On Sun, 27 May 2012 14:50:17 +0200, Edo wrote:
> Hvala za svaki odgovor
Sve su ti već napisali. :) Ali evo i ja ću ponešto - moj kut gledanja.
Previše je tu parametara, a najviše ovisi o tome što u životu najviše
cijeniš.
Ja sam živio 26 godina u stanu, zadnjih 6 živim u svojoj kući. Kad legnem u
dnevnu sobu i pogledam u strop te se sjetim koliko je posla trebalo da se
to sve napravi, dođe mi malo loše. ;)
Ono, obična dnevna soba. Ako zanemarimo zidanje i žbukanje, tu je odabir i
ugradnja stolarije, glazura na podu, parketi, grijanje, razvod struje,
gletanje, spušteni strop, šarafljenje rasvjete (imam samo u dnevnoj sobi 14
rasvjetnih tijela), štokovi, vrata, šankići, odabir namještaja, odabir
boja, krečenje, venecijaneri ili zavjese, jebote, osam milijuna stvari koje
moraš napraviti za običnu dnevnu sobu.
Kuća je s katom i potkrovljem. Znači: stubište (jedno zidano, drugo
željezno), ograde, rasvjeta po stubištu. Izolacija i krovni prozori u
potkrovlju.
Odabir pokrova?
Kakvu ću garažu?
Klime.
Odabir i ugradnja kuhinje, rasvjeta, hodnici, keramika, dvije kupaonice,
namještaj za te dvije kupaonice. Dok su drugi izlazili u grad, ja sam
izlazio u Feroterm, Baumax, Pevec, Izolirku. Već smo se pozdravljali na
ulici.
Naravno, sve to treba i platiti. Svaki majstor posebno natezanje, svaka
trgovina novi problemi. I uvijek moraš još nešto čekati.
Opločnike sam kupovao na milijun rata (jer mi je trebalo preko 100 kvadrata
i jako sam ih želio, a bili su skupi jer sam htio Semmelrock a ne one
obične, jednolične, a tad mi je već ponestalo love). A ovi u Izolirki, kad
im daš čekove, treba im sat vremena da ispune tih par komada... Sad me baš
briga - platio sam ih odavno, a imam ih i mogu s njima što hoću. Kao lego
kockice - ne sviđa mi se više ovako, napravit ću onako.
Rubnjaci. Vozači kamiona. Dovoz pijeska, šljunka, sipine, cementa.
Armaturne mreže, drvena građa.
I non stop neki drlog.
Ograde. 60 metara zidano-kovane za ograditi dvorište, 18 metara kovane za
prednju frontu. A ja kao ja, ne želim ništa "privremeno", želim da kad
radim da bude kak spada.
Čovjek bi pomislio - koji mi je k ovo trebalo. Kod mene je trajalo 6
mjeseci dok se nisam uselio, i još par godina dok nisam sve doveo u red.
Evo fasadu na garažu sam stavio tek prije 2 tjedna i time su svečano
završeni svi vanjski radovi. Da se razumijemo - da sam imao dovoljno love i
odmah znao ono što sad znam - sve bi bilo gotovo za 8 mjeseci. Ali ja nisam
znao, učio sam. Ne kažu ljudi bez razloga da je tek treća kuća kako spada.
No, znaš što?
Evo gledam kroz prozor svoje radne sobe. Vidim trešnju, veliki orah,
jabuku, travnjak. Točno ispod prozora je natkrivena terasa sa roštiljem.
Lijevo od terase fini popločeni prostor na koji za par tjedana ide bazen.
Do 13h je cijeli na suncu, tada polako ide u hlad, poslije 16:30 je cijeli
u hladu. Veliki madrac, zaspem ko truba, probudim se kad lupim u kraj
bazena. Kad mi je vruće, prevalim se u vodu pa opet na madrac. Onda dođu
klinci, pa ronjenje, loptanje, plivanje, špricanje...
Malo dalje garaža s autom. Ja u autu nemam ono za struganje leda već pet
godina jer mi - ne treba. Nemam ni ono za štitit ga od sunca. I perem ga
svaka dva mjeseca jer je - čist. A kad po ljeti uđem u njega - hladan je.
Posebno su mi zgodan fičr dvije trake za dovest auto do garaže. Htio sam od
njih napravit barkod ali sam se malo zeznuo - kombinirao sam žute i sive
opločnike pa je ispalo kao trkaća staza. Jedna lijevo, druga desno, žuti
početak i kraj. Pa se trkam s klincima. Većinom izgubim, jbg.
Da, trebam kositi. Ali tad uživam ko prasac. Gledam jesu li trešnje crvene,
koliko ću imati jabuka. Nekad nešto obrežem. Uključim zalijevanje (da, za
to je trebalo napraviti bunar, kupiti hidropak, postaviti cijevi,
prskalice...) - trči dvogodišnji sin i viče da hoće probat vodu. Pa se malo
prska i smije. Nakon toga uzme bicikl i vozi po dvorištu. Veliko je, ima
mjesta, popločeno je, ne voze tu auti. Pa šuta loptu. Pa bere cvijeće. I
hoda bos po travnjaku ako želi, bez bojazni da će se porezati ili ubosti na
nešto što nije pčela, npr. staklo ili igla.
Nekidan smo vidjeli i ježa. Kćer ga je pokrila krpom dok je spavao -
kasnije je pronašla samo krpu. Imamo neke sove na orahu, a prošlo ljeto smo
imali djetlića. A taj orah je tako star i velik da mi baca hlad preko pola
travnjaka, tako da po ljeti uvijek mogu na izlet par koraka od kuće, kad
god poželim. Zapravo mi je jedan od najdražih trenutaka pri gradnji bio kad
je geodet mjerio česticu, ja govorio "samo da je iza oraha, samo da je iza
oraha"... i bilo je, orah je moj.
Ponekad imamo tulum u 11 navečer, nekad u ponoć. Nikome ne smeta.
Kad susjedi imaju tulum, ne smeta nama.
Kad mi djetetu rastu zubi, nemam živčanu babu s kata ispod koja mi lupa jer
dijete plače po noći.
Nemam spavaću ili dnevnu sobu punu ormara. Zašto? Imam posebnu prostoriju
za garderobu koja samo tome služi.
Djeca imaju jednu sobu samo za igranje. Veliki crveni tepih s cestama,
gomilu igračaka. I ne mogu se nigdje ozlijediti, jer imaju svoj prostor
koji je njima prilagođen.
Imam PUNO prostora.
Trebam veću radnu sobu? Preselim se u drugu. Želim još jedno dijete? Još
malo preraspodijelim sobe. Želim praviti maketu vlaka 5x5? Odem u
potkrovlje.
Nekad izađem u 7 ujutro u svoje dvorište, nasred travnjaka, raširim ruke i
duuuboko udahnem. Mogu i u gaćama ako želim - moje je.
I sve to za cijenu 80-ak kvadrata stana u ZG.
Istina, u stanu imaš puno manje posla. Ali u stanu imaš i puno manje
komfora. Nažalost, mnogo ljudi taj "višak" vremena koji im ostane potroše
pred TV-om. A mi ni ne znamo kako izgleda TV program.
Da je kuća zajebancija - jest. Da uvijek nešto treba - istina je. Da moraš
puno toga naučiti - i to stoji. Isplati li se? Meni svakako. Problem je što
su mnogi ljudi poslom toliko iscrpljeni da u kući uopće ne mogu uživati i
onda im predstavlja teret. No to nije problem kuće, nego posla. I današnjeg
načina života.
Štajaznam. Ja bih uvijek kuću, dok god si to mogu priuštiti.