akademik Josip Pečarić: IPAK BANDIĆ!

[CroRadio.net]

IPAK BANDIĆ!

Prva reakcija na ulazak Milana Bandića u drugi krug bila je: Opet nam
se nameće izbor biranja manjeg zla. Poznato je koliko sam na zadnjim
parlamentarnim izborima bio protiv izbora manjeg zla. U emisiji kod
prof. dr. sc. Zdravka Tomca to sam objasnio. Pri tome sam polemizirao
sa samim izborom „manjeg zla“. Tvrdio sam da za mene Sanader nije bio
manje zlo na tim izborima! Posebno mi je bilo drago vidjeti da takvo
mišljenje ima i veliki hrvatski znanstvenik, u Hrvatskoj izuzetno
popularan – što je pravo čudo jer se radi i o velikom hrvatskom
domoljubu – prof. dr. sc. Davor Pavuna. Dapače, moj dragi prijatelj je
mnogo izravniji pa tvrdi: „Sanader je najveći izdajnik nacije u
novijoj povijesti.“
Poznato je da je Hebrang poslušno slijedio takvog Sanadera. Zato je
njegov izborni rezultat još i povoljan. On samo pokazuje koliko je još
ostalo HDZ-ovaca kojima je stranačka pripadnost važnija od hrvatskih
nacionalnih interesa. Stoga je Hebrangov prigovor onim državotvornim
Hrvatima koji nisu glasovali za njega smiješan. Prigovarati članovima
HDZ-a zato što su glasovali za nekoga drugoga, a ne za sljedbenika
„najvećeg izdajnika nacije“ zapravo je prigovor tomu da im je Hrvatska
važnija od HDZ-a. A prigovarati to isto onima koji nisu članovi HDZ-a,
to je doista nešto iznimno glupo.
O manjem zlu piše i Hrvoje Hitrec (Portal HKV-a, ):
Drugo, manje zlo je Milan Bandić, premda je i ta tvrdnja krajnje
riskantna ne samo zato što je njegov politički program ponekad
nerazumljiva mješavina svega i svačega, nego i zato što je glede
vanjske politike podosta neproziran. Upozoravaju me da prije nego što
išta napišem, provjerim s kim se sve Bandić sastajao u Moskvi prije
nekoliko tjedana – ne s Rusima nego ondje živećim istočnim nam
susjedima – i što bi sve to moglo značiti. Također treba uzeti u obzir
način upravljanja Zagrebom i afere, profil suradnika u Zagrebu itd.
ali u dobro i «zemljački» odnos prema Hrvatima u Herceg Bosni,
stanovito nacionalno nagnuće i (predobro) izmaljanu sliku praktičnog
vjernika.
Sigurno ima puno toga što se može zamjeriti Bandiću. Međutim, jesu li
bili u pravu oni koji su vjerovali da se treba obratiti Hebrangu, kao
državotvornom Hrvatu, a zapravo sljedbeniku i sukreatoru Sanaderove
politike?
Zašto? Pa ako malo bolje raščlanimo neke bitne postupke Milana
Bandića, vidjet ćemo da je od svih predsjedničkih kandidata on bio
najbliži onom najboljem – prof. dr. sc. Miroslavu Tuđmanu.

1. Thompson
Prije svega tu treba istaknuti Bandićev odnos prema zaštiti hrvatskih
vrjednota, odnosno prema onome koji je postao simbol te zaštite. Jasno
vam je da govorim o njegovu odnosu prema Marku Perkoviću Thompsonu.
Znamo da je Hebrang, slijedeći Sanadera i Mesića napao Thompsona.
Znamo da je Miroslav Tuđman bio jedini od predsjedničkih kandidata
koji je potpisao otvorena pisma potpore Thompsonu. Bandić nije, ali on
nije ni trebao jer je sam bio izložen silnim napadima upravo zbog
Thompsona, tj. zato što je omogućio prvi nastup Thompsonu na
Jelačićevu trgu kada je sto tisuća ljudi pjevalo i zajedno s
Thompsonom slavilo hrvatske vrjednote. Nakon koncerta je grupa
lijevih, nazoviintelektualaca tražila Bandićevu ostavku i smjenu. Onda
se o tome pisalo mjesec dana. To je bila glavna tema. Koje god si
novine otvorio, koju god emisiju gledao, to je bila tema o kojoj se
žestoko pisalo.
Naravno, Thompson je svoju veličinu pokazao i svojim pismom potpore
prof. Tuđmanu, iako je znao koliko je Bandić bio izložen napadima zbog
svoje podrške njemu. To se može i iščitati iz njegova pisma:

