Mobbing u kostrenskom dječjem vrtiću "Zlatna ribica"

[margetic...@gmail.com]

http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1623&Itemid=1

Mobbing u kostrenskom dječjem vrtiću "Zlatna ribica"

Odvjetnica Ingrid Barić, javnosti poznata kao odvjetnica Rabljanina
Miroslava Maškarina koji je u 21. godini dobio napad slijepog crijeva,
bio operiran i nakon 18 dana probudio se bez lijeve noge i prva
odvjetnica s područja Primorsko-goranske županije koja se okuražila
pokrenuti tužbu za mobbing još 2007. godine (tajnica Mirja Tomas
protiv direktora Jadranskog pomorskog servisa, Ante Marasa), a koja u
odvjetničkim kuloarima slovi za ''pitt bulla'' u borbi za ''maloga''
čovjeka, odvjetnica je Željke Kovačević Andrijanić zaposlene na radnom
mjestu odgajateljice u Dječjem vrtiću ''Zlatna ribica'' od studenoga
1999. godine, inače riječkoj javnosti poznatije kao književnice,
novinarke i voditeljice te svojevremeno i prve glavne urednice Radija
Trsat. Željka Kovačević Andrijanić koja se, nakon gotovo
desetogodišnjeg sustavnog šikaniranja, diskriminacije, emocionalnog
zlostavljanja, kršenja radnih prava odlučila na, neki bi rekli, vrlo
hrabar potez: podizanje tužbe protiv rukovodstva dječjeg vrtića kojega
je dugogodišnja djelatnica.

Piše: Maja Jakovac

O tužbi za mobbing razgovarali smo sa Željkom Kovačević Andrijanić, a
o mobbingu i njegovim posljedicama s Aleksandrom Tramontana,
predsjednicom Udruge za sprječavanje mobbinga sa sjedištem u Opatiji.

Gospođo Kovačević Andrijanić, nije jednostavno odlučiti se na takav
korak: podizanje tužbe protiv diskriminacije odnosno mobbinga. Što je
bilo ''okidač'' i kako ste smogli hrabrosti na taj se način oduprijeti
nepravdi i emocionalnom zlostavljanju koje je godinama nad Vama vršeno
u Vašoj radnoj sredini?

Nije, doista nije jednostavno, ali prav(n)a borba tek slijedi. No, ako
sam sve ovo izdržala, izdržat ću i preživjeti, valjda, i sudski
proces. Sve je bolje negoli nastavak ove dugogodišnje agonije.

Naime, s obzirom da nije nepoznata činjenica kako sam se još godinama
ranije, među ostalima, obraćala sa zamolbama ne samo za zaštitom od
uznemiravanja odnosno emocionalnog zlostavljanja na radnome mjestu i
diskriminacije od strane ravnateljice Ingrid Lončarić, nego i zbog
kršenja temeljnih prava radnika propisanih Zakonom o radu i
Pravilnikom o radu DV-a ''Zlatna ribica'' (za što postoje materijalni
i nematerijalni dokazi), kako Upravnome vijeću Dječjeg vrtića ''Zlatna
ribica'' koje se nije udostojilo čak niti očitovati na moje dopise,
tako i Općinskome vijeću Općine Kostrena i samome Načelniku Općine
Kostrena, gospodinu Miroslavu Uljanu te budući da nisam ostvarila
nikakvu zaštitu, razvidno je kako poslodavac odnosno osnivač svojim
postupcima ne štiti radnika, odnosno ''podčinjenoga'', nego
''nadčinjenoga''.

