Konstantin Porfirogenet O Upravljanju Carstvom Pdf 12
Abdul Soumphonphakdy
O upravljanju carstvom (lat. De administrando imperio, skraćeno DAI) djelo je bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. stoljeća pisano na grčkom jeziku. Latinski naziv dao mu je 1611. godine nizozemski učenjak Johannes Meursius koji ga je prvi objavio. Konstantin djelu nije dao precizan naziv, već na početku stoji posveta sinu Romanu. Stoga se smatra da je djelo nastalo kao priručnik za budućeg cara.
Kako je uz cara radila čitava skupina obrazovanih ljudi, jer njegov interes nije ograničen samo na povijest, to se vrlo često ne može razabrati što je pisao on sam, a što ljudi oko njega. Međutim, stilska nedotjeranost u O upravljanju carstvom i često nezavršene rečenice pokazuju da djelo nije doživjelo konačnu redakciju. Zato i djeluje kao skup sabranih vijesti, a ne kao sustavno pisana povijest. Takav se karakter djela može donekle protumačiti izvorima, kojima se car i njegovi pomagači služe.[4]
O upravljanju carstvom donosi važne podatke za ranu povijest mnogih europskih etničkih skupina od kojih su neka svoja imena zadržala do današnjih vremena, dok su druga nestala iz pisanih izvora. Od slavenskih etničkih skupina, O upravljanju carstvom donosi podatke o Hrvatima, Srbima, Neretvanima, Zahumljanima, Travunjanima, Kanalitima, Dukljanima, Moravljanima i tako dalje, dok od ostalih skupina veliku pozornost posvećuje Mađarima i Pečenezima.
Spis O upravljanju carstvom Hrvate i Hrvatsku spominje u više poglavlja. Sam spis je kompilacija raznih podataka, mjestimično proturječnih. Stoga je nejasno što je točno pisao car, a što njegovi suradnici.[6] Najvažnije podatke donose 29., 30. i 31. poglavlje. Dio podataka o hrvatskoj povijesti nalazi se u ostalim poglavljima, npr. 13. ili 41.
Problemu broja hrvatskih vojnika u 31. poglavlju spisa O upravljanju carstvom pristupio je nedavno i srbijanski povjesničar Tibor Živković, koji je na temelju uvida u najstariji rukopis tog teksta doveo u pitanje tradicionalno čitanje Porfirogenetove vijesti. Ukazujući ponajprije na paleografski problem razumijevanja tih podataka, Živković je ponudio i tumačenje kojim navedene brojeve svodi na 3.000 - 4.000 konjanika i 20.000 pješaka.[13]
Djelo Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom prvobitno je bilo planirano izdati s novim hrvatskim prijevodom grčkoga izvornika, jednako tako sa suvremenim komentarima; s novim hrvatskim prijevodom careva teksta trebalo je paralelno tiskati i grčki tekst kao i na engleskom jeziku novi hrvatski prijevod. U ulozi priređivača, a u dogovoru s nakladnikom, toga se obimnoga posla prihvatio povjesničar i bibliograf, urednik u LZMK, mr. sc. Mladen Švab[21]
De administrando imperio (prevedeno s latinskog O upravljanju carstvom) je ime manuskripta kog je sredinom 10. vijeka sastavio bizantski car Konstantin Porfirogenet kao priručnik za vođenje vanjske politike svom sinu, prijestolonasljedniku Romanu II[1] (959.-963).
On sadrži savjete o vođenju etnički miješanog carstva, kao i načine kako se boriti protiv stranih neprijatelja. Konstantin je u njega uklopio i svoja dva ranija rada; O narodima (puni naziv O upravljanju državom i različitim narodima, grčki: Περί Διοικήσεως τοῦ Κράτους βιβλίον καί τῶν διαφόρων Έθνῶν), u kojoj je opisao historiju i karakter naroda koji su graničili s carstvom; Avare, Turke, Pečenege, Kijevske Ruse, Južne Slavene, Arape, Longobarde, Armence i Gruzijce, i spis O temama na istoku i zapadu (Περί θεμάτων Άνατολῆς καί Δύσεως, poznatog po latinskom imenu kao De Thematibus), u kojoj se pozabavio nedavnom historijom u tim carskim temama. U to je uklopio vlastite političke upute svome sinu Romanu.
Počeci roda i njegove prisutnosti u Bribiru sežu u razdoblje hrvatskih narodnih vladara pa se čini da su njegovi članovi već tada imali značajnu ulogu u političkom životu tada još nezavisne hrvatske kneževine i potom kraljevine. Bribir se kao županija spominje već od 10. st., kada ga kao jednu od hrvatskih županija spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom. Po njegovu opisu nalazila se između Nine (županije u drugim, nešto kasnijim, izvorima identificirane kao Luka i sa sjedištem u Nadinu), Sidrage, Knina i Primorja (Parathallasia, područja kasnijega šibenskog distrikta). Kada je županija kao takva nastala ostaje potpuno nepoznato iz povijesnih izvora, iako nešto svjetla na to pitanje možda mogu pružiti arheološka istraživanja.
Na najvišoj točki nalaze se ostatci bastiona, danas vidljivi u obliku velike kamene gomile, a u njezinu podnožju nalaze se dijelovi građevina zidanih obrađenim kamenom, bez žbuke. Na gornjem dijelu platoa zapaženi su ostatci pravokutne građevine i okrugle cisterne, rađenih u kamenu, s malterom. Površinski nalazi su brojni. Utvrda je sagrađena u ilirsko doba, a u kasnoantičko vrijeme na njoj je podignut refugij ili pribježište. Spominje je bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.-959.) u svom djelu O upravljanju carstvom. Utvrda je služila za zaštitu puta koji je vodio od Brotnja iza Trtala do Privalja i Kočerinskog polja, te zaštitu naselja ispod utvrde, u kojem je otkriven temelj crkve iz petoga stoljeća.
Car Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju carstvom (oko 950.) navodi da je Hrvatska podijeljena na jedanaest županija (Hlijevanska, Cetinska, Imotska, Plivanjska, Pesentska, Primorska, Bribirska, Nonska, Kninska, Sidraška i Ninska) i banovinu kojom izravno upravlja ban (Birin, 2015: 418). Banovina, koja se podudara s područjem današnje Like, u ranom srednjem vijeku je obuhvaćala područje Ličke, Gacke i Krbavske župe (Birin, 2015: 419).
Konstantin Porfirogenet u svome djelu O upravljanju carstvom navodi da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske u današnje krajeve da mu zaštite granice protiv Avara. To je bilo vrijeme kada je na istoku vodio rat za oslobođenje svetoga križa. Hrvati su tada već stali u borbu za krst časni što se ogleda kroz cijelu narodnu povijest i tradiciju.
Za one koji ne znaju crkva Svetog Stjepana je uništena u velikoj trešnji 1667. godine i nakon toga nije obnavljana. Izgrađena je na području Pustijerne i spominje se u povijesnom dokumentu ''kao središnja, najznačajnija građevina Dubrovnika'', kako piše Konstantin VII. Porfirogenet, 949. u svome djelu ''O upravljanju carstvom'', ''u kojoj su se čuvale relikvije sv. Pankracija''.
582128177f