Nekima od vas je poznato i to da ja s pojedinim kandidatima imam i
prijateljske odnose (podcrtao J.P.), ali ne želim po toj liniji
istupati jer ove izbore smatram preozbiljnima i stoga stavljam na prvo
mjesto hrvatske interese.
Zato savjesno i odgovorno dajem potporu prof. Tuđmanu, jer držim da je
upravo on jedini kandidat, koji bi bio državnik, koji bi provodio
državotvornu politiku, štitio nacionalne interese, znao vratiti
Hrvatskom narodu dostojanstvo i nastaviti političkim putem kojim je
kročio dr. Franjo Tuđman.

Kao ljudi moramo se zapitati možemo li sada prepustiti Bandića očito
dobro isplaniranom linču koji mu se priprema na javnim televizijama i
novinama. Istina, on se zna nositi s njima. Ali imamo li mi moralno
pravo to samo promatrati, kada je vjerojatno i taj Bandićev odnos
prema Thompsonu, odnosno prema hrvatskim vrjednotama vjerojatno njihov
najvažniji razlog zašto Bandić ne smije biti predsjednik države.
A Josipović? Pa sjetimo se njegove izjave kako „Thompson smije
iznositi svoja politička stajališta, a "jedino što ne smije jest
propagiranje fašizma, nacizma, to jest zazivanje mržnje i nasilja".
Tako i na primjeru Thompsona vidimo što je Josipovićeva pravda – lažno
ocrniti onoga koji veliča hrvatske vrjednote.

2. Treći entitet
Zapravo, sam kraj navoda iz Thompsonova pisma možemo shvatiti kao
putokaz Bandiću predsjedniku, da još čvršće svoj plan veže za onaj
prof. dr. Miroslava Tuđmana.
Da je toga svjestan i sam Bandić pokazala je i jedina zamjerka na ono
što sada zastupa a koju je dobio od Mesića. Radi se o Trećem entitetu
u BiH. Naime, Milan Bandić je 14. prosinca 2009. u Mostaru izjavio

„Ukoliko u Federaciji BiH ostane preglasavanje i majorizacija te čvrst
stav srpskih predstavnika da se nitko ne može vratiti na ognjište,
bojim se da to ne će dobro završiti te da Hrvatima ne preostaje ništa
drugo nego posegnuti za trećim entitetom. Bandić je rekao i kako ne
zagovara niti priželjkuje Treći entitet, ali se boji, ukoliko ne bude
dovoljno razuma unutar predstavnika triju naroda u BiH, da je to onda
neminovnost.“

Jasno je da je zahtjev za Trećim entitetom jedini u svoj program
stavio prof. dr. sc. Miroslav Tuđman. Nešto što je bilo opasno i
pomisliti još prije nekoliko mjeseci, zahvaljući Tuđmanu dobilo je
pravo građanstva i u Hrvatskoj. To je očito najbrže shvatio sam Bandić
i „u hodu“ prilagodio svoj program tomu te polučio najveći uspjeh u
BiH. Znamo da je Hebrang prihvatio Mesićevu politiku prema našim
sunarodnjacima u susjednoj državi.

3. Haag
Nigdje nije Josipović razgolitio svoju „pravdu“ kao na pitanju suda u
Haagu. Njegova pravda je zapravo haaška nepravda. I dok je Hebrang dio
one politike koja je uhićivala naše generale, Josipović ih je pozivao
da se predaju i na tom sramotnom političkom sudu dokazuju da nisu
krivi. Svi znaju da je zadaća suda dokazivanje nečije krivnje (još
nisam sreo čovjeka koji to nije znao), pa to zna i sveučilišni
profesor s Pravnog fakulteta. Dobro je pokazati svjetskim moćnicima da
vam je važniji njihov interes od vlastite struke. Dobro je pokazati i
da si dobar sluga i da ne trebaju boljeg, zar ne? To „dokazivanje
nevinosti“ bila je samo njegova poruka svjetskim moćnicima da je on
dostojan nasljednik haaškog krivokletnika Stjepana Mesića. Zato nije
ni bilo sumnje da će svi oni koji su služili tom sramotnom sudu,
stranke i mediji, listom stati uz Josipovića.

