POLICIJA I SEKTE
Rade
SAMORANjAVANjA I SAMOUBISTVA
U leto 1987. Dezurna sluzba Sekretarijata u Beogradu pozvana je da izadje
na lice mesta u jednom od novobeogradskih blokova. Na plocniku ispred jedne
visespratnice lezalo je bezivotno telo devojke.
Ono sto je bilo karakteristicno to je da je bila naga, a na telu su joj
bili iscrtani krstovi, ali naopacke. Smrt je konstatovala sluzba Hitne
pomoci. U stanu gde je zivela nije zatecen niko. Kasnije smo razgovarali sa
roditeljima. U nepovezanom razgovoru saznali smo da je pokojna bila student
farmacije, tacnije apsolvent, da je dugo imala mladica sa kojim je
raskinula osam meseci pre tog nesrecnog dogadjaja, te da se posle toga nije
zabavljala ni sa kim, ali da su je s vremena na vreme posecivali neki
mladici.
Posto su insistirali da im se poveri i kaze gde to izlazi, postoji li neka
nova ljubav, odricno je odgovarala, rekavsi samo da su i oni studenti,
nesto mladji, i da su nesto novo u njenom zivotu. Na primedbu roditelja da
im se ne svidja njihovo ponasanje, da su cesto alkoholisani, odgovarala je
da joj se svidja bas ta njihova sloboda i ponasanje bez predrasuda i
kompleksa, da se dobro provode, da se bave muzikom i da su pankeri, i to ne
samo jer slusaju i sviraju pank-rok muziku, nego i sto zive tim zivotom,
nekonvencionalni i svojevoljno. Tvrdila je da je to pravi izbor, da joj se
njihovo hrabro i slobodno drzanje svidja.
Takodje je prihvatila i njihovu sklonost ka satanizmu. Vec su se bili i
nazvali "Sataninim sledbenicima" i planirali da osnuju grupu sa tim imenom.
Pokojna je vise puta odrzala roditeljima predavanja o ovom "naopakom
ustrojstvu sveta i sistema vrednosti", te da je pravi put "put slobode,
strasti, pozude", dakle put Satane. Kriminalisticki analizirano, slucaj je
cist i podvodi se pod ono "u stanju nervnog rastrojstva izvrsila je
samoubistvo, skocivsi sa osmog sprata". Potrebe da se identifikuju
"Satanini sledbenici" nije ni bilo. Bilo je to jedno od 150 samoubistava te
godine u Beogradu, ali ovog se secamo posebno ovih dana kad se problematika
sekti aktuelizuje.
Jesen 1991. dobro ce pamtiti svi, a pogotovo radnici MUP-a Srbije. Poceo je
rat, politicka situacija bila je napeta, pocela je mobilizacija, serija
ubistava i drugih vidova nasilja. Posla preko glave. Pominjanje "Crne
ruze", moram priznati, nista nam nije znacilo. Isli smo sa uvidjaja na
uvidjaj. Tih dana u svojoj kuci obesio se jedan mladic. Nista na licu mesta
nije ukazivalo da je eventualno neko treci umesao prste. Nismo se dugo ni
zadrzali na mestu nesrece. Ipak, u neizbrisivom secanju ostaju reci
pokojnikovog mladjeg brata, daleko, prisebnijeg od roditelja.
Pokusavao je da objasni da su neki drugovi pokojnog brata Igora vec na
frontu, a da su i on i preostali drugovi ocekivali poziv, te da su potpuno
otkacili, da se ne trezne i da samo ponavljaju jedno isto - da je, navodno,
"Đavo sve uzeo pod svoje, da treba ubijati ili se ubiti". Posecivali su se
od kuce do kuce, a isli su i na groblja i u crkve i to sve onako u grupi.
Rekao nam je da je vise puta hteo da podje sa njima, ali da su ga
izbegavali. Pominjali su takodje, a on nije znao zasto, "Crnu ruzu". Nije
uspeo da razluci da li su oni pripadnici te grupe ili organizacije, ili su
trazili njene clanove. "Svi su nosili nekakve zvezde na lancima. Zamisljali
su sebe, sta ce i kako ce na frontu.
Pokojni Igor je cesto trazio od majke da ne isprzi meso do kraja, vec da
ostane krvi, jer mu je sveza krv potrebna radi snage. Nosio je neku zvezdu
na lancu i ljubio ju je svaki put pre rucka izgovarajuci neke nerazumljive
reci". Ne znam ni kako smo uspeli da utesimo ovog decaka. Skoro smo
posetili kucu pokojnog i doznali od komsija da su mu se roditelji opet
posle toga odlucili na dete i 1993. dobili sina. Takodje, 1994. prodali su
kucu i emigrirali za Kanadu.
Sukob generacija postoji od kako je sveta i veka. Roditelji i deca
suceljavaju se po raznim pitanjima. U konkretnom slucaju radilo se o sukobu
koji je vise licio na dijalog. Otac, profesor sociologije i sin, student
fizike. Otac, kivan na sina jer ne daje ispite, dolazi iz svog mesta da
ukori sina ili da prosto vidi o cemu se radi.
Kriminal buja, droge je svuda, sta sve moze da pomisli covek iz
unutrasnjosti. Tim pre sto je sin bio odlican djak i prve dve godine dao u
roku, a ovu trecu ni da zapocne. Posle uvodnih pitanja presli su na temu.
Ispostavilo se da je sin u mnogo vaznijim poslovima nego sto su studije.
Naime, pristupio je Baptistickoj crkvi, gde ima mnogo obaveza, te da za
sada nema vremena za "svakodnevne tricarije". Otac, zacudo sjajno potkovan,
poceo je da kontrira sinu i njegovom vrednosnom sistemu. Diskusija se
rasplamsala. Pocela je i svadja. Sin nije imao argumente, vec je,
iznerviran, izvadio pistolj, za koji otac nije ni znao, rekao "ozivecu
ponovo" i pucao sebi u glavu. I to se desava. Bilo je to u zimu 1992. u
jednom gradu u istocnoj Srbiji.
SMRT BRANKE JEHOVINOG SVEDOKA
Ne znam uopste pod sta da podvedem svesno odbijanje transfuzije krvi
pripadnika sekte Jehovinih svedoka, posle cega isti taj pripadnik umire.
(Da podsetim: po ucenju Jehovinih svedoka, covekova dusa je u krvi, te je
bolje umreti bogougodan i imati predujam za spasenje, nego primiti ko zna
ciju krv i ziveti gresan. Čemu zivot u grehu, Armagedon je ionako blizu i
valja ostati neogrehovljen zarad spasenja. Ovo svojevrsno samoubistvo
desilo se takodje 1992.
Postoje clanovi sekte koji uzivaju posebno ugodan tretman. Ne moraju rano
ustajati, misionariti satima po ulicama, bubati ucenje sekte, mantrati i
slicno. Staresine sekti sjajno umeju da prepoznaju kvalitetne, pametne i
dominantne clanove.
Takvi obicno samo otaljavaju zadatke u sekti i jedino sto moraju jeste da
prisustvuju sluzbama i da onoliko koliko je to neophodno tumace
jevandjelje, meditiraju, mantraju. Njihovo je da budu sto uspesniji u
svojoj profesiji, te da shodno tome zauzmu sto je moguce istureniju
poziciju.
Branka je vec pet godina bila clan Jehovinih svedoka. U tom periodu
zavrsila je srednju skolu, a bila je uspesna i na fakultetu. Kao apsolvent
birana je u uzi krug kandidata za asistenta. Bila je superiorna i u sekti.
Mnogi su trazili njeno prisustvo u drustvu, njeno misljenje po nekom
pitanju. Bila je, prosto receno, vodja medju mladjim clanovima.
Ono sto je karakteristicno jeste da su joj staresine zabranjivale da o svom
clanstvu u sekti prica porodici. "Ne bi te tamo razumeli", govorili su joj.
Nisu tako ni trazili da se suprotstavi bilo kom iz familije, niti da bilo
koga vrbuje. A u porodici bukvalno niko nista nije znao. Uostalom, kad je
neko odlican djak, posle toga i student, kandidat za asistenta, a pri tome
se uljudno ponasa, onda roditelji nemaju razloga za primedbu niti da se
mesaju u njene male tajne. Bila je nedelja, vreme rucka.
Na poziv da ruca, Branka je krenula u kupatilo da opere ruke, medjutim, to
je potrajalo. Roditelji i brat dugo su cekali da dodje za sto. Najzad, brat
je krenuo po nju u kupatilo da vidi zasto je nema. Zatekao ju je obesenu
kanapom koji je bio zavezan za cev od kanalizacije. Branka nikada nije
imala problema sa dusevnim zdravljem. Roditelji su se stalno pitali zasto
se ubila. Konsultovali su teologe i lekare. Sve ukupno kad se zbroji i
analizira, uzrok Brankinog samoubistva, prema psihijatrima, moglo bi da
bude tesko dusevno stanje u koje je zapala, a koje je nastalo, smatra se,
pojavom jednog mladica u sekti.
Njegovom pojavom i medjusobnim poznanstvom probudila se u njoj devojka,
razbuktala se ljubav, a to je u koliziji sa programom sekte koji brise
emocije. Doslo je do sukoba u njoj samoj koji ona nije bila sposobna da
resi. Superiorna i nadmocna na svim poljima - i u sekti, i u porodici i na
fakultetu, a odjednom tako slaba i sama. Do juce je bilo sve na svom mestu,
sve po programu, odjednom se nasla u bespucu, gde nije imala resenje osim
tog poslednjeg cina. Dijagnoza tog nesrecnog dogadjaja jeste
psihijatrijska, hipoteticna i kompatibilna sa brojnim slucajevima drugih
pripadnika sekti koje su obuzimala slicna stanja i nagoni u krizama koji
njihovi oslabljeni psihoodbrambeni mehanizmi nisu uspevali da razrese.
Te iste 1995. godine u iznajmljenom stanu na Zvezdari skoncano je
samoubistvom vesanjem mladic od 23 godine, izbeglica, sa pentagramom na
vratu i ostavljenom porukom na kojoj je pisalo "Vracam se kuci". Sigurno su
pogibija oca i brata na ratistu uticali na njegovo dusevno zdravlje, ali
pentagram i tekst poruke ukazuju na pripadnost bilo satanistickoj sekti
"Crna ruza", bilo nekom od njenih ogranaka, sto bi mogli biti "Satanini
sledbenici", "Vrata pakla" ili neka neidentifikovana satanisticka sekta.
Dejan je ziveo u Dalmaciji. Kada je imao 3 godine, ostao je bez majke, te
je svu brigu o njemu i starijoj sestri preuzeo otac. Posle ratne golgote i
uz puno trauma 1995. prelazi u Srbiju, u jedno beogradsko predgradje. Pre
polaska odlucili su da se razdvoje, da ne stradaju svi ako dodje do
najgoreg. Sestra je zato ostala kod familije pokojne majke u Dalmaciji.
Dejan u Beogradu nastavlja skolovanje, a otac se takodje zaposljava. Vise
puta pokusavaju da sa sestrom stupe u kontakt preko ljudi koji su imali
kontakte sa nekima u Dalmaciji. Slali su pisma, pakete, ali nije islo.
Odgovori nisu stizali.
Dejan je, po prici oca, u svakom pismu pozivao sestru da dodje kod njih,
jer su oni jedna porodica. Van svega toga, Dejan opet ima dobre ocene,
snalazi se u novom drustvu, bavi se sportom.
Pred ocem nema tajni, prica mu i o nekim devojkama, idu na utakmice, u
bioskope, cesto razgovaraju o najrazlicitijim temama, ali, po pravilu, uvek
se vracaju problemu kako da stupe u kontakt sa sestrom i kako da je dovede.
Posle nekog vremena Dejan je upitao oca da li veruje u duhove i da li zna
da se duhovi mogu prizvati. Šta misli o tome da on, dakle Dejan, prizove
duhove sestre i majke? Otac ga, kako sam kaze, nije ozbiljno shvatio,
odgovorio mu je da su to samo vradzbine.
Razgovori na istu temu ponavljali su se. Posle izvesnog vremena Dejan je
rekao ocu da je uspeo da stupi u vezu i sa sestrom i sa majkom, a u mestu
postoji zena koja moze da prizove njihove duhove. Otac je, opet ne
verujuci, samo odmahnuo rukom i rekao mu da se ne zamajava time. Medjutim,
Dejan je nastavio kontakte. Uopste, promenio se, povukao u sebe, cutao,
prestao da izlazi sa drustvom.
NADA VEROVALA U BANjIČKE DUHOVE
Kakve poruke je Dejan dobijao, sta se poslednjih meseci desavalo, to otac
vise nije znao. Uglavnom, sve se zavrsilo tako sto je Dejan pucnjem u
slepoocnicu iz ocevog pistolja izvrsio samoubistvo.
Tacnije, to je bio pokusaj samoubistva, ali je, nazalost, posle nekoliko
dana preminuo. Nekoliko dana posle, ocu ce se javiti nepoznati zenski glas
i pitati: "Da li je Dejan umro?" Posle dobijenog odgovora, nepoznata je
ostala anonimna, spustila je slusalicu. Takodje, otac je od Dejanovih
skolskih drugova, nekoliko dana posle sahrane, saznao da im je ovaj
porucivao da za nekoliko dana odlazi kod sestre. Tako se jedno izivljavanje
na spiritisticki nacin zavrsilo tragicno. Dejan je imao tek 13 godina. Bilo
je to u jesen 1996.
Te iste godine, opet posle serije spiritistickih seansi, ubija se
cetrnaestogodisnja devojka iz Beograda, takodje iz ocevog pistolja. Kako
smo saznali, pokojna Vesna imala je lose ocene u skoli, a vrlo stroge
roditelje u kuci. Na seansama se prizivao duh doticnih nastavnika da se
odobrovolje i pitaju je laksa pitanja. Medjutim, narednih dana niko od njih
nije trazio od Vesne ocekivano gradivo, vec nesto sto ona nije znala. Tako
se skolska godina zavrsila serijom zakljucenih jedinica, sto je znacilo da
Vesna gubi godinu. Izgubila je godinu, a sama odlucila da izgubi i zivot.
Doduse, u ovom slucaju kao i u prethodnom mozemo da se upitamo nije li vec
psiha to dvoje mladih bila poljuljana? Da li bi se mozda to sve isto tako
desilo i da nije bilo prizivanja duhova?