Jedinu usmenu podršku u Općini Kostrena imala sam od gospođe Vesne
Valenčić (tadašnje, 2005. godine) i sadašnje predsjednice Općinskog
odbora za prosvjetu i kulturu Općine Kostrena, donedavnog predsjednika
Općinskoga vijeća gospodina Sanjina Vrkića i dr. Bojana Glažara. Zbog
toga sam s problemom mobbinga u DV ''Zlatna ribica'' prethodnih godina
upoznala i druge institucije i brojne relevantne osobe te od strane
Sindikata radnika u predškolskome odgoju i obrazovanju (čiji sam
jedini član od svih djelatnika DV-a ''Zlatna ribica'' od 2005.
godine), Udruge za sprječavanje mobbinga sa sjedištem u Zagrebu,
Udruge za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga Primorsko-goranske
županije sa sjedištem u Opatiji, pučkog pravobranitelja i čitavog niza
drugih relevantnih osoba i institucija koje sam molila za pomoć, tek
od prof. dr. sc. Nade Bodiroga Vukobrat s Pravnog fakulteta u Rijeci,
Aleksandre Tramontana, predsjednice Udruge za pomoć i edukaciju žrtava
mobbinga Primorsko-goranske županije sa sjedištem u Opatiji, kao i od
strane pravnika (odvjetnika Želimira Para iz Zagreba, odvjetnika
Predraga Dželajlije te odvjetnice Ingrid Barić iz Rijeke) saznala sam
svoja zakonska prava i moja je reakcija, nakon korištenja porodnog
dopusta i godišnjeg odmora, odmah po prvom novom, neosporno posve
neosnovanom i vrlo neugodnom diskriminativnom aktu, pozivajući se na
svoje pravo napuštanja radnoga mjesta temeljem čl. 30 Zakona o radu
(pročišćeni tekst) - što sam usmeno obrazložila i ravnateljici, prof.
Ingrid Lončarić, bila ta da sam uplakana i pod silnom razinom stresa
napustila svoje radno mjesto u cca 11:00 h u utorak, 16. lipnja 2009.
godine, javila se liječnici i odvjetnici te s 16. lipnja 2009. godine
otvorila bolovanje.

Bio je to još jedan prijelomni trenutak (prvi se dogodio 2 mjeseca
ranije, također zbog diskriminativnog akta ravnateljice vrtića, dok
sam još koristila svoje pravo na porodni dopust) kad sam poželjela da
me nema, da zauvijek zatvorim oči i da ta agonija jedanput zauvijek
prestane...

Koje je posljedice mobbing polučio po Vaše zdravstveno stanje?

Možete li zamisliti kako je svakodnevno ići na posao s knedlom u grlu,
usplahireni, dok Vam noge drhture kad prilazite zgradi u kojoj radite,
u strahu što vas toga dana očekuje, kakva Vam se nova pakost sprema?

Kakve Vam se sve pakosti čine i spremaju i kada niste, zakonski, na
svome radnome mjestu, bilo zbog korištenja rodiljnog odnosno
roditeljskog dopusta ili bolovanja?

Jer mene ni tada podmetanja i mobbing nisu zaobišli. S vremenom
počnete izbjegavati svaku sličnu situaciju, u strahu da se mobbing ne
ponovi, te bježite glavom bez obzira. Kad sam shvatila da više zaista
tako ne mogu, da moja obitelj (troje malodobne djece i suprug) nisu
zavrijedili ispaštati zbog problema proisteklih iz moje radne sredine
i koji direktno utječu na moje samopoštovanje i uopće na kvalitetu
života moje obitelji, a uz suprugovu apsolutnu podršku, potražila sam
zdravstvenu pomoć.

Nakon prvotne depresivne epizode odmah po napuštanju svog radnog
mjesta razvio se čitav niz psihosomatskih oboljenja, a psihološki
testovi odnosno upitnik za dijagnostiku mobbinga (CDL) koje je provela
prof. Mirjana Pernar iz KBC-a Rijeka zabilježili su, citiram:
''osjećaje isključenosti i izolacije od strane nadređenih, ponižavanje
i ismijavanje od strane nadređenih, neopravdano provjeravanje
opravdanosti bolovanja, a koje situacije doživljava posljednjih deset
godina''. Kod prof. Pernar bila sam i 2005. godine, tada u drugom
stanju s trećim djetetom, jer me ravnateljica nije prestajala
šikanirati i ''podmetati noge'' niti za vrijeme moje rizične trudnoće,
a tad je dijagnoza bila ''anksioznost uzrokovana mobbingom na radnom
mjestu''. Na sreću, budući da sam bila u drugom stanju, nisam
konzumirala nikakve lijekove za suzbijanje anksioznosti i uspjela sam
se, nekako, othrvati svemu.

