika), ali se zato nakon ovog poraza i bježanja s tog
područja “hvataju u koštac” s daleko težom, složenijom i obimnijom
zadaćom: “krv liju za slobodu svih naroda Jugoslavije” protiv ustaša,
Talijana i Njemaca, dakle u mnogo težim okolnostima koje su vladale na
teritoriju NDH; eto, kako se demagoške teze koriste da bi se pokušalo
prikriti stvarno stanje stvari, a srbijanski partizani ipak prikazali
kao heroji i junaci (ovdje Dedijer, dakle, još u studenome 1942. godine,
smišljeno postavlja temelje jednoj tezi koja je poslije rata postala
gotova “činjenica”, a sastoji se u tvrdnji da su “srpski partizani
podneli najveće žrtve u antifašističkoj borbi za slobodu Jugoslavije”.
Zašto Dedijer nikada nije priznao da je njegov Kragujevački bataljon (u
kojem je bio politički komesar), skupa s četnicima majora Miodraga
Paloševića vodio ratne operacije na tom području, i to prije nego je
(27. 10.) potpisan sporazum? Kako objasniti da su baš u to vrijeme u
Kragujevcu, Kraljevu i drugim gradovima i naseljima u Šumadiji (od
strane Srpske dobrovoljačke garde i Njemaca) bila obavljana masovna
smaknuća civila – na području koje su “držale” partizanske snage do
kraja studenoga mjeseca 1941. godine?
O brojnim i masovnim zločinima što su ih četnici i partizani skupa ili
uz međusobno toleriranje vršili na prostorima koji su nominalno spadali
pod jurisdikciju NDH, postoji obimna i relevantna povijesna građa. Iz
mnogih razloga, nije moguće ići u širinu i navoditi sve poznate
činjenice. Zbog toga je uputno ograničiti se na neke od izvora, prije
svega one koji su utemeljeni na zapisima i iskazima očevidaca tih
događaja, prije svega samih aktera – uglednih jugoslavenskih
komunista-partizana.
Jedan od vodećih partizanskih generala, Svetozar Vukmanović Tempo, u
svojim Uspomenama opisao je zločine koje su zajedno vršile skupine
lokalnih četnika i partizana nad nesrpskim pučanstvom Bosne i
Hercegovine. Vukmanović tvrdi, da su četnici naglašavali da se bore
jedino protiv Hrvata i muslimana, i za to da Bosna postane srpska, a ne
žele se boriti protiv okupatora.
Nastojeći spriječiti nastavljanje ovih četničko-partizanskih zločina
nad civilima, on je sazvao zajednički zbor s predstavnicima četničkih i
partizanskih zapovjednika u mjestu Rogatici, s namjerom da ih upozori na
posljedice koje ovakvo njihovo djelovanje može imati. Tom prilikom
(Tempo) im je poručio (citat iz njegovih ‘Uspomena’)
“Ne zaboravite da se rat još nije završio. Ratna sreća je još veoma
prevrtljiva… Vi ste sada jači, i možete pljačkati i ubijati muslimansko
stanovništvo…, ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome
računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti
milo za drago.”
Vukmanović iskreno priznaje i činjenicu, da su njegovi borci imali kod
sebe “za svaki slučaj” i partizanske ‘petokrake’ i četničke ‘kokarde’,
jer se često dešavalo da je ljudstvo prelazilo iz četnika u partizane
ili obrnuto.
Za Tempa se sasvim sigurno ne može tvrditi da nije poznavao situaciju na
terenu, pošto je po zadatku (koji je dobio izravno od Tita i Politbiroa
Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu, 05.07.1941. godine) bio
zadužen za organiziranje partizanskih odreda na cijelom području Bosne i
Hercegovine; k tomu, bio je Srbin (isto kao Ranković, Čolaković,
Milutinović i Đilas), pa mu se teško može pripisati nekakva zla namjera
prema vlastitom narodu, utoliko prije što je iznošenje ovih činjenica
vodilo u otvoreni sukob s Partijom.
Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove
masakre, Zulfikarpašić stiže u Vrhovni štab.
“ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je
Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio
pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je
Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko
ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me
pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.
– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i
prešao nama
Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom.
Čolaković mi je rekao:
– Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda
bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.
– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego
ih još primamo u naše redove.
– Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …
– Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka
politika …
– Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na
rastanku Tito opraštajući se.”
Mnogi dokazani četnički koljači, poput vojvode – pravoslavnog svećenika
(popa), Vlade Zečevića, Đoke Jovanića (koji je od početka rata bio
suborac četničkog vojvode i ratnog zločinca popa Momčila Đujića, da bi
potom postao “komandant proslavljene 6. ličke partizanske brigade” i
oslonac Titu u rušenju Hrvatskog Proljeća 1971.) i drugih, zauzimaju
potom važna zapovjedna mjesta u partizanskim postrojbama, što je inače
bila praksa koja je kontinuirano provođena kroz cijeli rat.
......."
--
Ova je poruka e-pošte pregledana u potrazi za virusima softverom za zaštitu od virusa Avast.
www.avast.com
0 new messages