Radničko i ratničko naselje, dojmovi očevidca

[Miro]

Na ovoj stranici nađoh, tražeći o ratnom putu Tomislava Merčepa,
njegov tekst:
http://www.svakovamdobro.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=32&Itemid=3
Samo prenosim. Ponetko će radije tekst pročitati na izvornoj stranici,
naravno...
####
Autor: Tomislav Merčep
Utorak, 09 Siječanj 2007
####
Radničko i ratničko naselje, dojmovi očevidca
Radničko naselje pod idealnim uvjetima izgrađenosti i organiziranosti.
Izgrađeno je po kolonijama i projektirano po sistemu najboljih
francuskih projektanata i izgrađeno na način da radnici imaju idealan
stan i toliko malo okućnice da jedino oko objekta mogu saditi cvijeće.
Poslije se vrlo osmišljeno pristupilo stambenoj izgradnji koja je i
omogućila efikasnu obranu Borova naselja od napada iz Borova sela s
lokacija Zapad I, Zapad II, Nova škola i Aerodrom te isturena
pozicija, Dom tehnike.
U sredini je bila tržnica i Radnički dom, svi potrebni sportski
objekti i sportska društva. Kombinat je imao puno više od magičnih
20.000 zaposlenika. Svaki stanovnik Borova naselja bio je zaposlen, a
okolica je uredno proizvodila prehrambene namirnice i to plasirala ili
Radničkom domu ili prodavala na tržnici i tako samodopunjavala ionako
solidan proračun svake obitelji iz Borova naselja.
Tada uvidjevši da je to <<Eldorado>>, počinju dolaziti potrebiti -
Dalmacija, Hercegovina i Lika. Izgrađuje se i katolička crkva na
inicijativu fra Flavijana Šolca. Sve više se okupljaju i upoznaju
katolici iz Borova naselja.
Uvidjevši da je katoličko zajedništvo u usponu, po političkoj liniji
Nenad Krekić i društvo iz Komiteta preko Radenka Stanisavljevića,
direktora kadrova u S.P. Borovo, zapošljava i dovodi Srbe s Ozren
planine. Kombinat biva pokraden i kadrovski degradiran te ulazi u
period krize. Država financijski intervenira, no i ona gubi moć smrću
tadašnjeg predsjednika, Josipa Broza Tita i interesi za sanacijom
posustaju kao i urednost u davanju plaća.
Tada dolazi do krize i u vukovarskom <<Građevinaru>> i drugim firmama,
<<Čazmatransu>> i trgovačkim i ugostiteljskim subjektima. Počinje štrajk
u S.P. <<Borovo>> što zajedno čine i Hrvati i Srbi, no dolazi do
demokratskih promjena. Zagreb bremenit nepriznavanjem i nemoći jer je
blokiran zakonskim i inim radnjama iz Beograda, a Beograd siguran u
nadolazeći rat.
I tada prvo dolazi do osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Borova
naselja. Dvorana na Trpinjskoj cesti i sportski tereni Osnovne škole
<<Bratstvo i jedinstvo>> u pravilu su bili tijesni. Nacionalni zanos i
želja za samostalnošću u drugi je plan gurnuo potrebu da se radom
iziđe iz krize. Shvativši da je rat neizbježan Rusini, Ukrajinci,
Židovi, Nijemci, Muslimani i Albanci pridružili su se pripreme za
obranu svoje Domovine. Političku propagandu nas iz HDZ-a da želimo
politički sustav kao u zapadnoj Europi, odnosno jamčiti rad i plaću,
veći dio građana svesrdno prihvaća.
Tada dolazi do iseljavanja srpske djece, barikada u Borovu Selu i
Trpinji te Bršadinu i blokiranja dolaska na posao u Borovo naselje.
JNA naoružava srpsko stanovništvo općine, pa tako i srpsko
stanovništvo Borova naselja.
Na žalost akcija Borovo selo krenula je bez znanja HDZ-a i stvarnog
sekretara Sekretarijata za narodnu obranu, a dogovorena je između
dvije zaraćene strane. Kao redarstvena akcija deblokade prometa
izrodila se u krvoproliće gdje na žalost pogiba devet hrvatskih
redarstvenika, a troje biva ranjeno. Vidjevši da do ulaza u Borovo
selo, odnosno u područje sukoba pristižu sanitetska vozila, alarmirali
su me izviđači, a u moju kuću u Bogdanovce dolazi moj dopredsjednik
Blago Zadro i inače tada već djelatnik Policijske uprave Vukovarsko-
srijemske i koji je znao moj gnjev prema policiji koja nije izlazila
iz prostorija te mi govori:
"Tomo što sad kažeš, naši su otišli deblokirati Borovo selo!".