Nedugo nakon ovog ponovnog pregleda/testiranja kod prof. Pernar, ubrzo
je uslijedio čitav niz somatizacija: endometrioza desnog ovarija,
svakodnevne migrene s povraćanjem, parestezije lijeve strane tijela,
srčane teškoće (tahikardije, aritmije, bolna stezanja u predjelu
srca), konstantna subfebrilnost od 37.5 do 37.8 stupnjeva, pad
imuniteta, problemi s bubrezima, bakterijske infekcije, insomnija,
fiksacija na problem mobbinga, strah od svake situacije koja podsjeća
na proživljeni mobbing, košmarni snovi (snovi u svezi mobbinga u
vrtiću), nagli gubitak devet kilograma u cca 2 mjeseca, mučnine,
vrtoglavice, povraćanje, anemija, povišena sedimentacija (58),
povišeni leukociti.

Bila sam hosptalizirana na Odjelu neurologije KBC-a Rijeka 17 dana
tijekom listopada ove godine zbog kompletne obrade poradi nesnosnih
svakodnevnih nesnosnih glavobolja, no isključen je moždani udar i CT
je, hvala Bogu, bio uredan te je otpusna dijagnoza ''migrene con aura
complicata''. Propisana mi je terapija antiepilepticima kao
profilaksom za migrene, zaštita od potencijalnog moždanog i srčanog
udara Aspirinom protect 100 te antimigrenici i nesteroidni analgetici
te sam upućena na kardiološke pretrage.

Još mi je preostalo obaviti čitav niz pretraga od onih u svezi
kardioloških problema, preko snimanja lijeve ruke zbog parestezija i
konstantne slabosti iste, snimanje vratne kralježnice, urološke
pretrage, do UTZ-a bubrega i abdomena.

Premda mi je liječnička kontrola opravdanosti bolovanja, nakon
petomjesečnog bolovanja, i ovog puta produljila bolovanje do 30.
studenoga, u dogovoru s odvjetnicom 13. studenoga prekinula sam
bolovanje u konačnoj nakani da tužba napokon bude predana i u nadi da
se nakon toga mogu u miru posvetiti zdravstvenom oporavku i svojoj
obitelji te se početi vraćati stvarima koje su ranije veselile: učenju
i pisanju, uopće kreativnom izražavanju, a koje sam u posljednje
vrijeme posve zanemarila.

Što, zapravo, smatrate mobbingirajućim situacijama na Vašem radnom
mjestu, odnosno zbog čega konkretno tužite rukovodstvo Dječjeg vrtića
Zlatna ribica? Možete li navesti neke od diskriminativnih akata u
odnosu na duge djelatnike vrtića?

Uh, puno se toga skupilo u deset godina.

