Nas report s Mljeta
Waldo Airborne
Rijec "prekrasno" zvuci isprazno onome tko nije bio tamo.
Treba otici i to dozivjeti.
Stvarno zanimljiv otok, posebno taj zapadni dio (NP) - najvise se
odlikuje bujnom vegetacijom, kao (vjerojatno) niti jedan otok srednjeg i
juznog Jadrana. Sredisnji i jugoistocni dio su ajmo reci "standardni" -
makija i ponesto borove sume. Ono sto je osebujno na cijelom otoku su
duboke udoline i strma brda, a vise udolina nalazimo i blatista odn.
bare s bocatom vodom. Naravno, nastanjena pticama. Podrucje koje je
proglasenom NP-om, mjestimicno je prava prasuma. I tu su naravno
prirodna jezera - vrlo zatvorena uvala zapravo... toliko zatvorena da je
voda u njoj manje slana i 3 stupnja toplija od vanjskog mora.
(vise faktografije na http://www.np-mljet.hr )
Brda i sume na podrucju parka prosarani su markiranim i nemarkiranim
planinarskim stazama. Postoji vrlo solidna karta u mjerilu 1:14.000,
zadnje izdanje koje sam vidio je 1997. Nekoliko je vidikovaca, spilja,
garmi (urusene spilje na obali), i jedno krasno - smetliste - glavno
smetliste otoka, nalazi se na podrucju nacionalnog parka. (!!!)
Na jednom od najljepsih vrhova pak - Montokucu - postavljena je
motriteljska kucica za protupozarce. Fino. Znate li sto je oko nje?
Plasticne boce, konzerve pastete i srdele, dijelovi neke bijele tehnike
(fotkano, nije jos razvijeno), da ne nabrajam dalje... jedna plasticna
boca jos visi NA grmu. TO vam je dakle ekipa koja cuva NACIONALNI park
od pozara. Tuzno. Slicno je kod jos jednog drugog vrha - Planjka - tamo
su dva napustena objekta vojske - krasna kamena kuca koja propada od 60-
ih godina, jer ju nitko ne odrzava, a idealna bi bila kao planinarski
dom ili barem skloniste. Fantasticni vidici i terasa... ali nista -
propalo, devastirano dodatno od NASE vojske tokom rata, i vjerojatno od
lokalne mularije. Ali ulaznice se naplacuju, novac iz proracuna ide...
volio bih vidjeti to knjigovodstvo.
Ono sto ce HRB zanimati, je da staze i stazice ipak uglavnom nisu za
MTB, osim "Svicarske" - koja je fantasticna, i mozda jos Dmitrovog puta
na kojeg se nastavlja "Put po vrsima", sto nismo sve stigli istraziti
biciklima. Nije zanemariva niti cinjenica da se radi o Nacionalnom
parku, pa iako na plocama nema zabrane za MTB voznju po stazama, mislim
da je pitanje trenutka kada ce zabrana nastupiti. Nadam se ne i za
Svicarsku stazu, jer je ona jedan bisercic - kratak ali sladak.
Ostatak otoka krije jos putica. Neke smo probali i ustanovili da su ili
zarasli, ili vode samo u polje, ili su vozljivi jednim dijelom, da bi
zatim postali obicna strma kozja staza. Za probati je jos ostao jedan
putic koji se s glavne ceste spusta u selo Blato, i oznacen je
markacijom za Babino Polje. Takodjer bi trebalo vidjeti put kroz samo
polje podno sela Babinog Polja, koji bi trebao izaci na cestu par km
prije Sobre. To su medjutim sve fragmenti offroada, bez mogucnosti da se
napravi solidni djir.
Jugoistocni dio otoka je nesto grublji i nesto rjedje naseljen.
Nekolicina sela po uvalama imaju puteve koji su sada asfaltirani, pa
(meni) nisu pretjerano zanimljivi, ali svakako mogu predstavljati znatan
izazov zbog izrazitih uspona i strmina. Ovako izvan turisticke sezone
kada je promet rjedji, svakako nije lose mjesto za voznju.