O spiritizmu je vec pisano i upozoreno na opasnosti koje moze da nosi sa
sobom, stvarajuci svojom sugestivnoscu sistem paralelnih svetova kod
praktikanata, jer prividno daje sansu onom u nevolji, tacnije, sluzi kao
poslednja sansa. Ako se ne iskoristi i ta poslednja prilika, onda je ta
poljuljana psiha jos uzdrmanija, razocarenje jos vece, dakle, nastaje opsta
beznadeznost koja kod praktikanata moze da stvori ideju o samoubistvu. Nada
je bila ponos roditelja. Najbolji djak u skoli, primerna drugarica koja je
svakome pomagala. U kuci je sve vise odmenjivala majku. Sve ju je
interesovalo. Na studijama sve same desetke. Student generacije. Nekom ko
je svestrano talentovan, skucenost, pasivnost i nemogucnost bilo kakvog
rada vise smeta nego nekom prosecnom.
Tako nastaju problemi. Jedna perfektna devojka, sa zavrsenim fakultetom i
prosekom 9,78 ne moze da nadje posao. Radi se o 1991. godini, godini kada
pocinje raspad zemlje, rat, besparica. Napusta je i decko, sa kojim je
mislila da se venca posle zaposlenja. Naravno, polako pada u depresiju, ali
prihvatajuci se svakog ponudjenog posla, uz postdiplomske studije i
razumevanje roditelja, te prijatelja psihijatra, vraca joj se optimizam,
pocinje da se zabavlja sa mladicima i posle nekoliko kracih veza 1995.
upoznaje novog decka, svakako novokomponovanog i nazovi vernika.
Često joj prica o borbi demona i andjela, te da sve bolje uspeva da
prepozna "demonizovanu" sredinu. "Banjica na kojoj ti zivis sva je nezdrava
i demonizovana, jer tu je bio logor. Banjica lezi na kostima mrtvih ciji
duhovi obuzimaju ljude koji zive tu. I tvoju bolest su prouzrokovali
banjicki demoni". Neverovatno je koliko je Nada njemu verovala.
Verovala mu je do te mere da su joj se vratili simptomi depresije i
pojavili simptomi sizofrenije. On je radosno u svemu tome video potvrdu
svoje produhovljenosti. Roditelji su reagovali na vreme i opet odveli Nadu
kod psihijatra koji je preuzeo adekvatnu terapiju. Medjutim, Nada je dobila
jos jednog terapeuta, jednu zenu "isceliteljku" koja ima sposobnost
isterivanja zlih duhova, a koju joj je preporucio decko.
Takodje, decko ju je nagovarao da sto pre napuste Banjicu. Napustivsi
psihijatra, Nada se, kako je posle pricao otac, odlucuje da je leci ova
isceliteljka, jer ona to moze brze da razresi, a dobila je i neke lekove od
nje. Upravo se razresenje brzo i desilo, nekoliko dana kasnije, i to
samoubilackim skokom sa petog sprata. I ovo se desilo 1996.
"Darko, probudi se, ovi ljudi zele da popricaju sa tobom", zvala je
medicinska sestra mladica sa kruznim zavojem iznad leve sake. "Izgubio je
dosta krvi, iscrpljen je", dodala je sestra dok smo mi strpljivo cekali da
se on probudi. "Da niste vi mozda iz skupstine?", unezvereno i dosta glasno
pitao je Darko.
Bili smo zbunjeni. "Ne, mi smo iz policije, samo bismo da nakratko
porazgovaramo", odgovorismo, sve misleci da je mladic, koji je presecanjem
vena pokusao samoubistvo, potpuno dusevno oboleo. Medjutim, on je naglo
ustao, trazio da pokazemo sluzbene legitimacije, a onda tiho poceo da
prica:
"Moram ukratko da vam ispricam. Morao sam ovo da uradim, tako mi je doslo,
ali nisam bas duboko zasekao. Umemo mi iz Bosne sa "cakijom".
MISIONARENjE I BUBANjE BIBLIJE
Prosle godine ostao sam bez prava na dom. Kuda cu, gde cu - naletim na
Jehovine svedoke.
Svi ih nesto ogovaraju, a ja ko velim da se ovajdim od njihove brige. Udjem
sa njima u razgovor, zapitkujem, sve me interesuje, ne stizu da mi odgovore
koliko ja pitam. Zato me i pozvase u skupstinu, kako oni zovu svoju crkvu.
Kad sam usao, svi su ustali, aplaudirali i pohrlili ka meni. Okrenuo sam
se, misleci da je iza mene usao Zdravko Čolic ili neko vec poznat. Sjajno
je pocelo. Dve nedelje sam stanovao kod nekih rodjaka, i u skupstinu sam
redovno odlazio. Pozalim se onda da nemam stan i obecase mi besplatan
smestaj za desetak dana kod nekog od "brace". 'Oho-ho1, radovao sam se u
sebi. Tih desetak dana sam poceo i nesto da im pomazem. Nesto su krecili.
Zatim sam dobio i neke casopise da podelim na zemunskoj pijaci. 'Boze, da
me ne vidi neko od kolega sa fakulteta1, razmisljao sam. No, to prodje i ja
se smestih kod jednog Nebojse u kucu. Cela mu je porodica bila u
jehovistima. Tako je pocela moja katastrofa, ali ne mogu to ni da pricam,
samo cu da nabrajam: najpre su me krstili, zatim su me proglasili pionirom,
to im je neko zvanje za pocetnika. Onda me obavezali da se zavetujem da cu
kao pionir 100 sati mesecno da misionarim, da cu redovno na sastancima u
skupstini pripremati tumacenje odredjenog dela Biblije, da cu po potrebi
raznositi casopise i drugi propagandni materijal, da cu ispunjavati sve
obaveze koje mi se naloze u vezi sa odrzavanjem zgrade skupstine, da cu se
u slobodno vreme druziti samo sa bracom i sestrama jehovistima, da necu
piti alkohol niti uzimati bilo koje druge opijate, da cu pomagati Nebojsi i
njegovim roditeljima u kuci, da cu ovo, da cu ono.. 'Hajde da probam1,
mislio sam, 'najvaznije je da sam stan obezbedio, a ove cu obaveze da
otaljavam, bice vremena i za ispite, snaci cu se, proci ce\ Šta se u stvari
desavalo? U proseku 4 sata dnevno sam misionario, 2 sata raznosio casopise,
3 sata bubao Bibliju, spremajuci referat za skupstinu, zatim zavrsavao
tekuce stvari za staresine, pomagao Nebojsinim roditeljima u kuci i tek oko
9 uvece pocinjao da ucim.
Ni sa kim iz starog drustva nisam mogao da se vidim, nisam mogao da im se
javljam telefonom, nisam mogao da se javim svojima u Brcko, niko nije mogao
da mi dodje u posetu, nisam imao pravo na devojku osim iz redova jehovista.
Doduse, sve je to moglo, ali samo kao vid misionarenja, jer svi oni koji
nisu medju Jehovinim svedocima jesu 'demoni' i nema im mesta u drustvu
jehovista. Trebalo je, znaci, da vrbujem roditelje, devojku, staro drustvo,
da ih sve 'usrecim' i nametnem ovu robiju. Kakav promasaj! Zar sam to ja?
Za sta sam se prodao? Stideo sam se sve vise samog sebe. Ovi ljudi imaju
pravo da veruju u sta god hoce. Ali, zasto meni to da se desi? Uostalom,
bio sam neiskren prema njima. Odlucih zato da posle tri meseca napustim ovu
druzinu. Tek je onda nastala presija.
Dobro, svako na putu bogopoznanja pada u krizu! Put istine prepun je
iskusenja! Razmisli jos jednom! Kako mozemo da ti pomognemo?', pitali su.
'Da me ostavite na miru', rekao sam. 'Povrsno si savladavao lekcije! Hajde
da razgovaramo za sedam dana. Evo, ne moras u misiju tri dana! Idi da
obidjes roditelje1.
Tako su me obuzdavali i odvracali jos dva meseca dok nisam pobesneo i
zestoko se posvadjao. Pocepao sam casopise koji su mi bili pri ruci.
Prekorevajucim glasom upozoren sam na ponasanje, a onda opet laganim
glasom: 'Da li smo mi to zasluzili? Je li to hvala za pomoc? Je li to
ponasanje za carstvo nebesko?'
'Koliko je predvidjeno da traje ova robija kod vas, da znam kada cete me
pustiti na slobodu?1, pitao sam. Na kraju sam pobegao kod rodjaka, ali su
me nasli. Pronalazili su me i u studenjaku. Nisu me ostavljali na miru ni
na fakultetu. Gde god krenem - eto i njih. Kinjili su mene i one oko mene.
Odlucio sam da im se vratim, da stisnem zube, da sam svoju muku mucim, da
razmisljam o studijama, apsolviram, pa da nestanem iz Beograda. Od bruke
kuci nisam isao, plasim se tek ce tamo doci. Nekako sam polozio 4 ispita i
imam jos 1, pa da apsolviram. Idem onda kod tetke u Doboj, valjda im nece
pasti na pamet tamo da dodju. A ovo na ruci... padam u depresiju s vremena
na vreme, pa mi svasta pada na pamet. Drugo - znaci mi mir, normalni
likovi, pa taman i u bolnici. Ako tretman ovde potraje, mozda stignem i
ovaj ispit da spremim, pa onda da bezim." Tako je Darko zavrsio pricu. Bilo
je prolece 1996.
10
Poznato je da prilikom svojih rituala satanisti prinose krvnu zrtvu. Neki
put je u pitanju zaklana macka, neki put pas, neki put petao, a takode i
krv nekog od prisutnih. Krv koja potece posto se zasece prst prinosi se na
"oltar". Jednom prilikom, verovatno radi jaceg efekta, 17-godisnji Vladimir
iz Novog Beograda poneo je ocev pistolj. Predlozio je svojim darkerima da
on "casti" to vece. Sakupili su se na starom mestu, a to je jedna zarasla i
zapustena rusevina na Kalemegdanu.
Posle nekoliko sati zagrevanja bensi-pivom (pivo sa "bensedinom"), Vladimir
se upucao u nogu, uz ovacije prisutnih. Podigao je tu nogu na jednu stenu
koja je predstavljala zrtvenik i prelivao ju je svojom krvlju. Njegova krv
prelivala je i gomilu zu-zu peciva, koja je tu stajala i kojom je trebalo
da se "priceste" prisutni. Medjutim, vec posle dvadesetak minuta Vladimir
je poceo da gubi svest. Nastala je panika. Nekolicina iole treznijih prosto
ga je odvukla do taksi stanice, a onda do Urgentnog centra, gde su mu jedva
spasli zivot. Bilo je to 1994. godine.
ZAŠTO SE MLADI UBIJAJU
U zimu 1999. godine skokom sa devetog sprata jedne novobeogradske
visespratnice zivot je izgubila Tanja, studentkinja prava. Tanja je inace
bila iz okoline Šapca. Studentski dzeparac povecavala je radom u jednoj
agenciji za poslovnu pratnju. Sa gazdom je imala, ako se uopste tako moze
reci - korektan odnos.
Bas te zime agenciju je preuzeo Sasa, novi covek, inace pristalica Osoa
Radzisa. U prvi mah, kako pricaju zaposlene, nije im smetalo to sto je
meditirao, cak ih je svojim "poukama" oslobadjao izvesne grize savesti.
"Seks, to vam je, u stvari, najsavrsenija meditacija". Uskoro je, medjutim,
gazda poceo da na "najsavrseniji nacin meditira" sa svojim sticenicama.
Neke su zbog toga napustile agenciju, ali ne i Tanja.
Kriticne veceri Tanja je trebalo da inicira novog clana sekte. Misleci da
se radio o redovnom poslu, po pozivu gazde dosla je na naznacenu adresu.
Kad je shvatila o cemu se radi - usprotivila se. Gazda i njegov sabrat,
vidno alkoholisani, poceli su najpre da je ubedjuju, a zatim i da joj
prete. Tanja je pokusala da izadje iz stana, ali su je na silu zadrzali, a
onda poceli da tuku i cepaju odecu. Ne mogavsi da izdrzi nasilje, izjavila
je da pristaje. Medjutim, cim su ova dvojica prestala sa batinama, ona se
pridigla, zatrcala do prozora i skocila.
11
Podvucimo cinjenicu da se povecava broj samoubistava mladih... Ono sto u
nasem slucaju posebno zabrinjava jeste dosta prisutan i sve veci broj
samoubistava mladih koji uopste nisu pripadali nekoj organizovanoj
duhovno-nastranoj grupi, sekti, kultu..., nego su samouko i kao po pravilu,
nenametljivo i neprimetno prihvatili satanisticki pogled na svet i okoncali
zivot, na po zaprepascenu okolinu neocekivani nacin.
Često mi dolaze zabrinuti roditelji dece koja su nestala, misleci da nisu
zavrbovana u neku sektu. Praksa je pokazala da to najcesce nije slucaj, ali
to nikada unapred ne mozemo iskljuciti.
Toga dana, bio je 23. april, dosli su Marijini roditelji, sa pricom da je
nisu videli od juce ujutro kada je krenula u skolu. Marija je imala blizu
18 godina i bila je djak III razreda srednje medicinske skole. Bila je
cesto pohvaljivana od profesora, odlican djak, omiljena u drustvu...
Roditelji su imali puno poverenja u nju. Nisu kontrolisali sta radi u sobi,
gde izlazi, sa kim se druzi, jer su stvari govorile da je sve u najboljem
redu. Kada su telefonom najavili dolazak, ja sam im rekao da udju u njenu
sobu i donesu mi neke njene zapise, da zabeleze sta cita, koju muziku slusa
i slicno.
Desila mi se jedinstvena situacija. Ti uznemireni ljudi koji su sedeli u
mojoj kancelariji nisu imali pojma sta pise u njenom dnevniku i kakve
probleme ima njihova cerka. Znali bi da joj je pretesko breme vodje, da
tesko podnosi to sto se njena perfekcija ne ceni nego prosto podrazumeva,
znali bi da joj je krivo sto ne dobija pohvale, sto nema pravo na emocije,
na suze, na slabosti, na greske, sto je kao takva neinteresantna mladicima.
Znali bi da je samouko kroz literaturu usla duboko u hinduizam, da jos
jedino veruje i nada se povoljnoj reinkarnaciji u nekom buducem zivotu ciji
prespori dolazak ne moze da saceka.
Zato ispod datuma 21. april stoji u njenom dnevniku: "Sutra cu se ubiti.
Gde god da se ponovo rodim ne moze biti gore od ovog sto sada zivim".
Šokiran procitanim tekstom, pogledao sam roditelje koji su sedeli preko
puta mene, iako zabrinuti, bezazleno su me posmatrali, nemajuci pojma sta
pise u dnevniku i ne pomisljajuci na tragican ishod cele situacije koji je
Marija dan ranije najavila. "A, kuda vodi put do skole"?, upitao sam. "Kroz
Zvezdarsku sumu", odgovorio je otac. Ostavio sam ih u kancelariji i otisao
u Dezurnu sluzbu.
