http://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=vijesti&id=1005654
Hrvati i katolici popizdili na Igora Mandića jer se usudi reći da
su njihove svetinje laž
HRVATSKOJ naciji se jučer poslijepodne dogodilo nešto na što
većina nje odavno nije navikla: na prvom programu javne
televizije na sat se vremena pojavio slobodnomisleći
intelektualac i govorio o raznim relevantnim temama. Bilo je to u
emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, koji je ugostio
Igora Mandića. Očito narušenog zdravlja te načet starošću i
životnim tragedijama, Mandić je i dalje više nego dovoljno
lucidan da njegove opservacije zvuče potentnije, ubojitije i
provokativnije nego 99 posto onoga što se inače na javnoj sceni
nudi od strane, primjerice, akademika tipa vitez Željko Reiner i
sličnih malograđanskih uglednika, kojima je važnije biti velika
riba u maloj bari Hrvatske nego imati slobodno i kritičko
razmišljanje.
Igor Mandić svojem umu nikad nije stavljao dogmatska ili ideološka
ograničenja, ponajmanje ona definirana komunističkom,
nacionalističkom ili vjerskom paradigmom, dakle onima koje su
definirale mentalni sklop Hrvata u 20. stoljeću. Prejakog ega i
prevelikog intelekta da bi se pokorio poziciji ovce u stadu, koja
bleji kako nalaže aktualna moda, pa ni poziciji ovna predvodnika
koji traži sljedbenike, Igor Mandić je uvijek bio apartna pojava
hrvatske, a prethodno i jugoslavenske medijsko-kulturne scene,
što je jučer još jednom demonstrirao.
Ako netko već i nije znao, Mandić je podsjetio da je on mnogo veća
i važnija pojava od ograničenog i siromašnog konteksta koji nudi
hrvatska nacionalna paradigma, čime je već samim svojim
postojanjem ugroza za sve one kojima je cijeli životni horizont
sadržan u paroli ''Bog i Hrvati''. Ili još gore, ''Za dom
spremni''.
Razmišljanje je usamljen posao
To ne znači da je Mandić uvijek i oko svega bio u pravu. Baš to
što je slobodnomisleći pojedinac znalo ga je odvesti do dvojbenih
zaključaka, od kojih je neke s vremenom revidirao, a nekih se i
dalje tvrdoglavo drži, čega je vjerojatno najpoznatiji primjer
njegova obrana pokojnog intelektualnog gurua velikosrpske
ideologije Dobrice Ćosića.
Razmišljanje je usamljen posao, svojedobno je svoju učenicu Hannu
Arendt upozorio slavni njemački filozof Martin Heidegger, koji se
kasnije strašno kompromitirao svojom potporom nacizmu, pokazujući
i kroz vlastiti primjer da ta usamljenost može odvesti na
stranputicu. No, društvo bez onih koji su spremni na usamljenost
razmišljanja neizbježno je osuđeno na stagnaciju nakon koje
dolazi propast, tako da će smrt Igora Mandića, koju je jučer sam
kod Stankovića zazivao, biti golem udarac hrvatskom društvu,
koliko god njegova većina to odbija ili jednostavno više nije u
stanju razumjeti nakon dva i pol desetljeća sustavnog
nacionalističko-crkvenog zaglupljivanja.
Ono je u punoj raskoši demonstrirano u naslovima na desničarskim
portalima nakon Mandićevog gostovanja u ''Nedjeljom u 2'' te u
reakcijama puka na društvenim mrežama. Rulja je, jednostavno
rečeno, popizdila na Mandićeve izjave o Hrvatskoj, iako ih je
argumentirao baš omiljenom parolom njihovih heroja šatoraša da se
''za ovo nisu borili''. ''Igor Mandić užasnuo hrvatsku javnost
blasfemičnim stavovima o smrti" i ''Igor Mandić domoljublje
nazvao posljednjim utočištem hulja'' samo su neki od
tragikomičnih naslova s desničarskih portala. Drugi je naročito
smiješan, jer ukazuje da oni koji su ga stavili uopće ne znaju da
je Mandić u emisiji parafrazirao Samuela Johnsona, iako je
njegova izjava "Patriotism is the last refuge of the scoundrel"
odavno dio opće kulture. Ali naravno da je opća kultura manjkava
kod onih kojima je hrvatska kultura ujedno i kraj
horizonta.
