Era terorizma u BiH (14): Teroristi po evidenciji MUP-a Ze-Do kantona
1,148 views
Skip to first unread message
Domagoj
Feb 11, 2008, 5:52:31 PM2/11/08
to CRO NEWS
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=686&Itemid=1
Teroristi po evidenciji MUP-a Ze-Do kantona
Abdullah Khaled, rođen 1. januara 1973. godine u Jemenu. Armije BiH
13/14, Zenica. Promijenio ime u Klokić Khaled. Živio u Bočinji.
Ibrahim Khaled, rođen 10. februara 1968. godine u Egiptu. Vrbovik 36,
Breza. Promijenio ime u Algari Khaled. Živio u Bočinji.
Assan Asharaf, rođen 28. avgusta 1962. godine u Egiptu. Bolnička 32,
Sarajevo Centar. Živio u Bočinji.
Mamdouit Etawalli, rođen 13. januara 1967. godine u Egiptu. Adolfa
Goldeberga 18, Zenica. Živio u Bočinji.
Aref (prezime nečitko), rođen 17. avgusta 1963. godine u Libiji.
Kumovska 3/5, Sarajevo Novi grad. Promijenio ime: Aref (i novo prezime
nečitko). Živio u Bočinji.
Muhamed Hacnimi, rođen 7. juna 1968. godine u Kataru. Hajdarevići,
Zavidovići. Novo ime nečitko. Živio u Bočinji.
Saied Eror, rođen 2. juna 1962. godine u Egiptu. Kolodvorska 13, Novo
Sarajevo. Promijenio ime u Saled Čolić. Živio u Bočinji.
U informaciji MUP-a ZDK navedena su i imena onih kojima se nakon 11.
septembra 2001. godine gubi svaki trag. Pored njihovih imena, u depeši
stavljena je oznaka prebivališta: "nepoznato".
Tako se pretpostavlja da su BiH napustili:
Adel Abrouk, rođen 17. maja 1966. godine u Tunisu. Ranija adresa
Bosanska bb, Zavidovići (adresa). Živio u Bočinji. Adresa nepoznata.
Taner (prezime nečitko), rođen 2. februara 1957. u Kuvajtu. Živio u
Bočinji. Adresa nepoznata duže vremena.
Mohamed Mansoury, rođen 16. januara 1966. u Ujedinjenim Arapskim
Emiratima (UAR). Živio u Bočinji. Adresa nepoznata.
Abu Al Faht
Abu Al Faht jedan od devet (9) naturaliziranih državljana BiH
porijeklom iz Egipta.
Amjada Muhammada Fathallaha Ahmada Yusifa poznatiji je kao Abu al
Faht. On je 30.11.2000. godine izvršio prijavu boravka u Mostaru na
adresi ul. Knežića br.24, na kojoj trenutno ne boravi.
Osim njega, poznati su još:
1. Ahmad Al Wakil, poznat kao Abd al-Razzaq, dobio je dana 20.9.2000.
godine osobnu kartu broj 1556/2000 u Mostaru. U Mostaru je sa suprugom
Ifetom i djetetom stanovao u kvartu Gornje Mazoljice, u kući vl.
izvjesnog «Čupine», ali nije prijavio svoj boravak. Koristio je vozilo
VW Passat, tip 2, reg. oznaka 725-T-884.
2. Khaled Barakat zv. Isa, dana 16.4.1999. godine prijavio se u
Konjicu na adresi ul. Lisičići bb ( na pomenutoj adresi nije boravio).
Abu Al Misri
Poznat još kao Abu Ahmad Al Misri, Jamal Al Husayni, Eslam Ahmed
Faragalla, Imad Al Misri, Eslam Durmo.
Bio uposlen u poduzeću «Bedr-Bosna» koji su utemeljili «građani sela
Bočinje».
Oženio Selvedinu Šehić (BiH-državljanku).
Abu Hamza
Abu Hamza je bio čelna osoba mudžahedinske zajednice u selu Bočinji
kod Maglaja.
Abu Khalid Al Misri
Poznat još kao Mahmud Jabir Mitawali.
Oženjen Ferizadom Ćatić (BiH-državljankom iz Sanskoga Mosta).
Abu Minah
Poznat još kao Seror Mohamed Saied, Saied Čolić Bio zaposlen u «Bedr-
Bosna» koji su utemeljili «građani sela Bočinje» te u preduzeću «El
Karamen».
Oženio Suvadu Čolić (BiH-državljanku), pa se sada zove Saied Čolić.
Abu Tala'at Fuad Qasem
Fuad Qasem Abu Tala'at (Šeik) jedan je od vođa fundamentalističko-
terorističke organizacije Al Gama’a Al-Islamiyya. Nakon (ruskoga) rata
u Afganistanu, u Pakistanu je izdavao novine, i to u vrijeme dok je u
Pakistanu boravio Osama Bin Laden, a nakon toga odlazi u Dansku gdje
dobiva politički azil.
Abu Tala’at je s danskom putovnicom iz Amsterdama stigao u Hrvatsku
12.09.1995. godine u društvu prevoditelja Ahmeda Mousa Ahmer Mahmouda,
pod lažnim imenom Ibrahim Yaqub Izet, kao državljanin Egipta, rođen
o6.2.1957. godine. Vrlo brzo mu se gubi svaki trag. Još uvijek nisu
potvrđena nagađanja oko njegove deportacije iz Hrvatske kao niti
njegov dolazak u BiH.
Kao znak osvete za njegov «nestanak» 20.10.1995. godine teroristička
organizacija Al Gama'a Al Ialamiyya je koristeći vozilo Fiat Regata
napunjeno eksplozivom izvršila napad na PU Rijeka, jer su smatrali
kako je Abu Tala’at iz PU Rijeka preuzet od američke obavještajne
službe zbog sumnje za teroristički čin u Svjetskom trgovačkom centru
1993. godine. Prilikom ovog napada poginuo je vozač John Fawza, 35-
godišnji državljanin Kuvajta, dok je pet osoba zadobilo teže povrede
i 21 osoba je lakše povrijeđena.
Početkom 2000. godine zapovjednik vojnog krila Al Gama’ae Abu Mujahid
Abdulmuti je ustvrdio kako je «autobomba u Rijeci bio njihov neuspio
pokušaj, te da će sljedeći biti mnogo bolje isplaniran». Nakon toga, u
studenom 2000. godine, od strane Muhammada Shawki Al-Islambulija,
brata ubojice egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata, je upućena
prijetnja Hrvatskoj kako će «Hrvatska gorjeti od automobila-bombi».
Po nekim informacijama, Fuad Quasem Abu Tala’at ( Šejh Talaat) je
predan Egipćanima i 1996. godine osuđen je na smrt vješanjem zbog
«pokušaja nasilnog mjenjanja društvenog sustava». Prema drugoj
verziji, Abu Tala’ata su preuzeli Amerikanci, koji su izvjestili
hrvatske tajne službe tko im je ušao u zemlju, i nakon toga mu
uspjele ući u trag.
U lipnju 1995. godine Italijanska policija je na području Milana
uhapsila 13 Egipćana čiji je šef bio imam Anwar Ahabanb, koji je
izbjegao apšenje. Italijani su ustanovili da je on u Zagrebu osnovao
ured za tisak Al Gama'a Al Islamiyye. Iz Zagreba je u Milano
28.7.1995. godine vlakom putovao s krivotvorenom putovnicom Marokanac
Abdellah Madid, star 21 godinu. Bio im je sumnjiv pa su ga izveli iz
vlaka i kod njega pronašli disketu na kojoj je na arapskom jeziku bio
priručnik za teroriste o upotrebi eksploziva i otrova.
Pet dana prije došlo je do eksplozije u pariškom metrou u kojoj je
poginulo pet osoba. Vojni zapovjednik pripadnika Al Gama’a Al-
Islamiyye u sastavu mudžahedina koji su se borili u BiH bio je Ahmed
Al Quarashani.
U Afganistanu je u novembru 2000. godine potpisan sporazum između
terorističkih organizacija, a u ime terorističke organizacije Islamski
džihad, zatim Aymana Al Zawahrija, vođe terorističke organizacije Al
Džihad, te Osame Bin Ladena, vođe terorističke organizacije Al Qaida o
zajedničkom planiranju i realizaciji terorističkih akcija prema pet
zemalja «neprijatelja islama»: SAD-a, Egipta, Izraela, Danske i
Hrvatske. Prioritet je bio oslobađanje šeika Omara Abdul Rahmana iz
zatvora u SAD-u, inače jednog od čelnika terorističke organizacije Al
Gama’a Al Islamiyya.
Abu Zubaydah
Nakon prisluškivanja telefonskih razgovora i «ostalih dokaza»,
istražitelji američkih obavještajnih službi su sigurni da je jedan od
šestorice uhapšenih u Sarajevu i transportiranih u američku bazu
Guantanamo bio ključni zapovjednik Bin Ladenovih terorista.
Prema tvrdnjama koje prenosi International Herald Tribune, Bensajah
Belkacem, star 41 godinu, bio je zadužen za koordinaciju i izvođenje
terorističkih napada koji su, prema planu, trebali uslijediti nakon
11. rujna. Sudeći prema američkim izvorima, Belkacem je više puta
stupao u kontakt sa Abu Zubaydahom, šefom operacija Bin Ladenove
teroristicke mreže, za kojeg se vjeruje da je jedan od mogućih
koordinatora terorističke mreže u slučaju Bin Ladenove smrti ili
uhićenja.
Kontakti su obavljani uglavnom tokom jeseni prošle godine putem
mobilnih telefona na relaciji BiH-Afganistan. Nakon što je Bin Ladenov
terorist, poznat pod nadimkom «Poštar», zbog uloge u prenošenju
naredbi bio uključen u koordinaciju aktivnosti uhapšenih osoba
arapskog porijekla u BiH, američki izvori vjeruju da su vrlo
vjerojatni teroristički napadi trebali biti usmjereni protiv interesa
SAD-a u BiH - Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu i velikog vojnog kampa
kod Tuzle.
Ahmad Al Wakil
Poznat još kao Abd al-Razzaq, Ahmed Al Wakil.
Oženio izvjesnu Ifetu (BiH-državljanku iz Mostara), Ahmad Al Wakil
dobio je dana 20.9.2000. godine ličnu kartu broj 1556/2000 u Mostaru.
Alžirska grupa
Alžirsku grupu čine:
1. Belkacem, Bensayah
2. Nechle, Muhammad
3. Lahmar, Saber
4. Hadz, Boudela
5. Ati Idir, Mustafa
6. Lakhdra, Boumedienne
Osumnjičeni su za planiranje napada na američku i britansku ambasadu u
Sarajevu, radi čega su ove ambasade bile kraće vrijeme zatvorena.
Uhapšeni su na temelju informacije dostavljene F MUP-u da je Belkacem
razgovarao s Abu Zubayadahom.
Međutim, pravosudnim tijelima BiH nisu dostavljeni dokazi koji bi
teretili Alžirsku grupu (čak ni snimka navodnoga telefonskoga
razgovora Belkacem - Abu Zubayahad). Vrhovni sud F BiH donio je odluku
o ukidanju pritvora Alžirskoj grupi, što je značilo da bi oni trebali
postati slobodni građani. Dom za ljudska prava je privremeno zabranio
deportovanje ove grupe. Povodom izručenja, protestirao je i helsinški
odbor BiH na čelu sa Srđanom Dizdarevićem.
Uprkos tome, ova je grupa izručena SAD-u i 18.01.2002. god.
transportovana sa sarajevskoga aerodroma u američku bazu Guantanamo,
na Kubi, mora se priznati uz neviđena kršenja lokalnih zakona i na
apsolutno neprimjeren način.
Amjada Muhammad Fathallah Ahmad Yusif
Poznat još kao Abu al Faht, Youssef Amgad.
Oženio izvjesnu Pranveru Bardhosi, Albanku iz Tirane.
Barakat, Khaled
Poznat još kao Isa, Sharif Hasan Muhammad, Hassan Sherif.
Khaled Barakat zv. Isa, dana 16.4.1999. godine prijavio se u Konjicu
na adresi ul. Lisičići bb (na spomenutoj adresi nije boravio).
Belkacem, Bensayah
Belakacem je vođa tzv. Alžirske grupe koja je uhapšena u Sarajevu i
izručena SAD-u.
Nakon prisluškivanja telefonskih razgovora i «ostalih dokaza»,
istražitelji američkih obavještajnih službi su sigurni da je jedan od
šestorice uhapšenih u Sarajevu i transportiranih u američku bazu
Guantanamo bio ključni zapovjednik Bin Ladenovih terorista. Prema
tvrdnjama koje prenosi International Herald Tribune, Bensajah
Belkacem, star 41 godinu, bio je zadužen za koordinaciju i izvođenje
terorističkih napada koji su, prema planu, trebali uslijediti nakon
11. rujna 2001. god.
Sudeći prema američkim izvorima, Belkacem je vise puta stupao u
kontakt sa Abu Zubaydahom, šefom operacija Bin Ladenove teroristicke
mreže, za kojeg se vjeruje da je jedan od mogućih koordinatora
terorističke mreze u slučaju Bin Ladenove smrti ili hapšenja. Nakon
što je Bin Ladenov terorist, poznat pod nadimkom «Poštar», zbog uloge
u prenošenju naredbi bio uključen u koordinaciju aktivnosti uhićenih
osoba arapskog porijekla u BIH, američki izvori vjeruju da su vrlo
vjerojatni teroristički napadi trebali biti usmjereni protiv interesa
SAD-a u BiH - Ambasade SAD-a u Sarajevu i Vojne baze „Orao“ kod
Tuzle.
El Huseini Helmi Arman Ahmed zv. Šejh Imad El Misri, lažno ime Eslam
Durmo
El Huseini Helmi Arman Ahmed zv. Šejh Imad El Misri, koji je koristio
lažno ime Eslam Durmo, porijeklom je iz Egipta. Uhapšen je dana
19.07.2001. godine, te izručen Egiptu dana 06.10.2001. godine. Šejh
Imad je bio pripadnik postrojbe «El Mudžahid» i vjerski lider.
Hanouf, Mounir
Mounir Hanouf sin Ahmeda, rođen 11.12.1970. godine, u Alžiru, ima
prijavljeno prebivalište u Zenici, ulica Sarajevska broj 77A, ali na
ovoj adresi ne živi, nego u ulici Blatuša broj 28. Posjeduje
državljanstvo Bosne i Hercegovine i ličnu kartu broj 0038411.
U BiH je stigao 1992. godine i priključio se jedinicama A BiH na
području Tešnja. Tokom 1993. godine oženio se Elvedinom Mašić iz
Željeznog polja. U Tešnju ga je kao ovlašteni radnik, vjenčao lično
šef policije Tešnja, Šemsudin Mehmedović. I ne samo njega.
Mounir Hanouf je tijekom 1999. godine nakon puštanja iz pritvora
napustio Bosnu i Hercegovinu s ciljem vrbovanja i prebacivanja
bošnjačke mladeži u Afganistan i Čečeniju. U Afganistanu je bio
angažovan kao instruktor obuke regruta i dobrovoljaca.