12
Zamolio sam kolege da jave patroli sa tog rejona da pregledaju stazu koja
kroz sumu vodi ka skoli. Ubrzo je stanicom javljeno ono klasicno
policijski: "Pronadjen je les osobe zenskog pola, zivotne starosti do 20
godina, smrskane glave, s pistoljem u ruci. Najverovatnije je samoubistvo."
"Ima li nesto jos karakteristicno?", upitao sam. "Da, skolska torba, u
stvari ranac zute boje, neke knjige su poispadale", stigao je odmah
odgovor. Bila je to pokojna Marija. Vise mladih u Srbiji tragicno,
samoubilacki su zavrsili svoj zivot verujuci na neki svoj nacin u
reinkarnaciju, onako kako su to culi iz price ili procitali iz neke
neautenticne, nestrucne knjige.
Slavica i Ilija vencali su se kao adventisti. Zajedno su drzali cvecaru,
preko dana vredno radili, a uvece su tumacili Bibliju, ili su se druzili sa
svojim istomisljenicima. Decu nisu imali. U svoj hram isli su, naravno,
redovno. Subotom su praznovali. Problem je nastao kad su isporuku cveca
preuzeli neki novi ljudi. Naime, prethodni su uredno, po dogovoru, cvece
isporucivali petkom, a ovi nisu mogli nikako drugacije osim subotom ili
nedeljom.
"Onda, molim vas, neka bude nedelja", insistirao je Ilija. "U redu, mada
moze da se desi da neki put bude i subota", odgovori jedan od dostavljaca,
koji su se zaista i trudili da postuju zelju svojih musterija. Ipak, s
vremena na vreme naisli bi i subotom. Ilija je tada uvek odbijao da primi
posiljku. "Ali, gospodine, mi cemo uneti cvece. Vi samo potpisite
dostavnicu." "Ne dolazi u obzir", odgovarao je domacin.
ŽIVOT JE TAMNICA, JA IZLAZIM IZ NjE
Vremenom je Slavica popustila i prilikom jedne dostave nedeljom predlozila
je da se ovi najave ako dolaze u subotu. Ona bi se pobrinula da Ilija tada
ne bude kod kuce. Tako je i bilo, ali muz je zato saznao i doslo je prvi
put do teske svadje. Slavica je nastavila po svome i tako posle nekog
vremena zaradila i batine od muza.
Ni to nije pomoglo. Videvsi da zenu ne moze da "prevaspita", Ilija se
obesio. "Bolje da ne zivim ovakvim zivotom...", pisalo je izmedju ostalog u
oprostajnom pismu. To se desilo 1995. u Pancevu.
"Život je tamnica. Ja izlazim." To je jos jedna oprostajna poruka, ovoga
puta od mladica koji se ubio tako sto se otrovao u roditeljskoj kuci u
Kragujevcu, 1997. godine. Zvao se Branko, studirao je medicinu, imao 24
godine i obozavao Alistera Kroulija. Cela soba bila je oblepljena citatima
iz Kroulijevih knjiga, kao i njegovim slikama i predstavama "kosmicke
inteligencije - Ajvaza".
13
Slucaj je jos sokantniji ako se uzme u obzir da je rec o redovnom studentu
sa visokim prosekom, koji je ziveo u skladnoj porodici, te da nikad nije
imao bilo kakve simptome dusevnog oboljenja.
Sustinsko pitanje u oblasti zastite javnog reda i mira, kada je rec o
verskim sektama, jeste pitanje zakonske regulative u ovoj oblasti. Novi
zakon o verskim zajednicama, kao i o udruzenjima gradjana, obezbedice,
nadamo se, polje dejstva organa MUP-a, ali ne u smislu progona pripadnika
verskih sekti, vec ispunjenja njihovih zakonskih obaveza koje postoje i
postuju se i od strane tradicionalnih verskih zajednica: Srpske pravoslavne
crkve, rimokatolika, jevreja, protestanata, muslimanske verske zajednice.
Dakle, objekat doticne verske zajednice mora biti obelezen pravim imenom, a
ne da se neka verska zajednica krije iza neodredjenog imena koje ukazuje na
neko udruzenje ili organizaciju. Moraju biti ukljuceni u registar verskih
zajednica, moraju javno istaci vreme bogosluzenja, moraju se znati
staresine istih i njihove kvalifikacije.
Shodno prethodnim iskustvima koje imamo mi, ali i drugi narodi, sa
konkretnom verskom zajednicom, trebalo bi normirati njihovo delovanje, u
smislu zabrane zloupotreba verskih sloboda i prava. Sve to se trazi i
podrazumeva od verskih zajednica svuda u svetu, a i kod nas vazi za sve
tradicionalne konfesije.
Dakle, s obzirom na nepreciznost pozitivnog zakona za sada se ne moze
govoriti o povredama javnog reda i mira u smislu laznog predstavljanja, ali
se to kao (modus operandi) verskih sekti ubuduce mora imati u vidu.
Bilo je dosta povreda javnog reda i mira od pripadnika sekti, uglavnom
satanistickih. Kao primer mogu se taksativno navesti neki slucajevi:
Uvredljivim i satanistickim natpisima po zidovima naruzene su mnoge crkve u
Beogradu, medju kojima je i rimokatolicka na neimaru, a od pravoslavnih,
Saborna, Sv. marka i kapela Sv. Petke. Autori ovih natpisa su "Crne
skorpije", Satanske vojvode", "Satanina deca" i "Braca Satane", barem
sudeci po tome kako su se potpisivali.
Neke crkve i manastiri demolirani su - porta manastira Ljubostinje,
manastir Sv. Petke kod Trstenika i Zajecarska crkva. Opet su u pitanju
satanisti, i to "Regruti Satane", kako su se potpisali.
14
"Sataninoj deci" i sekti "Vatra pakla" stavlja se na dusu skrnavljenje
nekih grobova na Lescu i Bezaniji, a skoro je stradalo i groblje u
Smederevskoj Palanci. "Darkeri" su se proculi najvise po ulicnim
bahanalijama i glasnoj muzici po stanovima te je policija vise puta morala
da intervenise.
Tragom krivicne prijave protiv nepoznatog izvrsioca za krivicno delo
ubistvo u pokusaju obreli smo se u Klinickom centru Srbije, gde je lezao
osteceni. Imao je prelom baze lobanje. Nije bio spreman za razgovor. Na
adresi nismo nasli nikoga, a u komsiluku smo culi samo da se prethodne
veceri iz stana Ilicevih cula neka galama, ali nismo doznali nista
preciznije. Isto nam se ponovilo i naredna dva dana.
Osteceni nije spreman da prica, a u stanu nema nikog. Trece jutro ispred
kancelarije nas je sacekala zena pedesetih godina, sa punom torbom u ruci,
i zamolila za razgovor. Rekla nam je da je dosla da se sama prijavi.
Zamolivsi nas za tajnost, rekla je da je njen sin opasan, da pripada
opasnoj tajanstvenoj organizaciji koja se zove Ordo Templi Orientis, da je
pravi tiranin u kuci i da redovno maltretira oca i nju. Da joj je nekoliko
puta pritiskao jastuk na glavu, guseci je, a onda bi ga podizao i kroz smeh
govorio da se salio.
Rekla nam je da su mu i drugovi isti, da je to opasna organizacija i da
pazimo sta radimo. Kriticne veceri bila im je slava, Arandjelovdan, koju
godinama slave i dolaze im gosti. Najednom, negde oko sedam uvece, u stan
je usao njen sin Pera i viknuo na oca. Jesam li ja zabranio slavu? Tako je
pocela svadja, a onda je Pera divljacki stegao oca za vrat i poceo da ga
davi. "Videvsi da se moj Milan gusi, dohvatila sam prvo sto mi je bilo pod
rukom, a to je bio onaj starinski mlin za kafu, i udarila peru iz sve snage
u glavu. zato vas molim da me odmah smestite na sigurno mesto - u zatvor.
Evo ponela sam i stvari."
SLAVIŠI SE LIČNO JAVIO ISUS
Posle nekoliko dana razgovarali smo sa Perom koji je ispricao identicnu
pricu, posavetovavsi nas da OTO nije nikakva stranka i da bi i mi kao
policajci trebalo da se ovencamo titulom viteza, te pristupimo redu OTO.
Najvaznije je da se sve zavrsilo u krugu porodice, da niko nije dospeo u
zatvor i da sukoba vise nije bilo. Peru danas, inace, mozete videti svake
nedelje na liturgiji u jednoj beogradskoj crkvi, ozenio se i ima dvoje
dece.
15
Dragan nam je sve ispricao, otvoreno, uz neskriveno kajanje. Sa zenom se
godinama nije dobro slagao, mrzeo je kucu, jer se non-stop svadjao te je
trazio nacin da se spase tog pakla. Tako je poceo da praktikuje
transcendentalnu meditaciju. Posle nekoliko godina, kad mu je sin porastao,
uveo je i njega u TM. Medjutim, praktikovanje TM odrazilo se negativno na
dusevno zdravlje njegovog sina. Umesto da se tada bave detetom, Dragan i
njegova supruga konstantno su se svadjali oko toga ko je kriv. Svadja je
prerasla u tucu u kojoj je supruga zadobila teske telesne povrede opasne po
zivot - prelom tri rebra, prelom vilice, naprsnuce lobanje i vise hematoma
po telu.
Slavisa je po mnogo cemu poseban primer. Adventistima je pristupio sa 22
godine tako da je te 1994. kad smo se upoznali imao sedam godina clanstva.
Takodje je 10 godina bio zaposlen kao tehnicar u jednoj firmi. Sluzio je
vojsku i, kako kaze, bio u potrazi za devojkama. Svesrdno je posecivao
sluzbe u adventistickoj crkvi, citao Sveto pismo, i bio, barem on tako
kaze, zadovoljan sobom. Imao je kakav-takav posao, drustvo u crkvi, sa
njima se vidjao i u slobodno vreme.
Oni su bili jednako skromni kao on. Sve se, dakle, uklapalo, te je u miru i
dubokoj veri ocekivao drugi dolazak gospoda naseg Isusa Hrista. Jedne noci,
u snu mu se, kaze Slavisa, javio Isus Hristos i rekao mu da do petka mora
biti na brdu Golgoti u Jerusalimu, a da pod hitno ode na Avalu i da se moli
za mir. Sav zanesen, Slavisa se odmah obratio jednom od avdenistickih
staresina, medjutim ovaj mu je odbrusio kako je Slavisa slucaj ili za
policiju ili za bolnicu. Kako je znao i umeo, Slavisa je u toku noci stigao
do Avale i popeo se na spomenik Neznanom junaku.
Poceo je pljusak, a Slavisa se, ne zna ni sam zasto, skinuo i poceo da se
moli za mir, a potom i da igra svoj zamisljeni ritual protiv sila zla,
Lucifera. Zatim se okliznuo i strmoglavio sa spomenika. U nesvesti su ga,
kad se razdanilo, pronasli posetioci. Slavisa je imao prelom ruke i kljucne
kosti i tezak potres mozga. Sve te ozlede Slavisa ce kasnije sanirati, ali
nervni slom koji je doziveo te noci ostavice trajne posledice. Slavisa se
podvrgava neuropsihijatrijskoj terapiji, te se stanje smiruje. No, posle
nekoliko meseci Slavisa donosi odluku da pristupi pentekostalnoj crkvi.
Posecuje sluze, cita Sveto pismo, citira izvode iz jevandjelja. Kada je
njegov otac, vojni penzioner, koji je poslednjih godina preziveo pravu
dramu brinuci o zdravlju sina, ponovo video Jevandjelje u sinovljevim
rukama, zgrabio je knjigu, besno je iscepao i bacio kroz prozor. Slavisa
je, kada je to video, dohvatio kuhinjski noz i ubo oca u grudi tik pored
srca. Otac je preziveo ubod, a ceo slucaj nije ni prijavljen policiji.
Skoro smo zajedno razgovarali. Slavisa je opet pod terapijom, otac planira
da tuzi adventisticku crkvu zato sto je, po njemu, dovela Slavisu do
ludila. On je bio vojnik, 10 godina radio u firmi, zdrav usao medju njih, a
izasao kao teski dusevni bolesnik, opasan po okolinu, koji mora imati
stalnog pratioca.
Živka je radila kao medicinska sestra u jednom domu zdravlja u Beogradu.
Imala je oko 40 godina, udata, majka dvoje dece. Živela je u skladnom
braku, vodila uredan zivot. Na radnom mestu bila je omiljena. Kao radnik
bila je vredna i savesna, u strucnom smislu pazljiva, oprezna, ali uvek
puna optimizma i pozitivne energije koju je prenosila i na koleginice i na
pacijente, koji su uvek, a to su bez ljubomore priznavale i koleginice,
prizeljkivali da dodju u Živkine ruke i prosto se namestali da dodju do
nje, bilo na previjanje, bilo na injekciju.
Radilo se u dve smene, od sest do 13 casova i od 13 do 20. Jedne veceri,
prilikom povratka kuci (a Živka je blizu stanovala, pa je uvek isla
pesice), sacekala ju je grupa od pet-sest mladica i napala je. Uz nekoliko
pocetnih udaraca, rvackim zahvatom oborili su je na zemlju. Ona je,
naravno, pocela da vristi i zapomaze. Napadaci, su zacudo, osim sto su je
drzali kao prikovanu za plocnik, prestali da je udaraju, a nisu pokusavali
ni da je razodenu radi eventualnog silovanja, sto joj je prvo palo na
pamet.
Šta se u stvari desavalo? Dok su je dvojica drzala prikovanu za beton,
druga dvojica su prisla sa nekom kantom i pocela da je polivaju benzinom.
Peti je vec drzao upaljen "zipov" upaljac. Hteli su da je zapale.
Njeno neprestano zapomaganje privuklo je paznju mladica i devojke koji su
sedeli na klupi nedaleko od mesta dogadjaja. Takodje su i stanari koji su
izasli na balkone povikali na napadace. Ipak, pozar je buknuo, a napadaci
su se razbezali. Medjutim, tada se mladic sa klupe bacio na zivu buktinju,
gaseci je svojim kaputom kojeg je drzao u rukama. Živka je srecno prosla sa
lakim opekotinama. Medjutim, ko su monstrumi koji su pokusali da zapale
zivu zenu. I zasto?
