Linc Istorija Srednjovekovne Crkve Pdf 13
Katja Gains
Srednjovjekovna Bosna je prvo bila banovina, a potom kraljevina. Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem VIII vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".[1] U nekoliko navrata su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku vladali Bosnom, ali ni oni ni istočni ni zapadni car nisu uspeli zadržati vlast nad njom. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, krunisan u Milama kod Visokog. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je bila najmoćnija država na zapadu Balkana.[2] Bogatstvo srednjovekovne Bosne se temeljilo na rudarstvu: u Kreševu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro.[2] Kraljevina Bosna je poslednja među državama u susedstvu izgubila samostalnost, padom pod vlast Otomanskog carstva 1463. godine.
Politička organizacija Bosne počinje s doseljenjem Slavena i Avara u rimsku Iliriju, a njihovo doseljavanje pada najkasnije pre 614. godine.[3] Među naučnicima nema sloge kolike su bile hrvatska i srpska jezgra doseljenika. Vjekoslav Klaić upozorava da samo dvije oblasti, najzapadnija i najistočnija zadržaše narodna imena: hrvatsko i srbsko; ostale oblasti ovim u sredini dobiše imena budi plemenska, budi mjestna - topografijska.[4] Slaveni se na području Bosne počinju teritorijalno organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama, nesumnjivo poštujući i neke historijske okvire. Bosanske zemlje su u avarsko doba imale istu organizaciju vlasti kao i svi drugi Slaveni koji su se našli u okvirima avarskog carstva, odnosno imali su avarske banove i župane.[1] Titula bana u Bosni je ostala od ovih slavensko-avarskih veza u vreme seoba. Ta to je bila zakonita podloga na kojoj je izrastala bosanska država, krajem VIII. st. kad su Franci srušili avarsku vlast.[1]
Hrvatska povjesničarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem VIII vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".[1] Bosanskohercegovački historičar Anto Babić smatra da je proces formiranja srednjovjekovne bosanske države započeo paralelno s raspadanjem rodovske organizacije i cijepanjem društva u klase, već u prvim stoljećima poslije doseljenja Slovena u ove krajeve, te Bosna ulazi u državno-pravne odnose s Ugarskom ne kao skup plemena, nego kao gotova država s duboko ukorijenjenom tradicijom.[5] Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i uticajem vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta i Franaka), i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama.
Bosna se kao teritorij prvi put pominje u političko-geografskom priručniku De administrando imperio koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvećenom zemljama srpske kneževine piše: "u pokrštenoj Srbiji nalaze se napučeni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik." Odavde jasno proizlazi da se Bosna (koncentrirana uz rijeku Bosnu koja teče od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U šezdesetim godinama desetog stoljeća ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlašću otprilike pola stoljeća.[2]
Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva.
Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno.U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463.Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne.Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154- 1164). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.
U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike. To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska situacija u Bosni, s prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska s hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.
Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".
Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić).
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.
Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:
Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.
7fc3f7cf58