MEMOARSKI OBRAČUN ANKICE TUĐMAN

[CroRadio.net]

http://www.nacional.hr/

MEMOARSKI OBRAČUN ANKICE TUĐMAN
Udovica skriva Tuđmanove bilješke

Memoare Ankice Tuđman 'Moj život s Francekom' komentiraju sudionici
Tuđmanove ere, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić,
predstojnica Tuđmanova Ureda za tisak Vesna Škare-Ožbolt i povjesničar
Ivo Banac
.
PROMOCIJA U KD 'VATROSLAV LISINSKI': Ankica Tuđman potpisuje primjerke
biografije prvog hrvatskog predsjednika pred Nevenkom Tuđman i Zlatkom
Vitezom Ankica Tuđman objavila je prošlog tjedna knjigu "Moj život s
Francekom" u kojoj na više od šest stotina stranica opisuje prvog
hrvatskog predsjednika, međutim i dalje ostaje skriven materijal koji
može poslužiti za pisanje prave i relevantne političke biografije
Franje Tuđmana. Riječ je o bilješkama - čije su postojanje Nacionalu
potvrdili nekadašnji najbliži suradnici i prijatelji predsjednika
Republike - koje je Tuđman radio poslije svakog sastanka koje je imao
na Pantovčaku. U stotinama bilješki, ispisanih na malenim papirima,
opisivao je vlastito viđenje tih susreta i pisao komentare, a kasnije
ih je nosio kući u Nazorovu. Sasvim sigurno, to je prvorazredan
povijesni materijal čije bi objavljivanje doista bilo osnova za
pisanje Tuđmanove političke biografije. Informaciju o privatnim
transkriptima Nacionalu je otkrila Vesna Škare-Ožbolt, dugogodišnja
Tuđmanova bliska savjetnica u predsjedničkom uredu, a kasnije su
potvrdili Suad Rizvanbegović, Mate Granić i nekoliko političara koji
su zatražili anonimnost. Prema njima, jedina osoba koja je raspolagala
tom dokumentacijom je Ankica Tuđman, a to im je rekao njezin suprug.
Navodno je ona jedina osoba koja je znala čitati rukopis Franje
Tuđmana, što je dokazala prepisujući njegove bilješke prije nego je
1990. postao predsjednik Republike Hrvatske.

Međutim, u "Mojem životu s Francekom" nema niti jedne rečenice za koju
se može pretpostaviti da pripada Tuđmanovim predsjedničkim bilješkama
sa susreta s brojnim poznatim osobama. Umjesto toga, Ankica Tuđman
iskoristila je priliku kako bi prepričala obiteljsku povijest, ali i
zbog obračuna s političkim protivnicima. Njih je popriličan broj i
nije ih nimalo štedjela, od Stipe Mesića i Ive Sanadera do Mate
Granića, Zlatka Canjuge ili Ankice Lepej.

Tuđmanova udovica iskoristila je knjigu za obračun s tim osobama koje
je prikazala kao izdajnike vrijedne svakog prijezira, dok je na drugoj
strani glorificirala Gojka Šuška i prijateljstvo s tom obitelji
hercegovačkih emigranata. Stvar je u tome, što su potvrdili bliski
Tuđmanovi suradnici, da on i Šušak nikada nisu bili prijatelji nego
isključivo suradnici, a povremeno bi i ta razina odnosa bila ugrožena.
Kada je riječ o ličnostima s kojima je Franjo Tuđman surađivao,
posebno je zanimljivo kako se u knjizi gotovo uopće ne spominje Ivić
Pašalić. Iako je bio neformalno najvažniji čovjek u državi, spominje
se doslovno u jednoj jedinoj situaciji, kada su on i Šušak natjerali
Ivu Sanadera na odlazak iz predsjedničkog ureda. Budući da je Pašalić
jedan od rijetkih bivših HDZ-ovaca koji se redovito opisuju
tuđmanovcima, reklo bi se da je Ankica Tuđman zaključila kako bi
pohvale Pašaliću dodatno kompromitirale knjigu. Ionako je na brojnim
mjestima teško napala upravo Pašalićeve političke suparnike.