17
Istraga je dala rezultate. Izvrsioci su identifikovani. Bili su to
"Vitezovi Satane". To je jedna autohtona grupa mladica,
darkersko-satanisticki orijentisana, kojih je bilo izmedju 15 i 20, sa
unutrasnjom organizacijom, vodjom - glavnim vitezom i clanovima koji su
imali cinove: vitez prvog, vitez drugog i vitez treceg reda, a imali su i
svoje rituale na Novom groblju, svoje lozinke i svoje obaveze-misije.
KO SU "VITEZOVI SATANE"
U jednoj masovnoj tuci protiv obicnih darkera - rokera, jedan od vitezova
uboden je nekim ostrim predmetom u butinu. Da se stvar ne bi prosirila i da
policija ne bi mozda saznala, vitez se sam lecio i doveo do toga da rana
zagnoji. Onda je sa izmisljenom pricom otisao lekaru, a ovaj je propisao
injekcije i redovno previjanje. Bas kad ga je Živka previjala, natecena
rana je pukla, gnoj se izlio, a pacijent vrisnuo od bola. Ipak, uz dosta
muke, rana je opet ociscena, dezinfikovana i previjanje je zavrseno.
Pravila clanova Vitezova Satane nalagala su da se svake veceri u dogovoreno
vreme okupljaju u jednom parku u centru Beograda. U centru grada je i taj
dom zdravlja i mesto dogadjaja. Glavnom vitezu svi potcinjeni polagali su
racune o tome sta su radili, gde su bili tog dana, da li im se neko
zamerio, i tako dalje. Onda su se pravili planovi za sutradan. Vitez -
pacijent ispricao je sta mu se desilo u previjalistu.
Savet vitezova prvog reda, na celu sa glavnim vitezom, proglasio je sestra
Živku vesticom i, uz zakletvu Satani, odlucili su da je zapale. Tako je
doslo do tog nemilog dogadjaja u rano prolece 1989. godine. Vitezove Satane
vise nismo imali priliku da srecemo, a nije bilo ni povoda za to. Ne zna se
ni da li vise postoje kao organizacija.
Jedna od karakteristika pripadnika svih malih verskih zajednica jeste
samoljublje i samopostovanje do samoobozavanja. Jednom prilikom, na primer,
desila se teska provalna kradja u jednoj kuci u predgradju Beograda. Tako
su radnici MUP-a posle uvidjaja pozvali ljude iz komsiluka da kazu da li su
nesto culi i videli i da li znaju nesto u vezi sa kradjom.
Ljudi su to primili sasvim normalno, svi osim jednog. Na nase pitanje zbog
cega je nervozan, on je odgovorio: "Dobro, znam, radite svoj posao, ali
kako ste mogli mene da pozovete?" - Izvinite, ali pozvali smo ceo komsiluk,
odgovorili smo. "Da, a da li vi uopste znate ko sam ja?" Mi odgovorismo da
znamo ime i prezime i nista vise. "Ja sam Jehovin svedok - ja ne mogu nikad
biti kriminalac".
18
Bas skoro sam se setio ove pricice i konstatovao da sekte imaju svoja
pravila, ali da i kriminalistika ima svoje pravilo da nema sablona. U
poslednje vreme, kad kriminal buja, posebnu tezinu zadaje prilican broj
najtezih krivicnih dela kao sto su ubistva i razbojnistva. Posebno mesto
kod razbojnistava i sve znacajniju ulogu dobija takozvani "tiper", onaj
ucesnik u delu koji pronadje mesto ili ljude kod kojih se moze uraditi
dobar "ulov", bilo u novcu, bilo u plemenitim metalima, bilo u skupocenoj
robi.
Evo sta se desilo: mladici, dugogodisnji clanovi adventisticke crkve,
odlucili su da, i pored svog pravovernog ucenja, obezgrehovljenog zivota i
besprekornog poznavanja Svetog pisma, izvrse provalnu kradju kod svoje
sabrace iz iste crkve. To su, doduse, bili stariji i, znalo se, bogati muz
i zena. Za vreme izvrsenja izabrano je vreme vecernje sluzbe, kad su ovo
dvoje obavezno u crkvi.
Dvojica izvrsilaca su, uostalom, cesto dolazili u tu kucu i znali cega sve
ima. Medjutim, zena je dobila grip i morala je ostati u krevetu. To njeno
prisustvo u neku ruku je iznenadilo izvrsioce. Ipak, jedan je sa sobom imao
noz i odmah ga je upotrebio nanevsi domacici nekoliko ubodnih rana u
predelu stomaka i grudi, od cega je ova umrla. Ono sto je planirano da se
ukrade - odneseno je, dakle, posle ubistva. Ubrzo posle zlocina izvrsioci
su uhapseni. To se sve desilo u okolini Beograda 1997. godine.
S obzirom na to da je dogadjaj koji cu sada navesti medijski vec dobro
eksploatisan i da su podaci poznati javnosti, buduci da je slucaj zavrsio
na sudu, ovde ce biti dati potpuni podaci o izvrsiocima i dogadjaju.
Krajem leta 1994. godine, u jednom selu u okolini Čacka desilo se ritualno
ubistvo. Stradala je starica Dragojla Đokanovic, tako sto je bila spaljena
na lomaci u dvoristu kuce u kojoj je zivela. Ubistvo su pocinili njena
unuka Gordana, cerka Mila i zet Ljubisa. Geneza ovog ubistva stara je
dvadesetak godina. Rovici su, kao cetvrto dete po redu, dobili sina Zorana,
koga su, na zalost, izgubili. Posle njega odlucuju se na jos jedno dete i
dobijaju cerku Gordanu. Celo detinjstvo i mladost Gordana provodi
zapostavljena, stalno slusajuci price o pokojnom Zoranu. Tako je bilo sve
dok vremenom, kako je rasla, nije sebi dodelila ulogu da obraduje
roditelje. Tako postavlja sebi dva zadatka:
19
1. Da pronadje vesticu koja je otela Zorana
2. Da ozivi Zorana.
Baveci se dugo uporedo magijom i veronaukom, Gordana identifikuje vesticu
koja je otela Zorana i saopstava roditeljima: "Baba Dragojla je vestica.
Ona je otela Zorana". Roditelji, u dugogodisnjoj depresiji zbog smrti sina
koga su toliko zeleli, a vec i u godinama (58 i 51), pocinju bezgranicno da
veruju Gordani. Dozvoljavaju da ova pokusa da istera djavola iz baba
Dragojle. Tako Gordana staricu cesto maltretira raznim ritualima. Šisa je
do glave, vezuje, pusta joj krv vise puta, pa je starica bila puna uboda -
no, kako je Gordana konstatovala, to nije davalo rezultate. Vestica je
morala biti spaljena.
Kriticnog dana, pokojnoj Dragojli najpre je data poslednja sansa. Gordana i
njoj slepo pokorni otac i majka uvijaju staricu u cilim, odnose je do
potoka, te, drzeci je u potoku, pokusavaju da isperu Dragojlu od zlih
duhova. Ni to ne uspeva.
Gordana je onda donela konacnu odluku o spaljivanju. U dvoristu kuce
ocrtala je krug, a sa ocem i majkom pocela da iznosi stvari i pokucstvo, te
su tako unutar kruga napravili tri lomace. U jednoj od njih, ugurana u
raseceno bure, nalazila se baba Dragojla. Gordana, koja je sebe proglasila
bogom, naredila je da ritual pocne.
Otac i majka, skroz nagi, sa crnim povezima oko glave, plesali su u krug, a
Gordana je zapalila vatru i mahala iznad glave nekim velikim nozem.
Nekoliko puta, u samrtnom ropcu, Dragojla je pokusala da ustane, ali ju je
Gordana tada udarala po glavi tim velikim nozem. Vatra je na kraju
pretvorila staricu u veliku buktinju. Tako je zavrseno ovo ritualno
ubistvo.
GORDANA JE UMISLILA DA JE BOG
Imace posle toga sta da kazu i kriminalisticki inspektori u MUP-u i vestaci
- neuropsihijatri na sudu.
Moze se zakljuciti da je Gordana, i pored toga sto su je otac i majka
smatrali andjelom i bogom, sve vreme u svojim sizofrenim predstavama
izvodila upravo magijsko vesticarenje. Babu je za zivota sisala, pustala
joj krv i slicno. Samo ubistvo takodje je bilo magijsko. Nazovi bozanska
misija, odvija se samo imenom i recju, pre i za vreme ubistva.
20
Dr Bosko Jovicic u svojoj knjizi "Bog i Sotona u Vuckovici" kaze: "Naime,
upraznjavaju se mnogi gestovi, radnje i koriste se mnogi predmeti koji se
ne mogu dovesti u vezu sa bozanskim funkcijama. Primenjen repertoar vise
odgovara magijskom ritualu koji svakodnevno izvode novopeceni vidovnjaci,
proroci, iscelitelji i njima slicni, ciji se broj na nasem prostoru stalno
uvecava u poslednje vreme.
U svom dvoristu, Gordana je ocrtavala i ogradila povrsinu koja predstavlja
neki vid svetog bozanskog kruga, kosmos u malom, na zemlji; unutar njega
ona je suverena i nepobediva. Po okultnoj praksi, u njemu je svako zasticen
i moze biti siguran da njegove misli i ideje ne mogu biti ugrozene i
dovedene u pitanje. Krug se u nasoj civilizaciji smatra univerzalnim
simbolom, odvajkada je u upotrebi i veruje se da deluje zastitno u sferi
psihickog. U to njeno svetiliste svi odreda se, pre nego sto udju, moraju
izuti. Gde se to posvecenici izuvaju kada ulaze? Gordana za sebe rece da je
hriscanka, pravoslavne vere, a za hramove te religije takvo pravilo ne
vazi.
U Gordaninim rukama je i noz, glavni magijski instrument koji simbolizuje
volju maga. Ona njime vitla oko glava prisutnih, neke njime udara, druge
povredjuje.
Svlacenje do gole koze, paljene vatri, spaljivanje svega sumnjivog na
lomacama, ples oko ognjista, vriska i mnogo toga cinjenog i vidjenog
spadaju u delokrug jednog prastarog verovanja o nacinima isterivanja zlih
duhova, vidovi su drevnih gestova izrazito magijskog ucinka i nemaju
nikakve veze sa religijskim verskim obredima. Takvo je i znacenje crnih
traka koje su vidjene oko glava njenih roditelja, kada ih je milicija
zatekla po zavrsenom cinu spaljivanja Sotone.
Gordana (bog), izvodila je pojedine seanse kruzenjem ruku oko glava
posvecenika, punila se i praznila energijom, delovala kao bioenergeticar, a
tamne naocare koje je nosila - rekvizit su magijskog rituala.
U okultnoj praksi sve te radnje i instrumenti imaju svrhu da u delokrug
aktivnosti dovedu vecu i snazniju kolicinu psihicke energije".
Toliko od neuropsihijatra, dr Jovicica. Na kraju, hocu reci da ovo ubistvo
nije rezultat agresije neke organizovane grupe ili sekte, ali je sam cin
okultisticko-magijski i, samim tim, satanisticki ritual ubistva, te se kao
takav nasao u ovom tekstu.
21
Pred sam kraj 1994. godine, u samom centru Beograda ubijena je maloletna
devojka od strane, kasnije ce se ispostaviti, svog mladica. Ubistvo je
izvrseno tako sto je izvrsilac izneo pokojnoj nekoliko ubodnih rana u
predelu grudi i vrata. To se dogodilo u stanu izvrsioca.
Roditelji pokojne nisu poznavali izvrsioca. U slucaju pokojne Sanje nije
bilo nikakve verske nastranosti niti pripadnosti verskoj sekti. U razgovoru
sa Vladanom, izvrsiocem, saznali smo da je on obuzet Satanom, te da ga je
ovaj odavno uzeo pod svoje. Na pitanje ima li drustvo sa kojim se druzi,
odgovorio je da se uglavnom druzi sa demonima. Takodje je izjavio da je
njegov put, put u pakao, u carstvo podzemlja u carstvo Satane. Zato je i
ubio Sanju, jer mu je to javio Nekrofon, demon sa kojim je u poslednje
vreme uglavnom u drustvu. Posle toga pakao mu ne gine; Satana ce biti
umilostivljen. Bice mu lepo.
S obzirom na kratkocu vremena, nismo uspeli doznati da li se radi o clanu
neke satanisticke grupe ili sekte, ili o pojedincu koji je satanista po
licnom opredeljenju. Psihijatrijska vestacenja, koliko se zna, pokazala su
da se radi o uracunljivoj osobi.
Pred sudom je jos otvoren slucaj dveju devojaka kojima je, za sada u prvom
stepenu, sudjeno zbog osnovane sumnje da su na brutalan nacin sa 133 uboda
nozem ubile jednu staricu, inace rodjenu babu jedne od njih. Obe ove
devojke, sto pokazuju ove lutke na ilustraciji, a i drugi materijali,
praktikovale su vudu-magiju. Podsecam da se vudu-magijom pokusava delovati
na nekog ko je udaljen i u te svrhe koriste se slike ili lutke osobe na
koju se zeli uticati. Koriste se, takodje, i konac, platno, vunica i
obavezno igla ili secivo kojim se bockaju lutka ili slika osobe na koju se
baca magija, ili se, pak, lutka ili slika vezuje ili prekriva. Ovaj slucaj
navodim samo kao jos jedan primer za to kakvoj su vrsti ubistava skloni
praktikanti magije, ovog puta vudu-magije.
Ljubinka vec dvadesetak godina radi kao konobarica u jednom restoranu na
Ibarskoj magistrali. Njen posao nije lak. Srece se i radi sa svakojakim
svetom, ostaje na poslu do duboko u noc. Ipak, zarada nije losa. Ima
porodicu, muza i dvoje dece. Za sve ove godine uspevala je da se izvuce iz
najrazlicitijih incidenata koji se po restoranima dogadjaju s vremena na
vreme. Provokacije upucene licno njoj ostro je odbijala. Ukratko -
verzirana je za taj posao.
22
U leto 1998. godine, pred samo zatvaranje restorana, kada je posla ka
zenskom toaletu, napala su je dvojica gostiju. Oni su usli u restoran
neposredno pre toga i narucili su samo po jedno pice pred sam "fajront".
Kada su je napali, prisli su joj s ledja, uvukli je u toalet koji je bio
prazan. Ljubinka je pocela da vristi.
PLjAČKA POSLE TUČE
Napadaci su svojim pokretima pokazivali nameru da polno opste s njom.
Najpre su joj pocepali haljinu, a potom su poceli da vrse bludne radnje.
Jedan od napadaca stegao je Ljubinku za vrat da ne bi vise vristala. Utom
su dotrcali prisutni konobari, uspeli da razvale prethodno zakljucana
vrata, a onda su se uhvatili u kostac sa napadacima.
