Fra Nikola Mate Roščić SLOVO NAD JAMOM "GOLUBINKA"

[CroRadio.net]

Fra Nikola Mate Roščić

SLOVO NAD JAMOM „GOLUBINKA“

Tišnjanska Dubrava, 16. svibnja 2009. u 18 sati



Dragi i poštovani prijatelji! Dragi vjernici!



Srdačno vas pozdravljam na ovom pedlju naše kršne zemlje, nad ovom
otvorenom jamom strave i užasa, nad ovim grotlom zlosti i uništenja.
Onima među vama koji ovdje oplakuju svoje najmilije izričem iskrenu
sućut i sve vas pozivam da ovu svetu misu, koja se po prvi put služi
na ovom mjestu, svesrdno prikažemo Gospodinu Bogu za sve bezimene
žrtve ovdje u jamu bačene. Danas se održava i godišnje sjećanja na
Bleiburškom polju, sjećanje na najveću tragediju Hrvata u povijesti, a
mi nad ovom jamom u kršu Tišnjanske Dubrave molitvom i sjećanjem
obilježavamo spomen na preko 250 žrtava iz ovog dijela šibenskog
kraja, koji su kao žrtve komunističkog terora zločinački bačeni u ovu
jamu, zvanu „Golubinka“. Pozivam vas da svi zajedno promislimo tko su
ove, još uvijek dobrim dijelom, bezimene žrtve, tko su njihovi
mučitelji i izvršitelji tako stravične i grozomorne kazne, kakve su to
bile njihove krivde, kakvi pravni postupci, kakve egzekucije, u koje
vrijeme i na kojem mjestu! Izričem iskrenu zahvalu udruzi Hrvatski
domobran koja je nesebičnim trudom prošle godine postavila ovaj križ
nad jamom, a ove godine omogućila da se po prvi put služi sveta misa.



Kao građanin znam da je ovo dan izborne šutnje, ali isto tako znam da
je nad ovim stravičnim stratištem desetljećima trajala oktroirana
grješna „grobna šutnja“ koju svjesno i odgovorno kršim, odajući počast
i molitvu za ove žrtve. Političari danas šute, dobro je da ponekad
moraju zašutjeti, ali mrtve kosti progovaraju. One i danas ovdje
progovaraju jače, glasnije i istinitije nego li svi predizborni
skupovi. Ovdje progovaraju mrtve kosti znanih i bezimenih
stradalnika .
Stojim ovdje i služim ovu svetu misu kao katolički svećenik, kao
Hrvat, kao humanist i kao rođeni građanin Europe. To je moja iskaznica
i odrednica za sve ono što želim reći i izreći, za što želim moliti.
Na dan „izborne šutnje“, predstavnici raznih stranaka koje se borbeno
jagme za glasače na izborima, danas moraju šutjeti. No, mogli su doći
ovdje da u iskrenoj, humanoj i kršćanskoj šutnji iskažu svoju
građansku, vjersku, političku počast ovim bezimenim žrtvama. No, nema
ih! Žrtve nisu njihova briga, jer bi se pred ovom jamom, kao i pred
bezbroj drugih jama diljem Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine,
morali postidjeti, jer za njih nisu ništa učinili, kao da ih ne
poznaju, ne priznaju, štoviše oni još uvijek djelomice niječu njihovo
postojanje. Oni su i ovim žrtvama nametnuli strogu povijesnu šutnju,
odbacili ih u zaborav, prekrili ih oktrojiranim brisanjem spomena –
damnatio memoriae. To je sramota i grjehota, bijeda, kukavičluk,
dostojan svake osude i prezira!
A ovdje su u stravičnu kršku jamu bezdanku bačene žrtve zločinačkog
komunističkog poretka, zločinačke OZNE i UDBE, koje su djelovale po
predlošku staljinističkih tajnih službi ČKA i NKVD koje su provodile
zloglasne „čistke“. Svjedoci smo da još uvijek boljševici, tvorci i
nosioci njihove revolucije, sakrivaju svoja nedjela iza parola o
antifašizmu. Međutim, istina je drukčije! Nažalost, poklonici,
suradnici i članovi komunističkog bratstva i jedinstva, brojni
suradnici OZNE i UDBE, prerušeni u tobožnje demokrate i zagovornike
integracije u Europu, opet nam i u ovim izborima obećavaju bolje
sutra, ljepšu budućnost, slavopoje o bratstvu i jedinstvu, glasno poju
Po šumama i gorama, nose petokraku na titovki sa tri roga što se bori
protiv Boga i crvenu maramu kad hodočaste u Kumrovec, a upravo ovih
dana nose Titovu štafetu od Umaga do Beograda.
Cijelo razdoblje komunističkog režima govorilo se i pisalo da se
paralelno s II. svj. ratom provodila i revolucija, a zna se koja:
komunistička, boljševička, staljinistička, titoistička. Zašto se to
sada prešućuje, glasno govoreći samo o antifašizmu? Uostalom, ako ćemo
pravo i istinito, onda treba znati da je rimski papa Pio XI svojim
enciklikom protiv talijanskog fašizma Non abbiamo bisogno, od 29.VI.
1931. i protiv nacizma, enciklikom Mit brennender Sorge, od 14. III.
1937., bio je veliki i pravi antifašist na svjetskoj razini. A to je u
Hrvatskoj bio naš blaženi Alojzije Stepinac, osvjedočeni idejni
protivnik fašizma, nacizma i komunizma, što je posvjedočio u svojim
brojnim propovijedima, prije rata, za vrijeme rata i kao uznik poslije
rata. Svatko pošten trebao bi istinoljubivo priznati da je upravo
Stepinac bio prvi i najglasniji hrvatski antifašist! Štoviše, smijemo
tvrditi da je naš hrvatski puk bio protiv fašizma, protiv otuđenja
dijela naše domovine koja je tada pala pod krunu talijanskog kralja od
Savoje, pod vlast talijanskog fašističkog terora. Stoga je ustao i
borio se protiv toga. To su bili oni prvi i istinski partizani iz
naših dalmatinskih područja, domoljubi i branitelji suvereniteta i
integriteta Hrvatske, kojima odajemo počast kao pravim domoljubima. A
što ćemo reći danas o onima koji otuđiše naše banke, hotele, kuće,
zemljišta, tvornice, telekomunikacije, i mnogo toga još? Nekoć
poleknuće pred fašizmom, a danas pokorno savijanje pred surovim
kapitalizmom!