Postoje indicije da se Hanouf Mounir vratio u BiH neposredno prije
početka antiterorističke kampanje u Afganistanu i razbijanja
terorističke organizacije Al Qaida i hapšenja njenih pripadnika.
Khalid Muhammad Husayn al-Nagli
Poznat još kao Khabab al-Misri, Khaled Alnaqli, Ibrahim Khaled, Abu
Habab
Bio uposlenik poduzeća «Bedr-Bosna».
Oženio Džejnu Dedić (BiH-državljanku iz Breze).
Khirbani, Kamr Ad Din
Kamr Ad Din Khirbani, pilot Alžirskog vojnog zrakoplovstva i čelnik
Fronte islamskog spasa «FIS», jedan je od najtraženijih terorista, a
početkom 2001. godine prema neprovjerenim tvrdnjama boravio je u
Zagrebu.
Još 1991. godine u Pakistanu se sastajao sa Osama Bin Ladenom gdje su
zajedno planirali terorističke aktivnosti. Osama Bin Laden je mnogo
prije tih susreta sa Khirbanijem u svoje vojne kampove za obuku
terorista primao i pripadnike alžirskih terorističkih organizacija FIS-
a i GIA-e. Khirbani je stoga bio obvezan sastajati se s Bin Ladenom
kao s osobom koja financira njegovu organizaciju.
1992. godine Osama Bin Laden je nakon izbijanja ratnih sukoba u BiH
poslao Khirbanija u Zagreb sa zadatkom da osnuje humanitarnu
organizaciju. Uskoro je u ulici Križnog puta u Zagrebu počela raditi
humanitarna organizacija Al Kifah – Relief Centar. Prostorije za ovu
organizaciju iznajmljene su u privatnoj kući za 400 DM mjesečne
najamnine tijekom 1992. godine.
Khirbani se vrlo kratko zadržao u Zagrebu, a stanovao je u ulici Vila
Velebita broj 5.
Osiguravši nesmetan rad humanitarne organizacije Al Kifah u Zagrebu,
Khirbani je ostvario temeljno pokriće za ubacivanje pripadnika
terorističke organizacije GIA-e u Bosnu i Hercegovinu. Financijska
sredstva za funkcioniranje ove i drugih humanitarnih organizacija
prebacivana su iz Irana i drugih arapskih zemalja preko Beča za
Zagreb, posredstvom TWRA - Agencije za pomoć zemljama trećeg svijeta.
Iz Zagreba novac se u BIH prebacivao u gotovini.
Khirbani je došao u BiH 1993. godine gdje je imao zadaću da pomogne u
ustrojavanju mudžahedinske zajednice u BiH i da rasporedi pripadnike
terorističkih organizacija u vojne postrojbe i izda im zadaće za
djelovanje na terenu. Ne zna se točno koliko je puta dolazio u BiH iz
Hrvatske i koliko se vremena zadržavao u Bosni i Hercegovini.
Iz Bosne i Hercegovine odlazi u Albaniju gdje je navodno pripremao
humanitarnu pomoć za Bosnu i Hercegovinu, a u stvari je novačio
vojnike dragovoljce za rat i vršio njihovu pripremu za slanje na BiH
ratište.
Kamr Ad Din Khirbani je ove aktivnosti obavljao u Bosni i Hercegovini
sve do 1997. godine kada je zbog straha od hapšenja zbog povezanosti
sa Osama Bin Ladenom i terorističkim aktivnostima, napustio BiH i
otišao u Veliku Britaniju gdje je dobio politički azil.
Za vrijeme boravka u BiH surađivao je sa Abu Hamzom, a njegove
terorističke aktivnosti mogle bi se povezati i sa tvrdnjama da je
Khirbani planirao napad na američkou ambasadu u Rimu, zbog čega ga
potražuje CIA-e.
Lahmar, Saber
Uhićeni Saber Lahmar bio je blizak «El Harameinu» i VSK-u. Lahmar je u
VSK radio zajedno sa A. Bušatlićem, kao i Bensayah Belkacem. Pored
njih veoma blizak ovoj organizaciji bio je i Ahmed Zuhairi – Handala,
osuđen za postavljanje auto bombe u Mostaru.
Maktouf, Abduladhim
Abduladhim Maktouf rođen je 1959. godine u Basri, Irak. Po
nacionalnosti je Kurd (irački). Nastanjen je u Travniku i vlasnik je
poduzeća «Palma» d.o.o. Travnik.
U vrijeme ubojstva travničkih Hrvata bio je vidno uznemiren i spreman
vrlo brzo napustiti BiH, za što je imao spremno vozilo s austrijskim
reg. pločicama. Također, počeo se rješavati svojih najbližih suradnika
(npr. Seje Skopljaka).
Poslije ubojstva J. Leutara, tražio je od svojih poslovnih partnera da
unište dokumentaciju koja se odnosi na poslovanje s njegovim
poduzećem. Budući da se bavi trgovinom elektro-tehničke opreme,
postoje indicije da Maktouf sa svojim djelatnicima-elektroničarima
može nabaviti daljinske elektro upravljače-detonatore za eksplozivne
naprave.
Maktouf se više puta hvalio svojim vezama s Halidom Genjecem, uz čiju
pomoć može, kako kaže, «srediti sve što hoće».
Supruga A. Maktoufa, s kojim se fiktivno razvela, je njihovu
obiteljsku kuću u Travniku iznajmila djelatnicima OESS-a. Kuća je
dobro tehnički osigurana-ozvučena.
Oko 15. 3. u Travniku, Mustafa Gradaščević, bivši direktor rudnika
Abid Lolić u Biloj, zaustavio je na ulici Abduladhima Maktoufa i
psujući ga, doslovce mu rekao: «Ti si kriv za Popovu smrt».
Maktouf nije reagirao na ovu optužbu, nego se žurno udaljio s tog
mjesta.
Naime, u Travniku je prije rata radio policajac po nadimku Pop (od
Popović), koga su tijekom rata uhitili pripadnici 7. muslimanske
brigade i držali ga u zatočeništvu u selu Mehurići kod Travnika. Nakon
što je zatočenik odbio prijeći na islam, isti je ubijen ritualnim
odsijecanjem glave sabljom.
Postoje indicije da je više ubojstava izvršenih na ovaj način
snimljeno kamerom, te da je taj materijal preko Abduladhima Maktoufa
razaslan u centre za obuku mudžahedina u Afganistan i druge zemlje,
jer «pravi mudžahedin» se postaje tek kada se neprijatelj (nevjernik)
ubije na ovakav način.
U poduzeću Palma d.o.o. Travnik, u razdoblju od 1997. do 2000. godine
kao posrednik pri kupnji robe u Austriji i Njemačkoj radio je Husein
Ćosić, trenutno uposlen u Grazu, Austrija, gdje je i nastanjen. Ćosić
je po nacionalnosti Bošnjak i državljanin je BiH.
H. Ćosić je radio za Maktoufa kao posrednik pri kupnji robe u
poduzećima «TIMETRON CO LTD», Beč, Austrija i «SAT SYSTEMS» iz
Goppingena, Njemačka.
Postupci carinjenja i distribucije robe su se odvijali na slijedeći
način:
vozač iz «Palme» je dolazio u Austriju i donosio gotovinu koju je slao
A. Maktouf, bjanko račun poduzeća «SANME» registriranog u Americi,
specifikaciju potrebite robe, te bi sve to predao Huseinu Ćosiću.
Poduzeće «SAT SYSTEMS» koristilo je račun pisan na engleskom jeziku, a
na kojem je pisalo «proforma račun». Isti račun nikoga od stranaka ne
obvezuje, a pisan je prema Maktoufovoj osobnoj želji, navodno radi
interne uporabe u poduzeću. Pomenuti račun sadržavao je sve elemente
koji su se unosili na originalu računa za isporučenu robu, s tim da je
vrijednost robe bila umanjivana 30-50%.
Na originalu i na «proforma računu» naknadno se upisivalo da će se
roba platiti za 90 dana, premda je roba već plaćena gotovinom. Potom
bi Maktouf vršio uplatu iznosa s računa na svoj vlastiti račun u
bankama u Austriji ili drugdje u inozemstvu, a ponekad i više puta na
isti račun. Da bi to izveo, tražio je od isporučitelja da mu faxom
potvrdi kako će posljednje račune uplatiti na navedeni broj (njegov
vlastiti).
Ukoliko u poduzeću koje isporučuje robu nije bilo osobe s kojom je
surađivao, pa se događalo da dođe valjani račun, ili ukoliko se usput
nije moglo dopisati da se roba plaća u roku od 90 dana, onda bi se
telefonom ili faxom tražila potvrda koja se naknadno dobijala da bi se
mogao u banci u BiH uplatiti novac. S originalnim računima vozač bi se
uputio za BiH, te je iste koristio do izlaza iz Slovenije, a ulaza u
Hrvatsku. Na hrvatskoj granici vozač prikazuje nevažeće račune firme
«SANME» s umanjenom vrijednošću, formalni račun, te list broj 7 koji
je izdat od Carine u Austriji, a služi kao dokaz da je roba izišla iz
Austrije.
Na falsificiranim računima (kao što je račun «SANME» i dr.) naznačivan
je broj privatnoga telefona i faxa Bogosava Belonića ili izvjesnog
Mihaela iz Munchena. Kad bi carina provjeravala ispravnost dokumenata/
računa tražila je od osobe čiji je broj telefona na računu dostavu
preslika računa, nakon čega bi bio poslat preslik krivotvorenog
računa.
Nakon ove procedure, roba prolazi carinu kao regularna. Na obrascu
broj 7 koji se koristi uz naprijed navedena lažna dokumenta nalazi se
određena količina robe sa šiframa artikala bez vrijednosti. Sve
navedeno se uvažavalo na hrvatskoj granici, te je roba s lažnim
dokumentima ulazila u BiH i carinjena po umanjenoj vrijednosti robe.
Na isti način Maktouf je surađivao i s poduzećima «SAT SYSTEM» i «SAD
TEAM» iz Njemačke.
Prema saznanjima, preduzeće «Timetron» nije znalo za protuzakonite
radnje u režiji Maktoufa i Belonića.
Ukoliko bi carina ili bilo tko drugi provjeravao je li od strane
poduzeća «Sat System» izdat račun «pro forma», oni bi potvrdili da
jeste, jer zaista su ga izdali, ali taj račun nikada nije bio potpisan
od strane ovlaštenih osoba «Sat Systema».
Na isti način Maktouf je uvozio robu iz Mađarske, ali u znatno većim
količinama (bijela tehnika i kućanski aparati). Također, roba je
plaćana u gotovini, a po dolasku u BiH Maktouf je ponovno plaćao račun
za tu robu na svoj osobni račun u inozemstvu. Vozači koji su vozili
robu za Palmu d.o.o. Travnik bili su Denis Halilović i Sead Skopljak.
Maktouf posjeduje otvorene transakcijske račune u više banaka u
Austriji, a poznato nam je da je otvorio račune u BWAG banci na ime
poduzeća «SANME» i njegov osobni račun, te račune u BKS banci u
Klagenfurtu i VOLKS banci Austrija. Maktouf je radio s Pakistancem
Mohammedom Akbarom, koji posjeduje poduzeće u Kaknju, SHAN ENTERPRISE
d.o.o. Kakanj. Akbar posjeduje poduzeće u Pakistanu koje se zove PAK
BOSNA sa sjedištem u Karachiju. Preko navedenog poduzeća vrši se uvoz
robe u Austriju i BiH iz Pakistana, ali uvijek s krivotvorenim
računima, jer sam Akbar iz svog poduzeća pravi račun po želji.
Maktouf slovi kao osoba koja ne preza ni od čega da bi zaštitio svoje
poslovno carstvo. Prema saznanjima, kada je saznao da Husein Ćosić
posjeduje određenu dokumentaciju koja dokazuje njegove kriminalne
radnje, Maktouf je poslao Mirsada Hodžića zv. Džafer na područje
Travnika da likvidira Ćosića. Kada je Hodžić odbio sprovesti takav
nalog, Maktouf je osobno došao u Austriju i pokušao ubiti Ćosića
pucajući na njega iz samokresa. Međutim, Ćosić se uspio spasiti jer je
od Hodžića saznao što Maktouf planira.
Ćosić je u više navrata bio prisiljen od Maktoufa na potpisivanje
određenih dokumenata neistinitog sadržaja na vlastitu štetu. Spomenute
je dokumente dana 30.12.2000. godine vlastoručno napisao Adil Lozo,
pravni savjetnik i suvlasnik poduzeća Palma, a jedno vrijeme obnašao
je dužnost doministra pravde u Vladi F BiH. Lozo je bio nazočan, skupa
s Maktoufom, kada je Ćosić morao potpisati dokumente čime je oštećen
za iznos od 45.000 DM.
Pri potpisivanju ovih dokumenata bio je nazočan i Eniz Lubić, kojeg je
Ćosić pozvao zbog straha za svoju osobnu sigurnost. Ćosić pristaje
biti dragovoljni svjedok u postupku protiv Maktoufa, te je spreman
pomoći u pribavljanju dokaza budući je u većini navedenih slučajeva
bio osobno nazočan.
Policajci PU Travnik koji su uključeni u istražne radnje oko poreznih,
carinskih i drugih kaznenih djela Abduladhima Maktoufa izloženi su
raznim pritiscima, kako od strane svojih kolega iz policije tako i od
osoba bliskih Maktoufu.
U posljednje vrijeme šef krim službe PU Travnik Našid Mehić vrši
pritisak na djelatnike PU Travnik bošnjačke nacionalnosti da uzmu
izjavu od Abduladhima Maktoufa, a u svezi navoda Huseina Ćosića koji
optužuje Maktoufa za nezakonito poslovanje. Inzistira se na uzimanju
izjave uz nazočnost njegovog odvjetnika Adila Loze, čime bi se, kako
smatraju, slučaj zatvorio na lokalnoj razini.
Pored toga, nastoji se izbjeći uključivanje u istragu djelatnika MUP-a
SB Kantona, odnosno cilj im je da se «ne diže velika prašina» oko ovog
slučaja. Razlog ovakvog ponašanja djelatnika policije je strah od
Maktoufa, koji uživa ugled moćne osobe i koji je u bliskim
prijateljskim vezama s određenim osobama bliskim vrhu SDA.
Značajno je pomenuti da se Mirsad Hodžić zv. Džafer u nekoliko navrata
žalio Našidu Mehiću, a u vezi prijetnji koje su mu upućene od strane
Mesudina Grabusa, djelatnika PU Travnik i Maktoufovog brata Lulaja.
Grabus je blizak prijatelj s Maktoufovim bratom i isti je ljut na
Hodžića - Džafera što je davao određene izjave protiv Maktoufa.
Husein Ćosić u par navrata izjavio je da su mnoge osobe porijeklom iz
arapskih zemalja ljute na Maktoufa, te su ga htjeli krajem rata ubiti.
Razlog ljutnje je mišljenje da je Maktouf slab vjernik, te činjenica
da se naglo obogatio.