Toliko o Mljetu kao takvom, na kraju jos izvadak iz "dnevnika" nasih 6
dana - jedinog dana kojeg smo odradili jacu turu na biciklima - cak je i
MiG dobila inspiraciju, pa imate "stilske vjezbe". :)
###
Domacin Nikola, uputio nas je na fantasticni "Svicarski put" koji se
dade odvoziti biciklom. Jedan od rijetkih ljudi-domacina koji znaju
procijeniti kakve stazice trazimo - "Svicarski put" je relativno kratak
ali kao da je gradjen za brdske bicikle. Prema karti on ide kruzno i
zavrsava u Polacama medjutim, cini se da je krak koji vodi u Polace
zarastao. Nas plan za danas je bio doci do sela Blato i Kozarice, sto je
moguce vecim dijelom kroz polja i sume. Nije nam medjutim uspjelo, jer
je vecina puteva ili zarasla pa vise ne postoji, ili su jednostavno
nevozljivi - preostaje nam cesta.
Spustivsi se u Blato, odlazim "bacit oko" na stazicu koja se vidi s
glavne ceste, i vidim da se radi o uskoj pjesackoj stazi, markiranoj za
"Babino Polje".
Dijete koje je naislo, pitam je li staza cijelim putem takva?
- prvo me zbunjeno pita da sto ce mi - da imam cestu za tamo.
- Da - ma mi smo se sad spustili tom cestom i idemo za Kozarice, nego ta
staza - je li cijelim putem takva - uska?
- Ali Kozarice su vam u ONOM smjeru (jebga, bas sam bio suprotno
okrenut).
- Da dijete, znam... TA STAZA - je li CIJELA ovakva?
(... razmisljanje... )
- Je ... to vam je skroz tako.
E fala, dite. A jel znas, ima li neko vina i rakije za prodat?
(sad stize glas s 30m udaljene terase)
- Ima o'dje u ovoj kuci kod susjeda - recite ako hocete, ja cu ih
pozvati pa cete probati.
- Neka hvala, vidjet cemo kad se vratimo.
Nastavljamo dalje put Kozarice, kratak pogled u spilju tik kraj ceste, i
promatranje patkica kako se pracakaju u bari zvanoj "Blatina". Spust u
Kozaricu nakon 1.5 km - razocarenje. Jedini "stanovnici" su gradjevinski
sljakeri koji vrijedno nesto betoniraju, rade, pile, bruse... neka
bagercina sto razbija stijene i valjda probija neki put... nigdje
otvorene birtije niti ducancica. Ostadosmo bez okrepe na cilju puta.
Kratak predah i nema nam druge nego natrag prema Polaci. 15 km do pive i
kave. Dijelovi su bili traumaticni - preko 50% je uspona - ali proslo
je. Mirta iznenadjujuce lako izgurava cijeli put. Nema gundjanja, nema
mrgodjenja. Cudno.
U Polacama slijedi nagrada - gostoljubivi domacin koji razumije
iscrpljenu biciklisticku dusu, donosi kriglu hladne pive i duplu kavu.
Mirno more, duboka uvala - sve je ponovo na svom mjestu. Jedino neki
opaljeni ribar glasno pusta Vinka Cocu na barci, i uveseljava cijelu
uvalu.
Nakon dopinga kofeinom, ostatak puta do Jezera i Solina vise nije
nikakav problem. Jedino GPS posustaje gaseci se pri prelasku svake malo
vece rupe.
44.5 km, 1050 m svladane visinske razlike.
Sve skupa smo zacinili dobrom ribljom vecerom kod gazde Nike.
###
A sad ja! (Mirta)
Dan je poceo lijepo, volja za biciklarenjem je na visini. Danas vozim i
nista me nece sprijeciti u tome, pa kud puklo da puklo, odvozit cu sve
planirano pa makar krepala. Ali nadam se da nece biti tako. Pa ne cini
mi se da bi to trebalo biti tako strasno. Malo se brinem oko tog
Svicarskog puta na pocetku, ali ako ne bu islo, izgurat cu. Nikud mi se
ne zuri. Tibor je vec na pocetku poceo predlagati neka skracenja ako ne
budem mogla, ali ja necu ni da cujem. Sto on misli ...
I tako krenusmo. Svicarski put je dobro poceo, nije tako strasno, jest
da je naporan, uzbrdo, ali da se voziti. Problemi su poceli kad je po
stazi pocelo krupnije kamenje. Ulovio me hipo i ceka se Tibor sa
energetskom plocicom. Nakon energetske plocice, sve opet ide bez greske.
Uzivam u pogledu na Soline sa ovih visina. Pentranje je zacudjujuce
kratko trajalo (ocekivala sam puno vise), a onda pocinje spust. Oplaaaaa
... I eto nas na cesti.
Krecemo dalje, iako je uzbrdo nije mi problem, bas sam nabrijana, a i
cesta mi odgovara, ne stvara mi toliko tehnickih problema. No vidjevsi
neki putic vrag nam neda mira, a ni meni, bas sam raspolozena, da ga
probamo ... No nazalost vodio je samo "u poje". I istim putem nazad.
