Trg Franje Tudjmana se obnavlja a Trg Marsala Tita ukida

[Pavle Jurisic]

http://www.vecernji.hr/zagreb/evo-kako-bi-trg-franje-tudmana-trebao-izgledati-clanak-548762

http://www.vecernji.hr/zagreb/po-prvi-puta-hdz-javno-promjenu-imena-trga-marsala-tita-clanak-548563

Kako to s obzirom na to da je Franjo Tudjman iz rata izasao kao major
JNA, sudjelovao je u partizanskoj borbi na mnogim ratistima
sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije, nedugo nakon toga postao je
najmladji Titov general u Beogradu da bi uselio u generalsku kucu na
Pantovcaku u kojoj je zivio sve do svoje smrti. Koji su grijesi Tita da
ga se naziva zlocincem i prijeti ukidanjem imena trga u Zagrebu a koje
su zasluge Franje Tudjmana da mu se dodjeljuje trg iako mu se ratni put
po nicemu ne razlikuje od puta marsala Tita?

--
Prijatno

[Xcalibur]

"Pavle Jurisic" <Pa...@gevgelija.com> wrote in message
news:km58kc$lt8$1...@ls237.t-com.hr...

Jedno je biti Zagorski Partizan,Istarski, Dalmatinski, a potpuno drugo
biti srpski "partizan" !!!! I svi znamo o cemu se radi ! Immo Hebranga
i Hrvate, i Holjevca,...., Savku,Tripala,Pirkera, s jedne strane i Tita i
srpskocrnogorske "partizane" , i Rankovica, Pijadu, Milosevica, Bastu,
Bakarica, Blazevica,Spiljka,......i ostalu bagru, koji su ipak potpuno druga
strana, a sto se vidjelo kako 1945te tako i 1990-95 !!!!

[Pavle Jurisic]

Tjesi se deda, ali to ti je 1945-te bila kompaktna ratna masinerija sa
sovjetskom komandom, svi su razmisljali kao jedan, svi su slijedili
Crvenu Armiju i svi su u novcaniku imali sliku druga Staljina. Takvo je
bilo vrijeme a znamo sta se dogadjalo 1945-te godine na kraju rata.
Licemjerno je od vas da Tita prezirete i pakujete mu zlocine sa kojima
nije imao veze (moguce da je znao ali znao je i Tudjman) dok se njegovom
najmladjem generalu, koje je bio tamo i koji je dvadeset pet godina
nakon Blajburga jos uvijek bio najvisi oficir te vojske u Beogradu sad
dodjeljujete trgove i podizete spomenike koje ce za par desetljeca opet
provocirati odredjene strukture kojima vec sada smeta svaka pomisao da
Franjo Tudjman ima svoj trg, ulicu, spomenik.

--
Prijatno

[Xcalibur]

"Pavle Jurisic" <Pa...@gevgelija.com> wrote in message

news:km59sd$mne$1...@ls237.t-com.hr...

Tito je drzhao Hrvatske Partizane pred Zagrebom, 10setak dana, dok
srpske jedinice nisu napravile shto su napravile u Zagrebu ! Nechesh
ti nas hushkati svojom lazhanijom; spremi dushek !

[Pavle Jurisic]

Deda, okani se revizije i lazi devedesetih. Cinjenice te demantiraju, pa
Blajburg ti je odradila http://11brigada.blog.hr/


Štab brigade

Ivan Guvo,
Zapovjednik brigade.

Ivan Guvo

Rođen 1910. u selu Čaporice kod Sinja Radnik. Partizanskom pokretu
pristupio 10. veljače 1942. Član KPJ od 1941. Nositelj Partizanske
spomenice 1941. Proglašen Narodnim herojem.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Andrija Krilić, sin Jurin
Zamjenik zapovjednika brigade i zapovjednik bataljuna

Andrija Krili i Milan Rako na prilazima Mostaru
Andrija Krilić i Milan Rako na prilazima Mostaru

Rođen 28. kolovoza 1917. u Baćini kod Ploča. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 21. siječnja 1942. Član KPJ od 1942. Ranjavan pet
puta. Nositelj Partizanske spomenice od 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Grga Markić, sin Ivanov
Politički komesar brigade

Rođen 1918 u selu Desne kod Metkovića. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 15. siječnja 1943. Član KPJ od srpnja 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Martin Gabričević, sin Nikolin,
Zamjenik političkog komesara brigade do 15. veljače 1945.