Ukratko (ako može ''ukratko''), citirat ću predsjednicu Udruge za
pomoć i edukaciju žrtava mobbinga Aleksandru Tramontana u njezinu
''Zahtjevu za očitovanjem u svezi diskriminirajućeg i emocionalno
zlostavljajućeg ponašanja rukovodstva Dječjeg vrtića Zlatna ribica iz
Kostrene prema odgajateljici Željki Kovačević Andrijanić od 1999.
godine do danas'', koje je upućeno ravnateljici Ingrid Lončarić,
Upravnome vijeću Dječjeg vrtića Zlatna ribica te Općinskome vijeću
Općine Kostrena, a na koje su se, naravno, svi oglušili i nisu se ni
do danas očitovali, premda je Zahtjev za očitovanjem poslan početkom
srpnja ove godine: ''negiranje godišnjeg odmora i slobodnih dana;
osporavanje prava na skraćeno radno vrijeme majke djeteta s teškoćama
u razvoju; osporavanje prava na, prema Pravilniku o radu, dodatna 2
dana godišnjeg odmora roditelja s djetetom s teškoćama u razvoju (2001
- 2004. g.); rad u preraspodijeljenom radnom vremenu bez pismenog
pristanka majke djeteta do 3 g. (2001 - 2003. g.) - Pravilnik o radu,
Zakon o radu; neisplata tzv. "stimulacije" (za razliku od ostalih
djelatnica) - 2004. g.; neisplata naknade (tzv. "pomoći") za bolovanje
dulje od 90 dana (2000. g. u jednom navratu i 2005. g. - u 2 navrata,
te 2006. godine) - ukupno 4 puta - Pravilnik o radu, Zakon o radu;
neisplata jubilarne nagrade (2003. i 2008. g.) - Pravilnik o radu;
verbalno omalovažavanje, vrijeđanje, ponižavanje, pokušaji prekidanja
kada govori; napadi na mogućnost samoizražavanja, ograničavanje
mogućnosti izražavanja i sprječavanje napredovanja u struci (direktno
i indirektno); nadgledanje i pretjerano promatranje; konstantna
kontrola intenzivnija negoli spram ostalih djelatnika; česte posve
neosnovane kritike i prigovori u svezi rada; nepozivanje na zajednička
događanja svih djelatnika Vrtića, ignoriranje; napadi na socijalni
ugled, širenje lažnih glasina (klevećenje); neopravdano osporavanje
prava na bolovanje i neosnovano provjeravanje bolovanja; neplaćanje
pregleda liječnika medicine rada radi utvrđivanja zdravstvene
sposobnosti, a na zahtjev ravnatelja (2005. g.); ucjenjivanje i
prijetnje; neosnovana upozorenja pred otkaz u dva navrata (2005.
godine poradi korištenja zakonskog prava na bolovanje i 2009. godine
zbog zakonskog napuštanja radnog mjesta nakon neugodne
diskriminirajuće situacije na poslu); neosnovano slanje prijedloga za
pokretanje prekršajnih postupaka protiv gđe Kovačević Andrijanić HZZO-
u za vrijeme korištenja njezina prava na porodni dopust, koji su mahom
odbijeni kao neutemeljeni; otvaranje privatne, preporučene pošte
naslovljene na djelatnicu s naznakom "osobno" (2005. g.); zadiranje u
poslove djelatnice koji se ne tiču poslodavca i s kojima poslodavac
nije u ugovornoj vezi, a odvijaju se izvan radnog vremena djelatnice
(2004 - 2009); pokušaji da se gđu Andrijanić (in)direktno privoli na
samovoljno otkazivanje ugovora o radu'', itd, itd.

Što je potaklo takav odnos rukovodstva prema Vama? Jeste li i sami,
možda, krivi...?

Na neki način, vjerojatno jesam. Naime, ne mogu promatrati nepravdu i
pri prvom mome uočavanju zakonskih nepravilnosti u radu još 1999.
godine, kad smo sve djelatnice bile na platnim listama zakinute za
određene iznose, odnosno platne liste nisu bile ispravno obračunate,
obratila sam se ravnateljici Lončarić, nakon čega je sam dobila
odgovor: ''Ako ti ne paše, daj otkaz!'' Budući da sam, mogla bih to
tako reći, vječni borac za pravdu i zaštitu ''malog čovjeka'', ma
koliko se puta zbog toga opekla, nisam se susprezala reći kad bih i u
daljnjem radu uočavala nepravilnosti i nezakonitosti, ne samo u
pravnom smislu, nego i glede moje profesije: odgoja i naobrazbe djece
rane i predškolske dobi.

Također, upozoravala sam kolegice na njihova zakonska prava za koja su
bila zakidana, sa svojim zakonskim pravima u svezi napredovanja na
poslu i inim drugim pravima nisu upoznate (u vrtiću uopće nema
sindikalne podružnice), a kad sam se osobno učlanila u Sindikat
radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju, bilo je to novo
traumatsko iskustvo.

