Harper Li Ubiti Pticu Rugalicu Pdf 14
Hilke Mcnally
Ubiti pticu rugalicu (engleski To Kill a Mockingbird) je američki dramski roman koji je 1960. napisala i objavila Harper Lee. Postigao je brzi uspjeh te je osvojio Pulitzerovu nagradu i postao klasik američke književnosti. Radnja se labavo temelji na Leeinim opservacijama o svojoj familiji i susjedima, kao i na događaju koji se je odigrao u blizini njenog grada 1936., kada je imala 10 godina.
Roman krasi toplina i humor, usprkos tome što se bavi ozbiljnim temama o silovanju i rasnoj diskriminaciji. Lik oca u romanu, Atticusa Fincha, poslužio je kasnije kao moralni vodič i junak mnogim čitateljima i odvjetnicima. Jedan kritičar objašnjava utjecaj romana ovim riječima: "U 20. veku, Ubiti pticu rugalicu je verovatno najčitanija knjiga koja govori o rasama u Americi, a njen protagonist, Atticus Finch, je najtrajnija fiktivna slika rasnog junaštva."[1]
Teme Ptice rugalice, romana koji je opisan kao Bildungsroman, jesu rasna nepravda i uništenje nevinosti. Ispitivači su uočili da Lee također govori o društvenim slojevima, hrabrosti, suosjećanju i ulogama žena na američkom Jugu. Knjiga se nalazi na popisu lektire po mnogim školama u zemljama engleskog govornog područja jer ima pouke koje naglašavaju toleranciju i pozivaju na pravdu. Usprkos svojim temama, javljale su se i skupine koje su htjele maknuti roman iz školskih učionica zbog navodno spornih rasnih epiteta.
S obzirom na velik broj prodanih primjeraka i na njegovu prisutnost u obrazovanju, roman je relativno rijetko bio predmetom književne analize. Autorica Mary McDonough Murphy, koja je prikupila dojmove nekoliko autora i javnih ličnosti o romanu, nazvala je Pticu rugalicu "zadivljujućim fenomenom".[2] Godine 2006. britanski knjižničari rangirali su roman iznad Biblije kao jednu od "onih knjiga koju svaki odrastao čovjek mora pročitati prije smrti".[3] Adaptirana je u istoimeni film 1962., koji je režirao Robert Mulligan, a scenarij napisao Horton Foote. Od 1990. predstava temeljena na romanu izvodi se svake godine u Leeinom rodnom gradu, Monroeville, Alabama. Bio je to je jedini objavljen Leein roman, sve do 2015. kada je objavljen i drugi, Go Set a Watchman, koji se smatra ranijom verzijom iste priče, a iako je nastavila da prati utjecaj svoje knjige, od 1964. odbila je bilo kakav publicitet za sebe ili za roman.
Lee je na kraju dvije i pol godine provela pišući Ubiti pticu rugalicu. Prema jednoj anegdoti, postala je toliko frustrirana da je bacila manuskript kroz prozor u sneg, a njen agent ju je naterao da ga ponovno pokupi.[7] Roman je objavljen 11. jula 1960., te se isprva zvao Atticus. Lee ga je potom preimenovala kako bi priča odražavala veći opseg od samo jednog lika.[8] Uredništvo Lippincotta je upozorilo Lee da će verovatno prodati tek par hiljada kopija.[9] 1964., Lee se prisjećala tog razdoblja te je izjavila: "Nikad nisam očekivala neki uspjeh sa Rugalicom. ... Samo sam se nadala brzom i bezbolnom smrti u rukama recenzenata, ali, istodobno sam se nadala da će se nekome svidjeti dovoljno da me ohrabri. Javno ohrabri. Nadala sam se malome, kao što rekoh, ali sam umjesto toga dobila puno, a na neki način je jednako zastrašujuće kao i brza, bezbolna smrt koju sam očekivala."[10] Reader's Digest Condensed Books je izabrao da se knjiga ponovno tiska, što joj je odmah dalo rasprostranjeno čitateljstvo.[11] Od prvog objavljivanja, knjiga nikad nije bila izvan izdavanja.