Najgore je prošao Stipe Mesić koji je predmet napada na petnaestak
mjesta u knjizi. "Činjenica je da laže i da se u svojoj prevelikoj
mržnji prema predsjedniku Tuđmanu i njegovoj obitelji nije u stanju
suzdržati od neosnovanih optužaba", odgovara Ankica Tuđman na Mesićevu
najavu da Vlada istražuje imovinsko stanje njezine obitelji. "Njegova
taština i mržnja zbog toga što je moj suprug sa svojim narodom stvorio
Hrvatsku nije prestala ni kad je preuzeo časnu funkciju Predsjednika
države koju je potpuno ponizio", a Mesića se optužuje da je u
Australiji od iseljenika primio kuvertu s novcem, uz aluziju da se ne
zna gdje su ta sredstva završila. Naposljetku ga je optužila da nije
želio stajati uz Tuđmanov odar i zatražila odstup: "Zar ne bi bilo
vrijeme da on podnese ostavku? I koliko će javnost biti suzdržana da
postavi pitanje može li Mesić i dalje obavljati dužnost Predsjednika
Republike?"

Tek malo bolje prošao je Ivo Sanader, koji je optužen zbog taštine, a
iza svega su stajali Pašalić i Šušak. Sanader ih je pred Tuđmanom
optužio da protiv njega vode medijsku hajku. Za kaznu je premješten u
Ministarstvo vanjskih poslova, a Franjo Tuđman ga je u razgovoru sa
suprugom opisao kao "narcisoidnu ličnost". U svojim memoarima
objavljenim prije godinu dana, Mate Granić je potvrdio kako je Sanader
bio u pravu. Šušak i Pašalić su medijima slali dokumente koji su ga
kompromitirali, a Tuđman ga ionako nije volio jer je smatrao da je
lijen. Ali glavni razlog odlaska s Pantovčaka bio je poraz u sukobu s
dvojcem Sanader - Pašalić.

Ankica Tuđman na dva mjesta napada i Matu Granića. Najprije spominje
anonimna pisma protiv šefa diplomacije koja su stizala do Tuđmana.
Kada je o tome pričala sa suprugom, ovaj je objasnio da je Granić
koristan, a smjena bi inicirala reakcije u inozemstvu. Druga optužba
glasi kako je Granić diplomatima tvrdio da Tuđman 99 posto umire, i
tražio potporu za položaj njegova nasljednika.

Ipak, najgore je prošao Zlatko Canjuga koji je prozvan Judom koji se
Tuđmana odrekao i prije njegove smrti. "Dao je u javnost lažne izjave
o predsjedniku Tuđmanu, bez kojeg bi ostao mali nepoznati Z.C.,
učitelj u Zagorju", napisala je Ankica Tuđman, demantirajući Canjuginu
tvrdnju da mu je bolesni Tuđman kazao da "Vrati sveto ime Dinamo".

"Moj život s Francekom" pati i od selektivnog pamćenja. Može se
pretpostaviti kako je stjecanje generalskog čina u JNA za Franju
Tuđmana bilo realizaciju ambicija, međutim o tome nema niti riječi.
Isto tako, potpuno se prešućuje da je Tuđman bio vatreni partizanovac,
a čak i predsjednik Sportskog društva Partizan. To je šteta jer upravo
je on, poslije gostovanja u Italiji, donio odluku da Partizanov
službeni dres bude crno-bijele boje, prema uzoru na torinski Juventus.
Premda je prvi dio memoara Ankice Tuđman bolji dio ove knjige jer
sadrži bitno manje političkih ocjena nego poslije 1990., očito je kako
se i ovdje radi o uljepšavanju porodične povijesti. Generala
jugoslavenske armije koji je 16 godina proveo u Beogradu predstavlja
se kao žestokog hrvatskog domoljuba koji se družio gotovo isključivo s
Hrvatima, a unatoč visokoj funkciji, neprestano ga se šikaniralo.