Na to sav uznemiren rekao sam:
"To su budale, idi blokiraj ulaz od Borova sela, Trpinje i Bršadina i
pojačaj barikade, a ja idem blokirati ulaz od Negoslavaca!".
Vrlo brzo smo to proveli i spasili općinu već tada, a ne samo grad
Vukovar od pada u pobunjeničke ruke. Miroslav Konrad i drugi uhitili
su šefa srpske pobune Arbutinu i ja sam zapovjedio da ga predaju
pomoćniku ministra unutarnjih poslova Jošku Moriću kako bi ga
zamijenio za našu trojicu ranjenika koji su ostali u Borovu selu.
Međutim, neobjašnjivo Arbutina završava u Zagrebu na KBC "Rebro" gdje
je izliječen i nekažnjeno pušten, a naša tri ranjena hrvatska
redarstvenika bivaju pogubljeni u Borovu selu što je uvjerilo i one
koji to ranije nisu vjerovali, koliko su pobunjenici okrutni. Njihov
nezakoniti i zločinački pothvat omogućio je obrani da ojača svoje
redove do fantastičnih moralnih i vojnih dimenzija.
Borovo naselje je epicentar zanosa za slobodnu Domovinu pa se osniva
Hrvatska demokratska zajednica u Domu na Trpinjskoj cesti. Proslava je
u dvorištu Osnovne škole "Bratstvo i jedinstvo". Mjesni odbori
dobivaju nova primjerenija imena. Centar je Kralj Tomislav i vodi ga
Željko Luketić, Buđak i Kriva bara postaju Braća Radić, Trpinjska
cesta s okolnim ulicama Alojzije kardinal Stepinac i Borovska cesta s
okolinom postaje Nikola Šubić Zrinski.
Svaki petak subotu i nedjelju skupljali smo se pred Mjesnim odborom
Alojzije kardinal Stepinac i išli na osnivačke proslave i druge
skupove HDZ-a. Znalo se dogoditi da nismo nikamo išli, a i tada se na
Trpinjskoj cesti okupljalo stotinjak osobnih automobila željnih
hrvatstva i prijateljstva i uvidjevši da su naši susjedi bili vrlo
uredno naoružani i instruirani malo iz straha, a malo iz prkosa
uzvratili smo na postavljene barikade postavljanjem sigurnosnih
zapreka prema barikadama u smjerovima sela koja su se zatvorila i tako
nam onemogućila prometovanje prema Vinkovcima i Osijeku.
Ključno za obranu područja Borova naselja je zauzimanje, kao nadzornih
točaka silosa Dunav i silosa Đergaj. Napravljena je cesta spasa
Bogdanovci-Marinci.
Uvidjevši da nas pobunjenici ne mogu zatvoriti (opkoliti) pokušali su
to preko Lušca i tada Krizni stožer donosi odluku o deblokadi tog
naselja smještenog između grada Vukovara i industrijskog dijela Borova
naselja naslonjenog uz rijeku Vuku, na šumu Đergaj i Adicu.
Pobunjenici su mučki ubili jednog svog sugrađana i blokirali promet.
Odlukom Kriznog stožera i policije krenulo se u deblokadu. Policija je
predvodila akciju, a specijalnu postrojbu iz Slavonskog Broda
predvodio je Stipa Vuković. Policija potpomognuta dragovoljcima ulazi
na Lužac i promet je deblokiran, a u toj akciji poginuo je bojnik
hrvatske vojske Ante Glavinić. Inače, priključio se obrani Domovine
došavši iz svojih rodnih Postira na otoku Braču. U toj akciji ranjeni
su zapovjednik dragovoljaca Ivica Vujković-Čoso i Ivica Došen, Ivica
Kasalo-Đango, Pavo Mlinarić-Bakela, Josip Horvat-Mađar.
U toj akciji posebno su se istakli uz specijalce iz Slavonskog Broda
Josip Horvat-Mađar, Slobodan Mandić, Ivica Vujković, Ivica Došen,......
