On Thu, 21 Mar 2013 16:53:13 +0000 (UTC), Pavle Juri�i�
<
mob...@hahoo.com> wrote:
>Jedan sam od �lanova tzv. Minhenske bojne s najduljim sta�em. Vrijeme rata,
>kao i skoro sve dane i no�i od 1986. godine, proveo sam u Austriji. Svakoga
>dana sam na radiju slu�ao vijesti, raporte o tomu �to se doga�a na boji�tu,
>koji grad je pao, koji je oslobo�en. Uve�er sam u vijestima gledao slike iz
>Bosne, iz Slavonije i iz Dalmacije. Svugdje je visoko gorjelo, ljudi su
>pani�no bje�ali na sve strane, djeca su gadno plakala. Ja sam bio na
>sigurnom. Da sam htio mogao sam spremiti svoje kufere, prijaviti se veďż˝ na
>Macelju u prvu jedinicu hrvatske vojske i obu�i uniformu. Zaputiti u
>Vukovar, u Benkovac, na Kupres, tamo gdje je bilo neudobnije nego u mom
>dnevnom boravku. Nisam to uradio.
>
>Ponekada bi me zapekla savjest. �uo bih da je netko od prijatelja ranjen,
>da je ne�iji sin poginuo, a nije po�teno ni zinuo na svijet, da je netko
>napustio svoje selo i zaputio se u nepoznato i tu�e. U takvim momentima bih
>oprao vlastitu savjest kakvom uplatom, novcem od vi�ka kupio bih sebi
>du�evni mir, a drugima bi od si�e bile kupljene stare �izme ili �teka
>pro�vercanih cigareta na kojoj je netko zaradio. Nisam bio jedini.
>
>
>
>�ivio sam i ve� desetlje�ima �ivim u ure�enom dru�tvu, u dr�avi koja ima
>svojih problem�i�a, koja je nastala na ru�evinama i u kojoj se zbog
>strahota izniklih u jednoumlju itekako po�tuju prava pojedinca. Ima nas
>ovdje sa svih strana. Nitko ozbiljan se sekira oko toga jesam li ja Hrvat,
>je li moj kolega Vijetnamac i za�to Mujo posti za vrijeme Ramazana. Samo
>budale i besposlice bave se takvim stvarima, ostale zanima jesam li uradio
>svoj posao, platio svoje ra�une, zbrinuo svoju djecu. Ima i ovdje
>populista, onih koji glasno vole a potiho kradu, ali se prepoznaju
>izdaleka, pa im narod slabo vjeruje. Upadljivo zasmrde svojim parolama.
>
>Uve�er nakon posla pro�itam vijesti. Iz Hrvatske, iz Bosne, iz Hercegovine,
>iz Srbije. Sli�ne su teme, nema puno razlika - ljudi su nezaposleni,
>krediti su skupi, stanovi su hladni. Politi�ari su uglavnom glasni. Oni
>znaju kako treba rije�iti problem, oni ga i rje�avaju ve� desetlje�ima, ali
>osim njih samih i nekoliko rodijaka slabo tko primje�uje plodove njihova
>truda. Dapa�e, iz godine u godinu postaje lo�ije. U zadnje vrijeme opet
>ni�u sa svih strana spasitelji i sveznalice, upu�uju prstom u krivce,
>uglavnom u druge.
>
>
>
>U ovom na�em prozirnom svijetu sve je me�utim vidljivo, sve ostavlja
>nekakve tragove. Tako ponekada uop�e ne �itam �lanke, dovoljan mi je naslov
>da se prepozna namjera autora, �elja da ocrni nekog drugog, nekoga iz krive
>stranke ili pogre�nog prezimena. U takvim satima �itam komentare vrlih
>�itatelja. Kad se javi netko tko je pogo�en besparicom i brigama, netko tko
>nema posla ili tko je u ratu nastradao, lako je prepoznati njegove napise.
>Oni obi�no nisu ispunjeni mr�njom nego o�ajem.
>
>Puni mr�nje su zato u pravilu komentari pripadnika Minhenske bojne. To su
>ljudi koji su poput mene vojevali po raznim Be�evima, Minhenima, Oslima i
>Briselima. Ti vrli rodoljubi �ive u multikulturnim dru�tvima. Njihovi radni
>kolege su Srbi, Bosanci, Hrvati, Japanci, Kinezi i Marsovci. S njima oni u
>pauzi jedu kebab i picu, pri�aju o djeci, pred njima se sva�aju sa �enama i
>uglavnom su sretni da su se sklonili s Balkana i iz ostalih nesigurnih
>podru�ja. Ali kad se do�epaju politike - nacionalizma kojeg oni tim imenom
>nazivaju - onda postaju najve�i borci, glasno slave pobjede najboljih
>reprezentacija, ponosno nose �arene zastave u zatvorenim klubovima i
>nepismeno sro�enim mislima truju tu�u djecu.
>
>
>
>Truju budu�e vojnike za koje bi opet rado navijali iz toploga. Truju
>Mevludina iz Travnika, Jovicu iz Mrkonji� Grada i Antu iz Ljubu�kog.
>Potpaljuju ih navode�i davne granice, velike dr�ave, mo�na kraljevstva,
>slavnu povijest, usa�eni ponos i neizmjerno juna�tvo. Motiviraju tu�u djecu
>za kopanje rovova, za neoprane zube i prljave ga�e na hemeroidima iznad
>smrznutih �izama, za strah i za zlo�in, dok svoje guzice ne mi�u iz fotelja
>kupljenih od socijalne pomo�i dru�tva u kojem se po�tuje pravo svakoga da
>bude ono �to ho�e i da se moli onom Bogu kojeg on ili njegovi roditelji za
>njega izaberu. �udni smo mi ljudi. �udna je Minhenska bojna.
>
>Kao �to rekoh sje�am se rata iz slika s televizora u boji, postavljenoga u
>desnom �o�ku moga dnevnog boravka, da nam ne smeta dok ve�eravamo. Na tom
>televizoru sam gledao ono �to nam je pokazivano, ono sakriveno se ne smije
>ni vidjeti jer bi mo�da pokoji juna�ina zavr�io na smetli�tu. Sjetim se
>o�ajnog glasa pjesnika i humaniste Sini�e Glava�evi�a, u pet sati na
>radiju, sve dok se nije na Ov�ari zauvijek uti�ao. Sjetim se i slike
>bucmastog Kemala iz Sarajeva, osamnaest mjeseci je bio star, kojemu je
>granata raznijela lijevu nogu. Sjetim se i kraja rata i pogleda jedne
>upla�ene curice koja je na traktoru napu�tala svoj zavi�aj u Lici dok je na
>putu u daleku Vojvodinu kao avet zurila u kameru.
>
>Onda pro�itam komentare iz tastatura sakrivenih u Austriji, u Njema�koj, u
>�vicarskoj ili u Norve�koj. Navijaju svi za svoje. Pljuju svi po tu�em. Svi
>tra�e pravdu. Ho�e rat. Ne�e uniformu. Uniforme bi kao i ranije trebala
>navu�i ne�ija druga djeca, netko �iji �ivot nije vrijedan kao na�. Mi
>bismo, kao i u pro�lom ratu, na boji�nice slali okra�ale hla�e, �uplje
>�izme i tople pozdrave. Takva je Minhenska bojna.
Prezir bez mrznje. Odlican clanak.