Hrvati lišeni slobode duha i uma mrze Igora Mandića
Uslijedila je i bujica mržnje, gadosti i gluposti na Mandićev
račun u komentarima članaka i po društvenim mrežama, u sadržaju
slično intonirana kao reakcije na nedavnu smrt još jednog velikog
hrvatskog intelektualca, Slavka Goldsteina. U tim reakcijama se
mogla naći većina od 14 točaka koje je Umberto Eco naveo u svojem
glasovitom eseju o tome kako prepoznati fašizam u nastanku tj.
ur-fašizam. ''Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je
bio simptom ur-fašizma, od navodne Göringove izjave: 'Kad čujem
riječ kultura, latim se pištolja' do učestalih izraza kakvi su
'degenerirani intelektualci', 'štreberčine i pametnjakovići',
'jalovi snobovi' ili 'sveučilišta su legla crvenih'. Službeni
fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na
modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno,
izdala tradicionalne vrijednosti'', piše Eco o iracionalizmu kao
simptomu ur-fašizma, a to se savršeno odnosi na mržnju koju je
slobodnomisleći intelektualac Mandić jučer izazvao svojim javnim
istupom. Čini se pomalo deplasiranim spomenuti da je Mandić
optužen i za veleizdaju, baš u skladu s četvrtom točkom Ecova
eseja koja glasi: "Neslaganje kao veleizdaja".
Dakle, doslovno iste riječi i iste fraze koristila je razjarena
nacionalističko-klerikalna rulja u svojem pljuvanju po Mandiću,
iako naravno nisu ni čuli za Eca niti pročitali njegov esej
prvotno objavljen još 1995. Dapače, da jesu, znali bi da ih baš
takve reakcije razotkrivaju kao prethodnicu novog hrvatskog
fašizma tj. neoustaštva, ali sve to se nalazi iznad spoznajnih
kapaciteta sustavnog zaglupljenog puka. Mandića su refleksno
prepoznali kao neprijatelja jer naslućuju, iako si to nikad ne bi
priznali, da on posjeduje nešto što je njima oduzeto ili su se
sami odrekli - slobodu duha i uma.
(Usput, kako znamo da su oni koji se po društvenim mrežama
nabacuju blatom na Mandića Hrvati i katolici? Pa tako što oni
sami to ne propuštaju naglasiti prije nego ga počaste najgorim
uvredama.)
Mandić odbija poštovati nacionalističke laži koje su proglašene
"svetinjama"
Vrhunac nehotično razotkrivajuće gluposti u nizu objeda
isporučenih od jučer na Mandićev račun one su u kojima ga se
proklinje što on prema mjeri aktualnih domoljuba nije dovoljno
Hrvat i što nema dovoljno razvijen nacionalni identitet. Biološki
entiteti koji postoje tek kao odraz paradigme ''Hrvat katolik'',
skoro bez ikakvih autentičnih ljudskih svojstava, poludjeli su
kad im se pred očima ukazao čovjek Igor Mandić, koji jednostavno
ne pristaje na kolektivne laži na kojima su izgrađeni mizerni
životi tog ''napaćenog naroda''.
Za razliku od takvih koji se ne mogu prestati uvjeravati da im se
nacionalizam i klerikalizam od 1990. do danas isplatio, iako im
djeca masovno bježe iz tisućljetno sanjane Lijepe naše, iako
imaju mirovine i plaće s kojima većinski žive ispod granice
siromaštva, iako im se cijeli svijet smanjio na gledanje trash
televizije, urlikanje Thompsonovih groznih pjesama i isprazne
parole u stilu ''Imamo Hrvatsku!'', Mandić ima previše pameti i
ljudskog samopoštovanja da bi vjerovao u sve nametnute laži
pozicionirane kao ''svetinje'' i previše intelektualnog ega da bi
ih prešutio u ime nekog obmanjujućeg višeg cilja. Dapače, odbija
lagati i u vezi sa samim sobom i vlastitim očajem, nudeći i
javnosti uvid u bol i razočaranje koje sa sobom donosi poraženi
humanizam.
Sve u svemu, naravno da uopće nije iznenađujuće što je Mandićevo
gostovanje u ''Nedjeljom u 2'' izazvalo takve reakcije jer kod
Stankovića je bio i govorio jedan Čovjek u najboljem smislu te
riječi, a to je za sve one kojima je najveći doseg u životu biti
Hrvat i/ili biti katolik najveća uvreda i najveća prijetnja.
Pritom ih Mandić nadmašuje i u tome što je Hrvat, u međuvremenu
jedan od onih rijetkih i nestajućih kojima to nije ograničenje,
nego poticaj da ne bude samo Hrvat i ništa više, nego mnogo
više.
--
Zločinačka organizacija Hrvatska: Ako je zbog Fimi medije HDZ
proglašen ‘zločinačkom organizacijom’, zbog Agrokora to zaslužuje
i cijela država Hrvatska. On je naime kruna pljačkaške
privatizacije, a ta pljačka bila je moguća samo kao udruženi
zločinački pothvat izvršne, zakonodavne i sudske
vlasti
Marinko Čulić