Kudikamo lošiji je dio koji se odnosi na razdoblje nakon prvih
višestranačkih izbora. Ankica Tuđman nije propustila priliku
obračunati se sa svima koji nisu podržali njenog supruga od Savke
Dabčević-Kučar i Mike Tripala do Vlade Gotovca i Dobroslava Parage. I
u tom dijelu se selektiraju ili izostavljaju važni dijelovi kao što je
Tuđmanova bolest. Poslije dobrog opisa iz "Waltera Reeda" u
Washingtonu, gdje su liječnici Tuđmanu prognozirali još samo pola
godine života, naglo se prešućuje odlazak u Pariz i ljudi koji su
zaslužni što je poživio još tri godine. Zato što je riječ o Hrvoju
Šariniću koji je preporučio francuske stručnjake, no i on je 1998.
napustio Tuđmana. Ankica Tuđman mu to nikada nije oprostila i
izbrisala je njegovu ulogu u toj epizodi.

Potpuno su ignorirani važni događaji poput Tuđmanove zabrane izbora
zagrebačkoga gradonačelnika iz redova opozicije ili pokušaj
preuzimanja Radija 101, kada je izričito zahtijevao upotrebu policije
protiv demonstranata. Nema tu niti sindikalnih prosvjeda, odnosa prema
oporbi ili diplomatske izolacije u kojoj je bila Hrvatska. Ali nema
niti nekih osoba koje su bile najbliži Tuđmanovi prijatelji, a u
knjizi se spominju u samo jednoj rečenici. Među njima se ističe Suad
Rizvanbegović.

"Mislim da je ovo dobra knjiga ako se uzme u obzir da ju je pisala
supruga predsjednika Tuđmana. Riječ je o relevantnom djelu jer su
Ankica i Franjo Tuđman u braku proveli pune 54 godine, i ona ga je
nesumnjivo odlično poznavala. Zato ga u svojim sjećanjima manje
opisuje kao političara, a više kao supruga, oca, djeda i prijatelja i
kada čitate iz tog kuta, onda se radi o kredibilnom ostvarenju",
smatra Suad Rizvanbegović, godinama jedan od najbližih Tuđmanovih
prijatelja.

Upravo na Tuđmanov poziv Rizvanbegović se vratio iz Amerike i preuzeo
položaj direktora Croatia osiguranja. Zajedno s Velimirom Šimunićem i
Brunom Orešarom bio je redoviti teniski sparing-partner bivšem
predsjedniku Republike. Dva puta tjedno su se rekreirali, zatim
večerali i kartali preferans, a s Tuđmanom su ljetovali na Brijunima i
povremeno odlazili na putovanja u inozemstvo. Sve u svemu, bili su
najbolji prijatelji i zato su u vrhu HDZ-a stekli brojne neprijatelje,
među kojima se posebno isticao Gojko Šušak. Unatoč tome, Ankica Tuđman
spominje Rizvanbegovića u jednoj rečenici, i to kao osobu koja je
dodijelila prostorije njezinoj Zakladi "Spasimo djecu Hrvatske". On
kaže da ga to nije pogodilo.