Čak mi je i pošta slana od strane Sindikata na moje ima, s naznakom
''osobno'', bila otvarana... Usto, ''emotivac'' sam i svaka nova
nepravda, svaki novi verbalni i ini ataci, rezultirali su suzama, što
je mobberu davalo osjećaj ''moći'' da nastavi dalje s ulijevanjem
straha. Prigovaralo mi se što sam ''drugačija od drugih'', što u sobi
dnevnog boravka naše skupine ''uvijek mora biti nešto posebno'', što
djeci ''čitam bajke neprimjerene njihovoj dobi'' (npr. djeca u dobi od
5 godina, Andersenov ''Sretni princ''). Kad mi je sin, tada
trogodišnjak, morao na hitnu operaciju i kad sam to isto javila
ravnateljici obavijestivši je kako sljedećeg dana neću moći doći na
posao, izderala se na mene: ''Zar nisi mogla odabrati neki drugi dan
za operaciju?!'', a riječ je doista bila o hitnoći koja ne trpi
odgađanje (akutni skrotum) i zbog koje smo kao hitnoća završili u
Dječjoj bolnici Kantrida.

Čak mi taj isti srednji sin, koji je od jasličke dobi bio polaznik
''Zlatne ribice'', u godini prije polaska u školu, a za vrijeme mog
porodnog dopusta s trećim sinom, nije bio primljen u vrtić, čime je
također prekršen čitav niz članaka Zakona o predškolskom odgoju (da ih
sad ne nabrajam...), nakon čega smo se suprug i ja pismeno obratili
načelniku Uljanu koji je također pismeno odgovorio da to ''nije u
njegovoj nadležnosti'' i županu Zlatku Komadini, kojemu sam od srca
zahvalna i koji je pismeno reagirao, a meni poslao primjerak svog
pismenog podneska upućenog ravnateljici Lončarić.

Usto, tu su i pokušaji sprječavanja nastupanja na znanstvenim i
stručno-znanstvenim skupovima i objavljivanja znanstvenih i stručnih
radova. Naime, osim što sam odgajatelj, diplomirani sam učitelj i
trenutačno doktorand-apsolvent Poslijediplomskog sveučilišnog
znanstvenog doktorskog studija pedagogije na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu i pedagogijska znanost te istraživanje odgoja i obrazovanja
jedna su mojih temeljnih interesnih sfera.

Ma, ima toga, dalo bi se čitav roman o tome napisati. To je tak mali,
mali dio situacija koje sam doživljavala.

S vremenom sam, prema preporuci Udruge za sprječavanje mobbinga i dr.
sc. Nade Bodiroga Vukobrat, počela zapisivati događaje i svjedoke,
voditi dnevnik. No, ne žalim, ponovno bih se borila za pravdu na
svakom koraku.

Jesu li Vaše kolegice stale u Vašu zaštitu?

Prije nekoliko godina dvije su kolegice pokušale organizirati
izvanredni sastanak Odgajateljskog vijeća u svezi ravnateljičina
ponašanja prema meni, no ravnateljica je tad odgovorila da ona na taj
sastanak neće doći i da ''u poslu nema solidarnosti''.

Sad je situacija nešto drugačija, ali i shvatljiva... Premda mi je
većina kolegica, u strahu za svoje radno mjesto, na neki način
''okrenula leđa'' (jedan dio njih se i ispričavajući), ja ih posve
razumijem. Znam da ja ne bih tako postupila, no nismo svi jednaki niti
bi bilo normalno da jesmo.

Ono što me, recimo, boli, jest što me neke kolegice, koje sam smatrala
prijateljicama i koje su mi povjeravale svoje doslovno najintimnije
tajne, sada izbjegavaju i jedva odzdrave na moj pozdrav. No, sve mi je
to shvatljivo: 2010. godine bit će reizbor ravnatelja i vodstvo vrtića
se sad svim silama trudi, uz dodatno ocrnjivanje mene pred kolegicama
i ''huškanje'' protiv mene, pokazati se u najboljem mogućem svjetlu.

Napose, ne govori li dovoljno činjenica da je ravnateljica Lončarić od
Učiteljskog fakulteta u Rijeci, prilikom prethodnog reizbora, tražila
potporu u vidu pismene podrške odnosno preporuke njoj kao budućoj
novoj-staroj ravnateljici?