Ali bilo bi još i dobro da je to jedino čime je Josipović „zaslužio“
predsjedničku fotelju i ime koje je već stekao (Ivo treći – Haaški).
U „Hrvatskom slovu“, 25. srpnja 2009. već sam pisao kako je njegova
zasluga velika jer je on profesor na Pravnom fakultetu pa je uspio
osigurati skoro potpuni muk hrvatske pravne znanosti. Za njega ne
postoji agresija na RH zato što je poznato kakav odnos prema agresoru
ima međunarodna zajednica. Kada svjetski moćnici „ne vide“ agresiju –
ne vidi je ni Josipović (u knjizi Responsibility for war crimes :
Croatian perspective - selected issues / Ivo Josipović, ed. - Zagreb,
Pravni fakultet, 2005. - (Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu =
Monographiae Facultatis iuridicae Zagrabiensis) Josipović kaže kako je
Republika Hrvatska država koja je nastala iz krvavog raspada bivše
Jugoslavije. Dakle, Pravni fakultet pod dirigentskom palicom prof.
Josipovića šalje svijetu cijelu knjigu na engleskom jeziku u kojoj se
ne spominje agresija na Hrvatsku, u kojoj se ne spominje razlika
između ratnih zločina agresora i zločina u ratu onih koji se brane.
Koliki je to zapravo zločin protiv RH najbolje je pokazao predsjednik
Akademije pravnih znanosti Hrvatske, profesor emeritus Željko
Horvatić. On je na znanstveno-stručnom skupu Haaški sud – «Zajednički
zločinački pothvat» – Što je to?». u Zagrebu 8. lipnja 2007. godine
istaknuo:
«Postupanje glavne tužiteljice i tužiteljstva Haaškoga suda, iako nije
u suglasju s pravnim načelima, kako ističe Horvatić, očito je u
suglasju s najavljenim ostvarivanjem njihove uloge i ciljeva o
političkoj i povijesnoj "istini" koje nastoje postići – rekao je –
zloporabom međunarodnog kaznenog pravosuđa. Ako ta zloporaba makar i
djelomično uspije i ako takve 'istine' budu temelj presuda MKSJ-a,
istina o međunarodnom kaznenom pravosuđu i primjeni međunarodnog
kaznenog prava pred ad hoc Tribunalom za bivšu Jugoslaviju bit će,
nesumnjivo, sramotni dio povijesti tog prava u prvom desetljeću 21.
stoljeća".
Poznato je kakvu je burnu reakciju izazvao tada prof. Horvatić. A
zamislimo samo da su tako nastupali oni koji su to trebali – ostali
profesori s Pravnog fakulteta. Ali, oni su umjesto o struci i pravdi
razmišljali o Josipovićevoj „pravdi“. Ipak, Josipović može biti
predsjednik države, a Horvatić ne!

Ova je predsjednička kampanja do kraja razgolitila Josipovićevu ulogu
i značaj za Sud u Haagu. Počelo je kada je u svom intervjuu u
„Hrvatskom listu“ predsjednički kandidat prof. dr. Josip Jurčević
rekao:

"Ta činjenica da je g. Josipović sukreator optužbe kojom se Hrvatsku
optužuje za zajednički zločinački pothvat, javno je poznata i ranije
se mogla iščitati i u Hrvatskoj. Međutim, ona se sada javno potpuno
prikriva na sve načine, kao i niz drugih nepovoljnosti po njega. Na
taj se način birači dovode u tešku zabludu. Stoga sam već nekoliko
puta g. Josipovića nazvao haškim predsjedničkim kandidatom, jer je
očito da se iza njegova umjetno favoriziranog puta prema važnoj
predsjedničkoj dužnosti stoje iste strukture i interesi koji su
uspostavili i skoro odlazećeg predsjednika."