"Da je to napravio predsjednik Tuđman, tada bih bio žalostan, ali
ovako nisam. Ankica Tuđman je pisala iz svoje perspektive i vjerojatno
za nju ta druženja nisu bila važna. Ipak, i s Ankicom Tuđman sam ostao
prijatelj i ponovit ću svoj stav da je to knjiga koja opisuje intimnu
stranu predsjednika Tuđmana", rekao je Suad Rizvanbegović.
U pravu je Ivo Banac kada kaže da "Moj život s Francekom" nije
obiteljska biografija nego knjiga napisana za dnevnopolitičku
upotrebu. Cilj je restauriranje Tuđmanova političkog djela, ali
ponajprije zbog budućnosti. To je razlog napada na Mesića, Granića,
Sanadera, Račana koji su u većoj ili manjoj mjeri provodili
detuđmanizaciju. Faktografski gledano riječ je o dramatično manjkavoj
knjizi u kojoj su mnogi događaji izokrenuti ili potpuno prešućeni.
Ponajprije zbog toga, "Moj život s Francekom" nije povijesni dokument
nego selektivno sjećanje supruge koja nije mogla utjecati na politička
zbivanja. Čini se da je toga bio svjestan i Franjo Tuđman, koji joj je
dopuštao samo prepisivanje privatnih bilješki. Upravo zbog toga, za
rasvjetljavanje motiva koji su ga vodili, iznimno je važno objaviti
privatne bilješke koje je pisao Franjo Tuđman, a Ankica Tuđman ih
skriva od javnosti.

--

'Ovo je samo jedan kut viđenja politike'

MATE GRANIĆ, ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske od 1993. do
2000.


MATE GRANIĆ smatra da nije korektno što je Ankica Tuđman napisala da
je stranim diplomatima govorio da će Franjo Tuđman uskoro umrijetiMoj
svijet i svijet Ankice Tuđman, srećom, nisu isti. Moj svijet nisu
anonimna pisma i prljave obavještajne podvale i teorija da svijet ne
razumije što se događa u Hrvatskoj. Svijet je jako dobro znao što se
događalo tih godina i taj dio povijesti nije moguće promijeniti. U tom
pogledu, odnos između mene i predsjednika Tuđmana imao je svoje uspone
i padove, o čemu sam pisao i u memoarima "Vanjski poslovi - iza kulisa
politike". Kao što je s pravom zaključio Andrija Hebrang, Tuđman prije
i poslije bolesti bio je različit čovjek i u toj drugoj fazi i naši su
odnosi bili u silaznoj fazi. Kako se razvijala njegova bolest, tako je
radikalna struja preuzimala potpunu dominaciju unutar HDZ-a, policije
i vojske. U tom vremenu je bilo jako teško nešto izboriti za Hrvatsku.
Tko je mogao braniti neizbor zagrebačkoga gradonačelnika ili sukob s
NATO-ovim snagama? Ali i tada sam uspijevao naći zajednički jezik s
predsjednikom Tuđmanom. Naravno da sam znao da tajne službe
prisluškuju mene, mog tadašnjeg zamjenika Ivu Sanadera i mnoge
novinare i nezavisne intelektualce. U knjizi se napada i Sanader i
opravdava njegov odlazak iz Ureda predsjednika, premda je činjenica da
su ga diskreditirali Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Ankica Tuđman ne piše
niti o smiješnim situacijama, poput jedne kada smo u Intercontinentalu
ručali Franjo Gregurić, Nikica Valentić i ja, a tajne službe su istoga
dana o tome obavijestile Tuđmana, koji je tražio izvještaj o čemu smo
razgovarali. Smiješna je i teorija kako sam diplomatima pričao da će
Tuđman uskoro umrijeti jer sam im ja govorio da se oporavlja, a
Madeleine Albright je imala crnje prognoze. Osnovni problem bio je taj
što se informacija o njegovoj bolesti skrivala čak i od članova Vlade
i Predsjedništva HDZ-a, a da ne govorim o hrvatskoj javnosti. Način na
koji se to radilo podsjećao je na situacije u Sovjetskom Savezu, gdje
se moralo šutjeti o bolestima partijskih funkcionera. Ni meni nije
govorio o bolesti, osim što je dva ili tri puta pokazao liječničke
nalaze iz kojih se vidjelo da se oporavlja. Ankica Tuđman poziva se na
obavještajne laži kojima su me diskreditirali kod Tuđmana. Na poticaj
HDZ-ovih radikala plasirane su informacije kako želim biti
predsjednik, da su ankete u kojima sam bio najpopularniji političar
namještene i da plasiram teze o skoroj smrti Franje Tuđmana. "Moj
život s Francekom" samo je jedan kut viđenja politike, ali to srećom
nije moj svijet.