Mehdi Tahar bin Yahia Aissa
Na području općine Travnik, u mjestu Prnjavor br. 14, registriran je
boravak alžirskog državljanina po imenu Mehdi Tahar bin Yahia Aissa,
rođenoga 14.4.1972. godine.
Imenovani je upisan u Matičnu knjigu državljana BiH u Matičnom uredu
Centar Sarajevo, strana 150, broj 2699/95.
Dana 17.3.1999. godine izdan mu je pasoš u Sarajevu, broj 0853210.
Isti pasoš poništen je i vraćen stranci (depešom MUP-a Županije
Sarajevo broj: 04/3-4-638/02 od dana 26.2.2002. godine).
Posjeduje ličnu kartu izdatu u PU Travnik pod brojem 1944/2001.
Mehmedović, Šemsudin
Šemsudin Mehmedović, rođen 1961. godine u Lepenici, opština Tešanj,
gdje je i stalno nastanjen, po nacionalnosti Bošnjak, oženjen, otac
jednog ženskog djeteta, VSS - dipl. ing. strojarstva, trenutno je
zastupnik SDA u Parlamentu Federacije BiH.
Osnovnu je školu završio na Tešanjci. Strojarski fakultet završio je
Banja Luci. Tokom studija bio je aktivni član organizacije Mladi
muslimani, zbog čega je bio praćen od tadašnje službe SDB i vođen u
operativnim evidencijama, ali nije bio procesuiran.
Prvo uposlenje dobio je u RO Prečistači Tešanj, OOUR Filteri, gdje je
radio kao strojarski tehnolog sve do prvih višestranačkih izbora.
Radeći u navedenoj RO organizovao se s grupom inženjera (Rasim Bedak,
Skopljak, Ramović) koji su u to vrijeme htjeli smijeniti Hakiju
Užičanina. Kao organizator «zavjere» bio je suspendovan na niže radno
mjesto i od tog trenutka nije u dobrim odnosima s Hakijom Užičaninom
(sadašnji načelnik općine Tešanj).
Nakon prvih višestranačkih izbora, kao kadar SDA postavljen je na
mjesto načelnika SJB Tešanj. Odmah po dolasku na navedenu dužnost
smjenio je Ivu Babića, a zatim i zapovjednika Ivu Katića i na njegovo
mjesto doveo Antu Bonića (u to vrijeme člana HDZ-a).
Na mjesto načelnika SJB Tešanj Mehmedović je došao na prijedlog Senada
Hodžića, koji je poginuo prije rata u prometnoj nezgodi, a bio je
načelnik sektora javne sigurnosti u CSB Doboj. Nakon 3-4 mjeseca rada
u policiji već je počeo za sva vozila potpisivati putne naloge i
vrbovati ovlaštene radnike policije da s njim idu u džamiju petkom.
Dobio je podršku Nedžada Karajlića, Muhidina Alića, Nusreta Sole,
Fadila Bašića i dr. Zabranio je radnicima odlazak u kavanu Plehara kod
SJB Tešanj (iako je to bilo stalno okupljalište policije), a posebno
je zabranio konzumiranje alkoholnih pića. U službenim prostorijama
uveo je vjerski pozdrav kao obavezan.
Početkom 1992. godine aktivno je naoružavao stranačke istomišljenike
preko Dervente i Slavonskog Broda. Jednom prilikom Muhidin Alić i
Nedžad Karajlić bili su zarobljeni od strane Hrvata u Derventi, gdje
se Anto Bonić osobno angažirao i iste oslobodio. Izbijanjem rata na
spomenutim prostorima, 01.5.1992. godine imao je 100 pripadnika
pričuvnog sastava policije koji su bili naoružani dugim cijevima.
Iste je obučavao zamjenik zapovjednika Jašarević (bivši kapetan JNA).
U tom razdoblju formirao je SDB (državna bezbjednost) čiji su članovi
bili Amir Ahmić, Husein Duraković, Sead Kokić, Zahira Hadžalić i Fadil
Bašić. Policiji je zapovjedio da oduzima oružje od osoba koje bježe iz
Doboja, a posebno od Hrvata.
Svojedobno je bio razvio takav sustav da je prisluškivao sve telefone
uglednih osoba u općini Tešanj, iste je privodio, prijetio im i na sve
načine im dokazivao da je on «glavni», da se oko njega sve mora
okretati i njemu polagati računi.
Osoba od njegovog povjerenja u policiji bio je Nusret Solo, kojeg je
posebno cijenio, čak mu je dozvolio da pije u njegovom prisustvu, a
bio je zadužen za vožnju Ante Bonića, od kojeg je izvlačio informacije
uz konzumiranje alkohola.
U akciji zarobljavanja četnika iz autobusa, prilikom čega je jedan
ubijen, od istih je oduzeto naoružanje s prigušivačima. Mehmedović je
naredio tehničaru uposlenom u SJB Tešanj (Hrvatu) da napravi nacrte
prigušivača, što je ovaj odbio. Na zahtjev Andrije Bjeloševića iz
Doboja oslobodio je zarobljenog srpskog oficira, a prigušivače je
radio u tvornici u kojoj je ranije bio uposlen. Sve Srbe koji su
ostali na području općine privodio je, te im oduzimao novac i zlato.
U tom razdoblju na slobodne prostore dolazilo je dosta mudžahedina iz
arapskih zemalja, koje je Mehmedović osobno prihvaćao. Isti su njemu
ulazili u ured bez najave, nosili su policijske motorole i bili su
naoružani. Policiji je govorio da je to bratski narod i da im žele
pomoći u obrani od četnika i «krsta». Dolaskom mudžahedina u vršenju
vjerskih obreda uvodi se novi red tzv. «Derviški red» koji u
potpunosti mjenja tradicionalni položaj pri molitvi, način obavljanja
molitve ali i mnoge običaje koji su nastali kao rezultat viševjekovne
tradicije zajedničkog života u složenim kulturnim i državno-pravnim
zajednicama.
Mudžahedine je smjestio u mjestu Jablanica, općina Tešanj, gdje im je
napravio centar za obuku. Protiv toga čina bunili su se Mustafa
Cerovac, dr. Članjak i drugi ugledni ljudi, ali je iste ušutkavao
tako što je ljude oko njih korumpirao položajima i društvenim
privilegijama, u vojsci, policiji ili državnoj službi, ostavljajući ih
usamljene i nemoćne.
Šemsudin Mehmedović prilikom zaključivanja brakova koji su arapskim
državljanima omogućili sticanje državljanstva BiH pojavljuje se kao
službena osoba. Mehmedović je, potvrđuju ti dokumenti, svojim
prisustvom, prilikom zaključivanja takvih brakova zapravo potvrđivao
njihovu vjerodostojnost. Gotovo čitava „Alžirska grupa“ je vjenčana
pod neposrednom kontrolom i u prisustvu Mehmedovića.
Mehmedovićev potpis tako stoji i na vjenčanom listu Alžirca Mounira
Hanoufa, koji je državljanstvo BiH dobio sklapanjem braka s Elvedinom
Mašić iz Tešnja. Hanouf je, po informacijama do kojih je došao
Večernji list, u BiH stigao 1992. godine te se odmah priključio
jedinicama Armije BiH na području Tešnja. Nakon rata učlanio se u
Federaciju islamskih organizacija ali se počeo baviti i kriminalom.
Uspostavlja i kontakte s osobama optuženima za terorističke aktivnosti
na području BiH te završava u zatvoru.
Nakon što izlazi iz zatvora, piše Večernjak, 1999. godine napušta BiH
i odlazi u Afganistan. Tamo je radio kao instruktor obuke regruta i
dobrovoljaca, a posredovao je i pri prebacivanju bošnjačkih mladića iz
BiH na ratišta u Afganistan i Čečeniju.
Postoje indicije da se neposredno prije početka antiterorističke
kampanje u Afganistanu i razbijanja tamošnje ćelije Al Kaide te
hapšenja njezinih članova ponovo vratio u Bosnu i Hercegovinu. Osobama
poput Hanoufa Mehmedović je, dakle, pomogao da na legalan i zakonit
način postanu državljani BiH. Posljedice takvog davanja državljanstava
poznatim teroristima i kriminalcima danas trpe i još će dugo trpiti
svi građani ove zemlje bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Uz Čengića i Mahmuljina, Mehmedovića se smatra glavnim operativcem i
vezom za suradnju sa muždhedinima. Bio je organizator izdavanja
dokumenata mudžahedinima (putne isprave SFRJ, a kasnije BiH). Putne
isprave su bile kod njega, a iste je izrađivala sekretarica Fata
Hodžić i Jasna Mešinović, osobe od njegovoga povjerenja.
Prema obavještajnim saznanjima, imenovani je primio najviše
mudžahedina u BiH državljanstvo, poticao je udaju domaćih djevojaka za
mudžahedine, a za svaku porodicu koja je imala domaćeg mudžahedina
osiguravao je novčanu podršku i pomoć.
Poznato je kako su se mudžahedini na prostor Bočinje doselili u
vrijeme kada je Mehmedović bio Načelnik Centra Službi bezbjednosti
Doboj (sa sjedištem u Tešnju) a malo zatim, zbog uspješne operacije
instaliranja ove zajednice, on postaje Načelnik Centra Službi
bezbjednosti Zenica i ministar MUP-a ZE-DO kantona. Također je
poznato, u stanu koji je Mehmedoviću bio dat na korištenje od strane
opštine Zenica, prilikom pokušaja hapšenja mudžahedina, jedan od njih
je ubijen u pucnjavi sa policijom. Ovu operaciju izveo je u saradnji
sa Abu Maalim, prikazujući ga kao svoju „operativnu vezu“.
U vrijeme kada je Mehmedović obavljao dužnost ministra MUP-a ZE-DO
kantona, na prostoru kantona izvršeno je više terorističkih djela,
čiji počinioci nisu otkriveni. Na području opštine Zenica 1997. nestao
je Hrvat iz Novog Travnika Mirko Franjga, a još uvijek nije razjašnjen
njegov misteriozni nestanak. U Kaknju su 1996. ubijeni civili Ivo
Knežević i Jelka Vazgeč, početkom 1997. samostan u Kraljevoj Sutjesci
je oštećen projektilom iz Ručnog bacača od strane «NN» počinitelja, te
podmetnuta eksplozivnih naprava pored Crkve u Kaknju, kao i pod tri
objekta u vlasništvu Hrvata i Srba, niti za jedno od navedenih djela
nisu otkriveni počinitelji.
Mehmedović je posebnu pažnju skrenuo na svoje policijsko djelovanje
kada je izdao naredbu da policija silom rastjera radnike zeničkih
Rudnika koji su organizirali štrajk, u kojem su tražili isplate
zaostalih plaća i poboljšanje uslova rada. Nakon pritisaka javnosti
isti je podnio ostavku na navedenu dužnost, te nakon tog postao
ministar Urbanizma, prometa i komunikacija ZE-DO kantona.
Odlaskom na mjesto ministra MUP-a Ze-Do kantona finansijski je ojačao
svoju moć, a sa izvjesnim Ćorićem iz Jelaha kupio je prostor bivše
samousluge i otvorio slastičarnicu «Europa». U suradnji s Irfanom
Ljevaković osnovao je «ABS banku» u Jelahu, u kojoj je Ljevaković
dioničar 60 % kapitala.
S izvršnim odborom SDA radi na formiranju i jačanju «Vakufske banke»,
koju dovodi u Tešanj i koja im koristi za ostvarivanje ciljeva u
procesu privatizacije i kreditiranja. Zajedno sa skupinom inženjera iz
RO «Prečistači» (Rasim Bedak, Ramović i Šemso) kupio je tvornicu
„Slavko Rodić“ u Bugojnu, poznatu po proizvodnji sitne municije i
minsko eksplozivnih sredstava.
U krugu tvornice «Borac» Travnik posjeduje poduzeće za uvoz i izvoz
metala- čelika.
U njegovoj organizaciji, a uz pomoć «Tešanjskog lobija» Amir Ahmić je
od strane Alije Izetbegovića imenovan oficirom za vezu s Hagom. Amir
Ahmić Mehmedovića štiti u Hagu od istrage vezane za prvu mudžahedinsku
zajednicu u Bosni i Hercegovini, kojoj je on bio pokrovitelj, a koja
je organizovana i instalirana u naselju Jublanica, opština Tešanj, u
vrijeme kada je on bio šef policije za područje Dobojske regije pod
Muslimanskom kontrolom ( CSB Doboj, sjedište u Tešnju).
U razdoblju od 1995. do 1996.godine na području opštine Tešanj
nelegalno je podijeljeno oko 50 komada pušaka tzv. «Argentinka» te 350
pušaka tipa „Hekler“.. Nosilac ovih aktivnosti bio je Šemsudin
Mehmedović, zbog čega se vodi i krivični postupak protiv njega, pred
Vrhovnim sudom Federacije BiH , a naoružanje je dijeljeno osobama od
njegovog povjerenja.
Uglavnom se radi o članovima SDA, te funkcionerima specijalne policije
i PU Tešanj koji su bili odani Mehmedoviću. Nikada nije sačinjena
službena evidencija o podjeli navedenog naoružanja. Inače, pred
Vrhovnim sudom Federacije BiH, otvorena je rasprava o „materijalnoj
šteti“ koja je nastupila po Federalni MUP, zato što je „podijeljeno
oružje i municija bilo u vlasništvu Federalnog MUP-a i u njegovim
magacinima“ . Ironija, je da niko još nije razgovarao o ovom djelu kao
o „oružanoj pobuni u pokušaju“ ili o „rušenju ustavnog poretka“ i
izazivanju opšte opasnosti.
Mohamed Ibrahim El Naemy
U sklopu akcije nadzora rada međunarodnih humanitarnih organizacija na
području FBiH, a Rješenjem Vrhovnog suda FBiH, u noći 14./15. prosinca
2001. godine radnici odjela za anti-terorističku borbu F MUP-a u
suradnji s IPTF-om izvršili su pretres prostorija humanitarne
organizacije Taibah International.
Sjedište organizacije je u Travniku u Ul. Šumeće br. 217 u porodičnoj
kući dr. Fazlibegovića. Spomenuta organizacija u istim je prostorijama
organizovala kurs stranih jezika i informatike. Čelnik organizacije je
strani državljanin Mohamed Ibrahim El Naemy. Tom prilikom izuzeta je
dokumentacija, kompjuter, printer, te uređaj za dioptriju vjerojatno
vlasništvo dr. Fazlibegovića.
Musa, Sanjin
Abdusamed Bušatlić je bio je blizak sa naturalizovanim državljaninom
BiH, porijeklom iz Egipta El Huseini Helmi Arman Ahmed zv. Šejh Imad
El Misri, koji je koristio lažno ime Eslam Durmo, a koji je uhapšen
dana 19.07.2001. godine, te izručen Egiptu dana 06.10.2001. godine.
Šejh Imad je bio pripadnik vojne formacije «El Mudžahid» i vjerski
lider.
Također je bio misionar Aktivne islamske omladine i uzor njenih
članova. Pored toga bio je vođa i tvorac radikalnog pokreta vehabija,
zbog čega je došao u sukob sa lokalnim imamima u srednjoj Bosni.