Posle krace tuce, napadaci su pobegli, ali su uspeli da otmu Ljubinkin
novcanik sa pazarom od oko 15.000 dinara. Prebijena, sva u ranama, pocepane
odece, ponizena i utucena. Ljubinka je prevezena u Urgentni centar. U
bolnici je zadrzana nekoliko dana. Zakonski gledano, bilo je to klasicno
razbojnistvo sa teskim posledicama u vidu seksualnog zlostavljanja.
Posle nekoliko dana pronadjen je jedan od nasilnika. Priznao je sve sto se
dogodilo. Medjutim, narocito su bile zanimljive tetovaze po njegovom telu.
Ruza, zmija, krst medju mrtvackim glavama (to jest, sahranjen krst), ali i
Sv. Petka i Sv. Nikola. Čudan spoj. Kada smo od njega zatrazili da objasni
tetovaze rekao nam je ovo:
"Celo drustvo ima slicne tetovaze. Za vreme rata u Krajini i Bosni ceo svet
je nas, Srbe, zvao satanistima. Tako smo i mi u kraju proglasili sebe
"srpskim satanistima". Hteli smo da kazemo da smo nadmocni. Pokupili smo
koje gde i kako ko, satanisticke simbole, a uz njih smo istetovirali srpske
svetitelje kako bi nas satanizam imao srpska obelezja. Pa, onaj Iranac,
Salman Ruzdi, napisao je "Satanske stihove", mi nismo arapski, vec srpski
satanisti".
Na nase pitanje zasto vrsi krivicna dela, odgovorio je: "Pijemo alkohol
zajedno sa tabletama, prepuni smo energije. Dok nas ne uhvati san radimo
svasta. Tucemo se, napadamo zene, otimamo pare... U ovo vreme i nemamo da
radimo nesto pametnije".
23
Ovo je prica o "junaku" iz okoline Beograda. Ova prica upravo potvrdjuje
tezu o autohtonosti i decentralizovanosti satanista i prostanistickih grupa
u nas. Mali broj nasih satanista poznaje kanone crne mise. Najveci broj
nasih satanista izmislja sam svoja pravila, rituale, simbole. Ono sto je
zajednicko i za sataniste povezane u medjunarodne satanisticke mreze i za
autohton sataniste jeste da je njihova aktivnost uvredljiva za moral i
destruktivna, kako po pojedinca tako i po drustvo.
U leto 1999. godine u jednom beogradskom predgradju desio se jos jedan
zlocin ciji su akteri, govoreci u uzem smislu, praktikanti crne magije, a u
sirem smislu - satanisti. Naime, negde oko ponoci prvo j doslo do svadje, a
potom i do tuce izmedju oca i sina, i tom prilikom otac je izvukao deblji
kraj. Tuca je za kratko prestala. Otac je onda izbezumljeno dohvatio
kuhinjski noz i njime ubo najpre sina, a potom vise puta i snaju koja je
bila u drugom stanju! Sin je preziveo, a snaja je podlegla povredama. Posle
svega, otac je poceo da bode i samog sebe.
Ovaj slucaj je jos na sudu. Ono sto mozemo reci jeste da je cela porodica -
otac, majka, sin i snaja - zivela od crne magije, to znaci bacanja ili
skidanja cini, ajanja, proricanja sudbine, prizivanja duhova... Kolika je
uloga svega toga u stvaranju devijantne svesti, zakljucimo sami iz
prethodna dva slucaja.
Neophodno bi bilo izneti cinjenicu da se mnogim novinarima, uopste ljudima
koji ogoljavaju sustinu delovanja sekti, preti bilo na ulici, bilo pred
kucom gde stanuju, na radnom mestu ili, pak, telefonom od strane,
verovatno, ljudi koji su u sektama zaduzeni za bezbednost.
Sigurno je drastican primer Stevana, koji je na 6. Svetskom kongresu o
rehabilitaciji u psihijatriji, odrzanom 1998. u Beogradu u centru "Sava",
kao zrtva izneo svoje iskustvo i iskustvo svoje porodice sa
transcendentalnom meditacijom, koja ih je dovela do dusevnog oboljenja.
Posle nekoliko dana, neocekivano, na sred ulice napao ga je i slomljenom
flasom u lice udario (verovatno u nameri da ga unakazi) nepoznat covek,
koji je rekao: "Neces ti vise da pricas o meditaciji, majku ti...".
24
Slucajevi nestanka lica, te tajnog odlaska u verske sekte, pojava su toliko
cesta, rekao bih odomacena. Naime, ako u toku vrbovanja kandidat uveri
staresinu sekte da je zainteresovan da pristupi, ali da mu to ne bi
dozvolili roditelji, kandidat se salje u drugi grad, pa se otud javlja
roditeljima. U drugom gradu u okviru zajednice dobija posao i smestaj. Što
se tice maloletnika, takvih slucajeva je bilo, ali se u poslednje vreme ne
desavaju. Nijednoj sekti ne isplati se da se kompromituje.
Drastican slucaj desio se sa sektom "Bozja deca". Naime, misionari te
organizacije delovali su od 1984. i u Jugoslaviji. Cilj im je bio da
pridobiju nove clanove, kako medju nasim gradjanima, bilo ziteljima
Beograda, bilo izbeglicama, tako i medju izbeglicama iz Albanije i
Rumunije, koji su bili smesteni u kampu u Kosutnjaku. Oba puta misija je
uspela. Pored Albanaca i Rumuna bilo je zavrbovano i vise desetina nasih
gradjana koji su bili odvedeni u prihvatiliste u Madjarskoj.
Medju njima je bilo nekoliko maloletnih devojaka od kojih se neke vise nisu
ni vratile kucama. Sve je to ova sekta radila i drugde u svetu, ali su
mnoge drzave ocenile da njena delatnost predstavlja krsenje i zloupotrebu
slobodne veroispovesti, tako da je ova organizacija danas zabranjena u vise
drzava SAD, kao i drzava Evrope.
Trazeci sagovornika upravo iz redova "Bozje dece" izgubio sam najvise
vremena, jer osim rodjaka niko od bivsih clanova nije mogao da razgovara na
tu temu. Na kraju sam ipak uspeo.
"Svetlana danas zivi u Štutgartu, u Nemackoj. Udata je i zaposlena i ima
dvoje dece. Probajte sa Svetlanom", predlagale su bivse clanice "Bozje
dece" samo odbijajuci razgovor. "Ona je ipak napolju, njoj je lakse da
prica". Tako sam preko jednog njenog rodjaka bio u toku i onih dana kad je
bila u Beogradu na odmoru, ispricao sam se sa njom. Uz pocetno uzdrzavanje,
pristala je. I sto je interesantno, najpre je kod kuce spremala jedan
koncept price, da bi sutradan insistirala da je to sve sto zeli da kaze i
zamolila me da ne bude potpitanja. Ja sam takodje hvatao beleske, i uz
pomoc njih pokusacu da prezentiram Svetlanine putesestvije bas onako kako
je ona to ispricala.
BILA U PAKLU "FAMILIJE LjUBAVI
Tog leta ocekivala sam tri stvari. Da maturiram, postanem punoletna, i da
upisem Arhitektonski fakultet u Beogradu. Posto sam prvu stvar zavrsila
besprekorno, dosla sam kod brata od strica u Beograd. Vec sam dolazila i
ranije u Beograd i stekla drustvo.
25
Ovaj put je uz druzenje trebalo da prodjem i prijemni i na arhitekturi.
Preko dana sam spremala ispit, a uvece izlazila. Bice fraza, ali stvarno
sam bila tuzna, sto moje matursko i studentsko vreme treba da prodje u ovom
vremenu krize, depresije i pesimizma. Čak i dolazak iz Zajecara u Beograd,
nije promenio bitno taj utisak. Hvatala me je apatija i bezvoljnost.
I kako to obicno biva, bas tih dana iznenada sam upoznala jednog
Amerikanca, i to u po bela dana u Tasmajdanskom parku. Bila sam na pauzi u
toku polaganja prijemnog. Mislila sam da je unproforovac. Svideo mi se tako
da sam briljantno obrtala mojih 300 engleskih reci. Susret sa njim mi je
kao neka injekcija povratio optimizam. Nije vise bitno, ali usput, polozila
sam prijemni.
"Ali Rodzer". Najpre sam mislila da je oficir OUN-a, ali mi se posle
predstavio kao svestenik Medjunarodne hriscanske zajednice, koja se zove
"Familija ljubavi". Ta organizacija, kako mi je on objasnio, se bavi pored
verskog i dobrotvornim poslovima svih vrsta. Pomazu svim kategorijama
ugrozenih. i deci bez roditelja, i hendikepiranim licima, starcima i
sirotinji.
Visok, plav, produhovljen, svetski covek, dasa ipo. Bila sam ushicena kada
je poceo da mi se udvara. Naravno, nisam se mnogo opirala. Bila su to dva
nezaboravna meseca. Lagala sam roditelje da sam kod brata, a u stvari
zivela sam kod Rodzera u njegovom iznajmljenom stanu. Bila sam svedok
mnogih susreta, poseta mnogih stranaca, mnogih zurki, upoznala sam neke
nase ljude koji su vec pristupili "Porodici ljubavi", imponovalo mi je sto
sam bila devojka glavnog svestenika.
Uopste se nisam pitala gde je svesteniku mantija, mitra, panagija, krst,
otkud svestenik da se udvara nekom, koje molitve ocitava. Doduse, citao je
neke papire koje je vadio iz fascikle, uglavnom se tu pricalo o ljubavi,
sreci, uzajamnoj pomoci i opstoj harmoniji. Sam Rodzer mi je rekao da
familija ima svoje centre po celom svetu a da im je sediste u Los Andjelesu
u SAD, a da je vodja "Mister MO". Tacnije Dejvid Mozes, ali od milja i
ljubavi bilo je dovoljno reci "Mister MO".
Sredinom avgusta, u danima kada sam ocekivala punoletstvo, Rodzer mi je
rekao da mu je preporuceno da ide za Italiju, da je zavrsio misiju u
Jugoslaviji. Kako mi je rekao, zahvaljujuci njemu skoro 50 ljudi u
Jugoslaviji je pristupilo "Familiji" ali, posto je SR Jugoslavija pod
sankcijama, upuceni su u Madjarsku. Zatim mi je rekao da me mnogo voli i da
bi trebalo, ako isto osecam, da krenem sa njim.
26
Da ponesem novca sto je moguce vise, jer nikad se ne zna kako ce gde da
krene misija. Tako smo krenuli za Italiju, tacnije u gradic Monfalkone
blizu Trsta. Prethodno sam se na dva dana vratila u Zajecar, da objasnim
roditeljima da mi se pruza sansa da studiram u Milanu. Uz najkreativnije
lazi u zivotu i suze omeksali su i dali mi 2.000 DEM da mi se nadje. Naime,
rekla sam da je u pitanju Institut mladih talenata, i da se tu proizvode
buduci studenti Arhitektonskog fakulteta u Evropi, a koji je u Milanu.
Boravak na "Institutu" traje sest meseci, kosta 1.400 DEM, uz intenzivan
tecaj italijanskog jezika. Pored tih 2.000 DEM, dobila sam jos 1.500 DEM,
od tetke i striceva. U Monfalkoneu smo se obreli u jednoj velikoj kuci u
kojoj je vec zivelo oko tridesetak ljudi. Rodzer mi je rekao da su to sve
clanovi Familije i da nista ne brinem.
U Monfalkoneu, u stvari, pocinje moja golgota. Rodzer je bio prvih mesec
dana sa mnom. Znao je da sam ponela 3.500 DEM i verovatno mu je trebalo
tridesetak dana da mi ih uzme. Najpre je trazio za smestaj 400 DEM za tri
meseca unapred i prilog od 300 DEM za "Familiju". To sam odmah dala. Potom
sam platila skolu italijanskog jezika 500 DEM. Zatim sam potpisala
"revolucionarni ugovor". Tako se zove pristupnica za "Familiju ljubavi".
Tom prilikom sam platila taksu 100 DEM i kao "prilog" sto je red kod njih.
Zatim sam finansirala zurku, "castila" u cast mog pristupanja "Familiji".
To me je kostalo novih 70 DEM. Usput da kazem da je bilo prisutno preko 250
ljudi to vece. Moram reci da je Rodzer sve vreme pokazivao puno neznosti i
ljubavi prema meni, a da sam ja bila u oblacima. No, posle mesec dana,
saopstio mi je da mora u SAD, da ima sansu da bude unapredjen u staresinu
"Familije" za juznu Evropu, te mora po instrukcije u sediste u Los Andjeles
kod Mister Mozesa.
Zamolio me je da mu pozajmim 1.000 DEM da mu se nadje za put. Ponudio mi je
mogucnost i da se vencamo, cim dobije "raspored". Iako stariji od mene
celih dvadeset godina, zajapurena i uzbudjena ostala sam bez teksta i samo
sam potvrdno klimala glavom. Po njegovom odlasku preporucio mi je da budem
pod "patronatom" "Oca Marka" Italijana i da slusam njegove propovedi i
izvrsavam zadatke koje mi on daje.
"PORODICA" RAZNIH LUDAKA I NARKOMANA
Tek tada ja u stvari pocinjem da spoznajem sustinu ove zajednice. Rodzera
vise nikada nisam videla. Ni jedno pismo nisam dobila, iako sam poslala
preko deset. Ostala sam bez novca, a pasos mi se nalazio kod "oca Marka".
Potpuno izbezumljena, shvatila sam da sam totalno promasila. Ali ni po
jada. Marko mi nije davao pasos da se vratim, jer pobogu, ja sam odgovorna,
ja sam posvecenica, ja treba da radim i prosirujem misiju, i da ce biti
vremena za Jugoslaviju i za roditelje.
Do tada sam, da tako kazem, bila postedjena, valjda ni ovi ovde nisu znali
dokle smo "stigli" Rodzer i ja. Samo sam spremala po kuci, vezbala
italijanski i nekako se zblizila sa ukucanima. Bili su tu uglavnom
Italijani sa juga zemlje i nekoliko Ukrajinaca i Rusa. Polako sam pocela od
promasaja sa Rodzerom da pravim salu. Tada su me zgrabile neke dve iz juzne
Italije, i povele sa sobom u drustvo. Nasle su mi posao u nekoj prodavnici,
a uvece smo izlazile zajedno. Neki put se nismo zajedno vracale. Tada su me
strasno prekoravale.