Dalje sve cesta. Meni OK, al na Tiborovo razocaranje. Ubrzo sam
pomandjala sendvic, sa zacudjujuce malo inzulina ... bicikl radi svoje,
trosi secer ko lud! A sa te dvije jedinice pokrila sam i sve ostale
klope ... a bilo je toga jos ... Malo po malo dolazimo do cilja, mjesto
ko mjesto, pustara, nis ne radi osim sljakera. Meni svejedno, al' Tibic
cendra. Te "Ja bi pivooo ...", te "Ja bi kavuuu" ... Nis. Vracamo se
nazad. Brdo, al' neka ... Malo po malo ide. Jede se i drugi sendvic. Bez
inzulina. Bicikl je sve potrosio. Tako bi vajalo svaki dan. Bila bi
gotovo zdrav covik.
I tako, taljig, taljig, evo nas u Polacama, na Tiborovo svekoliko
zadovoljstvo, dobio je kafu i pivo. Meni nesto sa zelucem ne valja pa
rezem sa rakijom. Okrepa je bila vrlo uspjesna. Sad jos samo malo i doma
smo. Dan je bio vrlo uspjesan, a biciklarenje fino i ugodno.
Izvozeno 44,5 km, nije previse, ali za moj sadasnji nivo sasvim
zadovoljavajuce.
A sad mandja .... ribaaaaa ....
M & W
Beppo@Home
"Waldo Airborne" <moja_nova_ad...@migimage.com> wrote in message
news:MPG.191a2dc0...@news.iskon.hr...
>
/cut/
Da, znam tocno o cemu govoris: radio sam tamo par godina krajem sezona
(zivio,uzivao&radio od 9. do sredine 11. za male /tada studentske/ novce i
velike radosti) i znam da je ekipa vatrogasaca u pravilu "na gostovanju" iz
kontinentalnih dijelova Lijepe Nase i da zive o trosku mjestana i drzave and
really don't give a s*it about anything. U dva navrata kada se bila ozbiljno
nadvila vatrena prijetnja, nalazili su se na drugom kraju otoka u nekoj konobi i
do njih se jednosavno nije moglo doci.
Naravno, nitko nije odgovarao (radi se, naime, u pravilu o "dobrovoljcima",
barem je tada tako bilo).
To je sto se "vatrogasaca" tice.
Cinjenica da su mjestani jedne godine (97, ako me pamet sluzi) ondasnjem
nacelniku NP zapalili krov kuce jer je odlucio "izmjestiti" deponij smeca cca 50
m iznad jedinog izvora pitke vode na sjeverozapadnom kraju otoka i da to NIJE
pomoglo (covjek doslovce nije shvatio vezu izmedju svojih postupaka i nemoci
mjestana da ga u tome na bilo kakav drugi nacin sprijece u svemu na sto se
odlucuje) nije ni na koji nacin uzdrmala implantate tadasnje demokratski
odobrene vlasti.
Ispricana slika lijepo govori o istom stanju i danas.
Glavna zabava za lokalne mjestane mladje dobi su nocne voznje automobilima
ugasenih svjetala na neosvjeljenoj cesti (npr. relacija Sobra-Polace) uz
obavezni pokusaj obaranja zvanicnog rekorda ceste.
Go figure!
Inace, za neupucene, postoji svega mali komadic "donekle kultiviranog" dijela
otoka, koji je, na zalost, prepusten propadanju: ono sto nije u vlasnistvu
Atlasa (dakle hotel i ono malo mora oko njega), niti mjestana (iako im nije
vazno), te NP Mljet (kojem, kao sto ste se uvjerili, malo sto zbilja JEST vazno)
propada. Ostatak otoka (uglavnom rijetko naseljen ili pust) ionako propada.
Dakako, ceste i stazice (znam za Svicarski put) takodjer propadaju.
Zanimljivo je da se za "to" izdvajaju sredstva iz proracuna, preko poreza radnih
ljudi (i turistickih organizacija koje to podrucje eksploatiraju i na temelju
kojega ostvaruju dobit), te da je, bar prema vasim opisima, sve kako je bilo
prije 6 godina (i vjerojatno jos i gore).
Cveba1: sedamdesetih godina netko je negdje odlucio da ce se krenuti u
turisticku eksploataciju otoka Hvara. Kako ne bi konkurirao "otoku s najvecim
brojem suncanih sati", s Mljeta su uklonjene stanice za meteoroloska mjerenja.