Zajedno sa Bušatlićem vršio je predavanja u organizaciji AIO i
pridobijanje bošnjačke omladine za odlazak u arapske zemlje.
U dobrim je odnosima i sa Musom Sanjinom iz Sarajeva, za kojeg postoje
indicije da je počinitelj terorističkih djela na području Sarajeva,
ali kako je poznato ni jedno terorističko djelo u Sarajevu nije
rasvijetljeno, pa tako ni Musina krivica nikad nije dokazana. Musa je
jedan od osnivača Aktivne islamske omladine u Sarajevu, ali je nakon
sukoba unutar organizacije prošle godine izbačen iz članstva kao jedan
od najradikalnijih članova.
Bušatlić i Musa direktno surađuju sa humanitarnim organizacijama El
Haramein i El Furkan. Za ove organizacije je dokazano da su direktno
povezane sa terorističkim aktivnostima na ovim prostorima i da daju
utočište i podršku osobama koji su evidentirani kao nosioci
terorističke aktivnosti.
Apsolutno je utvrđena činjenica o postojanju bliske veze Saber Lahmara
„El Harameinu“ i Visokom Saudijskom Komitetu, na kojim poslovima radi
uglavnom sa Bušatlićem, kao i Bensayah Belkacem. Pored njih veoma
blizak ovoj organizaciji bio je i Ahmed Zuhairi – Handala, osuđen za
postavljanje auto bombe u Mostaru.
Nanić Faris
BBI Banka osnovana je 25. septembra 2000.godine, u Sarajevu sa
osnivačkim kapitalom od 60 milijuna US$ dolara. Osnivač banke je
Islamska banka za razvoj iz Saudijske Arabije - grad Džeda, a na čelu
Osnivačkog odbora banke bio je Hasan Čengić. Članovi odbora bili su
Irfan Ljevaković, te Mehmed Alagić. Dioničari banke su „IDB-Jaddah -
Abu Dabi“ , islamska banka, te „Dubai“ - islamska banka. Važno je
napomenuti kako je ista bila osnivač za gradnju megalomanskog projekta
muslimanskog političkog vrha, gradnje visočkog aerodroma.
Prema nepotvrđenim informacijama 62% kapitala u ovom projektu glasi na
ime izvjesnog Abdula Dam Bin Hagia, te Zainudina iz UA Emirata. Novac
za finansiranje ovog projekta ide preko Farisa Nanića iz Visokog,
bivšeg savjetnika Alije Izetbegovića i instruktora za letenje u Aero
klubu Visoko koji posjeduje dva školska aviona.
Jedan od važnijih posrednika je također i Mehmedalija Hadić, savjetnik
reis Uleme Mustafe Cerića, te muderis Nezim Halilović iz Sarajeva koji
je ujedno i savjetnik Abdula Dam Bin Hagia (posjeduje tri stana u
Sarajevu i kuću u Buljakovom polju u Sarajevu), važi za čovjeka koji
ima odlične veze sa arapskim svijetom, a tokom dolaska pojedinih
arapskih državljana u BiH isti se uglavnom, pojavljuje u ulozi
«domaćina» i savjetnika.
Nedal, Saleh
Saleh Nedal zv. Hašim, sin Mahmouda i majke Zoehre rođene Ahmed, rođen
01.3.1970. godine u Faizu, država Jemen, a prema nekim policijskim
podacima rođen 26.3.1972. godine u mjestu Taiz, država Jemen,
državljanin BiH od 1996. godine.
Ove nepravilnosti koje se pokazuju kod evidencija o rođenju Saleha
Nedala Kantonalni sud u Travniku evidentirao je u krivičnom postupku
pod brojem Kv.27/99 od 12.7.1999. godine. Imenovani je oženjen Indirom
Mrkonja, kći Fehima i Bajrame rođene Spahić, rođena 1983. godine, čiji
su roditelji nastanjeni u mjestu Udurlije bb, općina Bugojno.
Indirom se oženio početkom 1997. godine, pošto se već dobro poznavao
s obitelji Mrkonja, te s istom ima dvoje maloljetne djece. Jedno
vrijeme živio je u zajednici s obitelji Mrkonja. Mijenjao je nekoliko
mjesta stanovanja na području opštine Bugojno, od sela Udurlije bb,
Kopčića bb do grada Bugojna.
Imenovani posjeduje pasoš br: BA 584607, izdat 11.9.1997. godine od
strane MUP-a Kantona Sarajevo, s rokom važnosti, koji je davno
istekao, a u istom je navedeno kao mjesto prebivališta Ul. Džamijska
br. 8, Sarajevo. Također posjeduje ličnu kartu broj 1021966 reg. br.
15466/97 od 12.9.1997. godine.
Protiv Nedala vodi se krivični postupak pred sudom u Bolonji te
postoji nalog za njegovo hapšenje broj 1139/97 R.G.N.R. 2418/97 RG
GIP od 9.6.1998. godine. Pomenuti je optužen za udruživanje za vršenje
kaznenih i terorističkih djela, narušavanje javnog reda,
falsificiranje i pranje novca, te krivotvorenje pečata.Rječ je o
optužbi i za druga dijela koja po svojim obilježjima, pripadaju
najtežim oblicima organizovanog kriminala.
Dana 26.5.1999. godine Ambasada Republike Italije uputila je
Ministarstvu vanjskih poslova BiH verbalnu notu povodom izručenja
Nedala Republici Italiji.
Dana 19.8.1999. godine Vrhovni sud F BiH donio je Rješenje br:
Kr-69/99 kojim se potvrđuje rješenje Kantonalnog suda u Travniku
Kv-27/99 od dana 12.7.1999. godine, kojim je odbijena molba Republike
Italije za izručenje Saleha Nedala, a iz razloga navedenih u čl. 507
stav 1. točka 1. ZKP, kojim se zabranjuje izručenje državljana BiH i F
BiH.
Budući da se radi o državljanu BiH i Federacije BiH, prvostepeni sud
je odbio molbu Italije za izručenje Saleha Nedala, pa je Vrhovni sud F
BiH pozivajući se na član 512. stav 1. ZKP to Rješenje potvrdio.
Radnici MUP-a Kantona „Srednja Bosna“ iz Travnika lišili su slobode
Saleha Nedala dana 12.4.1999. godine u 18,00 sati u mjestu Udurlije,
općina Bugojno, kada je isti priveden Istražnom sudiji Kantonalnog
suda. Nedal se od dana 12.4.1999. godine nalazio u pritvoru KPZ.
Odlukom Kantonalnog suda u Travniku br: Kv – 27/99 od 12.7.1999.
godine, temeljem odredbe čl. 182. st. 3. u vezi s čl. 512. st. 2.
ZKP, isti je pušten na slobodu s danom 12.7.1999. godine.
Kantonalno tužilaštvo obratilo se Kantonalnom sudu Travnik aktom broj
30/99 od dana 12.7.1999. godine, a pozivajući se na odredbe čl. 511.
ZKP, s prijedlogom da se udovolji zahtijevu Republike Italije za
izručenje Saleha Nedala.
Kantonalni MUP je od PU Bugojno tražio provjeru informacije „nalazi li
se Saleh Nedal, inače «osoba pod pojačanim policijskim nadzorom», u z/
o PU Bugojno“. Međutim, Nisvet Gasal, inspektor kriminalističke službe
PU Bugojno, izbjegao je da učini potrebne provjere na terenu a
službeno je obavjestio zapovjednika policije da je imenovani odjavio
prebivalište, te da se ne nalazi na prostoru opštine Bugojno u Ul.
«Vrbanja I» br. 5.
Naveo je da se imenovani s obitelji preselio u Zenicu, što je MUP ZE-
DO kantona demantovao uvidom u prijavno–odjavnu evidenciju.
Za osobom po imenu Saleh Mahmoud N. Nedal raspisana je međunarodna
potjernica od 14.12.1998. godine, te Interpola BiH broj od 12.4.1999.
godine, koja je još uvijek na snazi.
Rješenjem F MUP-a broj 02/1-13-4-37 od 14.11.2001. godine Salehu
Nedalu oduzeto je BH državljanstvo. Prema saznanjima, zbog
neposjedovanja točne adrese boravka, imenovanom rješenje nije uručeno.
Saleh Nedal se nalazi na popisu rješenja F MUP-a s još 93 osobe, pod
rednim brojem 90, a isti je objavljen u Službenom glasniku BiH broj 32
od 28.12.2001. godine i Službenim novinama F BiH broj 60 od
30.12.2001. godine.
Prema saznanjima, Saleh Nedal se i dalje nalazi na području F BiH,
odnosno u Bugojnu. Trenutno boravi u ul. Armije BiH, a veći dio
vremena provodi u naselju Udurlije, općina Bugojno, gdje stanuje
porodica njegove supruge, i predmet je konstantne operativno-
obavještajne zaštite, koju mu pružaju legalne policijske i
obavještajne strukture ove zemlje.
Popis osoba iz afroazijskih zemalja koje su krajem novembra početkom
decembra 2001. godine prešli granični prelaz na Orašju, a u vezi su sa
terorističkim aktivnostima i terorističkim organizacijama:
1. SALEM JOHN MUHAMMAD, rođen 06.4.1953. godine u Pakistanu,
naturalizovani državljanin SAD-a, posjeduje pasoš broj 150285630,
ušao u BiH dana 28.11.2001. godine u 16,00 sati, s izjavom, datom na
granici, kako putuje u Sarajevo;
2. HAQUI ABDULMOUNEM, rođen 04.4.1960. godine u Alepu, Sirija,
naturalizovani državljanin RH, posjeduje pasoš broj 000628517 izdane u
PP Zaprešić dana 07.09.2001. godine, s rokom važenja do 07.9.2011.
godine, ušao u BiH dana 1.12.2001. godine u 15,50 sati, s naznakom da
putuje u Sarajevo.
Putovao u društvu s Almirom Dževlan, rođenom 10.6.1978. godine u
Mostaru, koja posjeduje pasoš broj 1229810 izdane u MUP Hercegovačko-
neretvanskog kantona– Mostar. Inače, nadležne službe Republike
Hrvatske, uspjele su registrovati neslaganje broja pasoša upisanog u
međunarodnu dozvolu za upravljanje inozemnim automobilom u kojoj stoji
da je broj pasoša 05303455 izdane u MUP-u Zagreb, a dozvola je izdata
11.9.2001. godine;
3. DOUIDA LARBI, rođen 04.7.1966. godine u Ouled Djellal, Alžir,
naturalizirani državljanin BiH, posjeduje pasoš broj 1105231 izdat od
strane PU Tuzla, izašao iz BiH dana 01.12.2001. godine u s izjavom da
putuje u Zagreb, RH. Na graničnom prelazu „Orašje“, ovlašteni
službenici su uočili i evidentirali, da imenovani posjeduje
nepopunjenu (bjanko) legitimaciju humanitarne organizacije Islamic
Relief WW - predstavništvo za BiH na kojoj je bila nalijepljena
njegova fotografija;
4. ABOUEL SAOUD MOHAMED, rođen 28.1.1967. godine u Egiptu,
naturalizirani državljanin BiH, sa pasošom broj 3351591, izašao iz BiH
dana 2.12.2001. godine u 20,00 sati sa obrazloženjem da putuje u
Mađarsku;
5. SALIM MOHD, rođen 13.5. 1961. u AI Oroub, Jordan, naturalizirani
državljanin Republike Hrvatske, sa pasošem broj 09324078, izašao iz
BiH dana 05.12.2001. godine sa obrazloženjem da putuje u Županju;
6. SHILEKANI MOHAMED - ALI, rođen 25.6.1960. godine u Švedskoj, pasoš
broj 78¬198740, ušao u BiH dana 11.12.2001. godine u 15,20 sati sa
izjavom da putuje za Bijeljinu;
7. AL SAMARRAI ABDUL JABAR, rođen 08.8.1938. godine u Shahrabah,
naturalizirani državljanin Njemačke, sa pasošem broj 9308374400, ušao
u BiH dana 15.12.2001. godine s obrazloženjem da putuje za Srebrenik,
8. AUBAR MOHAMMAD, sin Niaza, rođen 23.03.1960. godine u Karačiju,
Pakistan, naturalizirani državljani BiH, posjeduje pasoš broj 3347075,
izdane PU Kakanj, nastanjen u Kaknju, Ul. Saliha Jašarspahića bb,
vlasnik firme «Pakistan Haus», izašao iz BiH dana 18.12.2001. godine
autobusom koji vozi na relaciji Tuzla-Zagreb;
9. TEHERANI SOAHIL, rođen 10.9.1966. godine u Teheranu, naturalizirani
državljanin Njemačke, sa pasošem br. 340002913, ušao u BiH dana
22.12.2001. godine s izjavom da putuje za Tuzlu;
10. EL-ORABY AHMED, rođen 18.9.1941. godine u Zefti, državljanin
Austrije, pasoš br. A 0225341, izašao iz BiH dana 30.12.2001. godine
sa izjavom da putuje „kući“ , u Austriju;
11. AL-SUHAILY MUHSIN, rođen 01.7.1957. godine u The Karu, državljanin
Austrije, pasoš broj Y 0342838, ušao u BiH dana 28.12.2001. godine sa
izjavom da putuje u Tuzlu;
12. BARAK OSMAN, rođen 09.5.1977. godine u Turskoj, naturalizirani
državljanin Njemačke, pasoš broj 4170225001, ušao u BiH dana 12.2001.
godine s naznakom da putuje u selo „Skakavu“, Distrikt Brčko;
13. ABDELRAHIM AHMED, rođen 17.11.1964. godine, Sjeverni Kartum,
naturalizirani državljanin Republike Hrvatske, pasoš broj 06280520,
ušao u BiH dana 25. ili 26.12.2001. godine s obrazloženjem da putuje u
Tuzlu;
14. PEKMEZCI HAKKI, rođen 18.3.1968. godine u Caycumi, državljanin
Njemačke, pasoš broj 5255090815, ušao u BiH dana 25. ili 26.12.2001.
godine s naznakom da putuje u Loznicu, SRJ;
15. RAS RAM, rođen 5.6.1973. godine u Seventy Threeu, državljanin
Indije, pasoš broj R 398355, izašao iz BiH dana 26.12.2001. godine sa
obrazloženjem da putuje u Austriju.
Ramulj, Asim zv. Talha
Asim Ramulj zv. Talha je bio pripadnik formacije El Mudžahid. Obavljao
je dužnost nadzornika pri vjerskoj obuci. U formaciji odreda koja se
zvala Talak pored njega su bili angažovani Malik Bašić zv. Abdul Malik
i Bilal Kokić. Zapovjednik odreda Talak bio je Muhammad Sa'id Masrur
zv. Abu Minah (trenutno se zove Said Čolić), prvooptuženi u grupi čije
izručenje traži Egipat, a koja je bila zadužena za sigurnost i
kontraobavještajnu zaštitu odreda, te specijalne zadatke.