Josipović mu je odmah poslao uvredljivo pismo, koje je Jurčević
objavio zajedno sa svojim odgovorom u kojem navodi vijesti i dokumente
o velikoj suradnji Josipovića i Tužiteljstva Haaškog suda. Napomenut
ću da je naglasak tvrdnje prof. Jurčeviću u riječi „iščitati“, tj. ne
radi se o izravnoj tvrdnji. Pa sama odluka Josipovićeve stranke o
prepuštanju prava na oslobodilačke akcije Haaškom sudu jest
sukreiranje tih optužbi! Dapače, bez te odluke te optužbe bi bile
besmislene. Dapače, postoji i odluka Vrhovnog suda po kojoj se ne mogu
prihvatiti te odluke. Pravnik Josipović bi itekako trebao znati ta
odluka sve obvezuje!

Zanimljiva je činjenica, s obzirom na ovakvu ulogu Ive Josipovića, da
beogradski „Kurir“ u članku u kome se pokazuje kako će svi Srbi biti
za Ivu Josipovića, donosi istu takvu podršku od još jednog suradnika
Haaškog suda i ratnog zločinca, Save Štrbca iz „Veritasa“. Još je
zanimljivije to što je da je na prvom sučeljavanju dvojice kandidata
Bandić istakao ovu podršku koju je Josipoviću dao Savo Štrbac.
Josipović je – mrtav hladan – rekao da to nije istina. Evo adrese na
Internetu gdje se možete uvjeriti kako Josipović laže:
http://www.vecernji.hr/vijesti/srbi-ce-drugom-krugu-dati-glas-josipovicu-clanak-72908
Da se našalimo: Josipovićeva neistina (i Matoš: Lažu Srbi. To im je od
Boga) i Štrbčeva podrška njegov toliko puta ponovljen slogan o pravdi
pretvara u „Bože pravde“.
Josipović se pokušava obraniti tako što navodi da ga je Hrvatska vlada
u vrijeme Oca hrvatske države akademika Franje Tuđmana angažirala kao
pravnika za pitanja Suda u Haagu, pa je tako sudjelovao u slučaju
subpoene ministru Gojku Šušku. Taj je slučaj Hrvatska dobila, ali
zahvaljujući tome što su angažirali poznatog američkog odvjetnika.
Kada je Josipovićeva stranka došla na vlast oni su tog odvjetnika
napali i nisu platili njegova potraživanja. A znamo i zašto je to
učinjeno čovjeku koji je riješio spor na Sudu u Haagu u korist RH.
Tada je Josipović, tj. njegova stranka na vlasti, poništila prethodnu
odluku Hrvatskoga državnog sabora i predala Sudu u Haagu nadležnost
nad hrvatskim oslobodilačkim akcijama. Trebalo je pomoći Haagu u
dokazivanju „zločinačkog pothvata zločinačke organizacije“, zapravo
dokazivanju „genocidnosti hrvatskog naroda“. Pa zar nije onda prirodno
tako zaslužna čovjeka izabrati za Predsjednika RH?
A i zabavna je činjenica da se Josipović „vadi“ na činjenicu da ga je
zaposlio hrvatski predsjednik, rukovođen svojom idejom o pomirbi.
Sjetimo se kako su mu to vratili!
Nije zabavno kako je on odgovorio na Bilićevo pitanje:
„Je li RH u vojno-redarstvenoj akciji Oluja očistila Srbe iz RH?“
Dok Bandić odbija svaku pomisao na tako nešto i navodi kako su oni
uglavnom „otišli dva dana prije Oluje“, Josipović će:
„U pravnom smislu ja to MOŽDA ne bih tako okvalificirao, ali ljudi su
otišli, nema ih tamo...“
Josipovićev je odgovor užasan i zaslužuje svaku osudu. On ukazuje i na
veliku vjerojatnost da je Josipović autor optužbe za zajednički
zločinački poduhvat. Znamo da su mnoge prčljave stvari vezane uz Haag
dolazile iz Hrvatske!
Josipovićev protukandidat Milan Bandić nema nikakovih izravnih zasluga
u suradnji s Haagom. Pri tome je stalno davao do znanja da ne podržava
detuđmanizaciju (čitaj: rashrvaćivanje) Hrvatske, pa je stalno viđan
na godišnjicama vezanim uz Oca hrvatske države, pa i one zabranjene
koje su organizirali ljudi bliski prof. Miroslavu Tuđmanu, a i na
nekim drugim sličnim skupovima. Da to nije tako sigurno mu potporu ne
bi dao Zbor braniteljskih udruga iz domovinskog rata grada Zagreba kao
i niz braniteljskih udruga Zadarske županije.

