Politicka teologija
Ged
toliko retki. Ozbiljni sukobi izmedju muslimana i hriscana, kao i duboke
podele unutar zapadnog sveta, otvaraju globalnu krizu koja ima razmere kakve
davno nismo videli. Sustina ovih sukoba lezi u nekoliko drasticno razlicitih
vizija koje bi to osnovne vrednosti trebalo da ima nova globalna
civilizacija. Jedna od osnova zapadne demokratije je ideja o odvajanju
licnih verovanja od poslova upravljanja drzavom. Ovo, bar nekima od nas,
izgleda logicno. Problem rasta svetskog stanovnistva i ogranicenosti resursa
neumitno vodi ukrupnjavnju ekonomije, tehnologije i upravljanja, drugim
recima, globalizaciji. A organizovati toliko razlicitih ljudi u jedan
skladan sistem izgleda nemoguce ukoliko se ovo odvajanje ne obavi. Nazalost,
kako kaze autor ovog eseja: "Religija je naprosto isuviše isprepletana sa
našim moralnim iskustvom da bismo ikada mogli da je od njega odvojimo, a
moral je neodvojiv od politike". Upravo ova intimna veza radja eksplozivnu
mesavinu, politicku teologiju. U kratkom eseju koji je napisao profesor Mark
Lila sa Kolumbijskog univerziteta daje se odlican pregled istorije ovog
odnosa i nase trenutne situacije. Bez shvatanja ideja koje su uveli Tomas
Hobs, Džon Lok i Žan-Žak Ruso skoro je nemoguce razumeti nasu trenutnu
situaciju i probleme sa kojima se suocavamo. Tekst je preveden i nalazi se
ovde:
http://www.nspm.org.yu/kulturnapolitika/2007_lila1.htm
Ged
Altazar
> ...kako kaze autor ovog eseja: "Religija je naprosto isuviąe isprepletana
> sa naąim moralnim iskustvom da bismo ikada mogli da je od njega odvojimo,
> a moral je neodvojiv od politike". Upravo ova intimna veza radja
> eksplozivnu mesavinu, politicku teologiju.
U Hrvatskoj je stanje sličnije istočnjačkim (islamskim) zemljama jer su
političari, pa čak i "komunjare", teoloąki prihranjeni katoličanstvom,
uglavnom tradicionalno ali i zbog interesa, da se ne bi narodu zamjerali
glede svoje nevjere, pa se moľe govoriti o "teoloąkoj politici" u Hrvata. I
katolički narod i nekatolicizirani pojedinci svjesni su teokrature,
demokrature (vox populi = vox deii) i oligokracije. Postojanje viąe
političkih stranaka je formalnost, prave opozicije nema. Na vlasti su uvijek
isti ljudi, kao i u crkvenoj piramidi. Bez biskupovog blagoslova ne moľe se
mrdnuti. Na ceremonije zazivanja boľje milosti u Saboru pozivaju se hodľa i
pop ali obred je uvijek katolički.
Utjecaj Hrvatske katoličke crkve je apsolutan. Svako suprotstavljanje
katoličanstvu smatra se sizifovim poslom, pa i neprijateljstvom, jer su
katoličke političke ideje ovdje pustile jako duboke korijene i smatraju se
tradicionalnima, a ono (izvorno hrvatsko) ąto je bilo tradicija prije
pokatoličavanja Hrvata, zaboravljeno je i obezvrijeđeno. Hrvatska je
katolička zemlja i nemam niąta protiv toga ali bilo bi poąteno da se to
unese u Ustav. Takva, istinska Hrvatska, mogla bi lakąe ući u EU, te svojim
primjerom pokazati drugim nesekularnim drľavama (npr. navodnoj pradomovini
Hrvata, Iranu), da je i to moguće. Tek kada Ustavom zagarantirana prava
pojedinca budu u praksi poątovana, bez obzira na njegovo ime, prezime,
vjeru, naciju ili bilo ąto, tada će Hrvatska zatvoriti to poglavlje u
pristupnim pregovorima. Hrvati se moraju odreći dijela katoličke tradicije i
teoloąki ideja o svojoj
Zanima me kako ti vidią stanje u Srbiji (pretpostavljam da tamo ľivią). Meni
se čini da je kod vas sada utjecaj crkve jako velik, ąto prije devedesetih
nije bio slučaj. Postajete poput Hrvatske.
Mislim da bi Bosna i Hercegovina mogla prije svih ući u Europsku uniju,
upravo zbog svoje naglaąene multireligioznosti. Čak i da su svi bosanski
političari uistinu muslimani, katolici i pravoslavci, a znamo da nisu, već
ima puno nevjernika (hvala dragom Bogu), zbog trovrsnosti te drľave
teokratske manipulacije su nemoguće. To je veliki razlog zbog kojega Bosna
treba ostati jedinstvena i kao takva ući u EU prije Hrvatske i Srbije.
Dragi moji islamizirani, pokatoličeni i popravoslavljeni Bosanci, stojte mi
dobro, u zajedničkoj drľavi, njegujte "bratstvo i jedinstvo", titoizam, i
uđite u Europsku uniju prije Hrvatske i Srbije. Vi to moľete!
Altazar
> Hrvati se moraju odreći dijela katoličke tradicije i
> teoloąki ideja o svojoj
...teoloąkih ideja o svojoj religijskoj nadmoćnosti.
Ged
> "Ged" wrote...
>> ...kako kaze autor ovog eseja: "Religija je naprosto isuviše isprepletana
>> sa našim moralnim iskustvom da bismo ikada mogli da je od njega odvojimo,
>> a moral je neodvojiv od politike". Upravo ova intimna veza radja
>> eksplozivnu mesavinu, politicku teologiju.