Poznato je kako do danas nije rasvijetljeno niti jedno ubistvo
povratnika Hrvata u Travnik iako je nakon svakog ubistva od strane PU
Travnik vršen uviđaj na okolnosti ubistava. Iako je policija poduzela
niz operativno taktičkih i tehničkih mjera i radnji na otkrivanju
počinilaca ovog ubojstva, isto tako je načinjeno više «pogrešaka» koje
su uticale na pravac vođenja istrage i ne otkrivanje počinitelja ovog
i drugih terorističkih djela.
Naravno: to što policijske strukture tumače kao „grešku“ , u stvari je
organizovano uklanjanje tragova i informacija koje bi upućivale na
organizovane terorističke grupe, iz Afrike i Azije, koje pod krinkom
misionarske uloge „Islama“ , ubijaju sve što je imalo drugačije – tj.
ubijaju samu dušu i prirodu Bosne i Hercegovine, koja bez svojih
različitisti, koje sobom nose tri najveće etničke, kulturne i vjerske
zajednice, ne bi imala nikakvog smisla ni razloga da postoji.
Asim Ramulj zv. Talha i Muris Ljubunčić su bili osumnjičeni i optuženi
za navedeno ubistvo, te kasnije oslobođeni od optužbe zbog «nedostatka
dokaza». Kod Ljubunčića su pronađene razne elektronske naprave, dok mu
je pretres stana izvršen tek 19.10.1998. godine. Asim Ramulj je prije
pretresa stana dobio upozorenje da skloni kompromitirajući materijal i
to od policajca Mehrudina Ramulja , bliskog rođaka, uposlenog u PU
Novi Travnik.
Sulejmani Talat
Po nalazima financijske policije, za period od 1999. god. do maja
2001. god., u poslovnici avio-kompanije Air Bosna u Istanbulu, u
finansijskoj dokumentaciji i knjigovodstvu, nije evidentirano oko 6.1
milijun USD novčanih sredstava, a koja su naplaćena u prodaji avio-
karata, a također nije evidentirana isplata gotovoga novca, i to oko
1.33 milijuna USD nepoznatim osobama, na osnovu vraćenih karata.
Pretpostavlja se da je «nestali» novac utrošen na transport arapskih
imigranata na Zapad, među kojima je bilo najviše pripadnika Alžirskih
i Egipatskih terorističkih grupacija.
U to je vrijeme šefica istanbulske poslovnice Air Bosne bila Edina
Sulejmani, supruga tadašnjega glavnoga konzula BiH u Turskoj, Talata
Sulejmanija. Sulejmanija je u diplomaciju uveo Haris Silajdžić,
tadašnji ministar vanjskih poslova BiH.
Zuhairi, Ahmed zv. Handala
Ahmed Zuhairi zv. Handala je organizator i počinilac podmetanja
eksplozivne naprave u Mostaru 1997. godine, za što je osuđen na 10
godina zatvora u odsutnosti, a danas se nalazi u bijegu.
(Iz knjige Era terorizma u BiH)
Nastavlja se ...
Dževad Galijašević
Teroristi po evidenciji MUP-a Ze-Do kantona
Abdullah Khaled, rođen 1. januara 1973. godine u Jemenu. Armije BiH
13/14, Zenica. Promijenio ime u Klokić Khaled. Živio u Bočinji.
Ibrahim Khaled, rođen 10. februara 1968. godine u Egiptu. Vrbovik 36,
Breza. Promijenio ime u Algari Khaled. Živio u Bočinji.
Assan Asharaf, rođen 28. avgusta 1962. godine u Egiptu. Bolnička 32,
Sarajevo Centar. Živio u Bočinji.
Mamdouit Etawalli, rođen 13. januara 1967. godine u Egiptu. Adolfa
Goldeberga 18, Zenica. Živio u Bočinji.
Aref (prezime nečitko), rođen 17. avgusta 1963. godine u Libiji.
Kumovska 3/5, Sarajevo Novi grad. Promijenio ime: Aref (i novo prezime
nečitko). Živio u Bočinji.
Muhamed Hacnimi, rođen 7. juna 1968. godine u Kataru. Hajdarevići,
Zavidovići. Novo ime nečitko. Živio u Bočinji.
Saied Eror, rođen 2. juna 1962. godine u Egiptu. Kolodvorska 13, Novo
Sarajevo. Promijenio ime u Saled Čolić. Živio u Bočinji.
U informaciji MUP-a ZDK navedena su i imena onih kojima se nakon 11.
septembra 2001. godine gubi svaki trag. Pored njihovih imena, u depeši
stavljena je oznaka prebivališta: "nepoznato".
Tako se pretpostavlja da su BiH napustili:
Adel Abrouk, rođen 17. maja 1966. godine u Tunisu. Ranija adresa
Bosanska bb, Zavidovići (adresa). Živio u Bočinji. Adresa nepoznata.
Taner (prezime nečitko), rođen 2. februara 1957. u Kuvajtu. Živio u
Bočinji. Adresa nepoznata duže vremena.
Mohamed Mansoury, rođen 16. januara 1966. u Ujedinjenim Arapskim
Emiratima (UAR). Živio u Bočinji. Adresa nepoznata.
Abu Al Faht
Abu Al Faht jedan od devet (9) naturaliziranih državljana BiH
porijeklom iz Egipta.
Amjada Muhammada Fathallaha Ahmada Yusifa poznatiji je kao Abu al
Faht. On je 30.11.2000. godine izvršio prijavu boravka u Mostaru na
adresi ul. Knežića br.24, na kojoj trenutno ne boravi.
Osim njega, poznati su još:
1. Ahmad Al Wakil, poznat kao Abd al-Razzaq, dobio je dana 20.9.2000.
godine osobnu kartu broj 1556/2000 u Mostaru. U Mostaru je sa suprugom
Ifetom i djetetom stanovao u kvartu Gornje Mazoljice, u kući vl.
izvjesnog «Čupine», ali nije prijavio svoj boravak. Koristio je vozilo
VW Passat, tip 2, reg. oznaka 725-T-884.
2. Khaled Barakat zv. Isa, dana 16.4.1999. godine prijavio se u
Konjicu na adresi ul. Lisičići bb ( na pomenutoj adresi nije boravio).
Abu Al Misri
Poznat još kao Abu Ahmad Al Misri, Jamal Al Husayni, Eslam Ahmed
Faragalla, Imad Al Misri, Eslam Durmo.
Bio uposlen u poduzeću «Bedr-Bosna» koji su utemeljili «građani sela
Bočinje».
Oženio Selvedinu Šehić (BiH-državljanku).
Abu Hamza
Abu Hamza je bio čelna osoba mudžahedinske zajednice u selu Bočinji
kod Maglaja.
Abu Khalid Al Misri
Poznat još kao Mahmud Jabir Mitawali.
Oženjen Ferizadom Ćatić (BiH-državljankom iz Sanskoga Mosta).
Abu Minah
Poznat još kao Seror Mohamed Saied, Saied Čolić Bio zaposlen u «Bedr-
Bosna» koji su utemeljili «građani sela Bočinje» te u preduzeću «El
Karamen».
Oženio Suvadu Čolić (BiH-državljanku), pa se sada zove Saied Čolić.
Abu Tala'at Fuad Qasem
Fuad Qasem Abu Tala'at (Šeik) jedan je od vođa fundamentalističko-
terorističke organizacije Al Gama’a Al-Islamiyya. Nakon (ruskoga) rata
u Afganistanu, u Pakistanu je izdavao novine, i to u vrijeme dok je u
Pakistanu boravio Osama Bin Laden, a nakon toga odlazi u Dansku gdje
dobiva politički azil.
Abu Tala’at je s danskom putovnicom iz Amsterdama stigao u Hrvatsku
12.09.1995. godine u društvu prevoditelja Ahmeda Mousa Ahmer Mahmouda,
pod lažnim imenom Ibrahim Yaqub Izet, kao državljanin Egipta, rođen
o6.2.1957. godine. Vrlo brzo mu se gubi svaki trag. Još uvijek nisu
potvrđena nagađanja oko njegove deportacije iz Hrvatske kao niti
njegov dolazak u BiH.
Kao znak osvete za njegov «nestanak» 20.10.1995. godine teroristička
organizacija Al Gama'a Al Ialamiyya je koristeći vozilo Fiat Regata
napunjeno eksplozivom izvršila napad na PU Rijeka, jer su smatrali
kako je Abu Tala’at iz PU Rijeka preuzet od američke obavještajne
službe zbog sumnje za teroristički čin u Svjetskom trgovačkom centru
1993. godine. Prilikom ovog napada poginuo je vozač John Fawza, 35-
godišnji državljanin Kuvajta, dok je pet osoba zadobilo teže povrede
i 21 osoba je lakše povrijeđena.
Početkom 2000. godine zapovjednik vojnog krila Al Gama’ae Abu Mujahid
Abdulmuti je ustvrdio kako je «autobomba u Rijeci bio njihov neuspio
pokušaj, te da će sljedeći biti mnogo bolje isplaniran». Nakon toga, u
studenom 2000. godine, od strane Muhammada Shawki Al-Islambulija,
brata ubojice egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata, je upućena
prijetnja Hrvatskoj kako će «Hrvatska gorjeti od automobila-bombi».
Po nekim informacijama, Fuad Quasem Abu Tala’at ( Šejh Talaat) je
predan Egipćanima i 1996. godine osuđen je na smrt vješanjem zbog
«pokušaja nasilnog mjenjanja društvenog sustava». Prema drugoj
verziji, Abu Tala’ata su preuzeli Amerikanci, koji su izvjestili
hrvatske tajne službe tko im je ušao u zemlju, i nakon toga mu
uspjele ući u trag.
U lipnju 1995. godine Italijanska policija je na području Milana
uhapsila 13 Egipćana čiji je šef bio imam Anwar Ahabanb, koji je
izbjegao apšenje. Italijani su ustanovili da je on u Zagrebu osnovao
ured za tisak Al Gama'a Al Islamiyye. Iz Zagreba je u Milano
28.7.1995. godine vlakom putovao s krivotvorenom putovnicom Marokanac
Abdellah Madid, star 21 godinu. Bio im je sumnjiv pa su ga izveli iz
vlaka i kod njega pronašli disketu na kojoj je na arapskom jeziku bio
priručnik za teroriste o upotrebi eksploziva i otrova.
Pet dana prije došlo je do eksplozije u pariškom metrou u kojoj je
poginulo pet osoba. Vojni zapovjednik pripadnika Al Gama’a Al-
Islamiyye u sastavu mudžahedina koji su se borili u BiH bio je Ahmed
Al Quarashani.
U Afganistanu je u novembru 2000. godine potpisan sporazum između
terorističkih organizacija, a u ime terorističke organizacije Islamski
džihad, zatim Aymana Al Zawahrija, vođe terorističke organizacije Al
Džihad, te Osame Bin Ladena, vođe terorističke organizacije Al Qaida o
zajedničkom planiranju i realizaciji terorističkih akcija prema pet
zemalja «neprijatelja islama»: SAD-a, Egipta, Izraela, Danske i
Hrvatske. Prioritet je bio oslobađanje šeika Omara Abdul Rahmana iz
zatvora u SAD-u, inače jednog od čelnika terorističke organizacije Al
Gama’a Al Islamiyya.
Abu Zubaydah
Nakon prisluškivanja telefonskih razgovora i «ostalih dokaza»,
istražitelji američkih obavještajnih službi su sigurni da je jedan od
šestorice uhapšenih u Sarajevu i transportiranih u američku bazu
Guantanamo bio ključni zapovjednik Bin Ladenovih terorista.
Prema tvrdnjama koje prenosi International Herald Tribune, Bensajah
Belkacem, star 41 godinu, bio je zadužen za koordinaciju i izvođenje
terorističkih napada koji su, prema planu, trebali uslijediti nakon
11. rujna. Sudeći prema američkim izvorima, Belkacem je više puta
stupao u kontakt sa Abu Zubaydahom, šefom operacija Bin Ladenove
teroristicke mreže, za kojeg se vjeruje da je jedan od mogućih
koordinatora terorističke mreže u slučaju Bin Ladenove smrti ili
uhićenja.
Kontakti su obavljani uglavnom tokom jeseni prošle godine putem
mobilnih telefona na relaciji BiH-Afganistan. Nakon što je Bin Ladenov
terorist, poznat pod nadimkom «Poštar», zbog uloge u prenošenju
naredbi bio uključen u koordinaciju aktivnosti uhapšenih osoba
arapskog porijekla u BiH, američki izvori vjeruju da su vrlo
vjerojatni teroristički napadi trebali biti usmjereni protiv interesa
SAD-a u BiH - Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu i velikog vojnog kampa
kod Tuzle.
Ahmad Al Wakil
Poznat još kao Abd al-Razzaq, Ahmed Al Wakil.
Oženio izvjesnu Ifetu (BiH-državljanku iz Mostara), Ahmad Al Wakil
dobio je dana 20.9.2000. godine ličnu kartu broj 1556/2000 u Mostaru.
Alžirska grupa
Alžirsku grupu čine:
1. Belkacem, Bensayah
2. Nechle, Muhammad
3. Lahmar, Saber
4. Hadz, Boudela
5. Ati Idir, Mustafa
6. Lakhdra, Boumedienne
Osumnjičeni su za planiranje napada na američku i britansku ambasadu u
Sarajevu, radi čega su ove ambasade bile kraće vrijeme zatvorena.
Uhapšeni su na temelju informacije dostavljene F MUP-u da je Belkacem
razgovarao s Abu Zubayadahom.
Međutim, pravosudnim tijelima BiH nisu dostavljeni dokazi koji bi
teretili Alžirsku grupu (čak ni snimka navodnoga telefonskoga
razgovora Belkacem - Abu Zubayahad). Vrhovni sud F BiH donio je odluku
o ukidanju pritvora Alžirskoj grupi, što je značilo da bi oni trebali
postati slobodni građani. Dom za ljudska prava je privremeno zabranio
deportovanje ove grupe. Povodom izručenja, protestirao je i helsinški
odbor BiH na čelu sa Srđanom Dizdarevićem.
Uprkos tome, ova je grupa izručena SAD-u i 18.01.2002. god.
transportovana sa sarajevskoga aerodroma u američku bazu Guantanamo,
na Kubi, mora se priznati uz neviđena kršenja lokalnih zakona i na
apsolutno neprimjeren način.
Amjada Muhammad Fathallah Ahmad Yusif
Poznat još kao Abu al Faht, Youssef Amgad.
Oženio izvjesnu Pranveru Bardhosi, Albanku iz Tirane.
Barakat, Khaled
Poznat još kao Isa, Sharif Hasan Muhammad, Hassan Sherif.
Khaled Barakat zv. Isa, dana 16.4.1999. godine prijavio se u Konjicu
na adresi ul. Lisičići bb (na spomenutoj adresi nije boravio).
Belkacem, Bensayah
Belakacem je vođa tzv. Alžirske grupe koja je uhapšena u Sarajevu i
izručena SAD-u.