Rođen 29. veljače 1920. u Trogiru. Student filozofije. Partizanskom
pokretu pristupio 11. kolovoza 1941. Kandidat za člana KPJ od 1941. Član
KPJ od 1944. Nositelj Partizanske spomenice 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.532.)

Vinko Fiuman, sin Antonov,
Načelnik štaba brigade od 14. kolovoza 1943. do kraja rata.

Rođen 17. rujna 1922 u Rijeci. Učenik. Partizanskom pokretu pristupio
18. kolovoza 1943. Član KPJ od 1944.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Ljubo Periša, sin Jerin
Obavještajni oficir štaba brigade

Ranije politički komesar 3. čete 4 bataljuna.

milan rako i ljubo periaa
Milan Rako i Ljubo Periša, na povratku iz Hercegovine

Rođen 1924. u Šibeniku. Stolarski radnik. Partizanskom pokretu pristupio
04. listopada 1942. Član KPJ od 1943

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Ante Bogdanić, sin Petrov
Opunomoćenik OZNE u štabu 11. dalmatinske brigade

Rođen 14. svibnja 1921. u Starom Gradu na Hvaru. Namještenik. Član SKOJA
od ožujka 1942. Partizanskom pokretu pristupio 15. siječnja 1943. Član
KPJ od svibnja 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Petar Božinović, sin Grgin
Opunomoćenik OZNE u štabu 11. dalmatinske brigade

Rođen 04. siječnja 1924. u Makarskoj. Učitelj. Partizanskom pokretu
pristupio 17. svibnja 1943. Član KPJ od ožujka 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Branko Petković, sin Antin
Referent saniteta 11. dal¬matinske brigade

Rođen 25. srpnja 1920. u Blatu na Korčuli, tada student medicine.
Partizanskom pokretu pristupio 16. rujna 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Mate Matković, sin Petrov
Zamjenik opunomoćenika OZNE u štabu brigade

Rođen 14. svibnja 1920. u Poljicima na Hvaru. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 8. kolovoza 1943. Član KPJ od 1941. Nositelj
Partizanske spomenice od 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalma tinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.559.)


- 14:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Prištapske postrojbe
Milka Malada (Planinc), kći Nikolina
Politički komesar čete za vezu

Milka Malada - Planinc

Rođena 21. studenog 1924. u Drnišu. Partizanskom pokretu pristupila
srpnja 1943. Član SKOJ-a od 1941., član KPJ od siječnja 1944. poručnica,
politička komesarka čete za vezu 11.dalmatinske brigade

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.554.)

- 10:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
I. bataljun
Ahmet Šeremet, sin Mahin
zapovjednik 1. bataljuna

Rođen 12. prosinca 1916. u Livnu. Stolarski radnik. Partizanskom pokretu
pristupio 02. srpnja 1942. Član KPJ od rujna 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.586.)

Marko Kekić, sin Obrenov
Zamjenik komandanta 1. bataljuna i zapovjednik Prateće četa 11. brigade

Rođen 10. veljače 1911. u selu Ravni kod Gacka. Radnik. Partizanskom
pokretu pristupio 1941. Član KPJ od 1943. Nositelj Partizanske spomenice
od 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.545.)

Jure Talajić, sin Jerkin
Politički komesar 1. bataljuna

Rođen 21. kolovoza 1913. u Podgradini kod Metkovića. Zemljoradnik.
Partizanskom pokretu pristupio 05. rujna 1943. Član KPJ-u od 1941.
Nositelj Partizanske spomenice od 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.589.)

Vojtjeh Ostojic, sin Petrov
Zamjenik političkog komesara I. bataljuna

Rođen 31. siječnja 1919. u Povlji na Braču. Radnik. Partizanskom pokretu
pristupio u lipnju 1942. Član SKOJ-a od 1941. Član KPJ od svibnja 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.566.)

Kosta Ugrica, sin Dušanov
Politički komesar I. bataljuna

Rođen 03. lipnja 1926 u Obrovcu. Učenik. Partizanskom pokretu pristupio
26. studenog 1942. Član SKOJ-a od prosinca 1941. Član KPJ od srpnja 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.592.)


Vice Vicko Mucić, sin Markov
Obavještajni oficir štaba I. bataljuna

Rođen 08. listopada 1922. u Zagvozdu kod Imotskog. Radnik. Partizanskom
pokretu pristupio 20. srpnja 1942. Član SKOJ-a od svibnja 1942. Član KPJ
od studenog 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalma tinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.563.)