Ne govori li dovoljno što je tražila od djelatnika vrtića da potpišu
podršku njoj kao ravnateljici u sljedećem izbornom krugu? Sve to
ukazuje na činjenicu da se ''stolac'' već tad ''ljuljao'' nakon mojih
obraćanja za pomoć na sve strane. A da u Kostreni ima kompetentnijih i
kvalitetnijih pedagoga koji su se svojim dugogodišnjim radom u Rijeci
pokazali ne samo vrsni stručnjaci i znanstvenici, nego i kao humanisti
i koji su se također kandidirali za mjesto ravnatelja prilikom
prethodnog natječaja, da ne govorim.

No, njih se čak nije udostojilo pozvati ni na razgovor; unaprijed se
znalo tko će ponovno rukovoditi vrtićem. Napose, i sama je
ravnateljica Lončarić, još početkom rada vrtića 1999. godine, pred
svima nama izjavila kako joj je u Općini ''obećano da će biti
doživotni ravnatelj''.

Što mislite postići ovom tužbom? Novčanu odštetu za duševne boli?

Ne, novac mi nije važan. Odnosno, novac je važan u smislu da suprug i
ja imamo čime prehraniti i odjenuti djecu, osigurati im temeljne
uvjete za pravilan, nesmetan rast i razvoj, ali njega želimo zaraditi
svojim poštenim radom, svojim djelima, a ne preko sudskih procesa.

Naša je obitelj poput svake druge prosječne peteročlane obitelji s
troje malodobne djece koja ''krpa kraj s krajem'', no tužba za mobbing
nije razlog da bi se taj ''kraj s krajem'' lakše ''krpao''. Ono što
je, kako kažete, bio ''okidač'' jest borba za pravdu (jer unatoč svemu
vjerujem da je pravda, premda spora, ipak dostižna), takozvana moralna
zadovoljština, želja da se sa problemom mobbinga - koji je, na žalost,
naša svakidašnjica - upozna što više ljudi i ohrabri na korak
prijavljivanja takvih slučajeva.

Ono što tražimo ovom tužbom jest naknada neimovinske štete u visini od
10.000,00 kn (deset tisuća kuna), a taj bi novac bio doniran Domu za
nezbrinutu djecu ''Ivana Brlić Mažuranić'' iz Rijeke. Ne potražujem,
dakle, niti lipu ikakve naknade za osobne duševne boli niti išta drugo
doli pravde i da istina konačno iziđe na vidjelo. Iznimno sam zahvalna
odvjetnici Ingrid Barić koja se odlučila preuzeti ovaj slučaj i
upustiti se u ovu borbu.

Bojite li se da ćete ovim činom, podizanjem tužbe, dobiti otkaz na
svom radnom mjestu?

Ne, ne bojim se. Naime, prema članku 30. Zakona o radu imam pravo
napustiti svoje radno mjesto nakon što je o mobbingu obaviješten
nadležni sud, jer zaštitu koju godinama tražim nisam dobila i nije
moguće očekivati da je dobijem, budući da je riječ o ''vrhuški''
vrtića.

Za sve vrijeme trajanja procesa, prema zakonu, imam sva prava kao da
radim, a na svom radnom mjestu ne moram se pojavljivati, što će reći
da mi ni plaća ni sva druga financijska davanja (primjerice,
božićnica, jubilarne nagrade i sve drugo regulirano Zakonom o radu i
Pravilnikom o radu - ne mogu i ne smiju biti uskraćeni jer bi to bilo
novo kršenje zakona i kao takvo podliježe kaznenom postupku. Kad bih i
dobila otkaz, taj otkaz ne bi bio pravno valjan i uslijedila bi nova
tužba i, u skladu s neutemeljenošću otkaza, povratak na radno mjesto.

Imate li ljude koji su na Vašoj strani? Naime, poznato je da se
svjedoci mobbinga obično boje stati na stranu zlostavljanoga, da se i
sami ne bi našli u sličnoj situaciji.

Imam, naravno. No, ne zamjerite, o njihovim imenima i funkcijama ne
bih ovdje javno govorila.

Aleksandra Tramontana, predsjednica Udruge za sprječavanje mobbinga
Primorsko-goranske županije, o aspektima ličnosti zlostavljača
(mobbera) i zlostavljanoga (mobbingiranoga) te posljedicama po
zdravlje zlostavljanoga, kaže:

Iznenađujuće je koliko mobbera ima na poslovima na kojima biste to
najmanje mislili: u školama, dječjim vrtićima, zdravstvu. Ali i
drugdje.