'Knjiga za trenutačnu političku borbu'

IVO BANAC, povjesničar i saborski zastupnik

U književnom prvijencu Ankice Tuđman prošao sam bolje nego se moglo
očekivati. Na str. 213, ispod slike u boji stoji
IVO BANAC smatra da je indikativno što je knjigu izdao Pašaliću sklon
Večernji list sljedeći natpis: "1970-ih godina - Franjo Tuđman u
svojoj fotelji u dnevnoj sobi uz obvezne knjige." Na stolu, na vrhu
hrpice knjiga, moja je knjiga "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji", koja
je u Zagrebu objavljena 1988. Tako smo doznali dvije stvari: (1) koje
su knjige bile na Francekovu stolu prije Aralice, i (2) da datumima i
činjenicama u knjizi Ankice Tuđman ne treba pretjerano vjerovati. Među
bezbroj pogrešnih navoda doznajemo da je Bogdan Radica predavao na
Sveučilištu Columbia, a predavao na Sveučilištu Fairleigh Dickinson;
da mu je žena "Talijanka podrijetlom iz poznate obitelji Ferrari", a
rođena je Ferrero, kći Guglielma Ferrera; da je Tuđmanova knjiga
"Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi" "tiskana na engleskom jeziku
u Colombia University Pressu", a nije nego kod East European
Quarterlyja. Doznajemo također da se Banac "brzo razišao s Tuđmanom
jer se neke njegove ambicije nisu ispunile". To je posve slučajno
točno. Ja sam se nadao da će nova Hrvatska biti uzorna demokracija, da
se neće uplesti u komadanje susjedne Bosne, da se njezino vrhovništvo
neće poigravati ustaštvom, da će Tuđman biti reprezentant stvarnih
hrvatskih vrlina u svijetu, a ne komična imitacija druga Tita, još u
bijeloj uniformi, da povrat u tržišno gospodarstvo i privatnu imovinu
neće biti povod za bezobzirnu pljačku i zatiranje socijalnih probitaka
siromašnijih slojeva. Te se moje ambicije nisu ispunile. No, nadodaje
Ankica Tuđman, prof. Mirjan Damaška ostao je uvijek u kontaktu (s
njom?) "kad je trebala pravna pomoć Hrvatskoj". Možda je riječ o
umetku Jadranke Jureško-Kero, inače Damaškinoj novinskoj
glasnogovornici, čija se uloga u ovom tekstu navodi pod "priredila",
što god to značilo. Možda bi gospođa Jureško-Kero uskoro mogla
"prirediti" apologiju prof. Damaške na temu njegove uloge u pravnim
savjetima dražbenoj kući Sotheby's u slučaju obrane posjeda nad
Seusovim blagom, u parnici koju je izgubila - Hrvatska. Pitajte Milana
Ramljaka!