Već tada obrana je bila osnova za sigurnost tog inače vrlo bitnog
strateškog dijela grada jer je okružen Borovim selom, Trpinjom i
Bršadinom. Samo jedan dio i to onaj preko Priljeva za grad Vukovar i
od Vukovara sve do Iloka bio je pod kontrolom hrvatskih branitelja.
U Borovu naselju učestali su topnički napadi iz Bršadina i Trpinje.
Vrlo brzo izolirana je opasnost iz Lipovače.
Posebno okrutno je bilo djelovanje pridošlih i domaćih pobunjenika iz
Borova sela koji su oteli više građana Borova naselja i nanijeli im
teške tjelesne ozljede, a neke i pogubili.
Krizni stožer dogovara napad na trokatnicu u Staroj banijskoj ulici
koja je jezovito sprječavala svaku komunikaciju i promet u tom vrlo
bitnom dijelu Borova naselja. Policija koju je instruirao Franjo
Đurica predvodila je akciju oslobađanja. Akciju je predvodio Alen
Klabot, specijalac iz Zagreba, a u akciji su sudjelovali policija iz
Međimurja i Varaždina, specijalna policija iz Vinkovaca pod
zapovjedništvom Martina Matkovića i specijalna vojna jedinica koju su
predvodili Miljenko Filipović i Ante Roso.
U toj akciji oslobođeno je to područje i postavljena je linija obrane
koja se više do kraja rata nije mijenjala.
U akciji oslobađanja Borova naselja, dolazi do oslobađanja dijela
Banijske ulice, Stara banijska ulica, rubni dijelovi Ličke te ulice
Velebitske i Nikole Demonje i rubni dijelovi naslonjeni prema Borovu
selu.
Bivaju ranjeni Marko Mlinarić, Damir Palac i Vlado Budimir te ubijen
Štef Zagorac. Na kućnom pragu uhićeno i prepraćeno u osječki istražni
zatvor više osoba, a ubijen je Slobodan Kovačević-Čombe, inače
stanovnik Vukovara, u odori i s oružjem te radio stanicom u svinjcu
preko puta kuće ubijenog Štefa Zagorca. Kao pripadnik neprijateljske
vojske utvrđeno je da je Slobodan ubio nedužnog Štefa koji se, uzgred
rečeno nije miješao u rat jer mu je navodno supruga srbijanka.
Na prostoru između Borova naselja i Borova sela bilo je stvarno puno
ranjenih i poginulih , pa smo pozvali srbe iz Borova sela da ih pokupe
što oni odbijaju sve dok se s tog područja nije počeo širiti nesnosan
smrad. Tada najavljeni s zastavom Crvenog križa uz zaštitu samohotki
JNA kupe mrtve i odnose isti dan. U Dunavu su uočeni leševi i mislili
smo da su to osobe ubijene u Dalju i Erdutu no po kasnijim spoznajama
to su bili mrtvi srpski dobrovoljci pridošli iz Srbije i Ozren
planine.
Tada smo stvarno imali vrlo lako branjiva rubna područja.
Tada su veterinarska stanica, vatrogasci i PTT funkcionirali
besprijekorno.
Svi hladnjaci su ispražnjeni, područje dezinficirano i pošto nismo
imali dio mesa gdje zbrinuti, dva dana je odvoženo i bacano u Dunav.
Već tada sam ustanovio da kao sekretar Sekretarijata za narodnu obranu
općine Vukovar moram strogo voditi računa da se ne bi pojavila zaraza.
Zamolio sam gospodina Andriju Šijanovića, šefa za sanitet pri Kriznom
stožeru da poduzme sve mjere da do toga ne bi došlo i Marko Mandić je
cijepio sve koji su bili u opasnosti od zaraze. Bili smo svjesni da u
sanitetu uz doktora Hishama Malu sa suprugom možemo još računati na
doktora Tomislava Kovačića i njegovu suprugu Milicu. I Tomislav i
Milica su bili Srbi no građanski. Tomislav je poslije stradao jer su
mu Srbi prilikom zauzimanja Borova naselja pucali u glavu i ozlijedili
mu lubanju, a Milica je imala sestru udanu za najstarijeg od Vidića.
Vođe obrane u Borovu naselju bili su Miro Dragičević u prvim danima,
tada taj dio preuzima Blago Zadro koji je bio i stranački čelnik.