4. „Crvena Hrvatska“

Prof. dr. sc. Branimir Lukšić na Portalu HKV-a upozorava:
„…dok je reporter objavljivao rezultate glasovanja za kandidata SDP-a
iz prostorija SDP-a su se čuli povici "Ivo-Tito!“
Da to nije slučajno vidimo iz Josipovićeve poruke u Rijeci kako će
napraviti „Crvenu Hrvatsku“. Pri tome – naravno – nije mislio na onu
poznatu iz povijesti. Samo nam je poručio da je njegova „pravda“ u
stvarnosti „Правда“.
Bandić mu je odgovorio da će njegova Hrvatska biti crveno-bijelo-plava
s grbom u sredini!
Međutim u svezi s tim treba se sjetiti one vrlo opasne i
totalitaristički jednoumne Josipovićeve izjave na TV sučeljavanju svih
kandidata u prvom krugu da će, ako postane predsjednik, srezati one
PARAOBAVJEŠTAJNE informacije u medijima (o sebi, svom porijeklu,
porijeklu svog bogatstva i haškoj djelatnosti). Sprema li nam
Josipović Hrvatsku boje krvi?
Hoće li i Bandić biti na udaru zbog samog kraja njihova sučeljavanja?

Što treba očekivati od Bandića
Naravno, svatko od nas ima svoj odnos prema pojedinim vrjednotama. Ja
sam govorio o onome što je meni najbitnije. Zato ne bih govorio o
manjem zlu, nego o manjem dobru. Jer, gdje bih trebao svrstati one
kojima je Hebrang bliži od Bandića, kada je u ovim za hrvatski narod
najznačajnijim stvarima Bandić daleko iznad Hebranga?
Naravno, pred Bandićem je težak posao. Veliki dio njegovih suradnika
vjerojatno i ne misli o spomenutim pitanjima kao on. Sjetimo se
njegova intervjua u „Hrvatskom listu“ kada govori o Šerbedžijinom
derneku na Brijunima, a ne zna da iza toga stoje njegovi najvažniji
suradnici, a Grad Zagreb taj dernek financira.
Bandić bi trebao još odlučnije podržati treći entitet u BiH. Tako
osigurava – ako ne ništa drugo – izlazak na izbore svih onih kojima je
do stvarne ravnopravnosti Hrvata u BiH.

Treba obećati da će kao Predsjednik RH raspisati referendum o
Arbitražnom sporazumu (na taj način ulazi i u biračko tijelo koje se
izjasnilo za Josipovića kao npr. u IDS-ovo). Uvjeren sam da bi tako
dobio apsolutnu podršku istarskih ribara, pogotovu zbog znakovite
podrške Slovenaca Josipoviću, usprkos njegovu glasovanju protiv
Sporazuma.

A koliko je Hebrangovo podrška arbitraži smiješna može se vidjeti u
mojoj knjizi “Za ponosnu Hrvatsku” koja se može naći na Portalu HKV-
a.

Slično treba obećati i za sva druga pitanja oko granica (Prevlaka,
Dunav,…)

S obzirom da danas obavještajni sustav u RH praktično ne postoji, tj.
u britanskim je rukama, treba obećati da će vojni i obavještajni
sustav voditi po stručnim kriterijima i po zaslugama iz Domovinskog
rata.
Vjerojatno bi to bilo dovoljno da osigura izlazak na izbore
državotvornih Hrvata. A s njihovim izlaskom ne bi trebalo biti
problema, bez obzira što stranke koje služe svjetskim moćnicima (HDZ,
SDP, HNS, IDS, HSS) i medije koji nastavljaju svoju podaničku
politiku.

Ponavljam, puno toga možemo zamjeriti Bandiću. Pa nismo
istomišljenici. Ali ne mogu u onome što je meni najvažnije. S druge
strane, poznato je da ljudi govoreći o drugima najbolje opisuju
samoga sebe. Josipović je sebe pokušao predstaviti kao svjetlo, a
drugi su mu tama. Zar nam nije time jasno poručio da iza njega stoji
tama, tj. zlo. Novi predsjednik Hrvatske bit će ili Bandić ili Zlo.
Glasovali ili ne, svi mi odlučujemo tko će od njih to biti.

akademik Josip Pečarić