Prema riječima mr. sc. Darija Miletića uzroke emotivnog mobbinga
možemo tražiti u različitim aspektima ličnosti zlostavljača, ali i
žrtve mobbinga. Zlostavljači su često osobe s ozbiljnim poremećajima
ličnosti - psihopati - koji maltretiraju žrtvu zbog osjećaja
antipatije, ljubomore, zavisti, straha ili želje za vlašću
(kratomanska paranoja). Često najvažnija karakteristika ličnosti
zlostavljača jest egocentričnost.

Mobber ima sliku o sebi kao o osobi kojoj svi moraju dati ono što
traži, svi trebaju biti zahvalni za ono što je učinila za ustanovu, a
zapravo takve osobe imaju iskorištavajući odnos prema drugima. Riječ
je o osobi nesposobnoj za empatiju, osobi koja se ne može uživjeti u
probleme i osjećaje drugih. Krivnja je uvijek na drugima, često s
paranoidnim karakteristikama. Te osobe smatraju da su ih žrtve htjele
napasti, a ne obratno.

Zlostavljači se opisuju kao autoritarne, manipulativne, bezosjećajne,
sadističke osobe kojima nedostaju socijalne vještine, a često i kao
psihopati. Najčešće je riječ o osobama s poremećajem ličnosti, čija je
najvažnija karakteristika egocentričnost.

To su manje sposobne, ali moćne osobe željne još više moći, bez
kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje.
Njima se lako pridružuju slabi drugi u strahu da ne postanu žrtve.
Zlostavljač prikriva svoju nemoć u nekoj drugoj sferi života, najčešće
privatnog i na račun žrtve, formirajući grupu oko sebe u kojoj
dokazuje svoju moć i važnost.

Zapravo se često osjećaju inferiorno i nemoćno, a svoju nesposobnost
skrivaju projekcijom na druge. Tako lako i preuzimaju tuđe zasluge. Na
taj si način osiguravaju dominantniju poziciju, uklanjaju onoga koji
im stoji na putu uspjeha ili onoga za kojega se boje da bi im zbog
svojih sposobnosti mogao postati prijetnja na poziciji koju imaju.
Neki to rade svjesno, s namjerom da naškode drugome ili da ga prisile
da napusti radnu sredinu.

No, jesu li samo zlostavljači krivi? Postoje li karakteristike
ličnosti zlostavljanih osoba koje, na neki način, ''vabe'' mobbere da
baš njih odaberu za svoju žrtvu?

Postoje, naravno.S druge strane, istraživanja pokazuju da su žrtve
mobbinga također ''specifične'' osobe: poštenjaci (i ''zviždači'') -
osobe koje su uočile i prijavile nepravilnosti u radu ili nepoštivanje
zakonskih odredaba.

Idealne žrtve su one osobe koje su odgovorne, motivirane za rad,
uredne, savjesne, osjetljive na priznanje i kritiku, s visokim
osjećajem za socijalnu pravdu. Nadalje, tu su i osobe koje traže više
samostalnosti u radu ili bolje uvjete rada; vrlo kreativne osobe koje
predlažu promjene i time remete postojeće stanje; vrlo sposobne osobe
koje u zlostavljača bude strah od "konkurencije" te se mobberi
odlučuju perfidnim metodama eliminirati potencijalnu opasnost.

Žrtve mobbinga su i ranjive osobe, mlade osobe, tek zaposlene osobe i
starije osobe pred mirovinom, osobe koje bi skoro mogle postati višak
zaposlenika, tjelesni invalidi, osobe drugačije etničkog i/ili
religijskog porijekla i ekscentrične osobe.

Kakve zdravstvene posljedice može polučiti mobbing kod zlostavljanih
osoba?