>
> U Hrvatskoj je stanje sličnije istočnjačkim (islamskim) zemljama jer su
> političari, pa čak i "komunjare", teološki prihranjeni katoličanstvom,
> uglavnom tradicionalno ali i zbog interesa, da se ne bi narodu zamjerali
> glede svoje nevjere, pa se može govoriti o "teološkoj politici" u Hrvata.
> I katolički narod i nekatolicizirani pojedinci svjesni su teokrature,
> demokrature (vox populi = vox deii) i oligokracije. Postojanje više
> političkih stranaka je formalnost, prave opozicije nema. Na vlasti su
> uvijek isti ljudi, kao i u crkvenoj piramidi. Bez biskupovog blagoslova
> ne može se mrdnuti. Na ceremonije zazivanja božje milosti u Saboru
> pozivaju se hodža i pop ali obred je uvijek katolički.
>
> Utjecaj Hrvatske katoličke crkve je apsolutan. Svako suprotstavljanje
> katoličanstvu smatra se sizifovim poslom, pa i neprijateljstvom, jer su
> katoličke političke ideje ovdje pustile jako duboke korijene i smatraju se
> tradicionalnima, a ono (izvorno hrvatsko) što je bilo tradicija prije
> pokatoličavanja Hrvata, zaboravljeno je i obezvrijeđeno.
> Zanima me kako ti vidiš stanje u Srbiji (pretpostavljam da tamo živiš).
> Meni se čini da je kod vas sada utjecaj crkve jako velik, što prije
> devedesetih nije bio slučaj. Postajete poput Hrvatske.
Stanje je vrlo slicno. Razlika je jedino tome sto ovde zbog vise uzastopnih
neuspeha postoji duboka podela po mnogim pitanjima, pa takva vrsta potpune
homogenizacije kao u Hrvatskoj jos nije moguca. Mislim da je situacija
slicna u vecini drzava koje su u nekom procesu tranzicije. To se sve moze
podvesti pod populizam. Politicke partije mogu u pricipu da izaberu dva
puta. Da govore bilo sta sto misle da ce se narodu dopasti, ili da zaista
rade ono sto je najbolje za drzavu, pa da cekaju da se rezultati takve
politike pokazu. Ovo drugo nazalost zahteva da narod nije u bilo kakvoj
egzistencijalnoj krizi, pa moze da ceka, kao i da ima znacajno demokratsko
politicko iskustvo. Posto to nije slucaj, imamo problem. Glasaci na izborima
nemaju dovoljno znanja da bi mogli da se opredele na osnovu licne analize
kakve ce sve posledice izazvati konkretni politicki programi. A ipak moraju
imati NEKI kriterijum za opredeljivanje. Zbog toga obicno prihvataju
(netacnu) pretpostavku da ce onaj ko izgleda kao postena i moralna osoba
biti najbolji i kao politicar. Tu onda crkva vidi svoju sansu, buduci da je
uspela da ubedi narod da je moral iskljucivo vezan za veru u Boga i crkvenu
interpretaciju ove vere. Tako se stvara "neprincipijelna koalicija". Kao sto
je ranije prodavala oprostajnice grehova, tako crkva sada prodaje imidz
poboznog politicara koji se boji Boga. Podrazumeva se da "pobozni" politicar
kasnije stiti interese crkve, a ona njegov imidz postene osobe. I ne samo
postene, vec i patriotske. Jer, dodatni element je stalni napor da se
identitet naroda izjednaci sa verskim identitetom (naravno, ovo nije tacno
ni za jedan narod, a pogotovo ne za slovenske narode). Tako crkva toboze zna
i sta je to "pravi duh" jednog naroda, pa onda stiti i njega. Naravno, i to
se prenosi na imidz onih politicara koji su joj bliski. Na sve ovo se
prikljuce i razne grupe sa vrlo nejasnim, ali zato "patriotskim",
programima. Zajednicka tacka svih ovih programa je uvek ideja da je narod
slab i da ga neko kvari, te da ga zato treba stititi. Drugim recima, njihov
program je uvek potiskivanje ili neutralisanje demokratije zapadnog tipa i
ideja da neka "kvalifikovana" elita treba da upravlja jer jedino ona ima i
znanja i moralnih kvalifikacija da stiti najdragocenije narodne interese od
perfidnog stranog kvarenja (na svetu nista novo, zar ne?). Oni takodje
postaju prirodni saveznici jer su crkvena organizacija i nosece ideje
monoteistickih religija idealan primer stroge hijerarhije i elitizma. Uz
njih su uvek jako srecni i razni tajkuni cija se sansa otvara tek kada
postoji neka vrsta izolacije, ili kad god neki uzi krugovi imaju bilo kakvu
vrstu monopola (duhovnog, informacionog, ekonomskog, politickog ili
organizacionog). Tu je i politizovana hriscanska ideja pada u greh (tj da
nam je nekada bilo bolje), i stalni strah crkve da se "ne skrene sa pravog
puta", sto sve za posledicu ima glorifikovanje malog, izabranog dela
nacionalne tradicije, a time i stalno podsticanje samo kozervativnog dela
politickog spektra, itd, itd.
Ovu siroku grupaciju sa interesima koji su tako "srecno" isprepletani skoro
je nemoguce zaobici. Ocigledno, ista prica svuda. Jedino sto daje nadu je
cinjenica da u Srbiji, nekim cudom, i dalje otprilike polovina naroda pruza
neku vrstu, ponekad i instiktivnog, otpora ovakvim idejama. Nevolja je sto
su u svesti vecine svi ovi problemi i dalje krajnje zamagljeni i nejasni.
Ged