Ovdje se želim prizvati na „Rezoluciju europskog parlamenta o
europskoj savjesti i totalitarizmu“ koja je 2. travnja 2009. godine
prihvaćena u Europskom parlamentu. U našoj je hrvatskoj javnosti
ostala prešućena. A to je, ustvari, nastavak i daljnje pojašnjenje
„Rezolucije parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi
međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima“ od 26. siječnja
2006. godine (usp.: Hrvatsko slovo, 15. svibnja 2009., str. 14).
Hrvatski je sabor, doduše, također, 30. lipnja 2006., donio
Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog
komunističkog poretka 1945. do 1990. godine, ali se o tom šuti i ništa
ne postupa kao da se i nije donijela.

U toj se najnovijoj Rezoluciji između ostaloga kaže:

· „da kriva tumačenja povijesti mogu postati žarištima
isključivih politika i time poticati na mržnju i rasizam“;

· „da sjećanje na tragičnu europsku prošlost mora ostati među
živima; kako bi se mogla odavati počast njezinim žrtvama, osuditi
počinitelje i postaviti temelje za pomirenje, temeljeno na istini i
spomenu“;

· „da su milijuni žrtava bili deportirani, zatvarani, mučeni i
ubijeni u totalitarnim i autoritarnim režimima tijekom XX. stoljeća u
Europi“;

· „da Europa ne će biti ujedinjena dok ne bude mogla osnovati
zajednički pregled svoje povijesti, priznajući pritom nacizam,
staljinizam i fašističke i komunističke režime kao zajedničko
naslijeđe, uz iznošenje poštenih i temeljitih rasprava o zločinima tih
režima u proteklome stoljeću“;

· Ta rezolucija „Naglašava važnost čuvanja sjećanja na
prošlost među živima, jer ne može biti pomirenja bez istine i
pamćenja, te potvrđuje jedinstveno stajalište protiv svih totalitarnih
vladavina, bez obzira na njihovo ideološko podrijetlo“

· Ona „Poziva na proglašenje dana 23.kolovoza – Europskim
danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji
bi trebao biti obilježavan dostojanstveno i nepristrano“

· Konačno, iza toga stoji uvjerenje „da je krajnji cilj
otkrivanje i ocjenjivanje zločina počinjenih od strane komunističkih
totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem
odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove“.



(Pročitajte u Glasu Koncila, od 17. svibnja 2009., str. 8-9. intervju
sa dr. Zlatkom Begonja, povjesničar u Zavodu za povijesne znanosti
HAZU-a u Zadru, pod naslovom „Argumentirana povijesna istina potrebna
je za pomirenje“)



Dragi prijatelji!

· U ovu jamu nisu bačeni fašisti, nego Hrvati, katolici i anti-
boljševici. Da su ove, još uvijek dobrim dijelom bezimene žrtve, bili
fašisti i odnarođeni ljudi, ja zacijelo ne bih danas služio ovu misu i
bio ovdje sa svima vama. Ali jesam ovdje jer su ove žrtve moji
sunarodnjaci i moji istovjernici. Stoga je ovo opravdani krik i vapaj
za dostojnim pijetetom prema ovim žrtvama, ovo je svjesni i odgovorni
krik i vapaj protiv hrvatske političke šutnje, štoviše protiv laži i
neistine koja po drugi put baca i zatire ove žrtve u jame bezdanke,
golubinke, rovove i mračna podzemne hodnike, opravdavajući teror,
progone i pogubljenja što ih je počinila ideologija bezboštva i
prevrata, ideologija zlomisli i zlodjela, zločinačka ideologija
boljševika, komunista, titoista. Tko i danas zagovara tu ideologiju,
pa ma tko on bio, mora znati da je pred sudom istinske povijesti i
pred sudom Boga živoga, zločesti fašist, nacist i komunist! To sam
htio reći, i rekao sam, pri punoj svijesti i u punoj odgovornosti kao
čovjek, humanist i katolički svećenik.



A moja završna riječ i molitva glasi:

· „O Bože pravde, istine, pretvori ove grobove, u mirisne
bijele cvjetove za žrtven prinos mira i slobode na oltaru naše
Domovine“.







AMEN! AMEN!