Ivan Prodan, sin Josipov
Komandir 3. čete I bataljuna

Rođen 09. rujna 1920. u Zagvozdu kod Imotskog. Zemljoradnik.
Partizanskom pokretu pristupio 20. rujna 1943. Član KPJ od siječnja 1944.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

- 10:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
II. bataljun

Mišo Martinac, sin Ivanov
zamjenik zapovjednika II. Bataljuna,od travnja 1945. zapovjednik IV.
Bataljuna

Rođen 1923 u Vrgorcu. Zemljoiradnik. Partizanskom pokretu pristupio
lipnja 1942. Član SKOJ-a od lipnja 1942. Član KPJ od siječnja 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalma tinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.557.)

Petar Mioč, sin Grgin
Zamjenik komandanta II. bataljuna i posljednji ratni zapovjednik ovog
bataljuna

Rođen 4. svibnja 1916. u Pozla Gori, kod Metkovića. Partizanskom pokretu
pristupio 19. ožujka 1943. Član KPJ od rujna 1943. Sada živi u Splitu,
Poljička cesta 17,


(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str. 388.,423., 561 )

Jakša Deletis
Politički komesar 2. bataljuna.

Rođen 13. studenog 1922. u Starom Gradu na Hvaru. Gimnazijalac.
Partizanskom pokretu pristupio 23. srpnja 1943. Član SKOJA od 1941.,
član KPJ-u od rujna 1943

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.555.)

Marko Mardešić, sin Pavlov
Obavještajni oficir štaba 2. bataljuna

Rođen 29.prosinca 1916. u Komiži na Visu. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 15. listopada 1943. Član KPJ od lipnja 1942.

Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.555.)

Vuk Anđelinović, sin Dankov
Referent saniteta

Rođen 3. travnja 1922. u Zagrebu. Tada student medicine. Partizanskom
pokretu pristupio 3. rujna 1943. Referent saniteta ispočetka u 5. a
potom u 2. bataljunu 11. dalmatinske brigade.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str. 469., 508.).

Nikola Maršić, sin Ivanov
Komandir 1 čete II. bataljuna

Rođen 1919. u Vlaki kod Vrgorca. Zemljoradnik. Partizanskom pokretu
pristupio u jesen 1942. Član SKOJ-a od 1941., član KPJ od 1942.).

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.557.) i svjedočenje Ivana Gugića.)

Danijel Joković, sin Petrov
Zamjenik komandira 3 četa 2 bataljuna

Rođen l6. listopada 1923 u Vela Luci, Korčula. Zemljoradnik.
Partizanskom pokretu pristupio 1.kolovoza 1943. Član SKOJ-a od svibnja
1942., član KPJ od rujna 1944., zamjeniku komandira 3. čete 2. bataljuna
11. dalmatinske briga

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str. 541. i. svjedočenje Ivana Gugića i Ivana Marinovića.)

- 10:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #
III. bataljun

Jakov Raos - Joko, sin Jurin
zapovjednik 3. bataljuna

Rođen 15. listopada 1921. u Makarskoj. Stolarski radnik. Partizanskom
pokretu pristupio 01. 05. 1942. Član SKOJ-a od travnja 1941. Član KPJ-u
od rujna 1942.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str. 577.)


Ante Krstičevič -Gluvić
zamjenik zapovjednika III bataljuna

Rođen 1923. u Pločama. Zemljoradnik. Partizanskom pokretu pristupio 19.
siječnja 1943. Član KPJ od travnja 1941. Nositelj partizanske spomenice
od 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Nikola Marić – Bokež, sin Petrov
Politički komesar III. Bataljuna

Rođen, 26.ožujka 1924., U NOB-u od 13.srpnja 1941. Član SKOJ-a od 1940.,
član KPJ od 1942., nositelj partizanske spomenice 1941.),

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.
555. i svjedočenje Ivana Gugića)

Ljubo Barbarić
Zamjenik političkog komesara u štabu III bataljuna, ranije politički
komesar 3. čete i III. Bataljuna.