U smislu: stan imas, uslove imas, sto skitas. Nastavila sam po svom. Sve je
to bilo neko moje praznjenje i neka moja avantura. Ali onda me je Marko
ozbiljno upozorio i konacno posle sest meseci upoznao sa programom
"Familije": "Mi smo svetska Familija, Familija ljubavi, ljubav je cilj i
ljubav je sredstvo. Ljubavlju prosirujemo zajednicu, seks je esencija
ljubavi, ne smemo izbegavati seks, jer misija nase zajednice ocekuje od nas
da se sami u ime Familije, u ime ljubavi, u ime Hristovo, nudimo i
ljubavlju privlacimo druge."
Bila sam potpuno mentalno, psihicki i emotivno razbijena. Jedno vreme
uoptse nisam imala snage. Prepustila sam se stihiji, da bi nekako u hodu
nasla resenje. Konkretno receno, prostituisala sam se. Ipak vremenom,
setila sam se resenja. Posto je uvek neko bio sa mnom resila sam da u
pogodnom trenutku dok moja pratilja bude flertovala na jednom kraju bara,
da ja pozurim sa nekim drugim, zatim odem u neki smestaj, napravim frku i
izazovem dolazak i hapsenje od strane policije. Tako bi dovela sebe u
situaciju da budem deportovana. Tako nesto sam i ucinila. Nije bitno kako,
ali posle pet meseci prostitucije i jedanaest meseci provedenih u "Familiji
ljubavi" bila sam deportovana u Jugoslaviju.
28
Šta da kazem, za tih pet meseci, vazila sam za srednje uspesnu misionarku
sa cetrnaest dovedenih momaka. One bolje su toliko uspevale za mesec dana.
Fakticki svaki treci sa kojim su spavale bio je zavrbovan. Za muskarce isto
vazi. Ali, ucinak im je deset puta manji od naseg. Medjutim, posto je
homoseksualizam dozvoljen kao i biseksualnost, pojedinci su tako
kombinujuci "postigli rezultate". Ne bi mozda sve izgledalo tako prljavo i
skaradno, da nije bilo i dovodjenja dece, te odnosa medju nama samima u
samoj kuci. Da ne pricam o tome.
Inace, da ne zaboravim, sve nas su "svestenici" "Familija ljubavi" ucenili
prokletstvom, ako bilo sta iz Familije ispricamo napolju. Tako je kazu,
naredio "Mister MO". Inace, unutar kuce bilo je i droge i alkohola, ma
svega do ludila. Kolektiv ludaka, sto narkomana, sto alkoholicara, sto
nimfomana, homoseksualaca, lezbijki, pedofila, i u najboljem sluacju
raznorodnih perverznjaka.
Po ceo dan rade negde, rmbaju, onda ostave pare Marku, i skacu jedni na
druge, i tako... Nadam se da je ovo dovoljno.
Ja sam se skrasila nekako u Zajecaru, i na talasu mog avanturizma se udala
za jednog tipa sa kojim i sada zivim - "Jugo-Švaba". Živimo u Nemackoj,
imamo dvoje dece. Rekla bih da je sve u redu. Da, sve je u redu. Jedino sto
ne mogu vise, to je da gledam filmove, uglavnom su americki."
U dosijeima organa MUP-a Srbije bilo je zabelezeno nebrojeno slucajeva
nestanka. Sekte su jedan od pravaca dejstva radnika koji rade slucajeve
nestalih lica, upravo zbog brojnosti onih koji su kao clanovi raznih
verskih grupa neznano napustili svoje mesto boravka. Ishod nekad moze da
bude kao u Svetlaninom slucaju, ali je najcesce sasvim drugaciji sa
posledicama o kojima smo vec pricali pojedinacno prikazujuci sekte.
Rade je praktikovao transcendentalnu meditaciju. Osim toga, dosta je citao
i uopste proucavao Indiju. Poznavao je i indijsku muziku. Vodio je i neke
svoje beleske. To nam je i bio jedini putokaz za kakvo-takvo objasnjenje
onoga sto se dogodilo. U jednom od tekstova napisanih na sanskritu pisalo
je u prevodu: "Preko vode do Sunca i slobode." Ocito da je kroz meditacije
on stvorio neku svoju viziju univerzuma, slobode, kosmosa, beskonacnosti,
te da je trasirao neki svoj zamisljeni put.
29
U leto 1998, pred zalazak Sunca koje je na horizontu skoro dodirivalo
Dunav, kako su nam objasnili svedoci, njegovi drugari, Rade je iz samo
njemu znanih razloga naglo skrenuo auto niz obalu i uplovio njime u vodu u
pravcu Sunca. Da li mu se ukazala slika iz njegovih meditacija i izazvala
reakciju da krene svojim putem?
Rade se i dalje vodi kao nestalo lice.
U poslednje vreme, kako se javnost uzburkala, sve sekte i verske zajednice
vode racuna o imidzu, tako da poslednjih godina i ne belezimo drasticne
slucajeve seksualnog iskoriscavanja, sto znaci da se nesto slicno nece opet
dogadjati.
POŠTAR ŽARKO NOVOVERAC
Sedamdesetih i osamdesetih godina, dok jos nije bilo agencija za poslovnu
pratnju, delovale su agencije za relaksaciju i opustanje, i to pod imenima
Joga za svakog, Jogom do mira i ljubavi, Biharska skola joge, Centar za
tantricku meditaciju, Oso Radznis centar.
Rec je, ipak, o zloupotrebi ovih tehnika. Danasnji, a i nacelno gledano,
joga-centri uopste ne lice na tadasnje. Isto vazi i za sektu hare Krisna
dok se u to vreme okupljala na staroj adresi. Zaista, price iz svakog od
ovih centara toliko su licne da im se samo adrese razlikuju. Zato cu dati
jedinstven prikaz misionarenja ovih grupa. Naime, asrami 70-ih i 80-ih bili
su obicno u velikim stanovima. U njima je ziveo i vodi vezbe guru,
eventualno sa nekim pomocnikom.
Praktikante, a cesce praktikantkinje, birao je licno guru. Kandidatkinje su
bile fascinirane gurovim poznavanjem duhovnih znanja, ubedljivim recnikom i
nevidjenim tehnikama, a na kraju su bile opsenjene guruom. Tehnikovanje je
podrazumevalo i mogucnost kompletnog aranzmana sa spavanjem i mogucnost
dnevnog boravka, dakle pun pansion.
Uz pomoc jedne ljubomorne praktikantkinje i nekoliko roditelja krenulo se u
opstu potragu za ovim asramima i na kraju je utvrdjeno sta se sve tamo
radilo, doduse na dobrovoljnoj osnovi. Mislim da ce najslikovitiji primer
biti isecak iz dnevnika jednejogistkinje:
7.00 - budjenje
7.30 - meditacija, koja je uvek ukljucivala i vodjenje ljubavi
9.00 - dorucak
30
9.30 - dnevne obaveze - spremanje asrama, ciscenje, odlazak u prodavnicu
12.00 -14.00 - licne obaveze - resavanje licnih i tekucih pitanja
15.00- rucak
15.30 -17.00 - odmor - slobodne aktivnosti
17.00 -hatajoga
18.00 - karmajoga
19.00 - guruovo predavanje
20.00 - "meditacija"
21.30-vecera
22.00 - 23.00 - slobodne aktivnosti
Ponovicu jos jednom da danasnji joga-centri nemaju nista slicno sa
prethodnim i svode se na najcesce tronedeljno tehnikovanje po jedan sat
dnevno. Dodajem da je i tada bilo istih centara koji su, kao i danas, jogu,
zen, meditacije i slicne tehnike obavljali nekoliko puta nedeljno, obicno u
nekim sportskim centrima, i na nacin koji je odgovarao pravilima tih
tehnika.
Postara Žarka znali su skoro svi. Stari Banovci su malo mesto, a on vec
tridesetak godina donosi pisma, uplatnice, pakete, plate... Osim toga, vrlo
je komunikativan, ume sa ljudima, nadje uvek lepu rec i za decu i za stare.
Zvali su ga, vise od milja "Novoverac", jer je pripadao Jehovinim
svedocima, ali to narodu nije bila nikakav prepreka za druzenje sa njim.
Desavalo se da udje u kucu, sedne, poprica, upita za dobro zdravlje, poigra
se sa decom, malo misionari, ali to nije izazivalo netrpeljivost kod
mestana.
Sve njih jednoga dana iznenadila je ves da je Žarko Novoverac u bolnici,
zbog toga sto je pretucen. Najpre se pomislilo da je neko pokusao da mu
otme novac kojeg je nosio penzionerima. Ko bi, inace, tukao tog dobrocudnog
coveka od 50 godina? "Siledzija" se sam prijavio. Bio je to u stvari
Sladjan, decak iz komsiluka, ucenik osmog razreda, ali prilicno razvijen za
svoje godine. Upitan zasto je to ucinio, odgovorio je kao iz topa: "Šta
drugo da radim sa matorim manijakom?" Kad se malo sabrao, objasnio je ceo
sled dogadjaja.
31
"Sa Majom se znam dugo, ali malo bolje od pre tri meseca, kada smo poceli
da se zabavljamo. Posto joj je tek dvanaest godina iznenadio sam se kada
sam cuo da joj nisam prvi decko, jer se, barem ovde u Banovcima sve brzo
sazna, a ja je nisam video ni sa jednim. O svojim prethodnim iskustvima
uopste nije htela da prica. Prekjuce smo gubili cas i resio sam da svratim
do nje. Kod kuce sam je i zatekao, ali uz nju i postara Žarka, koji mi se
obratio strogim recima: 'Maja mi je sve ispricala. Da si je ostavio na
miru!!!1 'Ali, cika Žarko, zasto je branite od mene, ja sam njen decko1.
'Njen decko sam ja, i to 5 godina, i ne dozvoljavam da joj iko pridje, ona
je odrasla uz mene!!1, odgovorio je postar. Zbunjen, ne verujuci mu, upitao
sam Maju da li je to istina."
Žarko, deformisanog izraza lica, neuobicajeno nervozan, opet je viknuo:
"Evo kazi mu sad sama!!!" Ona je, placuci, potvrdno odgovorila i zamolila
da nikome ne pricam, da je sve pocelo kada je krenula u skolu, uz pricice i
bombonice i blago mazenje. Posle toga je Žarko trazio da ga Maja mazi, a
vremenom su poceli to da rade nagi. Maja je tek posle nekoliko godina bila
u stanju da shvati sta joj se desava, ali tada joj je bilo jasno da od
bruke i sramote ne sme to nikome da isprica.
Jednostavno se po nekoj inerciji i dalje vidjala sa Žarkom bez snage i
nacina da mu se suprotstavi. Naravno, to se radilo kada roditelji nisu bili
kod kuce. Za ostale mestane samo ulazenje Žarka u neciju kucu nije bilo
nista neobicno. '"Kako ste mogli, dete od sedam godina, a vi 45, mozete
deda da joj budete?!1, viknuo sam sad ja na Žarka, a on me uhvatio u nameri
da me izbaci iz kuce, sto sam i dozvolio. Medjutim, strpljivo sam ga cekao
i sacekao iza coska, i bilo je sta je bilo".
ZLOUPOTREBA LAŽNOG PROPOVEDANjA
To se dogodilo sredinom 1998. godine. Bio je to jedan od najtezih slucajeva
seksualnog iskoriscavanja (obljube) nad licem mladjim od 14 godine. Ne
kazemo da Jehovini svedoci to propovedaju, ali je cinjenica da nije tacno
da ih njihovo versko opredeljenje automatski, samo po sebi, i pripadnost
ovoj zajednici, uz besomucno bubanje stihove verzije i njihovih citata iz
Biblije, cini bogougodnim, autenticnim i odbranim da budu "spaseni", a sto
oni, puni samoljublja, tvrde, ne potvrdjujuci to uvek i na delu.
Tim pre sto ovo nije jedini slucaj pocinjenog krivicnog dela i uopste
ispoljene devijantnosti kod jehovista. To, uostalom, ilustruju i neki od
prethodno navedenih primera iz kriminalisticke i sudske prakse.
32
Kada su sekte u pitanju ne kazemo da je potrebno stalno biti u nekom
paranoicnom strahu, ali odredjena doza opreza mora uvek biti prisutna, pa
cak i ako vam dete peva u crkvenom horu.
Sestre Jovana (17), Jelena (15) i Ivana (13) vec su dve godine pevale u
horu jedne crkve u Beogradu. Stanovale su blizu, pa su roditelji
najstarijoj Jovani poredili duznost da pazi na bezbedan odlazak i povratak.
Ponekad im je bilo dozvoljeno da se duze zadrze u gradu, ili kod kuce nekog
iz skole ili hora. Ta zadrzavanja vremeno su postali sve cesci, ali
roditelji, shvativsi uzrast dece, nisu intervenisali, tim pre sto su se
kuci vracale u pristojno vreme. Medjutim, jedne veceri sve tri su uletele u
kucu prestrasene i izbezumljene.
Istu pricu ispricale su i roditeljima i policiji. Jedan uctivi, vrlo
ljubazni gospodin cetrdesetih godina, dugogodisnji clan hora, vec duze
vreme razgovara sa njima o svemu: o muzici, nacinu pevanja, koncertima
kojima je prisustvovao sirom sveta, religiji , zivotu.. . Zadivljenim
devojkama bivalo je sve interesantnije sa njim, pa su oberucke prihvatile
poziv da podju kod njega. Gotovo redovno posle vecernje sluzbe islo se kod
Ace kuci.
On je ziveo sam u jednosobnom stanu, prepunom knjiga, ploca, kaseta, albuma
sa fotografijama. Jedne veceri poceo je najpre da prica o svojoj
usamljenosti, zatim koliko mu znaci drustvo njih treci, da bi na kraju
neocekivano nasrnuo na Jovanu na ocigled sestara. Ove dve pokusale su da ga
odvoje od nje. Nastalo je tesko rvanje, stezanje, cepanje odece,
vristanje... Jovana je vec bila polugola. Nekako su uspele da se izvuku, da
usput podele garderobu i stignu kuci, a potom i u policiju. Delo je
kvalifikovano kao silovanje u pokusaju.
Aca je sutradan priznao sve. Uvidom u evidenciju, utvrdili smo da mu ovo
nije prvi slucaj iz oblasti seksualnih delikata. On je objasnio da to sve
potice iz usmerenja tantre - leve tantre - ciji je on bio praktikant, te da
je to u stvari, bila jedna vrsta meditacije koju odredjene zene nisu
shvatile, pa su ga zato prijavile. Takodje, na pitanje odakle mu kod kuce
toliko knjiga Šri Činmoja, otkrio je da je od pre nekoliko godina njegov
sledbenika i da njegovo pevanje u crkvenom horu nije u suprotnosti sa
ucenjem Šri Činmoja.
Ovo se dogodilo u jesen 1997.