Punkt Rampa Braco Mažar-Šampo, Stanko Jarčević i Žarko Primorac.
Punkt Zurich vodio je Vinko Mažar, Punkt Bosanska Radić,
Punkt Hercegovačka Tuna Čibarić i Dragan Luketić,
Punkt Lipovača Vučković i Karol Svetić,
Punkt Lipovački put Ivan Zadro,
Punkt Lička Tonči Merčep i Ivica Konjević,
Punkt Banijska Jozo Oklopčić, Marijan Josić, Bariša Ivančić i Miroslav
Konrad,
Punkt O.Š.>>Bratstvo i jedinstvo>> i <<Nikola Šubić Zrinski>> Vinko Palac,
Josip Blažević, Vinko Đidara i Tomislav Puzak-Bačika,
Punkt Aerodrom Zvonko Tvorek, Željko Fekete i Stjepan Nađ sa suprugom,
Punkt Kuglana Antun Staničić Zdenko Pavošević i Arpad Toth,
Punkt Jadranska Bratislav Glavaš,
Punkt Dom tehnike Zoran Šipoš, Igor Mikola, Siniša Rimac, Božidar
Meočević i Antun Vukušić,
Punkt Vinogradska Vinko Leko, Zoran Jurčević, Đurica Kiš i Blago Čolak
te braća Stipić, spoj lipovačkog puta s Trpinjskom cestom Marko Babić,
braća Budimir, Ante Vranković, Mrđen, Čolak, Martin Sabljić,
Punkt Centar Željko Luketić, Punkt Buđak Josip Bračić i Mlikotić,
Punkt Željeznička stanica Mirko Nikolašević i Dušan Bustruc,
Punkt Vuka na Krivoj bari Ante Čulina, Luka Sabljić i Ivica Galić,
Punkt Priljevo i Centrala Danijel i Krešimir Rehak, Branko Luketić i
Ivica Šego,
Punkt Kudeljara Vranjo Aleksandar, Željko Jukić i Ivica Vučković,
Punkt Građevinar Zlatko Gojun, braća Miljak i Zlatko Matijašević,
Punkt Zapad I i Zapad II Zlatko Blažević-Tapir, Hodak, Mladen
Milosavljević i braća Jozičić.
Punkt 1. Kolonija Milenko Voloder i Roman Kolar.
Porte SOUR-a <<Borovo>> čuvali su Branko Krajina, Antun Laslo, Zlatko
Blažević i drugi.
Obranu Borova naselja koordinirali su Mirko Nikolašević-Brko, Blago
Zadro te istureni, posebno hrabar i ojačan suprugom, Zoran Šipoš.
Skoro svakog vikenda je iz Zagreba dolazio Robert Zadro s nekoliko
specijalaca iz Lučkog među kojima mi je posebno drag bio Božo Bionda
iz Slunja koji je kasnije i poginuo u Borovu naselju kod Rampe.
U Borovu naselju više nije bilo moguće djelovanje neprijatelja, jer su
Mirko i Blago sve to budno i kvalitetno sprječavali.
Grupe koje su se posebno isticale, a nisu s našeg područja su policija
iz Međimurja, policija iz Varaždina, policija iz Slavonskog Broda,
vojna postrojba Filipović-Roso, vojno-policijska postrojba-Nenad
Skupnjak Japa-Ivan Arbanas, Josip Betić-silos Đergaj te Ivan Kapular.
Pristizalo je i oružje švercano i sve plaćeno od strane građana.
I tako strpljivo bez većih nereda uspostavljena je 100 %-tna kontrola
tog najopasnijeg područja. Rukovodstvo se po fazama mijenjalo, a i
dolazak branitelja imao je razumljiv i realan tempo. Posebno pamtim
sudjelovanje u obrani i jednog dijela srpskog stanovništva koji su
vidjevši naše poštenje stali na našu stranu.
S ponosom ističem da nikad nismo napali niti jedno naselje naseljeno
Srbima, dok su nas oni bjesomučno tukli. Odgovarali smo samo kada bi
bilo kritično za obranu i to po odluci Kriznog stožera kao zapovijed
mom kumu Zoranu Gotalu i Pipi Balenu. Oni su minobacač montirali na
kamion i tako vozeći izbjegavali da ih detektira neprijateljsko
topništvo.
U prvom dijelu rata JNA je imala simpatije prema srpskoj strani, a već
u srpnju su otvoreno stali na njihovu stranu i uz logistiku počeli
pružati četnicima i djelatnu potporu.