Zgodno, a i govori dosta o najzelenijem medju jadranskim otocima, jel da?
Cveba2: najbolja riba jede se kod Nike u Njivicama (ako nije prebukiran gostima)
i preko puta: podno i potkraj Babinih kuca (pojma nemam kako se zove, doveslao
sam jednom do kuce i pitao imaju li sto jesti i odonda cesto tamo jeo). Za
preporuciti je lesani ugor, ali treba imati srece...
;)
LP&respekt,
Josip
P.S.
OT: di ste bili/spavali?
_____________
}<////(*>
Waldo Airborne
says...
>
> Inace, za neupucene, postoji svega mali komadic "donekle kultiviranog" dijela
> otoka, koji je, na zalost, prepusten propadanju: ono sto nije u vlasnistvu
> Atlasa (dakle hotel i ono malo mora oko njega), niti mjestana (iako im nije
> vazno), te NP Mljet (kojem, kao sto ste se uvjerili, malo sto zbilja JEST vazno)
> propada. Ostatak otoka (uglavnom rijetko naseljen ili pust) ionako propada.
> Dakako, ceste i stazice (znam za Svicarski put) takodjer propadaju.
Cesta od Pristanista do Solina je "sama-jama". ME-DJUTIM, nije to ni
lose (mozda sam radikalan) jer je tako manje jurnjave u tisini sume oko
jezera. Boli mene K* za lokalne amortizere - nek postuju prirodu u kojoj
zive. Tocno znam kako bi se lokalci vozili oko jezera da je cesta bolja
- i sad oni voze 3x vecom brzinom od gostiju -> 50-60 km/h na cestici
sirine jednog auta. Rupe ih usporavaju.
Meni je bilo ful neugodno vozit se tamo jer je u principu zabranjeno - u
ful sezoni. Do kraja 5 mjeseca se tolerira, a poslije... a i poslije se
vjerojatno tolerira jer su ovima u Solinama dozvolili izgradnju
apartmana. Ograniceno, ali ipak. Bit ce tamo kojih 30-ak automobila u
punoj sezoni. Ovi iz Solina su zicali odobrenja da izgrade te apartmane,
i kao dali su im, ali samo njima lokalnima, i nece vise.
No, da se vratimo propadanju. Svicarski put mi je izgledao bas
ociscen... ko da tamo neko redovito prolazi i cisti korov. Ne znam...
mozda krivi dojam. Mozda im je bitan radi prilaza Montokucu, a na
Montokucu je ... heh... promatracnica... da... it figures. :)
Okolo po otoku se sad puno novih cesta probija. Koliko se sjecam, radi
se na povezivanju Okuklja i Prozurske luke, zatim kod Sobre, i od
Kozarice prema Tatinici. Barem tako nesto izgleda - svuda nesto frisko
razrovano, porusena stabla, bageri...
A meteoroloska stanica postoji na jezeru, al ne znam da'l to netko
motri.
Glede cvebe2: mi smo bili i jeli ribu kod Nike u Solinama.
A Niko (Srsen, naravno) ima 'cer u Njivicama.
Sad, jel ima tu neka veza, ne znam. :)
A preko puta u Babinim kucama (tu babu sam htio upoznat - glavna koja
drma otokom - ima Selo, Kuce i Polje - covjece! Baba-Tajkun! Nismo ju
nasli medjutim) - dakle u Babinim kucama je gazda Jezda. ;) Restoran...
"Mali Raj" (a kako bi se zvao drukcije) vl. Jezdimir Svicevic. Legenda.
Dao nam barku da se prodjiramo po jezeru. :)))) Do otocica smo
odveslali, a poslije Mirta nije izdrzala pa je kresnula Tomosa da
obavimo malo veci djir. Sta's... Primorka moja. Dosli nazad, "priznali"
trosak benzina, a on ce samo "MA NEKA STE. MA Mogli ste vi i DO tamo na
motor! Meni je najvaznije da ste se vi dobro zabav'li! Sta c'te popit?"
Le-gen-da.
geoW
Beppo@Home
> Cesta od Pristanista do Solina je "sama-jama". ME-DJUTIM, nije to ni
> lose (mozda sam radikalan) jer je tako manje jurnjave u tisini sume oko
> jezera. Boli mene K* za lokalne amortizere - nek postuju prirodu u kojoj
> zive. Tocno znam kako bi se lokalci vozili oko jezera da je cesta bolja
> - i sad oni voze 3x vecom brzinom od gostiju -> 50-60 km/h na cestici
> sirine jednog auta. Rupe ih usporavaju.