Rođen 17.listopada 1917. u Zastražišću na otoku Hvaru. Zemljoradnik.
Partizanskom pokretu pristupio 10. listopada 1942., član SKOJ-a od
studenog 1941., član KPJ od rujna 1942. Nositelj partizanske spomenice 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987. i svjedočenje Ivana Gugića)


Jerko Nobilo, sin Antunov
Vodni delegat 3. bataljuna

Rođen 14. siječnja 1924. u Blatu na Korčuli. Zem¬ljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 16.lipnja 1942., član SKOJ-a od siječnja 1942., član
KPJ od ožujka 1944..

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.565. i 631.)

Albert Štambuk sin Vjenceslava
Politkomesar 2. čete III bataljuna

Rođen 30.12.1924 u Selcima na Braču. Kamenoklesar. Partizanskom pokretu
pristupio 9. rujna 1943. Član SKOJ-a od kolovoza 1942. Član KPJ od
studenog 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalma tinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.588.)

Stjepan Nobilo, sin Vickov

Rođen 21. svibnja 1919. u Lumbardi, Korčula. Kamenoklesar. Partizanskom
pokretu pristupio 6. rujna 1943. Član SKOJ-a od srpnja 1942. Prema
svjedočenju Ivana Gugića bio je član posebno odabrane skupine koju je
vodio Simo Dubajić.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.565. i svjedočenje Ivana Gugića.)

Ivo Franković, sin Ivin
komandir 3 čete

Rođen 13. kolovoza 1921. u Boljenoviću kod Dubrovnika. Zemljoradnik.
Partizanskom pokretu pristupio 08. rujna 1943. Član KPJ od listopada 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.531.)

- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
IV. bataljun

Dominko Antunović, sin Šimunov
Zapovjednik 4. bataljuna

Rođen 18. veljače 1917. u Kozici kod Vrgorca. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 12. ožujka 1942. Član SKOJ-a od prije rata, član KPJ
od 1941., nositelj partizanske spomenice 1941. Od travnja 1945. zamjenik
zapovjednika 11. dalmatinske brigade. Zajedno sa Simom Dubajićem bio
jedan od važnijih aktera pregovora sa Englezima. Umro u Zagrebu 2003.
godine.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.508. i 613. i Tolstoy „Ministar i Pokolji“, str. 147. i
332.)

Mate Majić, sin Markov
Zamjenik zapovjednika 4. bataljuna

Rođen 1919. u selu Zavojane kod Vrgorca. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio u siječnju 1942. Član SKOJ-a od 1941. Član KPJ.
Nositelj Partizanske spomenice od 1941.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.553.)

Milan Rako, sin Šimunov
Politički komesar 4. bataljuna

Rođen 01. travnja 1922. u selu Šumet kod Imotskom. Zemljoradnik.
Partizanskom pokretu pristupio 15. kolovoza 1943. Član SKOJ-a od 1940.
Član KPJ-u od listopada 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.576.)

Salamon Finci, sin Šaloma
Intedant 4. bataljuna

Rođen 20. studenog 1905. u Sarajevu. Inženjer kemije. Partizanskom
pokretu pristupio 11. rujna 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalma tinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.531.)

Srećko Freundlich, sin Oskara
Sekretar štaba 4. bataljuna

Rođen 14. kolovoza 1923. u Osijeku. Srednjoškolac. Partizanskom pokretu
pristupio 28. listopada 1944. Član SKOJ-a od listopada 1944.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.531.)

Branko Kadijević, sin Đurin
zamjenik komandira 3. čete 4 bataljuna.

Rođen 1921. u Glavini Donjoj kod Imotskog. Zemljoradnik. Partizanskom
pokretu pristupio 12. veljače 1943. Član KPJ od listopada 1944. Brat
Veljka Kadijevića.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.543.)

Adolf Dragičević
Komesar 3 čete 4 bataljuna.

Rođen 07. kolovoza 1924. u Zaostrogu. Gimnazijalac. Partizanskom pokretu
pristupio 01. siječnja 1943. Član SKOJ-a od veljače 1943. Član KPJ od
svibnja 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalmatinska (biokovska) brigada',
Split 1987.)

Emil Goldstein,
Zamjenik komandira čete

Rođen 1920 u Sarajevu. Fotograf. Partizanskom pokretu pristupio u
kolovozu 1943.

(Milan Rako i Slavko Družijanić '11. dalma tinska (biokovska) brigada',
Split 1987.,str.534.)