Kao što je Borovo naselje bilo kruna obrane i zajedništva, tako je i
SOUR "Borovo" dao sve što je mogao ne samo 1990. godine i kasnije,

nego i prije od Vlade Juričića, Ive Damjanovića, Filipa Šuste,
Tomislava Draguna, Drage Ilekovića i drugih sposobnih i Domovini
odanih kadrova

do društvenih djelatnika Miše Barne (okoliš i vrtlarija), Nikole
Perlića (nogomet), Krune Mekića Ivice Sabo (boks), Zlatana i Tine
Šutije (plivanje i vaterpolo), Dragana Goluba, Gorana i Nede Kulića i
Foriša (tenis), Proke Čulića (atletika), Vladimira Dobrošeka i Ike
Vranešića (rukomet).

Posebno su se isticali ljudi iz uprave RNK <<Radnički>> Sendić i
Lacković koji su prvi 1971. godine u grb kluba ugradili hrvatski grb i
niz intelektualaca od 1989. godine pa do kraja rata. Poseban doprinos
dao je Miroslav Caha, moj instruktor u Kriznom stožeru i što se tiče
vojnih pitanja veliki stručnjak za strategiju i eksploziv.
Svakako treba spomenuti osobe koje su nam napravile protutenkovske
zapreke u obliku križa napravljene od tračnica, a dostavio nam ih je
veliki čovjek Mirko Nikolašević. U obrani su pretežno sudjelovali
djelatnici SOUR <<Borovo>> te su brigu oko opskrbe električnom energijom
vodili Kruno Rakičić, Željko Sabo i Miroslav Mandić i Pero Pećina.
Suočeni s agresijom na Hrvatsku već u svibnju 1990. godine, a bez
oružja iz Civilne zaštite, osim onog što je bilo oštećeno ili
neispravno, s projektantom konstruktorom Vinkom Mikićem popraviti sve
što je bilo moguće i započeti s proizvodnjom novog naoružanja.
Ocijenili smo da su nam za kvalitetnu obranu prioritet minobacači 82
mm te smo zajedno s direktorom Tvornice strojeva <<Borovo>> stvorili
stručni tim za ratnu vojnu proizvodnju.
Okosnica tog tima bili su Vinko Mikić projektant konstruktor, mr.
Adorijan Toth direktor Tvornice strojeva, Pero Mlinarić majstor lake
generalke, Miroslav Caha profesor civilne zaštite, dipl.ing. Zvonimir
Petrić šef tehnološke pripreme, mr. Ivan Hubalek šef konstrukcionog
biroa i dipl.ing. Dražen Živković šef elektroskupine.
U program za izradu novog oružja, popravak neispravnog te razne druge
naprave odmah su se uključili dragovoljci, najstručniji strojari i
majstori univerzalci. Broj dragovoljaca koji su stali u obranu
Domovine rastao je svakim danom.
Budući da je Tvornica strojeva bila u stečaju, svi dragovoljci koji su
radili na proizvodnji i popravci oružja dobili su posebnu dozvolu za
ulazak u Kombinat. Osiguranje Alatnice vodili su Josip Gažo i Slobodan
Mandić te dragovoljci Zvonko Mikić, Jurica Mikić i Tomislav Đanak koji
su svakodnevno opskrbljivali dragovoljce hranom, sokovima i svim
ostalim potrepštinama.
Vinko Mikić kao osoba koja je kroz dugi niz godina radio na složenim i
vrlo zahtjevnim zadacima iz područja proizvodnje minobacača dobio je
konkretan zadatak, konstruirati minobacač 82 mm. Minobacač koji je
konstruirao imao je poboljšane karakteristike u odnosu na minobacač
koji je koristila JNA.
Ubrzo je proizveden i prvi minobacač koji je zbog svoje robusne i
kvalitetne izrade, uz dodatna punjenja u ekspanzivnoj komori postizao
daleko veći domet od uobičajenog, a radi dobrih rezultata koje je
pokazao uslijedila je narudžba većih količina za potrebe obrane
Vukovara.
Svoj veliki doprinos dali su veliki stručnjak mr. Vladimir Husar,
direktor tvornice strojeva Adorijan Toth, veliki ekonomski znalci Ivo
Radošević, mr. Josip Kovač, Davor Arežina, Ante Penava i drugi, inž.