U ovoj je knjizi riječ o priređenoj apologiji. Možda drugo i nije
trebalo očekivati. Zahvaljujući gospođi Jureško-Kero mogli bismo
zaključiti da Ankica Tuđman, osim uobičajenih sumnjivaca: Cviića i
Slavka Goldsteina "financiraju /ih/ američke i europske ustanove";
Čička "I tako se Radićeva ideja formalno svodi na čičkovinu"; Mike i
Savke u čijem je krugu "svaki neparni nečiji pouzdanik"; Gotovca
"Zašto se Vlado ponaša kak da nas ne pozna?"; Marune "Ovaj Maruna niš
mi se ne dopada"; Mesića "njegova mržnja prema Tuđmanu i obitelji do
dana današnjega nije prestala"; Parage "u medijima nas je napadao", te
posebnih meta - dr. Miroslav Kovačević i Ankica Lepej, koji su nešto
znali o karakternim crtama Ankice Tuđman, ona, zapravo, najviše mrzi
upravo Ivu Sanadera. Kad je Tuđman, očito po nalogu Šuška i Pašalića,
odstranio Sanadera iz predsjedničkog ureda, navodno mu je rekao kako
"očito nema povjerenje u moje /Tuđmanove/ najbliže suradnike, što
znači da ne može biti tu, s nama u Uredu. Rekao je da će on /Sanader/
štititi moje /Tuđmanove/ interese u Ministarstvu vanjskih poslova od
te desne struje. Bože, koja narcisoidna ličnost! - odgovorio je
Francek, a ja sam po njegovim riječima shvatila da je Sanader za njega
završena priča" (str. 522).

Ta je knjiga "priređena" radi navedene rečenice. Ona je u službi
pašalićevske restauracije i povratka na nepovratno. To nije povijesna
knjiga, to nije ni obiteljska autobiografija. To je knjiga za uporabu
u trenutačnoj političkoj borbi, na strani onih koji žele povratak na
autokraciju i nered.

'Bez političkih ocjena i dubokih analiza'

VESNA ŠKARE-OŽBOLT, predstojnica Ureda za tisak Franje Tuđmana

"Moj život s Francekom" kombinacija je događaja i osobnog pristupa
Ankice Tuđman. U tom smislu treba gledati i ocjene ljudi koje ona
iznosi. Nema tu političkih ocjena ili dubokih analiza nego su
dotaknuti pojedini događaji i ljudi. Kao Tuđmanova tajnica za tisak,
mnogo sam puta vidjela kako radi bilješke o događajima i razgovorima s
ljudima. Predsjednik je to stenografirao na poseban način, koji nitko
živ nije mogao čitati, osim njega i supruge. Kada smo negdje 1993.
išli na intervju na Radiju 101, pitala sam ga tko može pročitati
njegov rukopis, i tada mi je potvrdio kako je to u stanju samo Ankica
Tuđman. Kada sam čula kako se priprema knjiga "Moj život s Francekom",
očekivala sam da će upravo te bilješke biti prenesene u pisani tekst.
Mislim da bi to imalo posebnu vrijednost jer je riječ o Tuđmanovim
razmišljanjima ili zapisima poslije svakodnevnih sastanaka sa
suradnicima i političarima.

Ipak, ova knjiga predstavlja svojevrsni dokument, posebno u dijelu
koji opisuje Franju Tuđmana prije 1990., a ne treba zanemariti niti
osobni pristup u ocjeni likova i događaja koji se opisuju. Ali
izostale su analize i sve se svodi na površne opise pojedinih
događaja. Uzela bih s oprezom neke opise, poput onoga o velikoj
bliskosti s Gojkom Šuškom. Njih dvojica su igrali tenis i često
razgovarali, ali ne bih rekla da je Šušak bio njegov najbliži
suradnik. No trebate uzeti u obzir kako Ankica Tuđman nije imala veći
utjecaj na kreiranje politike ili stajališta Franje Tuđmana o važnim
pitanjima. Franju Tuđmana upoznala sam krajem 1990., kada me pozvao da
uspostavim Ured za odnose s javnošću, i bila sam njegova savjetnica
skoro cijelo desetljeće. Gledala sam ga kako vješto plovi interesnim
zonama i opasnostima kroz koje je prolazila tadašnja Hrvatska. Bio je
spretan politički taktičar i u tom dijelu imam dobro mišljenje o
njemu. S druge strane, ekonomija ga nije nimalo zanimala i to je
prepustio drugima, recimo, nikada nije znao kakve su cijene i u vezi s
tim smo se često šalili.