Preradović i pjesma Mujezin

[Pure Chaos]

Tražim tko je naisao često puta citirane stihove: "Stalna na tom
svijetu samo mijena jest." kažu mi da je to Preradović i njegova
pjesma Mujezin. S druge strane ljudi navode da su stihovi Gundulićevi.

Na netu ne mogu naći transkript pjesme Mujezin pa vas molim ako me
netko od dobrih dusa na ovoj grupi moze uputiti na zbirku pjesama gdje
se spomenuta nalazi.

Hvala!

< chaos >

[Vjera Lopina]

Pure Chaos wrote:
>
> Traľim tko je naisao često puta citirane stihove: "Stalna na tom
> svijetu samo mijena jest." kaľu mi da je to Preradović i njegova

> pjesma Mujezin. S druge strane ljudi navode da su stihovi Gundulićevi.

Ja ti mogu potvrditi da je taj stih doista iz jedne od Preradovicevih
pjesama, ali nisam sigurna radi li se o pjesmi koju navodis.
Gundulicevi su oni o kolu srece koji isto govore o promjeni, ali ipak na
malo drukciji nacin.

--
Vjera
Vjera....@ffzg.hr

[RadioAktiv]

To su doista stihovi iz Preradoviceve pjesme Mujezin.

Pozdrav!
Vesna

[niko...@gmail.com]

Petar Preradović (1818.-1872.)

MUJEZIN

Sunce žarko sjeda
I skoro će sjest;
Stalna na tom svijetu
Samo mijena jest!