Potpisujem, ako se kad nadjemo, imam hrpu stvari koje sam dozivio na tim
"nezaboravnim" cestama na biciklu nocu tada. Dogodovstine s autom i mjestanima
sasvim su posebna kategorija strave.
> Meni je bilo ful neugodno vozit se tamo jer je u principu zabranjeno - u
> ful sezoni. Do kraja 5 mjeseca se tolerira, a poslije... a i poslije se
> vjerojatno tolerira jer su ovima u Solinama dozvolili izgradnju
> apartmana. Ograniceno, ali ipak.
Nemoj me zezat! Pa to je bilo strogo zabranjeno jer se radi o podrucju u sklopu
(ili na rubu?) NP Mljet i tamo je u pravilu zabranjena bilo kakva gradnja. Otkud
sad to?
Bit ce tamo kojih 30-ak automobila u
> punoj sezoni. Ovi iz Solina su zicali odobrenja da izgrade te apartmane,
> i kao dali su im, ali samo njima lokalnima, i nece vise.
I pray not!
> No, da se vratimo propadanju. Svicarski put mi je izgledao bas
> ociscen... ko da tamo neko redovito prolazi i cisti korov. Ne znam...
> mozda krivi dojam. Mozda im je bitan radi prilaza Montokucu, a na
> Montokucu je ... heh... promatracnica... da... it figures. :)
Sam kazes. Ono sto zalosti je da se radi o "propadanju po inerciji" i
"zagadjivanju iz ljenosti", nicem drugome.
>
> Okolo po otoku se sad puno novih cesta probija. Koliko se sjecam, radi
> se na povezivanju Okuklja i Prozurske luke, zatim kod Sobre, i od
> Kozarice prema Tatinici. Barem tako nesto izgleda - svuda nesto frisko
> razrovano, porusena stabla, bageri...
S*it -- bolje bi bilo da se to ne radi, jer bi bar dio svega ostao sacuvan, ali
razumijem da se "mora".
>
> A meteoroloska stanica postoji na jezeru, al ne znam da'l to netko
> motri.
Mda, moja je primjedba isla u smjeru ilustriranja situacije u kojoj, bar po
meni, otok s najljepsim prirodnim bogatstvom biva sustavno tretiran kao
nedonosce, jer se treba afirmirati "turizam" (ili stvarno turizam? -- kod nas je
tesko razaznavati prave i pravne kategorije) na drugim dijelovima.
Osim toga, vjerojatno je u nekom periodu umjesto Brijuna aspiracija politickog
vrha bila usmjerena prema Mljetu (najprije u vrijeme kada se sv. Marija svidjala
jednom drugom Josipu, a potom, dvadesetak godina kasnije, i nekima zna se
kojima). Keeping it low profile (na razno razne samozatajne nacine) pogoduje
svojatanju na brzu ruku, kao sto znamo: ako se nesto ignorira, onda (vec i po
zakonu entropije) tome vrijednost neminovno pada. Primjera za to imas koliko
hoces.
> Glede cvebe2: mi smo bili i jeli ribu kod Nike u Solinama.
> A Niko (Srsen, naravno) ima 'cer u Njivicama.
> Sad, jel ima tu neka veza, ne znam. :)
A, znam: odlicno!
>
> A preko puta u Babinim kucama (tu babu sam htio upoznat - glavna koja
> drma otokom - ima Selo, Kuce i Polje - covjece! Baba-Tajkun! Nismo ju
> nasli medjutim)
Da, fakat: baba je vlasnica kultivirane polovice otoka. I ja sam se u dokonim
satima zabavljao slicnom mislju.
- dakle u Babinim kucama je gazda Jezda. ;) Restoran...
> "Mali Raj" (a kako bi se zvao drukcije) vl. Jezdimir Svicevic. Legenda.
> Dao nam barku da se prodjiramo po jezeru. :)))) Do otocica smo
> odveslali, a poslije Mirta nije izdrzala pa je kresnula Tomosa da
> obavimo malo veci djir. Sta's... Primorka moja. Dosli nazad, "priznali"
> trosak benzina, a on ce samo "MA NEKA STE. MA Mogli ste vi i DO tamo na
> motor! Meni je najvaznije da ste se vi dobro zabav'li! Sta c'te popit?"
> Le-gen-da.
