Ustaški pokret prije osnutka željkovane NDH
Josip Stadler
kad je ustrojbu Hrvatski Domobran pretvorio u Ustašku hrvatsku
revolucionarnu organizaciju (UHRO), kao odgovor na proglašenje
diktature kralja Aleksandra. Dr. A. Pavelić odlazi u izbjeglištvo, a
za njim odlaze E.D. Kvaternik, J. Milković, D. Valenta, V. Pećnikar,
E. Lisak i dr.
Od samog početka postojanja ustaški pokret zauzima stajalište
bezuvjetnog rušenja Jugoslavije i stvaranja hrvatske države. U
izbjeglištvu članovi UHRO stupaju u suradnju s tzv. prvom hrvatskom
emigracijom, dr. A. Pavelić sklapa 1929. ugovor o suradnji s
makedonskom revolucionarnom organizacijom VMRO.
Nakon boravka u Austriji, Bugarskoj i Njemačkoj dr. A. Pavelić prelazi
u Italiju. Uz pomoć svojih suradnika, članova ustaške organizacije,
osniva u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Madžarskoj ustaške centre, te
u njima okuplja borce koji se spremaju s oružjem u ruci za ustanak u
Hrvatskoj. God. 1932. objavljen je Ustav UHRO-a, a 1933. Načela
ustaškog pokreta.
U ustavu su zacrtani ciljevi ustaške organizacije (formiranje hrvatske
države u njenim povijesnim granicama) dan je nacrt i ustaške ustrojbe,
kojoj je na čelu poglavnik, te su mu članovi pokreta zakletvom vezani
za poslušnost. Uz to je ustanovljen i Glavni ustaški stan (GUS), kao
pomoćni organ poglavnika.
UHRO je tajna revolucionarna organizacija, a njezinim članom može
postati svaki Hrvat koji položi tajnu zakletvu i slaže se s ciljevima
pokreta. Uz dr. A. Pavelića djeluju u tom prvom razdoblju Ivan
Perčević, Gustav Perčec i Stjepan Duić u Austriji, dr. Branko Jelić u
Južnoj i Sjevernoj Americi (v. Hrvatski domobran), te dr. Branko
Jelić, dr. Mile Budak i dr. Mladen Lorković u Njemačkoj.
1929. počeo je ustaški pokret izdavati informativno-politički list
<<Grič>> u Beču, <<Hrvatski domobran>> u Buenos Airesu, te <<Nezavisna
država Hrvatska>> u Pittsburgu. Uz to je u Njemačkoj izdavan bilten
<<Croatia-press>> i tjednik <<Nezavisna država Hrvatska>>.
Uz UHRO je osnovana i vojnička ustrojba Ustaša, te su 1931. osnovani
vojni logori u Italiji (kojima je zapovijedao dr. A. Pavelić) i
Madžarskoj (na čelu s Gustavom Perčecom). Jedan od prvih zadataka,
koje je postavio ustaški pokret, bio je likvidacija kralja Aleksandra,
što je nakon nekoliko pokušaja i učinjeno 1934. (v. Atentat na kralja
Aleksandra). Uz to su ustaše planirali i vršili razne napadaje na
pojedine istaknute jugoslavenske političare, policijske stanice i sl.
God. 1932. podignut je Velebitski ustanak.
Položaj Ustaškog pokreta u Italiji ovisio je o političkim i
diplomatskim odnosima Italije prema Jugoslaviji. Tako se ustaški
pokret mogao razmjerno slobodno razvijati sve do atentata na kralja
Aleksandra. Bojeći se međunarodnih diplomatskih i političkih neprilika
talijanska je fašistička vlada nakon atentata u Marseillesu
internirala ustaše u Liparima. Tek 1939. uspjelo je dr. A. Paveliću
ustaški pokret u Italiji ponovno reaktivirati. U to vrijeme već su
veću ulogu igrali i ustaški centri u Njemačkoj, kao i domovinski
ustaški pokret.
U Hrvatskoj je ustaški pokret imao široku podršku svih onih političkih
snaga koje su bile nezadovoljne Mačekovom nagodbenjačkom politikom. U
gospićkom centru djelovali su dr. A. Artuković, dr. J. Dumadžić i M.
Došen, te su sustavno radili na širenju ustaške ustrojbe u Hrvatskoj.
U Zagrebu su na ustaškoj liniji djelovali akademska društva <<Matija
Gubec>>, <<Eugen Kvaternik>>, <<August Šenoa>>.
Domovinski ustaški pokret posebno je dobio polet koncem 1937., kad se
oko 200 ustaškoh emigranata iz Italije vratilo u Hrvatsku, a među
njima i dr. M. Budak, Jure Francetić i Joža Milković. Tada je u
Zagrebu formirano društvo <<Uzdanica>> i pokrenut je tjednik <<Hrvatski
narod>>. Ogranci <<Uzdanice>> postaju osnovama i nosiocima ustaškog
pokreta u Banovini Hrvatskj, a na čelu su im uz dr. M. Budaka, Mirko
Puk, Leo Grivičić, Zdenko Blažeković (zapovjednik Ustaškog
sveučilišnog stožera) Slavko Kvaternik i dr. Ustaški pokret širi se i
u BiH (B. Kavran).
God 1939., početkom Drugog svjetskog rata, članovi ustaškog pokreta
inteziviraju svoju djelatnost, jer uočuju priliku za rušenje
Kraljevine Jugoslavije. U Zagrebu je pojačana djelatnost promidžbe
ustaškog pokreta, te raste broj novih članova (tzv. zakleti ustaše).
Nakon sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske, mnogi
vodeći članovi ustaškog domovinskog pokreta internirani su u logorima
koje je ban Šubašić uspostavio za ustaše i komuniste. Međutim, nakon
puča od 27. III. 1941. postaje jasno da će Njamačka napasti
Jugoslaviju, što se i dogodilo 6. IV. 1941.
Užurbana djelatnost ustaškog pokreta, posvemašnji raspad vojnih snaga
Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu i raspoloženje u Hrvatskoj,
omogućili su proglašenje Nezavisne države Hrvatske, koje je uslijedilo
10. IV. 1941. Dr. A. Pavelić se s ustašama iz Italije vratio 13. IV. u
Hrvatsku i preuzeo vlast. Uz stranačku organizaciju Ustaša,
organizirane su Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba.
Pod nadzorom Glavnog ustaškog stana (Blaž Lorković) započelo je
stvaranje NDH i teritorijalno ustrojavanje ustaškog pokreta. Imenovani
su ustaški povjerenici, koji su formirali logore, tabore i zborove. U
svakoj velikoj župi osnovan je ustaški stožer sa stožernikom na čelu.