Asaf Duraković

[Miro]

Piše Šime Tolić, za grupu na Facebooku:
Za Konfederaciju Hrvatske Spremni (Katoličko Muslimansko Hrvatsko
Bratstvo)
+++
Dr sc. Asaf Duraković (Stolac, BiH, 16. svibnja 1940. , Stolac) je
hrvatski, kanadski i američki biomedicinski fizičar i hrvatski pjesnik
i esejist rodom iz BiH, derviš halvetijevskog reda, šeih sufia.

Biografija
Rodio se u hercegovačkom gradiću Stocu. U Stocu je završio pučku
školu. Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju i
studirao veterinu na zagrebačkom Sveučilištu. Na istome je doktorirao
veterinu, medicinu i magistrirao biologiju. Područje njegovog
znanstveničkog interesa su bile toksikologija, biologija i
fiziologija, posebice ljudskih kostiju. Radio je u institutima "Ruđer
Bošković" i Zavodu za medicinska istrazivanja.

Emigrirao je u Kanadu 1968. godine.

Istim se znanstvenim područjima nastavio baviti i u emigraciji. '70-ih
je istraživao je suodnos metabolizma i radijacije transuranida u
Harwellu u Engleskoj, u kanadskoj Ottawi, a od onda se sve više bavi
nuklearnom medicinom u bolnicama u SAD-u i Kanadi.

1980. se pridruživa oružanim snagama SAD-a. Uskoro je postao časnikom,
dobivši čin pukovnika.

Sudjelovao je u svim aktivnostima kod osnivanja svih mesdžida i
džamija u Kanadi. 1969. je postao dervišem halvetijevskog reda. U SAD-
u je neko vrijeme bio imamom Sufi džamije tekije u New Yorku. Kad je
bio izgrađen Hrvatski islamski centar u Etobicokeu u Kanadi, predlagao
je ime Sufi Mosque, ali je prevagnulo ime Croatian Islamic Centre.

Kad se osamostaljivala Republika Hrvatska, osnovao je Hrvatsko-
muslimansku demokratsku stranku.

Svjetski je poznati stručnjak u području istraživanja štetnosti
korištenja osiromašenog urana. Zbog neslaganja sa uporabom istog, o
čemu je svjedočio pred američkim znanstvenim i političkim ustanovama,
napustio je oružane snage SAD-a i posvetio se znanstvenom radu.

Danas predaje na George Washington University u Silver Springu, na
odjelu radiologije i nuklearne medicine.

Politički rad
U svom poznatom djelu "Mjesto Muslimana u Hrvatskoj narodnoj
zajednice" svojevremeno je upozoravao kako je "pitanje nacionalnog
opredjeljenja muslimana u Bosni i Hercegovini dovedeno do današnje
faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju
je beogradska vlada provodila s dobro poznatim rezultatima". Za to je
stanje optuživao upravni aparat doveden iz Srbije u novijoj povijesti,
kao i "famulusima tog sustava" koji su izabrani iz redova samog
stanovništva Bosne i Hercegovine, tako da su muslimani dovedeni pred
pitanje prihvatiti li ne ponuđenu muslimansku nacionalnost. Po
Durakoviću, to dvoje faktora je dovelo "svojim sistematskim
izmišljenim radom do tog stupnja, da se danas već ozbiljno može
postaviti pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimanskog
stanovništva...prihvatiti ili ne ponuđenu muslimansku nacionalnost,
zasnovanu na novoostvarenim teorijama o muslimanskoj etničkoj
posebnosti u BiH, koje ne analiziraju povijest tih hrvatskih pokrajina
iz predislamskog vremena." [2]

Proučavajući znanstvenu i stručnu literaturu je došao do zaključaka da
"muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine jest u 95 posto
slučajeva hrvatskog podrijetla".
Početke odhrvaćivanja vidi u staroj Austro-Ugarskoj, koja "nije mogla
podnijeti ideju ujedinjenja BiH s matičnom Hrvatskom, zato je počela
zagovarati ideju stvaranja bosanske narodnosti", a kao osobe koje
okrivljava za zagovaranje te ideje smatra "Benjamina Kallaya i grof
Bilinskog, koji su u toj ideji podijeljenosti gajili ideju trajne
aneksije Bosne i Hercegovine Mađarskoj odnosno Austriji".
Istraživajući, došao je do zaključak da je radi postizanja tog cilja,
Austro-Ugarska instrumentarizirala Srbe u BiH, a "sistematski radila
na uništenju hrvatske misli u Bosni i Hercegovini, lukavom politikom
uvođenja bosanskog jezika, favorizirajući nepismenost i zaostalost
muslimanskog stanovništva, te sa svojom propagandom zagovarala ideju
kako je njihova uloga i prisutnost u zemlji prosvjetiteljskog
karaktera čiji glavni cilj je poboljšati stanje u zemlji i proglasiti
BiH samostalnom zemljom".

Djela
Napisao je književna djela:

Tamne alge, zbirka pjesama
Dimovi i magle, zbirka pjesama
Stazama ahasvera, zbirka pjesama, 1968.
Kad su sve nade mrtve i bez moći, zbirka pjesama, 1974.
Stazama Sarmata, 1993.
Velike vode, 1995.
Nanosi pijeska, 1996.
Jedanaesta ploča, pjesme, 2003.
U emigraciji je napisao politička djela:

Mjesto Muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici, 1972.
Od Bleiburga do muslimanske nacije, 1974.
Autor je brojnih znanstvenih i stručnih članaka na više svjetskih
jezika i priručnika. Među njima su:

Medical concerns of the current nuclear reality, 1995.
Medical effects of internal contamination with uranium, 1999.
On depleted uranium: Gulf War and Balkan syndrome, 2001.
Undiagnosed illnesses and radioactive warfare, 2003.
Pjesme i članci su mu objavljivani u Maruliću, Hrvatskoj reviji,
Ognjištu.

Zastupljen je u nekoliko pjesničkih antologija (Hrvatska poezija u
emigraciji, Lijet sarmatskog sokola, Zapis o zemlji Hrvatskoj, Dunav u
hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas, Vukovarsko zvono,
Krist u hrvatskom pjesništvu: od Jurja Šižgorića do naših dana, Sat
bezvremena, 45 hrvatskih emigrantskih pisaca).