Glavna radnja se odvija tri godine nakon velike depresije u fiktivnom gradiću Maycomb, Alabama. Glavna junakinja je šestogodišnja Scout Finch, koja živi sa starijim bratom Jemom i samohranim ocem Atticusom, koji je odvjetnik. Jem i Scout se sprijatelje sa dječakom Dillom koji je posjetio njihov gradić kako bi ostao sa tetom cijelog ljeta. Troje djece se plaše susjeda, otuđenog "Booa" Radleya. Odrasli nerado govore o Boou. Djeca razvijaju najluđe teorije zašto se skriva te razmišljaju kako ga izmamiti van iz kuće. Scout i Jem otkrivaju da im netko ostavlja malene darove na drvetu kraj Booine kuće, ali se on nikada ne javlja osobno.
Atticus dobiva novi slučaj: odbraniti crnoputog Toma Robinsona od optužbe da je silovao bjelkinju, Mayellu Ewell, što ga odjednom čini vrlo nepopularnim u gradu. To se preljeva i na Scout i Jema, jer ih djeca zadirkuju zbog toga. Atticus se čak jednom suoči sa ljutitom gomilom koja želi odvesti Toma na linč, ali ga spašavaju Scout, Jem i Dill kada posrame gomilu predstavljajući situaciju iz perspektive Atticusa i Toma.
Atticus ne želi da djeca učestuju na suđenju, ali se oni ipak potajno nađu u sudnici te kradimice posmatraju parnicu sa balkona. Atticus uspostavlja da Mayella i njen otac, Bob Ewell, gradski pijanica, lažu. Postaje i očito da Mayella nema prijatelja te se upucavala Tomu, ali ju je uhvatio otac te ju pretukao. Usprkos značajnim dokazima o nedužnosti Toma, porota ga osudi. Jem više ne veruje u pravdu, kao ni Atticus nakon što Toma upucaju i ubiju kada je htio pobjeći iz zatvora.
Iako je pobjedio u parnici, ugled Boba Ewella je upropašten te on želi osvetu. Pljuje na Atticusovo lice na ulici te prijeti Tomovoj udovici. Najzad bijes iskaljuje i na bespomoćnom Jemu i Scout kada su se vraćali od škola po noći za vrijeme maškara. Jemova ruka je slomljena u otporu, ali tada netko dođe pomoći djeci: Boo Radley, koji odvodi Jema kući.
Gradski šerif stiže te otkriva da je Bob Ewell ubijen u okršaju da se zaštite djeca. Tada raspravlja sa Atticusom o etici i opravdanosti držanja Jema i Booa odgovornima. Atticus naposljetku prihvaća šerifovu priču da je Elwell jednostavno pao na vlastiti nož. Boo zamoli Scout da ga otprati do njegove kuće, pozdravi ju te tada opet nestaje iza vrata. Dok sjedi na njihaljci kuće Radley, Scout zamišlja život iz Boove perspektive te zažali što nikada nije uzvratila na darove koje im je dao.
Lee je oblikovala lik Dilla na prijatelja iz djetinjstva, Trumana Capotea, tada znanog kao Truman Persons.[16][17] Kao što je Dill živio odmah preko puta Scout tijekom ljeta, Capote je živio preko puta Lee sa svojim tetama dok mu je majka bila u New Yorku.[18] Kao i Dill, Capote je imao impresivnu maštu i dar za fascinantne priče. I Lee i Capote su bili netipična djeca i voljela su čitati. Lee je bila muškobanjasta te se brzo potukla, dok je Capote ismijavan zbog naprednog vokabulara i mucanja. Pisali bi zajedno priče. Capote ih je nazvao "razdvojenim ljudima".[19] 1960., Capote i Lee su putovali u Kansas kako bi istražili višestruka ubistva koja su kansije postala temelj za Capotin istinit roman Hladnokrvno ubojstvo.