Danijel Turina
>Jesen 1991. dobro ce pamtiti svi, a pogotovo radnici MUP-a Srbije. Poceo je
>rat, politicka situacija bila je napeta, pocela je mobilizacija, serija
>ubistava i drugih vidova nasilja. Posla preko glave. Pominjanje "Crne
>ruze", moram priznati, nista nam nije znacilo. Isli smo sa uvidjaja na
>uvidjaj. Tih dana u svojoj kuci obesio se jedan mladic. Nista na licu mesta
>nije ukazivalo da je eventualno neko treci umesao prste. Nismo se dugo ni
>zadrzali na mestu nesrece. Ipak, u neizbrisivom secanju ostaju reci
>pokojnikovog mladjeg brata, daleko, prisebnijeg od roditelja.
<snip>
Ma da, slazem se, vama Srbima su sekte ocito ozbiljan problem. Da vam
je manje mladih bilo u sektama, a vise u pravoslavnoj crkvi, mogli su
ici u Vukovar klati Hrvate kao svi dobri pravoslavni Srbi, umjesto da
se doma bave nekakvim obredima.
Osim toga, poznato je da je tzv. "Crnu ruzu" izmislio KOS radi
provjere mehanizma glasina i dezinformacija.
CountZero
konkurencija velika.
Danijel Turina
wrote:
>Svaka cast na iskazanom primitivizmu, a bog zna da nam je u Hrvatskoj
>konkurencija velika.
Nama u Hrvatskoj je najveci problem kratko pamcenje, sto nas je kroz
povijest uvijek skupo stajalo.
marko
wrote:
>Svaka cast na iskazanom primitivizmu, a bog zna da nam je u Hrvatskoj
>konkurencija velika.
ti ocito neznas jos koja je to primitivna i agresivna seljacina taj
dturina...
kao neke duhovne spike, a u stvari je kompleksas na n-tu...
marko
CountZero
zivotu pun qrac.
Pozdrav!
CountZero
daljnju raspravu...nema smisla.
Eduro Rijeka
X-Ftn-To: Rade < rad...@eunet.yu>
> On Mon, 26 Apr 2004 18:04:48 +0200, Rade < rad...@eunet.yu> wrote:
>
> >Jesen 1991. dobro ce pamtiti svi, a pogotovo radnici MUP-a Srbije. Poceo
je
> >rat, politicka situacija bila je napeta, pocela je mobilizacija, serija
> >ubistava i drugih vidova nasilja. Posla preko glave. Pominjanje "Crne
> >ruze", moram priznati, nista nam nije znacilo. Isli smo sa uvidjaja na
> >uvidjaj. Tih dana u svojoj kuci obesio se jedan mladic. Nista na licu
mesta
> >nije ukazivalo da je eventualno neko treci umesao prste. Nismo se dugo ni
> >zadrzali na mestu nesrece. Ipak, u neizbrisivom secanju ostaju reci
> >pokojnikovog mladjeg brata, daleko, prisebnijeg od roditelja.
> <snip>
A Danijel T. se nadovezao:
> Ma da, slazem se, vama Srbima su sekte ocito ozbiljan problem.<cut>
Prilazem, nadovezujuci se, zanimljiv clanak o sukobu unutar SPC (na
engleskom). Clanak je poduzi, ali daje zanimljiv uvid u unutrasnje probleme
SPC, ne toliko politicke, koliko cisto vjerske prirode. Podsjeca me na
Lutherovo zabijanje teza na crkvena vrata:) Daklem....
----------------------------------------------------------------------------
---------
Public notice of the Sisterhood of Monastery Saint John the Baptist
regarding their eviction from the monastery
SHORT HISTORY OF THE MONASTERY
Monastery Stjenik is the legacy of the Mrnjavcevic family (XIV century).
From the beginning,martyrdom and confession pervade the history of its
inhabitants. One historian claims that the foundation of the monastery alone
(dedicated to the birth of Saint John the Baptist) is marked by the martyric
blood of monk - confessors. Because of their Orthodox confession, Jovan
Stjenik as well as a great many Serbian monks, perished on this holy ground.
They were tortured most dreadfully, burnt alive and beheaded by the
unbelieving Turks. It was from this monastery that the Saints Deacon
Habbakuk and Abbot Pajsije started confessing the faith of Christ, singing:
"There is no better faith than the Christian, the Serb belongs to Christ, he
goes to death with joy". In this holy monastery there began the famous
rebellion of Hadzi-Prodan, which was suppressed in blood. During this time,
a thick dark cloud of sacrilegious Turks overshadowed Serbia. The Turks were
conducting a "holy" war, or Dzihad, against the Orthodox Christians,
inspired by their father Satan.
The monastery was torn down to the ground several times. Before World War I,
hieromartyr Nikolaj Zicki, reconstructed it and settled in it nun Julijana.
He made her a nun and was also her spiritual father. Due to the fact that,
during the war the monastery served as a hideout for the chetniks of general
Draza Mihajlovic, the monastery was once again torn down, first on behalf of
the German Nazis, and afterwards by the Serbian communists. It was Holy
Bishop Nikolaj who preserved Orthodoxy religion with nun Julijana, as well
as adopting an uncompromising attitude towards the heathens. He also taught
her how to maintain the holy tradition, which she sincerely passed on to our
sisterhood.
Until recently monastery Sjenik was completely derelict. Mother Julijana
lived totally forgotten in the deep deserted forest on Jelica mountain until
the first novice came. Very often she did not have bread. The first novice
in the monastery was today's abbess, Mother Efrosinija. Ever since we came
to this holy place, we have tried to live as our holy fathers have taught,
never seeking any worldly pleasure, which we have seen in other places. In
time we came to realize the situation of our other dioceses of the official
Serbian church. The spiritual fathers and clergy had damaged us spiritually,
more than they had enabled us spiritual purification and transformation.
Baptisms as well as other holy sacraments were inconsiderately distorted and
corrupted. In such surroundings and under such spiritual guidance, we could
not anymore see ourselves as nuns. Along with this the terrible apostasy and
fall of our church into the heresy of ecumenism slowly revealed itself
before our eyes. When we could not see any other way out, we refused
obedience to Archimandrite Benjamin, avoiding all the other priests of the
official Serbian church. At that moment we were proclaimed improper,
dangerous and delusional. Many believers were told during sermons not to
come to our monastery of Sjenik. We cried out prayers to the Lord, along
with regular fasting, begging him to help us come out of the darkness of
apostasy and lead us to his unspotted bride - The One and Holy Catholic and
Apostolic Church, which has nothing in common with the new apostates: the
ecumenists, newcalendarists, newpaschalists and other enemies of God,
together with the God - fighting Jews and masons in charge. Following in the
steps of the holy martyr bishop Nikolaj (who stopped communicating with the
Belgrade patriarchate during the rule of the communist patriarch German), we
decided to leave the apostate jurisdiction of the Serbian church, even
though ecumenism had not yet gained ground. We started searching for a way
out, together with fasting and ardent prayers.
We sought affiliation but with those who do not participate in treason
against Christ's truth - Holy Orthodoxy. We sought those who are not
creating a new religion with the Antichrist as its pontiff, the religion
which is now arising trough the monstrous heretical organization of the
World Council of Churches.
In our search there was the option of joining the Russian Orthodox Church
Abroad, but as soon as we got familiar with its pitiful condition and its
ecumenical course of aggiornamento with the official apostates from
Orthodoxy, we turned to the Russian Catacombniks and Greek Old Calendarists.
But since there are great intrigues for power in Russia and it is almost
impossible to contact the canonical followers of the Russian Catacombniks,
we decided to seek help from the Greek followers of the tradition. Soon we
heard about the metohion of the Athonite monastery of Esphigmenou, and also
that Serbia has a true orthodox jurisdiction, which has a canonical
apostolic succession from the Russian Orthodox Church Abroad, from its
famous confessing period, precisely from the newly glorified confessor Saint
Philaret (Voznesenky).
Our prayers were answered, and words can not express our happiness when we
finally came in touch with the Genuine Orthodox Christians of Serbia, in
particular hieromonk Akakije. He especially helped us in making the first
steps towards true Orthodoxy: helping us in ending contacts with the Serbian
Church and joining a true Orthodox bishop. The first time we met our present
spiritual leader, hieromonk Akakije, by Gods mercy we received a truly
Orthodox spiritual guide, and from that moment on we were able to receive
the holy sacraments, without which salvation is impossible. We started with
the foundation of salvation - Baptism, since we had all been baptized in a
unorthodox and anti-canonical manner: by pouring or sprinkling. After the
baptism, the sisters who were nuns received The Great Angelic "Obraz" - The
Schema. Before all this we confessed truthfully for the first time, and
after the baptism we took the holy sacraments almost every day. Strengthened
or even better revived by the mercy of God, we decided to confess our
cessation of communion with the ecumenists by a public notice in which we
explained the reasons which led us to this decision. We sent the document to
our ex-ruling bishop Chrysostom of Banat and Zicha, archimandrite Venjamin,
and the clergy of Cacak.
Bishop Chrysostom was informed about what was happening in the monastery
before the document was handed to him, so his reaction was unexpectedly fast
and incredibly brutal.
The contents of the document follows:
"The sisterhood of the monastery ofSaint John the Baptist - Stjenik.
We are informing the bishops, the clergy and monastics in the jurisdiction
of the Serbian Orthodox Church that our monastery Stjenik (all of the
sisterhood) is putting an end to all communion of prayer with you.
We have not come to this decision hastily or thoughtlessly. Bearing taken in
mind the present situation of the Serbian Orthodox Church (SPC), as well as
other local churches, our Orthodox consciousness does not permit us further
contact with you. The reasons for this decision are as follows:
1.The anticanonical rule of "patriarch" German, on behalf of the communist
Tito government.
2.The Serbian Orthodox Church remaining as an organic member in the
antichristian heretical organization, the World Council of Churches, and
participating in the heresy of ecumenism (praying together with the
heretics) for several years.
3.Full eucharistic communion with the apostates from Holy Orthodoxy: the
sergianists (the Moscow patriarchate), the new calendarists, the new
paschalists, and also with the heretical Monophysites anathematised by four
Ecumenical Councils.
4.The lifting of the anathema of 1054 against the papist heresy, even though
the Roman pope remained without repentance for all his innovations. Also,
the forming of a union between all the Orthodox churches and the Catholic
church. Complete acknowledgement of the Catholic church as a sister church,
as well as acknowledgement of its sacraments.
5.Charging money for conducting Holy Sacraments (simony).
6.Mutilation of the holy sacraments with the Latin practice of pouring or
sprinkling.
After a long search for a way out of your jurisdiction, which has completely
fallen into the heresy of ecumenism, having lost all hope that it will get
out of it, we have decided to join the only canonical and Orthodox
jurisdiction in Serbia - the Church of the Genuine Orthodox Christians of
Serbia under the omophorion of the Genuine Orthodox Christians of Greece,
whose first-hierarch is his Beatitude Archbishop Chrysostom II of Athens.
Since the Serbian monasteries were obviously not built for ecumenists -
those who withdraw from Saint Savva's way and Orthodoxy, but also having in
mind that monks and nuns are supposed to protect the sacraments, and never
put them into the hands of the enemies of God, we shall continue to live in
our monastery and will leave it only if some one forces us out of it.
We do not acknowledge the church court and we shall not answer to its
summons, nor will any verdicts of this court be valid for us.
With the help of God we are ready to die for our firm determination to
continue the confession of the holy Orthodoxy.
This notice is unanimously signed, without any duress or personal motives,
but with solid faith in the Lord, the Mother of God, our patron Saint John
the Baptist, Saint Sava, the holy martyred Deacon Habbakuk, and the rest of
the confessing martyrs of Stjenik.
(Below are the signatures of all eight sisters and the monastery stamp)
In the Holy Monastery of Stjenik, Year 2003.
Upon the feast of the Exaltation of the Cross
THE BEGINNING OF THE PERSECUTION
The events in chronological order
Monday, October 6th 2003. Conception of Saint John the Forerunner
Brother Stefan, who had been baptized together with his family and had
joined the True Orthodoxy, went to the eparchy to hand over the notice of
the Stjenik nuns to bishop Chrysostom. On his way he passed a delegation
from the eparchy, which had been urgently sent to Stjenik by Chrysostom
himself. The delegation consisted of the following members: eparchy
secretary priest Toma, archimandrite Venjamin, abbot of the Preobrazenje
monastery, scorer priest Ljubisa from Mataruska Banja and abbess Jelena from
Zica. The delegation arrived at Stjenik almost at the same time as brother
Stefan handed the notice from the sisters to the bishop. After a brief talk,
all four members of the delegation decided that we should immediately be
evited, even with the help of the police if neccessary. They threatened,
telling us that they would beat us with sticks if we didn't repent and kiss
the bishop's, as they said, "holy" right hand (although we would be given a
certain epitimia).
All of the nuns and novices were present at this conversation with the
delegation. We are unanimously decided that we will consistently follow the
Tradition of the Holy Fathers, and none of us have any dilemma wit regard to
whether we should repent before any bishop of the ecumenist Serbian Orthodox
Church. Having taken such a firm position, we were faced with insults,
blackmail, together with the common ecumenist phrase: "You can not be
reconciled since you are not obedient".
During this conversation, if it can be called a conversation at all, a
record was taken in which everything we believe in was stated: from the part
that we do not acknowledge the church authorities of the official Serbian
church nor her blessing, up to the part that we have been properly baptised
(not again!)
Each and every one of us signed that document gladly, and soon the
delegation angrily left the monastery, threatening us that we wouldn`t see
the morning. Being afraid that they would defile the altar, which had
already been consecrated and which contained the Holy Body and Blood of the
Lord, we didn't unlock the church for them, which got them extremely upset.
Honestly, we have never seen such hatred and scorn, and especially not from
people who were until recently our shepherds.
Meanwhile, in the heart of the diocese of Zicha in Kraljevo, brother Stefan,
as we have already said, was giving our notice to bishop Chrysostom. By the
command of Vladika the notice was read out to some preists who were there at
that moment by the abbot of Studenica. As he read on, his voice changed, and
he could hardly finish reading. Together with the notice was a photocopy
from Vladika's latest book, with which he presented himself to the diocese
of Zicha, and where he also recommends the papist calendar, whilst making
fun of the Holy Father's calendar. We had sent our notice to other eparchies
as well, and at the end of the day there came many phone calls from
"soul-caring" priests and other religious people from the eparchy, trying to
convince us to change our minds and repent.
Tuesday, October 7th 2003. First martyr Thecla - the last peaceful morning
in our monastery.