Nakon prisluškivanja telefonskih razgovora i «ostalih dokaza»,
istražitelji američkih obavještajnih službi su sigurni da je jedan od
šestorice uhapšenih u Sarajevu i transportiranih u američku bazu
Guantanamo bio ključni zapovjednik Bin Ladenovih terorista. Prema
tvrdnjama koje prenosi International Herald Tribune, Bensajah
Belkacem, star 41 godinu, bio je zadužen za koordinaciju i izvođenje
terorističkih napada koji su, prema planu, trebali uslijediti nakon
11. rujna 2001. god.
Sudeći prema američkim izvorima, Belkacem je vise puta stupao u
kontakt sa Abu Zubaydahom, šefom operacija Bin Ladenove teroristicke
mreže, za kojeg se vjeruje da je jedan od mogućih koordinatora
terorističke mreze u slučaju Bin Ladenove smrti ili hapšenja. Nakon
što je Bin Ladenov terorist, poznat pod nadimkom «Poštar», zbog uloge
u prenošenju naredbi bio uključen u koordinaciju aktivnosti uhićenih
osoba arapskog porijekla u BIH, američki izvori vjeruju da su vrlo
vjerojatni teroristički napadi trebali biti usmjereni protiv interesa
SAD-a u BiH - Ambasade SAD-a u Sarajevu i Vojne baze „Orao“ kod
Tuzle.
El Huseini Helmi Arman Ahmed zv. Šejh Imad El Misri, lažno ime Eslam
Durmo
El Huseini Helmi Arman Ahmed zv. Šejh Imad El Misri, koji je koristio
lažno ime Eslam Durmo, porijeklom je iz Egipta. Uhapšen je dana
19.07.2001. godine, te izručen Egiptu dana 06.10.2001. godine. Šejh
Imad je bio pripadnik postrojbe «El Mudžahid» i vjerski lider.
Hanouf, Mounir
Mounir Hanouf sin Ahmeda, rođen 11.12.1970. godine, u Alžiru, ima
prijavljeno prebivalište u Zenici, ulica Sarajevska broj 77A, ali na
ovoj adresi ne živi, nego u ulici Blatuša broj 28. Posjeduje
državljanstvo Bosne i Hercegovine i ličnu kartu broj 0038411.
U BiH je stigao 1992. godine i priključio se jedinicama A BiH na
području Tešnja. Tokom 1993. godine oženio se Elvedinom Mašić iz
Željeznog polja. U Tešnju ga je kao ovlašteni radnik, vjenčao lično
šef policije Tešnja, Šemsudin Mehmedović. I ne samo njega.
Mounir Hanouf je tijekom 1999. godine nakon puštanja iz pritvora
napustio Bosnu i Hercegovinu s ciljem vrbovanja i prebacivanja
bošnjačke mladeži u Afganistan i Čečeniju. U Afganistanu je bio
angažovan kao instruktor obuke regruta i dobrovoljaca.
Postoje indicije da se Hanouf Mounir vratio u BiH neposredno prije
početka antiterorističke kampanje u Afganistanu i razbijanja
terorističke organizacije Al Qaida i hapšenja njenih pripadnika.
Khalid Muhammad Husayn al-Nagli
Poznat još kao Khabab al-Misri, Khaled Alnaqli, Ibrahim Khaled, Abu
Habab
Bio uposlenik poduzeća «Bedr-Bosna».
Oženio Džejnu Dedić (BiH-državljanku iz Breze).
Khirbani, Kamr Ad Din
Kamr Ad Din Khirbani, pilot Alžirskog vojnog zrakoplovstva i čelnik
Fronte islamskog spasa «FIS», jedan je od najtraženijih terorista, a
početkom 2001. godine prema neprovjerenim tvrdnjama boravio je u
Zagrebu.
Još 1991. godine u Pakistanu se sastajao sa Osama Bin Ladenom gdje su
zajedno planirali terorističke aktivnosti. Osama Bin Laden je mnogo
prije tih susreta sa Khirbanijem u svoje vojne kampove za obuku
terorista primao i pripadnike alžirskih terorističkih organizacija FIS-
a i GIA-e. Khirbani je stoga bio obvezan sastajati se s Bin Ladenom
kao s osobom koja financira njegovu organizaciju.
1992. godine Osama Bin Laden je nakon izbijanja ratnih sukoba u BiH
poslao Khirbanija u Zagreb sa zadatkom da osnuje humanitarnu
organizaciju. Uskoro je u ulici Križnog puta u Zagrebu počela raditi
humanitarna organizacija Al Kifah – Relief Centar. Prostorije za ovu
organizaciju iznajmljene su u privatnoj kući za 400 DM mjesečne
najamnine tijekom 1992. godine.
Khirbani se vrlo kratko zadržao u Zagrebu, a stanovao je u ulici Vila
Velebita broj 5.
Osiguravši nesmetan rad humanitarne organizacije Al Kifah u Zagrebu,
Khirbani je ostvario temeljno pokriće za ubacivanje pripadnika
terorističke organizacije GIA-e u Bosnu i Hercegovinu. Financijska
sredstva za funkcioniranje ove i drugih humanitarnih organizacija
prebacivana su iz Irana i drugih arapskih zemalja preko Beča za
Zagreb, posredstvom TWRA - Agencije za pomoć zemljama trećeg svijeta.
Iz Zagreba novac se u BIH prebacivao u gotovini.
Khirbani je došao u BiH 1993. godine gdje je imao zadaću da pomogne u
ustrojavanju mudžahedinske zajednice u BiH i da rasporedi pripadnike
terorističkih organizacija u vojne postrojbe i izda im zadaće za
djelovanje na terenu. Ne zna se točno koliko je puta dolazio u BiH iz
Hrvatske i koliko se vremena zadržavao u Bosni i Hercegovini.
Iz Bosne i Hercegovine odlazi u Albaniju gdje je navodno pripremao
humanitarnu pomoć za Bosnu i Hercegovinu, a u stvari je novačio
vojnike dragovoljce za rat i vršio njihovu pripremu za slanje na BiH
ratište.
Kamr Ad Din Khirbani je ove aktivnosti obavljao u Bosni i Hercegovini
sve do 1997. godine kada je zbog straha od hapšenja zbog povezanosti
sa Osama Bin Ladenom i terorističkim aktivnostima, napustio BiH i
otišao u Veliku Britaniju gdje je dobio politički azil.
Za vrijeme boravka u BiH surađivao je sa Abu Hamzom, a njegove
terorističke aktivnosti mogle bi se povezati i sa tvrdnjama da je
Khirbani planirao napad na američkou ambasadu u Rimu, zbog čega ga
potražuje CIA-e.
Lahmar, Saber
Uhićeni Saber Lahmar bio je blizak «El Harameinu» i VSK-u. Lahmar je u
VSK radio zajedno sa A. Bušatlićem, kao i Bensayah Belkacem. Pored
njih veoma blizak ovoj organizaciji bio je i Ahmed Zuhairi – Handala,
osuđen za postavljanje auto bombe u Mostaru.
Maktouf, Abduladhim
Abduladhim Maktouf rođen je 1959. godine u Basri, Irak. Po
nacionalnosti je Kurd (irački). Nastanjen je u Travniku i vlasnik je
poduzeća «Palma» d.o.o. Travnik.
U vrijeme ubojstva travničkih Hrvata bio je vidno uznemiren i spreman
vrlo brzo napustiti BiH, za što je imao spremno vozilo s austrijskim
reg. pločicama. Također, počeo se rješavati svojih najbližih suradnika
(npr. Seje Skopljaka).
Poslije ubojstva J. Leutara, tražio je od svojih poslovnih partnera da
unište dokumentaciju koja se odnosi na poslovanje s njegovim
poduzećem. Budući da se bavi trgovinom elektro-tehničke opreme,
postoje indicije da Maktouf sa svojim djelatnicima-elektroničarima
može nabaviti daljinske elektro upravljače-detonatore za eksplozivne
naprave.
Maktouf se više puta hvalio svojim vezama s Halidom Genjecem, uz čiju
pomoć može, kako kaže, «srediti sve što hoće».
Supruga A. Maktoufa, s kojim se fiktivno razvela, je njihovu
obiteljsku kuću u Travniku iznajmila djelatnicima OESS-a. Kuća je
dobro tehnički osigurana-ozvučena.
Oko 15. 3. u Travniku, Mustafa Gradaščević, bivši direktor rudnika
Abid Lolić u Biloj, zaustavio je na ulici Abduladhima Maktoufa i
psujući ga, doslovce mu rekao: «Ti si kriv za Popovu smrt».
Maktouf nije reagirao na ovu optužbu, nego se žurno udaljio s tog
mjesta.
Naime, u Travniku je prije rata radio policajac po nadimku Pop (od
Popović), koga su tijekom rata uhitili pripadnici 7. muslimanske
brigade i držali ga u zatočeništvu u selu Mehurići kod Travnika. Nakon
što je zatočenik odbio prijeći na islam, isti je ubijen ritualnim
odsijecanjem glave sabljom.
Postoje indicije da je više ubojstava izvršenih na ovaj način
snimljeno kamerom, te da je taj materijal preko Abduladhima Maktoufa
razaslan u centre za obuku mudžahedina u Afganistan i druge zemlje,
jer «pravi mudžahedin» se postaje tek kada se neprijatelj (nevjernik)
ubije na ovakav način.
U poduzeću Palma d.o.o. Travnik, u razdoblju od 1997. do 2000. godine
kao posrednik pri kupnji robe u Austriji i Njemačkoj radio je Husein
Ćosić, trenutno uposlen u Grazu, Austrija, gdje je i nastanjen. Ćosić
je po nacionalnosti Bošnjak i državljanin je BiH.
H. Ćosić je radio za Maktoufa kao posrednik pri kupnji robe u
poduzećima «TIMETRON CO LTD», Beč, Austrija i «SAT SYSTEMS» iz
Goppingena, Njemačka.
Postupci carinjenja i distribucije robe su se odvijali na slijedeći
način:
vozač iz «Palme» je dolazio u Austriju i donosio gotovinu koju je slao
A. Maktouf, bjanko račun poduzeća «SANME» registriranog u Americi,
specifikaciju potrebite robe, te bi sve to predao Huseinu Ćosiću.
Poduzeće «SAT SYSTEMS» koristilo je račun pisan na engleskom jeziku, a
na kojem je pisalo «proforma račun». Isti račun nikoga od stranaka ne
obvezuje, a pisan je prema Maktoufovoj osobnoj želji, navodno radi
interne uporabe u poduzeću. Pomenuti račun sadržavao je sve elemente
koji su se unosili na originalu računa za isporučenu robu, s tim da je
vrijednost robe bila umanjivana 30-50%.
Na originalu i na «proforma računu» naknadno se upisivalo da će se
roba platiti za 90 dana, premda je roba već plaćena gotovinom. Potom
bi Maktouf vršio uplatu iznosa s računa na svoj vlastiti račun u
bankama u Austriji ili drugdje u inozemstvu, a ponekad i više puta na
isti račun. Da bi to izveo, tražio je od isporučitelja da mu faxom
potvrdi kako će posljednje račune uplatiti na navedeni broj (njegov
vlastiti).
Ukoliko u poduzeću koje isporučuje robu nije bilo osobe s kojom je
surađivao, pa se događalo da dođe valjani račun, ili ukoliko se usput
nije moglo dopisati da se roba plaća u roku od 90 dana, onda bi se
telefonom ili faxom tražila potvrda koja se naknadno dobijala da bi se
mogao u banci u BiH uplatiti novac. S originalnim računima vozač bi se
uputio za BiH, te je iste koristio do izlaza iz Slovenije, a ulaza u
Hrvatsku. Na hrvatskoj granici vozač prikazuje nevažeće račune firme
«SANME» s umanjenom vrijednošću, formalni račun, te list broj 7 koji
je izdat od Carine u Austriji, a služi kao dokaz da je roba izišla iz
Austrije.
Na falsificiranim računima (kao što je račun «SANME» i dr.) naznačivan
je broj privatnoga telefona i faxa Bogosava Belonića ili izvjesnog
Mihaela iz Munchena. Kad bi carina provjeravala ispravnost dokumenata/
računa tražila je od osobe čiji je broj telefona na računu dostavu
preslika računa, nakon čega bi bio poslat preslik krivotvorenog
računa.
Nakon ove procedure, roba prolazi carinu kao regularna. Na obrascu
broj 7 koji se koristi uz naprijed navedena lažna dokumenta nalazi se
određena količina robe sa šiframa artikala bez vrijednosti. Sve
navedeno se uvažavalo na hrvatskoj granici, te je roba s lažnim
dokumentima ulazila u BiH i carinjena po umanjenoj vrijednosti robe.
Na isti način Maktouf je surađivao i s poduzećima «SAT SYSTEM» i «SAD
TEAM» iz Njemačke.
Prema saznanjima, preduzeće «Timetron» nije znalo za protuzakonite
radnje u režiji Maktoufa i Belonića.
Ukoliko bi carina ili bilo tko drugi provjeravao je li od strane
poduzeća «Sat System» izdat račun «pro forma», oni bi potvrdili da
jeste, jer zaista su ga izdali, ali taj račun nikada nije bio potpisan
od strane ovlaštenih osoba «Sat Systema».
Na isti način Maktouf je uvozio robu iz Mađarske, ali u znatno većim
količinama (bijela tehnika i kućanski aparati). Također, roba je
plaćana u gotovini, a po dolasku u BiH Maktouf je ponovno plaćao račun
za tu robu na svoj osobni račun u inozemstvu. Vozači koji su vozili
robu za Palmu d.o.o. Travnik bili su Denis Halilović i Sead Skopljak.
Maktouf posjeduje otvorene transakcijske račune u više banaka u
Austriji, a poznato nam je da je otvorio račune u BWAG banci na ime
poduzeća «SANME» i njegov osobni račun, te račune u BKS banci u
Klagenfurtu i VOLKS banci Austrija. Maktouf je radio s Pakistancem
Mohammedom Akbarom, koji posjeduje poduzeće u Kaknju, SHAN ENTERPRISE
d.o.o. Kakanj. Akbar posjeduje poduzeće u Pakistanu koje se zove PAK
BOSNA sa sjedištem u Karachiju. Preko navedenog poduzeća vrši se uvoz
robe u Austriju i BiH iz Pakistana, ali uvijek s krivotvorenim
računima, jer sam Akbar iz svog poduzeća pravi račun po želji.
Maktouf slovi kao osoba koja ne preza ni od čega da bi zaštitio svoje
poslovno carstvo. Prema saznanjima, kada je saznao da Husein Ćosić
posjeduje određenu dokumentaciju koja dokazuje njegove kriminalne
radnje, Maktouf je poslao Mirsada Hodžića zv. Džafer na područje
Travnika da likvidira Ćosića. Kada je Hodžić odbio sprovesti takav
nalog, Maktouf je osobno došao u Austriju i pokušao ubiti Ćosića
pucajući na njega iz samokresa. Međutim, Ćosić se uspio spasiti jer je
od Hodžića saznao što Maktouf planira.