U njihovoj blizini se nalazila i kuća koja je poslužila kao model za imanje Radleyjevih. Sin obitelji se našao usred problema sa zakonom te mu je otac savjetovao da bude uglavnom u kući, iz srama od susjedstva. Ostao je tako dok nije bio skroz zaboravljen te umro 1952.[20]
Porijeklo Toma je manje jasno. Kada je Lee imala 10 godina, bjelkinja kraj Monroevillea je optužila crnca - Waltera Letta - za silovanje. Priču su pokrile novine njenog oca te objavile da je Lett osuđen na smrt. Nakon nekoliko pisama da je Lett u stvari nedužan, njegova kazna je preinačena u doživotni zatvor. Umro je tamo od tuberkoloze 1937.[21]Akademičari smatraju da je Tomov slučaj sličan neslavnoj parnici Scottsboro Boys,[22][23] u kojoj je devet crnaca osuđeno za silovanje dvije bjelkinje na temelju labavih dokaza. Ipak, 2005. je Lee izjavila da je na umu imala nešto manje senzacionalno, iako bi i Scottsboro slučaj "poslužio istoj svrsi" da ukaže na predrasude na američkom Jugu.[24] Emmett Till, crnoputi tinejdžer koji je ubijen jer je flertovao sa bjelkinjom u Mississippiju 1955., i čija se smrt katkad navodi kao okidač pokretu za građanska prava, se također smatra modelom za lik Toma Robinsona u priči.[25]
Najsnažniji element stila je prema kritičarima Leein talent za naraciju, koju je jedna recenzija u Timeu nazvala "opipljivo briljantnom".[27] Analizirajući roman desetljeće kasnije, jedan akademičar je uočio da "Harper Lee ima izvanredan dar za pričanje priče. Njena umjetnost je u toj mjeri vizualna, kinematografijski tečna i suptilna da vidimo kako jedna scena prelazi u drugu bez trzaja tranzicije."[28] Lee spaja glas pripovjedača dijeteta koje posmatra okruženje sa odraslom ženom koja se sjeća detinjstva, iskorištavajući nejasnost ovog glasa sa narativnom tehnikom 'flashbacka' kako bi se igrala sa perspektivama.[29] Ova pripovjedačka metoda dozvoljava Lee ispričati "predivno zavaravajuću" priču koja spaja jednostavnost dječjeg posmatranja sa odraslim situacijama koje komplikuju tajne motivacije i bezuvjetna tradicija.[30] Ipak, taj spoj katkad dovodi čitatelja da se zapita kako Scout ima takvu dubinu razumijevanja.[31] I Harding LeMay i književni kritičar Granville Hicks su izrazili sumnju da djeca tako zaštićena poput Scouta i Jema mogu razumjeti složenost i stravu suđenja Toma Robinsona.[32][33]
Pišući o Leeinom stilu i upotrebi humora u mračnoj priči, Jacqueline Tavernier-Courbin je utvrdila: "Smijeh ... [razotkriva] gangrenu ispod predivne površine ali je isto tako i umanjuje; čovjek se ne može kontrolirati onome čemu se smije."[34] Scoutine opservacije o njenim susjedima i ponašanje nadahnjuju ravnatelja Nacionalne zaklade umjetnosti, Davida Kipena, da je nazove "urnebesno smiješnom".[35] Međutim, kako bi izrazila ozbiljnije teme, Tavernier-Courbin primjećuje da Lee upotrebljava parodiju, satiru i ironiju efektivno time što koristi dječje perspektivu. Nakon što Dill obeća da će se oženiti za nju, a potom puno vremena provodi sa Jemom, Scout zaključuje da je najbolji način da obrati pozornost na nju taj da ga prebije, što i učini u par navrata.[36] Scoutin prvi dan u školi je satirični tretman obrazovanja; njen učitelj kaže da mora ispraviti štetu koju je donio Atticus time što ju je naučio da piše i čita, te mu zabranjuje da ju išta više nauči.[37] Lee najnesmiješnije situacije postavlja ironično, pošto Jem i Scout pokušavaju razumjeti kako Maycomb može zagrliti rasizam a opet pokušava ostati pristojno društvo. Tavernier-Courbin čak sugerira da je interpretacija naslova romana zapravo izrugivanje obrazovanju, pravnom sustavu o vlastitom društvu tako što od njih pravi objekte humorističnog neslaganja.[34]
b1e95dc632