>
Je: mene je na kraju u kanuu doslepao do mosta (vjerojatno upravo tom barkom)
jer sam se bio previse obzderao i oblio da bih bio u stanju nocu na jezeru
pogoditi pravi smjer (nije bilo mjeseca, itd.)
Znas i sam: dodjes na kasni rucak, onda popijes jednu, drugu, pridruzi ti se i
gazda, pa se rucak produzi u veceru, a onda, eh....?!?
A benevolentnost glede (umalo) svega sto poduzmes na svoju ruku umalo je scary
kod vecine mjestana: toliko su svikli na mir i suglasje sa svijetom oko sebe, da
sve cine po nacelu slaganja s inicijativom, kakva god da se iskazuje. Mozda im
je zbog toga, uz vlast po diktatu (jer nema drugih koji uistinu vladaju do onih
koji eksploatiraju prirodne ljepote otoka, bili to NP, Posejdon i Atlas (sa
svojim gitama dvaput dnevno punima furesta), ili nacelnik opcine, kojega iz
Dubrovnika bas briga) tako kako jest.
Treba tamo biti malo duze da se pohvata pravi "film", ali meni je to jako
Mediterraneo, znas vec.
U najboljoj od mogucih interpretacija, naravno.
Do drugi puta,
Josip
P.S:
Sto je sada s otocicem? Tko je vlasnik "hotela" i kakav je sadrzaj trenutno?
_____________
}<////(*>
Waldo Airborne
says...
> Sto je sada s otocicem? Tko je vlasnik "hotela" i kakav je
> sadrzaj trenutno?
Mogu rec jedino sto sam vidio sad, a sad jos nije "sezona".
Da tamo postoji ili je nekad postojao hotel znam jedino iz karte.
Ima odvojeni restoran koji radi i gdje smo dosta dobro rucali - prvo
mjesto gdje sam na stol dobio maslinovo ulje koje actually mirise i ima
okus maslinovog ulja. Cijene povisene - s obzirom da se radi o "otoku na
otoku", razumijem i to. Nesto se jos radi oko uredjenja rivice na
sjevernom cosku - nekakvi sljakeri tramakaju neko kamenje i tako...
Sto se dijela gdje bi trebao biti hotel, to izgleda mrtvo sto se tice
hotelskog poslovanja, ali nesto radi utoliko sto prihvaca skolske
ekskurzije kojih je bilo preko nekoliko tih dana - barcice dovoze horde
skolaraca, koji se onda razmile po otocicu i samostanu, vodici nesto
pricaju, vrecice suskaju, mobiteli zvone itd. Onda ih skupe za veliki
stol, dadnu im becki i pomfrit, casu kole i utovar nazad u barku. To mi
se otprilike cini program. :) Da bi tamo odsjeo, taman da se i moze, pod
takvim uvjetima kokodakanja - ni mrtav. Ko je gazda i reziser te price,
nisam istrazivao.
Crkva i samostan su evidentno u derutnom stanju - stoje neke kutije za
dobrovoljne priloge. Oko kule su skele, gore mislim da se ne moze -
valjda se barem na tome radi.
p.s.
Ova razmjena informacija me sjetila na nesto drugo, nevezano za Mljet,
ali vezano za Hvar, selo Sv. Nedjelju i pojam eksploatacije. Informacija
kao takva je pouzdana, oni koji su bili tamo znat ce donekle o cemu
pricam. Nazalost, nemam fotku, ali pokusat cu doc do nje, ili ako je
netko bio u zadnje vrijeme, mozda da isprica svoj dojam.
Dakle svatko tko je bio u Sv. Nediji na Hvaru, zna koliko je to
slikoviti kraj - doslovce KRAJ - jer tamo cesta zavrsava na juznoj
strani otoka. Nema dalje. Dio sela je na povisenom dijelu mora, iznad
uvalice s fantasticnim okomitim stijenama od 20-30 m. Tu je i jedna hrid
prirodno odvojena od obale, ali povezana mosticem, jedno stabalce bora,
i na toj hridi je bila rivica. More tamnoplavo, prozirno, debelo. Biser.
Delfini su se znali vidjat u toj uvalici.
Na tom cosku medjutim, zivi i g. Zlatan Plenkovic, vinar koji proizvodi
jedno od najhvaljenijih hrvatskih crnih vina, i evidentno mu dobro ide.
Jer je on to tamo pretvorio u - MARINU.
U zivotu vise necu popit kap tog njegovog vina, koliko god da je dobro.
Nadam se slikama cim prije, mozda nije tako strasno kao sto zvuci.