Kod žrtava mobbinga može se javiti čitav niz psihosomatskih oboljenja:
oslabljuje imunitet žrtve i žrtva postaje otvorena za niz zaraznih
bolesti, kronične se bolesti pogoršavaju; glavobolje; poremećaji
spavanja; gubitak ravnoteže s vrtoglavicom; osjećaj pritiska u
grudima, nedostatka zraka; tahikardije, srčane poteškoće;
gastrointestinalne smetnje; kožne promjene.

Tu su i poremećaji raspoloženja poput anksioznosti, depresije, kriza
plača, opsesivne ideacije (stalnog razmišljanja o onome što nas muči),
osjećaja depersonalizacije (''to više nisam ja''), napada panike u
dodiru sa svakidašnjim problemima, smanjenja interesa prema drugima,
gubitka samopoštovanja i socijalne uloge, osjećaja bezvrijednosti i
beskorisnosti u svakom smislu, pa čak i do suicidalnih misli i
počinjenja suicida.

No, ono što žalosti u cijeloj priči jest što svjedoci mobbinga jako
dobro vide i znaju što se događa i upravo zato šute. Šute - jer se
boje za sebe same - završava Tramontana.


Nama preostaje zaželjeti sreću i snagu gospođi Kovačević Andrijanić -
jer hrabrosti joj, usprkos svemu, očito ne nedostaje - u njezinu
nastojanju da dugogodišnjem emocionalnom zlostavljanju stane na kraj.
A ako ste i sami žrtve mobbinga, podsjećamo na zakone koji
(trenutačno) štite žrtve mobbinga:

1.) Zakon o suzbijanju diskriminacije (od 1.1.2009)
2.) Zakon o radu (Čl. 2 i čl. 30. Zakona o radu)
3.) Zakon o obveznim odnosima:
čl. 4. - Načelo savjesnosti i poštenja
čl. 8. - Zabrana prouzročenja štete
čl. 19. - Prava osobnosti
čl. 1100 - 1104. Popravljanje neimovinske štete
čl. 111 - 1104. Pretpostavke prouzročenja štete
4.) Zakon o zaštiti osobnih podataka
5.) Ustav RH

Za pomoć se možete obratiti jednoj od udruga:

1.) Primorsko-goranska županija: Udruga za pomoć i edukaciju žrtava
mobbinga, Aleksandra Tramontana (predsjednica): 098 626 187

2.) Zagreb: Udruga za sprječavanje mobbinga, Jadranka Apostolovska
(predsjednica): 098-99-42-201 ;3.) Sisak: Stop mobbing! , Aida
Marenković (predsjednica): 091/584 5609

Psihološka pomoć u Rijeci / suradnica Udruge: prof. Mirjana Pernar,
psiholog: KBC Rijeka

Pravna pomoć u Rijeci / suradnice Udruge:

- dr. sc. Nada Bodiroga Vukobrat, Pravni fakultet u Rijeci:
na...@pravri.hr, nada.b...@pravri.hr;

- dr. sc. Sandra Debeljak-Rukavina, Pravni Fakultet u Rijeci,
sandra.debel...@pravri.hr, ruka...@pravri.hr;

- mr. sc. Dalida Ritossa, Pravni fakultet u Rijeci:
dalida....@pravri.hr, dal...@pravri.hr

Pučki pravobranitelj: Jurica Malčić

Ured pučkog pravobranitelja: http://www.ombudsman.hr/default.asp
Opatička 4
10000 Zagreb
Tel. (01) 4851 855
Fax. (01) 6303 014
E-mail: ombu...@inet.hr
Uredovno radno vrijeme za stranke:
utorak, srijeda i četvrtak - od 10 do 13 sati.
Stranke se mogu prethodno najaviti telefonom.

Važno je donijeti dokumentaciju predmeta (rješenja, žalbe i dr.). S
njima će razgovarati pučki pravobranitelj ili jedan od njegovih
zamjenika.

Pučki pravobranitelj nije odvjetnik, što znači da ne zastupa stranke u
upravnom postupku niti daje pravne savjete. Ukoliko građanin treba
zastupnika ili pravni savjet, treba se obratiti odvjetniku.

Građani slabog imovnskog stanja koji ne mogu platiti odvjetnika mogu
od Hrvatske odvjetničke komore zatražiti pružanje besplatne pravne
pomoći.