Nad Kahirom gine sunca zadnji trak
I večera prvi već se hvata mrak.
Na zapadu nebo planulo u ruj
I gori ko zlato rastopljeno tuj,
A po zlatu plovi, uz rumen si blist,
Po oblačić koji, ko ružice list.
Gore mokatamske na istoku gle,
Munare i trula na džamijah, sve
Iz pučina kućâ što strši uvis,
A i piramida kamenovjek pis,
Koji tamo kaže uz pustare kraj
Vjekova si prošlih i ponos i vaj:
Sve to onim rujem plamti u taj tren,
A dolje vaskolik grad tone u sjen.
Večernji po gradu zahladio hlad,
Na ulice vabi ljudski buk i rad,
U koji se roji, kao pčelâ let,
Mnogobrojan tuđi i domaći svijet.
To je sveto doba, to je jedan čas,
Gdje se bogu moli vjerni islam vas;
To je sveto doba gdje ga mujezin
S munare pozivlje na taj sveti čin.
Sad i Hadži Kerim svoj upravlja hod
Mehmet-Alijevoj džamiji nad svod.
Zgrade nadvisio te džamije stan,
Bijeli se i sjaji kao bijeli dan,
Izmeđ trista drugih odličan joj vid,
Jer joj je vaskolik od ubjela zid.
Mehmet-Alijeva podiže ju vlast
Do neba od zemlje - nebu, zemlji čast.
Hadži Kerim na nju uputi se gor',
Pod bremenom ljetâ korak mu je spor.
Mučno ga je gledat, gdjeno kao spuž
Polako se miče skalinam uzduž,
Ter kad dođe gore, na kraj stupnjem svim,
Odlane i onom tko ga gleda tim.
Umori se starac došavši na vrh
I shodu na perdo nasloni si trh,
Trh života koji dotešča mu već
I pod kojim skoro klonut će, bi reć,
Al koliko tijelom slab je bio on,
Tijelu popustiti duh mu nije sklon,
Do zadnjega časa svoj vršiti čin
Želi i nastoji stari mujezin;
Želi i nastoji, jer mu vjere stvar
Srcu se prirasla, ter duši mu žar
A tijelu opornost daje još i sad,
Starosti ga buduć pritisnuo jad.
Gori starac vatrom za zakon si svet
A sa iste vatre sav bi satro svijet
Koj' pred njeg'vim Bogom ne pada u prah:
Ljubit svoju vjeru, a u isti mah
Mrzit inovjerce, to života dilj
Bijaše mu prvi i najpreči cilj.
Odmara se starac. Ko ovca je bijel,
Pod sarukom bijelim blijed mu obraz cijel.
Upale mu oči do očnicâ dna,
Kano dvije iskre u ponora dva,
Duga brada bijela siže mu na pâs,
Žica srebra čini svaki joj se vlas.
Čelenkom mu dragi na saruku kam
Od sunčanog ruja gori kao plam.
Kad mu gledaš obraz uz taj sijevak jak,
Kâm mu je ko zvijezda, a brada ko trak.
Reć ćeš da to nije ljudske glave lik,
Već repača zvijezda do munare tik.
Starac digne oči sad nebu na svod,
Gdjeno već se rađa zvijezdâ silni rod,
U nje zagleda se umoreni zvač,
Ko da iz njih srče nov si zvanju rač,
I uz taj se pogled pruživ kao div
Stane vapiti si svakidanji ziv:
"Alah višnji Bog je, moj svjedoči glas,
Da do njega Boga nema vrhu nas,
Glas vam moj svjedoči da najviši Bog
Muhameda ima za proroka svog.
Hod'te na blagoslov, hodite na spas,
Alah višnji Bog je, jedin vrhu nas!"
Kada starac tako dohuktao ziv,
Tad obori naglo k zemlji pogled živ:
Od ljudi joj gmilji ko mravinjak tlo,
Al mu se odzivlje zivu malo tko,
Malo tko od pravih muslomana gdje
Prama svetoj Meki baca se o tle,
Za svetom im vjerom nekadanji mar
Nadmašila već je mnoga druga stvar,
Hljebac svakidanji i vanredna last
Preča im je briga nego bogočast.
To kad starac vidi, zazebe ga bol,
Kao da mu srca otkida se pol,
Na oči mu kresne dviju suza sijev,
U kojem se bol mu prelijeva i gnjev,
Suzan pogled baci na nebeski luk,
Pa će udariti bolan u jauk:
"Alah! Alah! Tvog je mujezina stid
Podignuti oči k tebi, jer im vid
Okalja se dolje na zemaljskom tlu,
Gdje se već vrhunac navršio zlu.
Otkada ti služim kao mujezin,
Vidim propadati naš prekrasni din,
Joj! istinu strašnu i tu moram srest,
Da na svijetu stalna samo mijena jest.
Malo tko još haje za tvoj zakon svet,
Izrodio ti se pravovjerni svijet,
Krivim putem srće u propasti jaz,
A tom svemu kriv je taj kaurski gmaz,
To prokleto leglo, ta kuga, taj trov,
Što pod našom vjerom vječni ruje rov,
I podrovat će ju ako, Alah, ti
Ne oslobodiš nas od krtova tih.
O svemoći svojoj nov nam dokaz daj,
I obori propast na kaurluk taj,
Satri među nami taj otrovni drač,
Da mu tu izgine"... Ali gnjev i plač
Nadalje ne dadu da mu bjesni jed,
Jeca samo jošte, iskrivljuje gled
I klone na perdo, razvaliv se na nj,
Ko povaljen na plot od oluje panj.
Tako koji časak popostoji tu,
Dok mu mrtve sile snova ne živnu.
A kad opet malo osjetio nje,
Podigne se mirno i niz stube gre,
Bol u srcu noseć kao junak koj'
Hrabro borivši se izgubio boj;
Ostavi džamiju i pospješi hod
K milome si domu gdje ga jedin rod,
Mila ćerka čeka, i na koje grud
Hrli stovariti bolju si i trud.
Ko oko u glavi čuva kćer si tu
I kao svetinju obožava nju,
Svega svijeta blago i sav svečev raj
Nadvrijedio cijenom božji dar mu taj.
Stupi starac u dvor, iz njega u svoj
Iza dvora lijepi, mali perivoj.
Kapinike, pôme i metljike tud
Gustu hladovinu rasprostiru svud,
A u kutu jednom, malo kom je znan,
Sjenica imade, lijep mu ljetni stan;
Čemin joj i ruže kriju strane sve,
Čemin joj i ruže trune se na tle,
Čemin joj i ruže sačinjaju krov;
Za ljubav i druge sreće blagoslov, Kao da su vile, u raskošju svom,
Tu si sagradile cvjetajući dom;
U taj najdraži si perivoja kut
Starac upravio povratka si put.
Al najednoć stane, ukoči se sav
I oči izbulji kao ranjen lav,
Koj' hoće da skoči, al ne može s tla;
U sjenicu viri, gdjeno vidi - šta?
Vidi ondje ljutu uz janje si zvijer,
Vidi
kaurina, gdje mu ljubi kćer
.
Kako vidje, tako obnevidje tu,
Na istom mjestu s koga spazi nju,
Svoju milu ćerku, svoj život, svoj raj,
Da u nevjernika pade naručaj;
Pade i on tužan kao kamen lik,
Mrtve svoje sreće mrtav spomenik;
Zadnji mu je šapat uz zgrčenu pest:
"Stalna... na tom svijetu... samo mijena... jest!"