--
Prijatno

[Pavle Jurisic]

Deda, jedva povecalom nadjem nekog Srbina. Jest da je u retusiranoj
povijesti devedesetih lijepo bilo kad su bas za sve na ovome svijetu
bili krivi Srbi (istina bilo ih je razmjerno broju stanovnika). Svaka
lazanija kratkog je daha:)

--
Prijatno

[Davor_S]

> Kako to s obzirom na to da je Franjo Tudjman iz rata izasao kao major JNA,
> sudjelovao je u partizanskoj borbi na mnogim ratistima sjeverozapadne
> Hrvatske i Slovenije, nedugo nakon toga postao je najmladji Titov general

brrrr
ne smijem ni izreci sta mi pade na pamet

[Pavle Jurisic]

Super.

--
Prijatno

[Snowman]

A ti bi opet Trg Republike? Nece moci...

[Xcalibur]

"Pavle Jurisic" <Pa...@gevgelija.com> wrote in message

news:km5cba$oi8$1...@ls237.t-com.hr...

Ajde, ne kaki ; pa shto misli� s kim ima� posla? :
Za zlo�ine u Drugom svjetskom ratu prijavljeno 29 osoba, od �ega
...www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/.../
31. 3. 2009. - Za zlo�ine u Drugome svjetskom ratu hrvatskom
tu�iteljstvu ... njega su bili prijavljeni jo� Du�an Ostoji�, Jovo Kokot,
Milan Basta i Ivan Boke�, ...
Kaznenopravni i povijesni aspekti Bleibur�kog
zlocinawww.pravnadatoteka.hr/.../Kaznenopravni%20aspekti%20bleiburskog?
Nadalje, 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III jugoslavenskom
armijom dobili su 17. i. 18. svibnja nakon izvr�enja bleibur�kih zlo�ina i
sprovo enja ...
Laganjem se svrstavash uz mas-zlochince !!!

[Pavle Jurišić]

> Ajde, ne kaki ; pa shto misliπ s kim imaπ posla? :
> Za zloËine u Drugom svjetskom ratu prijavljeno 29 osoba, od Ëega
> ...www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/.../
> 31. 3. 2009. - Za zloËine u Drugome svjetskom ratu hrvatskom
> tuæiteljstvu ... njega su bili prijavljeni joπ Duπan OstojiÊ, Jovo Kokot,
> Milan Basta i Ivan Bokeæ, ...
> Kaznenopravni i povijesni aspekti Bleiburπkog

> zlocinawww.pravnadatoteka.hr/.../Kaznenopravni%20aspekti%20bleiburskog?
> Nadalje, 51. divizija i Milan Basta zajedno s cijelom III jugoslavenskom

> armijom dobili su 17. i. 18. svibnja nakon izvrπenja bleiburπkih zloËina i

> sprovo enja ...
> Laganjem se svrstavash uz mas-zlochince !!!

Zapisnik o pokolju hrvatskih zarobljenika kod Ljubljane i Kočevskog Roga

Izvještaj Ivana Gugića partizana iz 26. dalmatinske partizanske divizije
VIII Korpus NOV

"Rodio sam se u Veloj Luci 1925. god. Boravio sam kod kuće,. kod svojih
roditelja sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. IX. 1943. Bio
sam u 26. partiz. diviziji dalmatinskoj te sam bio određen na rad u
engleskoj bolnici na Visu radi moje malodobnosti. U ožujku 1945. bio sam
priključen XI. Dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada.
Odatle sam pošao u borbe kod Trsta te nakon pada dalje uz Sočansku dolinu
sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16.V. 1945. Ostao sam sa
svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete
(Vlasovci u njemačkim uniformama) na sedlu prema Koruškoj.

U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio
prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se na
vjeri bili predali te ih izručivali razoružane titovcima. Nakon toga
poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici
nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana ostanka
prebacili smo se pješke u Kranj /oko 24. ili 25.V./. U Kranju, i to točnije
u Primskovu preko mosta, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo
naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. Dalmatinske brigade, da se
izaberu iz cijele brigade /imala je 4 bataljuna/ najpouzdaniji komunisti,
kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su
stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin
D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske,
slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa /i ja osobno/ bili smo
određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je
brojala 60-70 ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice
Makarske /nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna/, komesar čete bio je Ivan
Bokež Crnogorac, a glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja
kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.

Sutradan tj. 25. ili 26.V.1945. krenula je ova ubijalačka četa praćena od
3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcani iz kamiona u logor
pred Ljubljanom s drvenim barakama, gdje je bila masa zarobljenika vojnika
i civila, dapače i žena i cijelih familija. Doznao sam, da se logor zove
St. Vid, gdje je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama
nisu dali pristupiti medu logoraše, ali je ona izabrana četa ubijalaca
ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd.

Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona
oko 10 sati istog dana za kupljenje i otpremu robe poubijanih zarobljenika.
Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja, ide u Trst. Išli smo
najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km te onda smo skrenuli na desno širim
poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje
je bila šumica i njiva te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na
mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu
žicom za ruke dva po dva za mišice te opet te parove su povezali između
sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi
između dvojice jačih da ih nose do jame i tukli su ih. Zapovijedali su im,
da pjevaju: "Sjeno slama, kuća-jama". Skidali su i vezali zarobljenike oni,
koji su ih i ubijali.

Prevozili su ljude kamionima s pratnjom slovenske kurirske jedinice pod
komandom nekog visokog plavokosog kapetana Slovenca, borca od 1941 sa
spomenikom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli
dan svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000
ljudi. Da se slabije čuje pucanje, metali su na engleske ručne strojnice od
20 metaka tzv. "glušnik" na cijevi. Ubijanje je vršeno na jami i to
uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50
m. Mnogi nisu bili još izdahnuli nego su strašno jaukali u jami, našto su
partizani od vremena do vremena bacili engleske bombe u jamu. Te žrtve su
bili najviše Slovenci te nešto Hrvata i to svi muškarci. Ja sam se oko 11
sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Nato su
mi Bokež i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest.

Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do
večeri i pakirali robu ubijenih ljudi /neke zelenkaste uniforme i drugo/.
Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor St. Vid. Te večeri stiglo je
naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer
narod može tako tajnu saznati. Govorilo se, da će jamu "šprenjgovati"
zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Za vrijeme ubijanja posipali
su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je
donio neki seljak. /Prisutni svjedoci vele, da se to mjesto zove Podgora
kraj Podutika/.

Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se
naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad
bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo
više vidili. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko
dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili
partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog. Zadatak
moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili
slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu,
tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6kg zlata, a za dragocjenosti
je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić Hvaranin. Mi smo slagali
robu u bale i vozili na želj. stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba
prerađivati u vojnička odijela.) Naš zadatak je bio također čuvati
zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete
bio je Pelješćanin Ivo Franković.

Mi smo bili punih osam dana u Kočevju. Stizalo je dnevno po 10 i više
vlakova, sa plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a
gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugi
krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su
silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od
15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac
spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od
onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego li Slovenaca,
ali je bilo i nešto srpskih četnika. Ne znam, koje su ćete tu bile ubijane.
- Svih ubijenih, veli se na dvije jame - bilo je 30-40000 u 8 dana. Kada su
ubojice polazile na Bled na odmor nakon osam dana, bila je upravo nedjelja,
onda je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih sa ženama.

Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30-40000 neprijatelja u 8 dana. -
Prema odijelima, koja smo spremali iz Kočevja, bilo je preko 30000
ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe, a dnevno smo
slali 2 ili 3 vagona robe. Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15,
ali sam ja vidio za vrijeme svoje službe tek jedan dio tih nesretnih
zarobljenika te je sigurno tih žena bilo dosta više nego li 15. Njih nisu
skidali kod naše kasarne nego su ih do gubilišta vodili obučene; njih su
silovali kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin
Kačić Božo, po činu Titov zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i
neprestano su plakale, a bile sa rastavljene od svojih muževa, koji su bili
hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni.

S njima nije bilo ni jedno dijete. Žene su bile obično obučene u građanska
odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, i to valjda radi lakšeg
putovanja. - Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice
imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od
14-16 godina, koji su nosili uniformu, mislim, ustaške mladeži. Njih su
potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca.
Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i
plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan
vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada.
Nadalje nisu dobivali hrane i vode na putu nikako, a ne znam, ni kako su ih
hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili
zanesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege
posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno
natovarili na leda zdravijih i jačih drugova zarobljenika. Ne znam, da je
kod toga bio netko ubijen. Od stanice do kasarne išli su pješice i još
obučeni. Oni su bili svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno
protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete.

Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku. Neki su govorili, da
su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali
nitko nije dobio milosti. Ispitivanja, razabiranja medu zarobljenicima ili
suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su
ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je
čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena
su tu i 2-3 ustaška pukovnika, ali se ne sjećam kako se zovu.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli,
da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život i neki su se i
spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. - Ja sam spasio
nekoliko ljudi uz tešku pogibao života i to u ova dva slučaja:

Prvo: pred kasarnom u Kočevju opazio sam neko meni poznato lice. Nisam znao
u prvi čas, tko je nego sam ga zapitao: Odakle si ti? - On se sav tresao i
nije mi odmah odgovorio. Pitam ga ponovno i dajem mu kuražu, a on nato
reče: Ja sam Dalmatinac, iz otoka Korčule, iz Vele Luke. - Pitam ga dalje,
da li me on pozna, jer ja sam ga poznao: bio je to M. S. s nadimkom B.
Veli, da me ne pozna. Ja mu se predstavim i velim: Ja sam I. G., a bio sam
u križarskoj famfari u Veloj Luci. Onda me prepoznao i poljubio,
zaklinjujući me, da ga spasim. - Ja sam nato otišao kap. Bokežu i
garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu
odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrv. vojsku /imao je
tada 15 godina/. Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao
Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave. - M.S. je stalno išao
sa mnom u mojoj četi te 15. dan stiže povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je
tada četa bila premještena, tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi 2
godine na odsluženju vojnog roka.
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I.
G. iz Slav. Broda, koji stoji u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpi
žeđu. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi
je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, to su me pustili
do vagona i ja sam otvorio vagon i dao im piti. Kada se stražar odmakao
dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao i oni
su pobjegli preko želj. pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već
polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak
zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio i
rekao M. S., da mi dade njegovu adresu. - Ja sam kasnije dobio desetak
petnaest paketa iz Slav. Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama itd.,
a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete,
jer mu je M. S. poslao u Slav. Brod moju kućnu adresu te su paketi stizali
najprije na oca, a kasnije na mene, kada sam poslije četiri godine došao
kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj Vesi
u Zagrebu).

Nakon 8 dana prestalo je ubijanje ove ubilačke čete, dok ja ne znam da nisu
neki drugi ranije i kasnije ubijali antikomuniste. Čuo sam, da su neki
ljudi u civilu došli, koji su imali za zadaću, da miniraju pećine i
prekriju masovne grobove, a nakon toga i zelene grane položili preko toga
strašnog mjesta. - U subotu, zadnji dan ubijanja, došla je neka komisija
viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među
kojim puk. Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a
uz njih je bilo 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili
su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokež.
Oni su gledali, kako mi rad vršimo oko pakiranja odijela te su posebnu
brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sobom.

Predao im ga je Bokež, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanja.
tiokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je
predao zlato u ruke pravim ovlaštenim ljudima. - Nakon toga otišli su u
šumu, kod jama - masovnih grobova. Doznao sam pri dolasku komisije, da im
je zadaća razviditi, kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su
dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi ubijanja ljudi u masi. Komisija nije
natrag dolazila u Kočevje. Prije odlaska komisije čula se je eksplozija iz
šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju
jame s tisućama mrtvih tjelesa.

Ubilačka četa otišla je u nedjelju u jutro vlakom na Bled preko Ljubljane
(oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kada su se ubojice povratili svojim
četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni tako, da su
dobili odmor na Bledu u nekom hotelu kroz 10 ili 12 dana, da su bili vrlo
dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce
na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava od neke
diletantske grupe, poslane im iz štaba divizije. Svi ti su bili visoko
odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i
zlatne satove, fotografske aparate i slično. Među tim najviše odlikovanim
ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade,
omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja hvatali su
živčani napadaji (tzv. partizanska bolest) mnoge od tih ubojica. U svakom
slučaju smatrani su oni najpovjerljivijim medu najpovjerljivijim
partizanima-komunistima.

Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju te vlakom bila
prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u
Tetovo, Makedonija, gdje smo stigli 7.VII.1945.

Da je gore navedeno točno i istinito meni je sve pred svjedocima pročitano
- svjedočim spojim vlastoručnim potpisom te sam pripravan dati svoje
svjedočanstvu pred svakom ovlaštenom komisijom, a istinitost garantiram i
svojim životom."

Rim, dne 14. kolovoza 1953.
Ivan Gugić, bivši potporučnik škole rezervnih oficira, a u vrijeme ubijanja
običan Titov vojnik XI partizanske dalmatinske brigade VIII. Korpusa NOV.

--
Prijatno