Ćosić je u više navrata bio prisiljen od Maktoufa na potpisivanje
određenih dokumenata neistinitog sadržaja na vlastitu štetu. Spomenute
je dokumente dana 30.12.2000. godine vlastoručno napisao Adil Lozo,
pravni savjetnik i suvlasnik poduzeća Palma, a jedno vrijeme obnašao
je dužnost doministra pravde u Vladi F BiH. Lozo je bio nazočan, skupa
s Maktoufom, kada je Ćosić morao potpisati dokumente čime je oštećen
za iznos od 45.000 DM.
Pri potpisivanju ovih dokumenata bio je nazočan i Eniz Lubić, kojeg je
Ćosić pozvao zbog straha za svoju osobnu sigurnost. Ćosić pristaje
biti dragovoljni svjedok u postupku protiv Maktoufa, te je spreman
pomoći u pribavljanju dokaza budući je u većini navedenih slučajeva
bio osobno nazočan.
Policajci PU Travnik koji su uključeni u istražne radnje oko poreznih,
carinskih i drugih kaznenih djela Abduladhima Maktoufa izloženi su
raznim pritiscima, kako od strane svojih kolega iz policije tako i od
osoba bliskih Maktoufu.
U posljednje vrijeme šef krim službe PU Travnik Našid Mehić vrši
pritisak na djelatnike PU Travnik bošnjačke nacionalnosti da uzmu
izjavu od Abduladhima Maktoufa, a u svezi navoda Huseina Ćosića koji
optužuje Maktoufa za nezakonito poslovanje. Inzistira se na uzimanju
izjave uz nazočnost njegovog odvjetnika Adila Loze, čime bi se, kako
smatraju, slučaj zatvorio na lokalnoj razini.
Pored toga, nastoji se izbjeći uključivanje u istragu djelatnika MUP-a
SB Kantona, odnosno cilj im je da se «ne diže velika prašina» oko ovog
slučaja. Razlog ovakvog ponašanja djelatnika policije je strah od
Maktoufa, koji uživa ugled moćne osobe i koji je u bliskim
prijateljskim vezama s određenim osobama bliskim vrhu SDA.
Značajno je pomenuti da se Mirsad Hodžić zv. Džafer u nekoliko navrata
žalio Našidu Mehiću, a u vezi prijetnji koje su mu upućene od strane
Mesudina Grabusa, djelatnika PU Travnik i Maktoufovog brata Lulaja.
Grabus je blizak prijatelj s Maktoufovim bratom i isti je ljut na
Hodžića - Džafera što je davao određene izjave protiv Maktoufa.
Husein Ćosić u par navrata izjavio je da su mnoge osobe porijeklom iz
arapskih zemalja ljute na Maktoufa, te su ga htjeli krajem rata ubiti.
Razlog ljutnje je mišljenje da je Maktouf slab vjernik, te činjenica
da se naglo obogatio.
Mehdi Tahar bin Yahia Aissa
Na području općine Travnik, u mjestu Prnjavor br. 14, registriran je
boravak alžirskog državljanina po imenu Mehdi Tahar bin Yahia Aissa,
rođenoga 14.4.1972. godine.
Imenovani je upisan u Matičnu knjigu državljana BiH u Matičnom uredu
Centar Sarajevo, strana 150, broj 2699/95.
Dana 17.3.1999. godine izdan mu je pasoš u Sarajevu, broj 0853210.
Isti pasoš poništen je i vraćen stranci (depešom MUP-a Županije
Sarajevo broj: 04/3-4-638/02 od dana 26.2.2002. godine).
Posjeduje ličnu kartu izdatu u PU Travnik pod brojem 1944/2001.
Mehmedović, Šemsudin
Šemsudin Mehmedović, rođen 1961. godine u Lepenici, opština Tešanj,
gdje je i stalno nastanjen, po nacionalnosti Bošnjak, oženjen, otac
jednog ženskog djeteta, VSS - dipl. ing. strojarstva, trenutno je
zastupnik SDA u Parlamentu Federacije BiH.
Osnovnu je školu završio na Tešanjci. Strojarski fakultet završio je
Banja Luci. Tokom studija bio je aktivni član organizacije Mladi
muslimani, zbog čega je bio praćen od tadašnje službe SDB i vođen u
operativnim evidencijama, ali nije bio procesuiran.
Prvo uposlenje dobio je u RO Prečistači Tešanj, OOUR Filteri, gdje je
radio kao strojarski tehnolog sve do prvih višestranačkih izbora.
Radeći u navedenoj RO organizovao se s grupom inženjera (Rasim Bedak,
Skopljak, Ramović) koji su u to vrijeme htjeli smijeniti Hakiju
Užičanina. Kao organizator «zavjere» bio je suspendovan na niže radno
mjesto i od tog trenutka nije u dobrim odnosima s Hakijom Užičaninom
(sadašnji načelnik općine Tešanj).
Nakon prvih višestranačkih izbora, kao kadar SDA postavljen je na
mjesto načelnika SJB Tešanj. Odmah po dolasku na navedenu dužnost
smjenio je Ivu Babića, a zatim i zapovjednika Ivu Katića i na njegovo
mjesto doveo Antu Bonića (u to vrijeme člana HDZ-a).
Na mjesto načelnika SJB Tešanj Mehmedović je došao na prijedlog Senada
Hodžića, koji je poginuo prije rata u prometnoj nezgodi, a bio je
načelnik sektora javne sigurnosti u CSB Doboj. Nakon 3-4 mjeseca rada
u policiji već je počeo za sva vozila potpisivati putne naloge i
vrbovati ovlaštene radnike policije da s njim idu u džamiju petkom.
Dobio je podršku Nedžada Karajlića, Muhidina Alića, Nusreta Sole,
Fadila Bašića i dr. Zabranio je radnicima odlazak u kavanu Plehara kod
SJB Tešanj (iako je to bilo stalno okupljalište policije), a posebno
je zabranio konzumiranje alkoholnih pića. U službenim prostorijama
uveo je vjerski pozdrav kao obavezan.
Početkom 1992. godine aktivno je naoružavao stranačke istomišljenike
preko Dervente i Slavonskog Broda. Jednom prilikom Muhidin Alić i
Nedžad Karajlić bili su zarobljeni od strane Hrvata u Derventi, gdje
se Anto Bonić osobno angažirao i iste oslobodio. Izbijanjem rata na
spomenutim prostorima, 01.5.1992. godine imao je 100 pripadnika
pričuvnog sastava policije koji su bili naoružani dugim cijevima.
Iste je obučavao zamjenik zapovjednika Jašarević (bivši kapetan JNA).
U tom razdoblju formirao je SDB (državna bezbjednost) čiji su članovi
bili Amir Ahmić, Husein Duraković, Sead Kokić, Zahira Hadžalić i Fadil
Bašić. Policiji je zapovjedio da oduzima oružje od osoba koje bježe iz
Doboja, a posebno od Hrvata.
Svojedobno je bio razvio takav sustav da je prisluškivao sve telefone
uglednih osoba u općini Tešanj, iste je privodio, prijetio im i na sve
načine im dokazivao da je on «glavni», da se oko njega sve mora
okretati i njemu polagati računi.
Osoba od njegovog povjerenja u policiji bio je Nusret Solo, kojeg je
posebno cijenio, čak mu je dozvolio da pije u njegovom prisustvu, a
bio je zadužen za vožnju Ante Bonića, od kojeg je izvlačio informacije
uz konzumiranje alkohola.
U akciji zarobljavanja četnika iz autobusa, prilikom čega je jedan
ubijen, od istih je oduzeto naoružanje s prigušivačima. Mehmedović je
naredio tehničaru uposlenom u SJB Tešanj (Hrvatu) da napravi nacrte
prigušivača, što je ovaj odbio. Na zahtjev Andrije Bjeloševića iz
Doboja oslobodio je zarobljenog srpskog oficira, a prigušivače je
radio u tvornici u kojoj je ranije bio uposlen. Sve Srbe koji su
ostali na području općine privodio je, te im oduzimao novac i zlato.
U tom razdoblju na slobodne prostore dolazilo je dosta mudžahedina iz
arapskih zemalja, koje je Mehmedović osobno prihvaćao. Isti su njemu
ulazili u ured bez najave, nosili su policijske motorole i bili su
naoružani. Policiji je govorio da je to bratski narod i da im žele
pomoći u obrani od četnika i «krsta». Dolaskom mudžahedina u vršenju
vjerskih obreda uvodi se novi red tzv. «Derviški red» koji u
potpunosti mjenja tradicionalni položaj pri molitvi, način obavljanja
molitve ali i mnoge običaje koji su nastali kao rezultat viševjekovne
tradicije zajedničkog života u složenim kulturnim i državno-pravnim
zajednicama.
Mudžahedine je smjestio u mjestu Jablanica, općina Tešanj, gdje im je
napravio centar za obuku. Protiv toga čina bunili su se Mustafa
Cerovac, dr. Članjak i drugi ugledni ljudi, ali je iste ušutkavao
tako što je ljude oko njih korumpirao položajima i društvenim
privilegijama, u vojsci, policiji ili državnoj službi, ostavljajući ih
usamljene i nemoćne.
Šemsudin Mehmedović prilikom zaključivanja brakova koji su arapskim
državljanima omogućili sticanje državljanstva BiH pojavljuje se kao
službena osoba. Mehmedović je, potvrđuju ti dokumenti, svojim
prisustvom, prilikom zaključivanja takvih brakova zapravo potvrđivao
njihovu vjerodostojnost. Gotovo čitava „Alžirska grupa“ je vjenčana
pod neposrednom kontrolom i u prisustvu Mehmedovića.
Mehmedovićev potpis tako stoji i na vjenčanom listu Alžirca Mounira
Hanoufa, koji je državljanstvo BiH dobio sklapanjem braka s Elvedinom
Mašić iz Tešnja. Hanouf je, po informacijama do kojih je došao
Večernji list, u BiH stigao 1992. godine te se odmah priključio
jedinicama Armije BiH na području Tešnja. Nakon rata učlanio se u
Federaciju islamskih organizacija ali se počeo baviti i kriminalom.
Uspostavlja i kontakte s osobama optuženima za terorističke aktivnosti
na području BiH te završava u zatvoru.
Nakon što izlazi iz zatvora, piše Večernjak, 1999. godine napušta BiH
i odlazi u Afganistan. Tamo je radio kao instruktor obuke regruta i
dobrovoljaca, a posredovao je i pri prebacivanju bošnjačkih mladića iz
BiH na ratišta u Afganistan i Čečeniju.
Postoje indicije da se neposredno prije početka antiterorističke
kampanje u Afganistanu i razbijanja tamošnje ćelije Al Kaide te
hapšenja njezinih članova ponovo vratio u Bosnu i Hercegovinu. Osobama
poput Hanoufa Mehmedović je, dakle, pomogao da na legalan i zakonit
način postanu državljani BiH. Posljedice takvog davanja državljanstava
poznatim teroristima i kriminalcima danas trpe i još će dugo trpiti
svi građani ove zemlje bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Uz Čengića i Mahmuljina, Mehmedovića se smatra glavnim operativcem i
vezom za suradnju sa muždhedinima. Bio je organizator izdavanja
dokumenata mudžahedinima (putne isprave SFRJ, a kasnije BiH). Putne
isprave su bile kod njega, a iste je izrađivala sekretarica Fata
Hodžić i Jasna Mešinović, osobe od njegovoga povjerenja.
Prema obavještajnim saznanjima, imenovani je primio najviše
mudžahedina u BiH državljanstvo, poticao je udaju domaćih djevojaka za
mudžahedine, a za svaku porodicu koja je imala domaćeg mudžahedina
osiguravao je novčanu podršku i pomoć.
Poznato je kako su se mudžahedini na prostor Bočinje doselili u
vrijeme kada je Mehmedović bio Načelnik Centra Službi bezbjednosti
Doboj (sa sjedištem u Tešnju) a malo zatim, zbog uspješne operacije
instaliranja ove zajednice, on postaje Načelnik Centra Službi
bezbjednosti Zenica i ministar MUP-a ZE-DO kantona. Također je
poznato, u stanu koji je Mehmedoviću bio dat na korištenje od strane
opštine Zenica, prilikom pokušaja hapšenja mudžahedina, jedan od njih
je ubijen u pucnjavi sa policijom. Ovu operaciju izveo je u saradnji
sa Abu Maalim, prikazujući ga kao svoju „operativnu vezu“.
U vrijeme kada je Mehmedović obavljao dužnost ministra MUP-a ZE-DO
kantona, na prostoru kantona izvršeno je više terorističkih djela,
čiji počinioci nisu otkriveni. Na području opštine Zenica 1997. nestao
je Hrvat iz Novog Travnika Mirko Franjga, a još uvijek nije razjašnjen
njegov misteriozni nestanak. U Kaknju su 1996. ubijeni civili Ivo
Knežević i Jelka Vazgeč, početkom 1997. samostan u Kraljevoj Sutjesci
je oštećen projektilom iz Ručnog bacača od strane «NN» počinitelja, te
podmetnuta eksplozivnih naprava pored Crkve u Kaknju, kao i pod tri
objekta u vlasništvu Hrvata i Srba, niti za jedno od navedenih djela
nisu otkriveni počinitelji.
Mehmedović je posebnu pažnju skrenuo na svoje policijsko djelovanje
kada je izdao naredbu da policija silom rastjera radnike zeničkih
Rudnika koji su organizirali štrajk, u kojem su tražili isplate
zaostalih plaća i poboljšanje uslova rada. Nakon pritisaka javnosti
isti je podnio ostavku na navedenu dužnost, te nakon tog postao
ministar Urbanizma, prometa i komunikacija ZE-DO kantona.
Odlaskom na mjesto ministra MUP-a Ze-Do kantona finansijski je ojačao
svoju moć, a sa izvjesnim Ćorićem iz Jelaha kupio je prostor bivše
samousluge i otvorio slastičarnicu «Europa». U suradnji s Irfanom
Ljevaković osnovao je «ABS banku» u Jelahu, u kojoj je Ljevaković
dioničar 60 % kapitala.
S izvršnim odborom SDA radi na formiranju i jačanju «Vakufske banke»,
koju dovodi u Tešanj i koja im koristi za ostvarivanje ciljeva u
procesu privatizacije i kreditiranja. Zajedno sa skupinom inženjera iz
RO «Prečistači» (Rasim Bedak, Ramović i Šemso) kupio je tvornicu
„Slavko Rodić“ u Bugojnu, poznatu po proizvodnji sitne municije i
minsko eksplozivnih sredstava.
U krugu tvornice «Borac» Travnik posjeduje poduzeće za uvoz i izvoz
metala- čelika.
U njegovoj organizaciji, a uz pomoć «Tešanjskog lobija» Amir Ahmić je
od strane Alije Izetbegovića imenovan oficirom za vezu s Hagom. Amir
Ahmić Mehmedovića štiti u Hagu od istrage vezane za prvu mudžahedinsku
zajednicu u Bosni i Hercegovini, kojoj je on bio pokrovitelj, a koja
je organizovana i instalirana u naselju Jublanica, opština Tešanj, u
vrijeme kada je on bio šef policije za područje Dobojske regije pod
Muslimanskom kontrolom ( CSB Doboj, sjedište u Tešnju).