Davor Antunović, inženjer HTZ-a Mile Prgin, konstruktori Ivo Poštić,
Anto Mutić, Zdenko Pavošević i Vjekoslav Bahert predvođeni Imrom
Topalić, Ante Oklopčić (Obučara), Cvitan Čulina (Gumara), Ante Bušić,
Tomo Serdarević, Šime Ciglić i moj otac Luka Merčep (Vatrogastvo),
moji suradnici za SOUR Grgo Plenković, Ivan Hubalek, Josip Poc,
Miroslav Mandić, Željko Sabo, Zoltan Kovač, Ljilja Sudar, Dubravka
Šestan, braća Antun, Željko i Rudolf Vilhelm i Krešimir Horvat te u
informatici Ivo Salaj i Dubravko Dokonal.
Sportaši i branitelji bili su Mile Tomanović, Žarko Monirski, Slobodan
Nešović, Zoran Gotal (prvi zapovjednik artiljerije), Josip Jurković-
Joso, Vlatko Šafarik, Adela Kvesić, Branko Penava, Ivica Petrović,
atletski klub, gotovo svi igrači RNK <<Radnički>>.
Na poziv Domovine SOUR <<Borovo>>, onaj njegov Domovini odan dio što je
u stvari i bila većina, taj privredni div, pružio je gotovo sve što je
mogao u ljudstvu i imovini te znanju i infrastrukturi.
Ponosan sam što sam kao čovjek dobio šansu biti prvi i drugi
predsjednik O.O.HDZ-a, prvi hrvatski sekretar Sekretarijata za narodnu
obranu i čovjek koji je iznad svega vjerovao u lojalnost i odanost
velike firme i tradicije koja je konačno i poslije mog odlaska bila
okosnica obrane i logistike te omogućila razvoj hrvatske ratne
industrije.
Zbog toga je i bila srušena i onemogućena u daljnjem radu što samo
dokazuje da osvajači nikada i nisu mislili zadržati područje Istočne
Slavonije već s njime trgovati s područjima u BiH jer Kombinat je
zapošljavao i hranio sve, i one koji su Hrvatsku voljeli i one koji to
nisu.
Poslije rata i mirne integracije kombinat čeka programe i pomoć
hrvatske države što izostaje osim manjih segmenata-trgovačke mreže i
obućare s fanatičnim Antom Oklopčićem, tvornicom strojeva i Antom
Penavom te Borovo Standardom i Vladom Križanom bez želje da se na
području bivšeg SOUR-a obnove i organiziraju privredni subjekti
prilagođeni tržišnoj ekonomiji pomognuti financijski od osoba s
tradicijom, novcem i tržištem što bi najbezbolnije omogućilo rad i
plaće.
Tako Borovo naselje sada životari od vojnih mirovina, sitnih uslužnih
subjekata, ljubavi za Dunav, Đergaj, kanal i Vuku te prirodne ljepote
koje nisu dovoljne za daljnji razvoj i održavanje.
Žalosno je da hrvatska vlast nema ideja niti snage da pomogne i
pokrene sreću koja proizlazi iz rada u Kombinatu koji nas je sve doveo
u Borovo naselje, a agonija tog tradicionalnog gospodarstva postaje
upravo i agonija ljudi koji tamo žive i koji su za Domovinu dali sve,
a na žalost osim laganja tko je koliko bio glavni ili heroj, nije
dobio gotovo ništa.
Dojučerašnji dobri susjedi u ratu dvije zaraćene strane, jedni pirovi,
a drugi stvarni pobjednici Domovinskog rata žive ne kao prije, da
pomažu jedni drugima, već da se na žalost više bave lošim stvarima u
kojima se ne vidi rješenje.
Tako SOUR gubi bitku da svojoj Domovini poslije zaslužene slobode
podari sreću utemeljenu u radu i druženju i uđe u vrijeme regularnog
života.
U tom gospodarskom divu, sada teškom invalidu, moj otac, moj brat i ja
radili smo preko 100 godina. Otac 42 godine, ja 24 godine, brat Šime
32 godine, jedino najmlađi brat, nažalost u SOUR-u nije radio.
Želim i spreman sam u okvirima svojih mogućnosti biti dio tima za
obnovu i gospodarski preporod tvrtke čije sam dijete jer SOUR i mi smo
Hrvatska!