We started the day with Liturgy, which was celebrated by father Akakije, and
finished at dawn. The Liturgy was very soul-stirring for all. We had the
presentiment that we would not stay in our beloved monastery for much
longer. It was as if we were already parting with the relics of the Stjenik
martyrs, which were kept in the monastery church. It was as if we were
parting from our spiritual teacher, mother Julijana, her grave and from all
the holy things of Stjenik. And no longer did anything earthly tie us to the
ground, we were all facing the heavens. The Epistle and Gospel of this day
implied awesome events which took place a few hours later.
While we were enjoying our last moments after the Liturgy, the peace of
mountain Jelica was disturbed by the sounds of Cacak police cars,carrying
officers, but without their uniforms. They insisted the abbess come with
them to the Chief of police. Mother Efrosinija and one more nun took our car
and returned from this interview after about three hours. The confused but
friendly Chief tried to convince Mother Efrosinija to persuade the
sisterhood to change their attitude about parting from the official church.
Since the Chief did not understand the problems and reasons for the decision
of the sisters, who are even ready to be evicted from the monastery, after a
long conversation they went together to see the mayor Mr. Velja Ilic. He
also said that this was no time for changes or reactions to the policies of
the SOC. He begged mother Efrosinija to apologise to the bishop, and
convinced her that he would try to brighten up the bishop. Of course mother
Efrosinija did not accept this offer even after several hours of convincing.
She turned back to the monstery. When she stopped at the gas station,
unexpectedly she was surrounded by four cars, full of priests, yelling out
loud and expressing their dissatisfaction.
It seemed that the diocesan Deacon Rados, who was among them, had the
leading role and he was the one everyone was listening to. This will come to
light later on during the brutal eviction of the sisters.
Mother Efrosinija sat in the car and tried to get away from them, but she
couldn't because they followed her all the way to the monastery: with two
cars in front and two behind. When they arrived at the monastery the pursuit
began. Those of us who stayed in the monastery begged father Akakije to move
deeper into the forest, fearing his stay in the monastery couldbe very
dangerous. After a short urging, father Akakije and monk David, a brother
from the metochion of the Athonite monastery of Esphigmenou, hid in the
forest Jelica. Very soona large number of vehicles filled the not so small
parking area in front of the monastery. In the begining there were about 50
priests in the courtyard of the monastery together with a hundred incensed
laypeople. As time went by the number increased to 200 bystanders. They
insisted in coming inside the church at once, which we allowed them to do
immediately. They had all come to frighten the eight nuns and make them
change their minds, or to throw them out of the monastery. 200 men vs 8
nuns! Almost all of them were convinced that they were doing a good thing by
evicting the nuns. From the start they provoked and were aggresive to the
small and unprotected sisterhood. They said that the church had been
desecrated by schismatics and had to be reconsecrated. This was never done
after joint prayers with the heretics or after papists and Anglicans entered
their altars. In the western world it is common to using the altar and holy
table with various heretics, without reconsecrating the desecrated table.
Finally when they came out of the church having finished the ceremony, and
when the provocation became vulgar, the nuns unanimously sang the beginning
of David's Psalter: "Blessed is the man.."
Hearing the nuns sing, the priests went into the church to serve the
All-night vigil which lasted for half an hour. Afterwards they came out to
the courtyard, lit their cigarettes and started a new attack aimed at the
nuns.
It seems they were actually just preparing everything for the arrival of the
bishop. Even though there was only a few truly believing orthodox people
with the nuns, strengthening them, the Vladika was afraid to come, so the
priests were informing him what was going on in the monastery on cellular
telephones. Their fear was so great that they encouraged one police officer
to ask the nuns if it was true that they were armed?!!
Among the civilians who came with the clergy, there were some suspicious
characters. As soon as thay found out that father Akakije was hiding they
turned towards the forest above the monastery. They were armed with chains
with a big lock hanging at the ends. A miracle of God miracle saved him.
They searched the nearby forest several times, searching for the two monks.
Their readiness to take a life was obvious at first sight, and it seemed
they had permission for this. The aggressive followers of the bishop pushed
the nuns down the stairs whenever they came upon them, and even shoved the
severely ill nun Anisia. A couple of hours later Vladika Chrysostom came. As
he was getting out of his car, surrounded by bodyguards, priests welcomed
him in a bolshevik manner, with a song and church bells. Having come out of
the church, standing with a sceptre in his hand, he asked for the abbess,
insisting that no one else come near. The priests roughly drew her away from
the sisters and took her to the bishop, making a human wall, so that no one
could approach her. Mother Efrosinija was standing alone, like a sheep
brought to a wolf to be slaughtered. This obviously upset the bishop, who
asked mother Efrosinija whether she recognised the Serbian Orthodox Church,
and to the surprise of all present she said yes. She also answered the
second question whether she would be obedient affirmatively. However, at
that moment she was continuing to confess her recognition of, and complete
obedience to, the True Serbian Church, but not to their ecumenist Serbian
Church. She said she would not obey them, stating that the Genuine Orthodox
Christians of Serbia are the Genuine Serbian Orthodox Church and that she
would obeyonly the true Archbishop Chrysostom of the Old Calendar Greeks.
Then Vladika, full of fury, started yelling: "Seize the monastery!" In ten
minutes the monastery quarters were invaded by Vladika's followers - laymen
and the clergy. From that moment on their living quarters together with
their personal things could not be approached by the nuns. They started
singing "God have mercy", happily and with inspiration making the sign of
the Holy Cross.
A deacon from Zica approached mother and the nuns and told them to leave the
monastery. Mother said that they would not do such a thing unless they were
shown some kind of a legal document. Instead of the expected legal document,
they received several hours of torment, mental harassment, insults...
Meanwhile, the personal belongings of the nuns were wrapped into sheets and
thrown out of the monastery courtyard. The sisters begged the pursuers to
allow them to take some of the belongings from the cells, like a pump for
asthmatics, which one of the sisters needs badly. Insulting them, they let
them take their things, controlling what they took. The sisters found their
cells in chaos, things taken out of the drawers, cupboards opened and
everything thown all over the place. By then the locals living near the
monastery arrived. They cried as thye watched 200 maddened people taking out
their anger on eight poor confessors.
All the sisters were on the field in front of the monastery, surrounded and
without any possibility of taking shelter. Continuously they answered to the
provocations of the mad aggressors, defending the Orthodox religion.
Soon a document for their eviction was typed out, without a stamp only with
the signature of Vladika Chrysostom. With this so called document, the
inspector of the police came to the abbess and insisted the sisterhood leave
the monastery. Neither the police nor the town authorities could stop the
lawless and aggressive eviction of the nuns. Helpless in providing them with
any legal protection, stunned by the aggressiveness of the church leader and
his servitors, the lawyer said he had never seen such law-breaking and that
he was not able to offer them legal protection. It was as if it had been
ordered from some more powerful force. Those who wanted to help the nuns had
their hands tied. The mayor himself was called upon by the Vladika to help
him evict the nuns. During all this the police officerswere protecting the
nuns from being lynched, and if it wasn't for them who knows how this story
would end!
The sisters moved to a neutral area, across the creek, belonging to a public
company Srbija Sume, from where their pursuers could not chase them away.
Evening had already come, the sisters stayed on the field, while most of the
people left with Vladika. In the occupied monastery there remained only a
few of the bodyguards and priests who soon filled the gate of the monastery
with cigarette filters. They never stopped watching over the nuns, but
mostly they nervously walked through the gate, in and out of the monastery.
The nuns spent the night reading the Psalter and singing spiritual songs by
a fire they lit so they wouldn't freeze. The temperature was about zero.
After midnight a group of 15 true Orthodox Christians joined them led by
priest Atanasije from Smederevo. The occupiers of the monastery were stunned
by this unexpected night visit, so they called the police, who came at once.
The police asked for the documents of the newcomers, writing down the serial
numbers of their cars. But the visitors hadn't come to make chaos or take
over the monastery, they had come to support the nuns.
As the night grew colder, the sisters worried about the fathers hidden in
the deep mountain forest. Praise the Lord, who hid the fathers form their
pursuers in the forest dark. At dawn, while dark was still covering mountain
Jelica, father Akakije showed up, trying not to be spotted by the police and
pursuers. We begged him to leave the mountain while it was still dark, and
one of the brothers took him to the city by car, leaving him at a safe
place. As for monk David, we didn't know where he was. We found out later
that he hid in the forest caves for 48 hours. He was without food or water,
dressed in thin clothes in the cold mountain night.
Wednesday, October 8th 2003. Feast of Saint Ephrosinia
At dawn the group of truly Orthodox Christians left the nuns with the
blessing of father Akakije. The sisters had not slept, singing the troparion
to the saint Efrosinija. They congratulated their abbess on her name's day,
thanking God for such a beautiful vigil under the stars. They split the
feast cake themselves and shared it among each other. It was the first meal
they had had in 24 hours. They had never had a better and more blessed
feast. Never had there been so many wanted and unwanted guests. All the
sisters were filled with happiness and peace. It is that kind of peace which
Orthodoxy gives - peace given only to those who follow the signs of the
Tradition of the Holy Fathers.
On this day, the name's day of our mother Efrosinija, in our monastery, the
Liturgy was being served by those who had sold their faith for dinner and
not by the truly Orthodox. A song could be heard coming form the church:
"..Blessed are those who are persecuted for righteousness' sake.." We sat
under a clear sky and listened to the cynical Liturgy of the orthodox
ecumenists. We were only a dozen meters awayand a small bridge was between
us. The truly Orthodox and the truly nonorthodox. On one side the truly
Orthodox without food, drink and shelter, praising their Lord Jesus Christ,
and on the other food, drink, cigarettes, Liturgy and the warm monastery
quarters. And it started to rain.
Suddenly we noticed father David coming out of the forest walking towards
the monastery, not knowing anything about our eviction. The pursuers
immediately went for him, but he managed to escape and come to us. We
created a human wall between him and the pursuers. The above-mentioned
Deacon Rados openly swore in front of everyone, and addressing Saint Simeon
the myrrh-gusher said he would strangle father David with his bare hands. We
pulled out our icons and turned them towards Deacon Rados and his company.
At that moment he turned to father David and said that he was lucky this
time, having the sisters to save him, but that he would not get away the
next time.
After this we moved to a bush near the monastery, seeking shelter from the
rain.
Our things were still lying all over the field. When the rain stopped, we
moved inside a van one of our brothers in Christ left parked in front of the
monastery. At that moment it started snowing. This was unbelievable, snow in
October! Meanwhile, one of the brothers of the official church came to visit
us with his wife and children. We begged him to take father David to Cacak,
so he could escape another attack of the beastly pursuers. He accepted, and
as soon as they started for Cacak, two eparchy bodyguards hurried after
them. Brother Stefan, who was with us all the time, frozen and sleepy, got
in his YUGO and managed to get in between the car in which father David was
and the pursuers. Intentionally slowing down he didn't let them reach father
David, and when father David's car was well out of reach, brother Stefan
tried to get away himself, but the slippery roads and lack of rest and sleep
stopped him - the car overturned and brother Stefan stayed unconscious. The
woman and child came got out the car frightened, and begged the pursuers to
help brother Stefan. They did so, giving him mouth-to-mouth first aid, and
afterwards taking him to the hospital. While brother Stefan was lying
unconscious and suffocating with a brain concussion, a car with
archimandrite Benjamin passed him. He saw the very tragic situation but didn
't stop to see if the man was alive, but waited until the people moved him
from the road and continued coldly full of contempt.
With him in the car were nuns from the monastery of the Holy Meeting of the
Lord, and as we found out later, they were carrying food and beer for the
new inhabitants of our monastery, who were smoking and drinking in the
monastery dining room. We heard in the van about brother Stefan's accident.
Fear and uncertainty overcame us, since we did not know how serious his
injury was. Two sisters wanted to go with the monastery car to the hospital,
but the eparchy servitors wouldn't let them. We begged them to let the
sisters visit brother Stefan and at last they let them. We stayed in the
van. We shook from fever and fear for brother Stefan's life. There is no
heating in the van and it is very cold. All of a sudden we lost confidence.
We were not sure what had happened to father Akakije and David. Our souls
shook with uncertainty. This Wednesday was spiritually the hardest day in a
series of unpleasant events. The hours passed. We waited. At last the
sisters come with good news. Brother Stefan was alive and well, in hospital.
The fathers were safe and sound too. Again we were filled with inexplicable
happiness. The sisters brought food from the town, festal consolation. Later
on we tried to fall asleep, but we couldn't since it was so cold. Our teeth
chattered. We could see new cars coming and going from the monastery. The
archimandrite Benjamin and Timotej from Studenica and of course the bishop's
assistant, Deacon Rados, were in charge of the new inhabitants. Monks from
Studenica have taken our monastery. Antonije from Studenica, Pajsije from
Uvce and German also from Studenica came to the monastery. Antonije was to
be abbot. This was the new brotherhood of the monastery. They all eat meat
and drink, while the abbot even smokes.
Late at night one brother in Christ travelled a few miles to come and take
us to a temporary hide out. One car with priests followed us, but they
stopped near the hospital, where we visited brother Stefan, the true
Orthodox Serb who condescended to give his life for the truly holy
Orthodoxy, protecting the Orthodox monk from his pursuers. On our way we
noticed one more eparchy loyalist following us closely.
Having come to our temporary hide out, we finally rested from our small
confessors' accomplishment and suffering for Christ's Truth. We thank God,
our Lord Jesus Christ, Saint John the Baptist, monk-martyr John from Stjenik
and all the other martyrs from Stjenik for enabling us to confess our faith,
our beloved Orthodoxy. And also to expose the ones who ran away from the
Tradition of Holy Fathers.
We hope with all our hearts that the Lord will strength us, so that our
lives don't bring shame on Him, our Savior. Because Thine is the kingdom and
the power and glory of the Father, of the Son, and the Holy Spirit for ever.
Amen.
"We shall never give up on you, our beloved Orthodoxy!
We shall never be unfaithful to our fathers' piety!
We shall never leave you, our mothers' piety!
We were born in you; in you we live, and in you we shall die.
If the time demands it we shall die a thousand times for you!"
Composed in the name of sisters evicted from Stjenik monastery,
by schema-nun Nina.
ADDITION
The Golgotha of the sisters continues
Saturday, October 11th St. Chariton the Confessor.
The nuns have gained shelter in a family house. Even though it allows them
to rest for two days, and restore the monastic way of life and circle of
daily services, their temptations continue with constant threats. The
greatest occurred on Saturday night (October 11th 2003), when two priests
tried to persuade the pursuers in a nearby inn to approach the house where
the nuns were hidden and try to set it on fire. After a few hours they went
away, while a car was parked next to the house, watching over it all night.
Today, Sunday October 12th, the nuns are fearfully awaiting the carrying out
of this threat. This is the last information we have from them.