U razdoblju od 1995. do 1996.godine na području opštine Tešanj
nelegalno je podijeljeno oko 50 komada pušaka tzv. «Argentinka» te 350
pušaka tipa „Hekler“.. Nosilac ovih aktivnosti bio je Šemsudin
Mehmedović, zbog čega se vodi i krivični postupak protiv njega, pred
Vrhovnim sudom Federacije BiH , a naoružanje je dijeljeno osobama od
njegovog povjerenja.
Uglavnom se radi o članovima SDA, te funkcionerima specijalne policije
i PU Tešanj koji su bili odani Mehmedoviću. Nikada nije sačinjena
službena evidencija o podjeli navedenog naoružanja. Inače, pred
Vrhovnim sudom Federacije BiH, otvorena je rasprava o „materijalnoj
šteti“ koja je nastupila po Federalni MUP, zato što je „podijeljeno
oružje i municija bilo u vlasništvu Federalnog MUP-a i u njegovim
magacinima“ . Ironija, je da niko još nije razgovarao o ovom djelu kao
o „oružanoj pobuni u pokušaju“ ili o „rušenju ustavnog poretka“ i
izazivanju opšte opasnosti.
Mohamed Ibrahim El Naemy
U sklopu akcije nadzora rada međunarodnih humanitarnih organizacija na
području FBiH, a Rješenjem Vrhovnog suda FBiH, u noći 14./15. prosinca
2001. godine radnici odjela za anti-terorističku borbu F MUP-a u
suradnji s IPTF-om izvršili su pretres prostorija humanitarne
organizacije Taibah International.
Sjedište organizacije je u Travniku u Ul. Šumeće br. 217 u porodičnoj
kući dr. Fazlibegovića. Spomenuta organizacija u istim je prostorijama
organizovala kurs stranih jezika i informatike. Čelnik organizacije je
strani državljanin Mohamed Ibrahim El Naemy. Tom prilikom izuzeta je
dokumentacija, kompjuter, printer, te uređaj za dioptriju vjerojatno
vlasništvo dr. Fazlibegovića.
Musa, Sanjin
Abdusamed Bušatlić je bio je blizak sa naturalizovanim državljaninom
BiH, porijeklom iz Egipta El Huseini Helmi Arman Ahmed zv. Šejh Imad
El Misri, koji je koristio lažno ime Eslam Durmo, a koji je uhapšen
dana 19.07.2001. godine, te izručen Egiptu dana 06.10.2001. godine.
Šejh Imad je bio pripadnik vojne formacije «El Mudžahid» i vjerski
lider.
Također je bio misionar Aktivne islamske omladine i uzor njenih
članova. Pored toga bio je vođa i tvorac radikalnog pokreta vehabija,
zbog čega je došao u sukob sa lokalnim imamima u srednjoj Bosni.
Zajedno sa Bušatlićem vršio je predavanja u organizaciji AIO i
pridobijanje bošnjačke omladine za odlazak u arapske zemlje.
U dobrim je odnosima i sa Musom Sanjinom iz Sarajeva, za kojeg postoje
indicije da je počinitelj terorističkih djela na području Sarajeva,
ali kako je poznato ni jedno terorističko djelo u Sarajevu nije
rasvijetljeno, pa tako ni Musina krivica nikad nije dokazana. Musa je
jedan od osnivača Aktivne islamske omladine u Sarajevu, ali je nakon
sukoba unutar organizacije prošle godine izbačen iz članstva kao jedan
od najradikalnijih članova.
Bušatlić i Musa direktno surađuju sa humanitarnim organizacijama El
Haramein i El Furkan. Za ove organizacije je dokazano da su direktno
povezane sa terorističkim aktivnostima na ovim prostorima i da daju
utočište i podršku osobama koji su evidentirani kao nosioci
terorističke aktivnosti.
Apsolutno je utvrđena činjenica o postojanju bliske veze Saber Lahmara
„El Harameinu“ i Visokom Saudijskom Komitetu, na kojim poslovima radi
uglavnom sa Bušatlićem, kao i Bensayah Belkacem. Pored njih veoma
blizak ovoj organizaciji bio je i Ahmed Zuhairi – Handala, osuđen za
postavljanje auto bombe u Mostaru.
Nanić Faris
BBI Banka osnovana je 25. septembra 2000.godine, u Sarajevu sa
osnivačkim kapitalom od 60 milijuna US$ dolara. Osnivač banke je
Islamska banka za razvoj iz Saudijske Arabije - grad Džeda, a na čelu
Osnivačkog odbora banke bio je Hasan Čengić. Članovi odbora bili su
Irfan Ljevaković, te Mehmed Alagić. Dioničari banke su „IDB-Jaddah -
Abu Dabi“ , islamska banka, te „Dubai“ - islamska banka. Važno je
napomenuti kako je ista bila osnivač za gradnju megalomanskog projekta
muslimanskog političkog vrha, gradnje visočkog aerodroma.
Prema nepotvrđenim informacijama 62% kapitala u ovom projektu glasi na
ime izvjesnog Abdula Dam Bin Hagia, te Zainudina iz UA Emirata. Novac
za finansiranje ovog projekta ide preko Farisa Nanića iz Visokog,
bivšeg savjetnika Alije Izetbegovića i instruktora za letenje u Aero
klubu Visoko koji posjeduje dva školska aviona.
Jedan od važnijih posrednika je također i Mehmedalija Hadić, savjetnik
reis Uleme Mustafe Cerića, te muderis Nezim Halilović iz Sarajeva koji
je ujedno i savjetnik Abdula Dam Bin Hagia (posjeduje tri stana u
Sarajevu i kuću u Buljakovom polju u Sarajevu), važi za čovjeka koji
ima odlične veze sa arapskim svijetom, a tokom dolaska pojedinih
arapskih državljana u BiH isti se uglavnom, pojavljuje u ulozi
«domaćina» i savjetnika.
Nedal, Saleh
Saleh Nedal zv. Hašim, sin Mahmouda i majke Zoehre rođene Ahmed, rođen
01.3.1970. godine u Faizu, država Jemen, a prema nekim policijskim
podacima rođen 26.3.1972. godine u mjestu Taiz, država Jemen,
državljanin BiH od 1996. godine.
Ove nepravilnosti koje se pokazuju kod evidencija o rođenju Saleha
Nedala Kantonalni sud u Travniku evidentirao je u krivičnom postupku
pod brojem Kv.27/99 od 12.7.1999. godine. Imenovani je oženjen Indirom
Mrkonja, kći Fehima i Bajrame rođene Spahić, rođena 1983. godine, čiji
su roditelji nastanjeni u mjestu Udurlije bb, općina Bugojno.
Indirom se oženio početkom 1997. godine, pošto se već dobro poznavao
s obitelji Mrkonja, te s istom ima dvoje maloljetne djece. Jedno
vrijeme živio je u zajednici s obitelji Mrkonja. Mijenjao je nekoliko
mjesta stanovanja na području opštine Bugojno, od sela Udurlije bb,
Kopčića bb do grada Bugojna.
Imenovani posjeduje pasoš br: BA 584607, izdat 11.9.1997. godine od
strane MUP-a Kantona Sarajevo, s rokom važnosti, koji je davno
istekao, a u istom je navedeno kao mjesto prebivališta Ul. Džamijska
br. 8, Sarajevo. Također posjeduje ličnu kartu broj 1021966 reg. br.
15466/97 od 12.9.1997. godine.
Protiv Nedala vodi se krivični postupak pred sudom u Bolonji te
postoji nalog za njegovo hapšenje broj 1139/97 R.G.N.R. 2418/97 RG
GIP od 9.6.1998. godine. Pomenuti je optužen za udruživanje za vršenje
kaznenih i terorističkih djela, narušavanje javnog reda,
falsificiranje i pranje novca, te krivotvorenje pečata.Rječ je o
optužbi i za druga dijela koja po svojim obilježjima, pripadaju
najtežim oblicima organizovanog kriminala.
Dana 26.5.1999. godine Ambasada Republike Italije uputila je
Ministarstvu vanjskih poslova BiH verbalnu notu povodom izručenja
Nedala Republici Italiji.
Dana 19.8.1999. godine Vrhovni sud F BiH donio je Rješenje br:
Kr-69/99 kojim se potvrđuje rješenje Kantonalnog suda u Travniku
Kv-27/99 od dana 12.7.1999. godine, kojim je odbijena molba Republike
Italije za izručenje Saleha Nedala, a iz razloga navedenih u čl. 507
stav 1. točka 1. ZKP, kojim se zabranjuje izručenje državljana BiH i F
BiH.
Budući da se radi o državljanu BiH i Federacije BiH, prvostepeni sud
je odbio molbu Italije za izručenje Saleha Nedala, pa je Vrhovni sud F
BiH pozivajući se na član 512. stav 1. ZKP to Rješenje potvrdio.
Radnici MUP-a Kantona „Srednja Bosna“ iz Travnika lišili su slobode
Saleha Nedala dana 12.4.1999. godine u 18,00 sati u mjestu Udurlije,
općina Bugojno, kada je isti priveden Istražnom sudiji Kantonalnog
suda. Nedal se od dana 12.4.1999. godine nalazio u pritvoru KPZ.
Odlukom Kantonalnog suda u Travniku br: Kv – 27/99 od 12.7.1999.
godine, temeljem odredbe čl. 182. st. 3. u vezi s čl. 512. st. 2.
ZKP, isti je pušten na slobodu s danom 12.7.1999. godine.
Kantonalno tužilaštvo obratilo se Kantonalnom sudu Travnik aktom broj
30/99 od dana 12.7.1999. godine, a pozivajući se na odredbe čl. 511.
ZKP, s prijedlogom da se udovolji zahtijevu Republike Italije za
izručenje Saleha Nedala.
Kantonalni MUP je od PU Bugojno tražio provjeru informacije „nalazi li
se Saleh Nedal, inače «osoba pod pojačanim policijskim nadzorom», u z/
o PU Bugojno“. Međutim, Nisvet Gasal, inspektor kriminalističke službe
PU Bugojno, izbjegao je da učini potrebne provjere na terenu a
službeno je obavjestio zapovjednika policije da je imenovani odjavio
prebivalište, te da se ne nalazi na prostoru opštine Bugojno u Ul.
«Vrbanja I» br. 5.
Naveo je da se imenovani s obitelji preselio u Zenicu, što je MUP ZE-
DO kantona demantovao uvidom u prijavno–odjavnu evidenciju.
Za osobom po imenu Saleh Mahmoud N. Nedal raspisana je međunarodna
potjernica od 14.12.1998. godine, te Interpola BiH broj od 12.4.1999.
godine, koja je još uvijek na snazi.
Rješenjem F MUP-a broj 02/1-13-4-37 od 14.11.2001. godine Salehu
Nedalu oduzeto je BH državljanstvo. Prema saznanjima, zbog
neposjedovanja točne adrese boravka, imenovanom rješenje nije uručeno.
Saleh Nedal se nalazi na popisu rješenja F MUP-a s još 93 osobe, pod
rednim brojem 90, a isti je objavljen u Službenom glasniku BiH broj 32
od 28.12.2001. godine i Službenim novinama F BiH broj 60 od
30.12.2001. godine.
Prema saznanjima, Saleh Nedal se i dalje nalazi na području F BiH,
odnosno u Bugojnu. Trenutno boravi u ul. Armije BiH, a veći dio
vremena provodi u naselju Udurlije, općina Bugojno, gdje stanuje
porodica njegove supruge, i predmet je konstantne operativno-
obavještajne zaštite, koju mu pružaju legalne policijske i
obavještajne strukture ove zemlje.
Popis osoba iz afroazijskih zemalja koje su krajem novembra početkom
decembra 2001. godine prešli granični prelaz na Orašju, a u vezi su sa
terorističkim aktivnostima i terorističkim organizacijama:
1. SALEM JOHN MUHAMMAD, rođen 06.4.1953. godine u Pakistanu,
naturalizovani državljanin SAD-a, posjeduje pasoš broj 150285630,
ušao u BiH dana 28.11.2001. godine u 16,00 sati, s izjavom, datom na
granici, kako putuje u Sarajevo;
2. HAQUI ABDULMOUNEM, rođen 04.4.1960. godine u Alepu, Sirija,
naturalizovani državljanin RH, posjeduje pasoš broj 000628517 izdane u
PP Zaprešić dana 07.09.2001. godine, s rokom važenja do 07.9.2011.
godine, ušao u BiH dana 1.12.2001. godine u 15,50 sati, s naznakom da
putuje u Sarajevo.
Putovao u društvu s Almirom Dževlan, rođenom 10.6.1978. godine u
Mostaru, koja posjeduje pasoš broj 1229810 izdane u MUP Hercegovačko-
neretvanskog kantona– Mostar. Inače, nadležne službe Republike
Hrvatske, uspjele su registrovati neslaganje broja pasoša upisanog u
međunarodnu dozvolu za upravljanje inozemnim automobilom u kojoj stoji
da je broj pasoša 05303455 izdane u MUP-u Zagreb, a dozvola je izdata
11.9.2001. godine;
3. DOUIDA LARBI, rođen 04.7.1966. godine u Ouled Djellal, Alžir,
naturalizirani državljanin BiH, posjeduje pasoš broj 1105231 izdat od
strane PU Tuzla, izašao iz BiH dana 01.12.2001. godine u s izjavom da
putuje u Zagreb, RH. Na graničnom prelazu „Orašje“, ovlašteni
službenici su uočili i evidentirali, da imenovani posjeduje
nepopunjenu (bjanko) legitimaciju humanitarne organizacije Islamic
Relief WW - predstavništvo za BiH na kojoj je bila nalijepljena
njegova fotografija;
4. ABOUEL SAOUD MOHAMED, rođen 28.1.1967. godine u Egiptu,
naturalizirani državljanin BiH, sa pasošom broj 3351591, izašao iz BiH
dana 2.12.2001. godine u 20,00 sati sa obrazloženjem da putuje u
Mađarsku;
5. SALIM MOHD, rođen 13.5. 1961. u AI Oroub, Jordan, naturalizirani
državljanin Republike Hrvatske, sa pasošem broj 09324078, izašao iz
BiH dana 05.12.2001. godine sa obrazloženjem da putuje u Županju;
6. SHILEKANI MOHAMED - ALI, rođen 25.6.1960. godine u Švedskoj, pasoš
broj 78¬198740, ušao u BiH dana 11.12.2001. godine u 15,20 sati sa
izjavom da putuje za Bijeljinu;
7. AL SAMARRAI ABDUL JABAR, rođen 08.8.1938. godine u Shahrabah,
naturalizirani državljanin Njemačke, sa pasošem broj 9308374400, ušao
u BiH dana 15.12.2001. godine s obrazloženjem da putuje za Srebrenik,
8. AUBAR MOHAMMAD, sin Niaza, rođen 23.03.1960. godine u Karačiju,
Pakistan, naturalizirani državljani BiH, posjeduje pasoš broj 3347075,
izdane PU Kakanj, nastanjen u Kaknju, Ul. Saliha Jašarspahića bb,
vlasnik firme «Pakistan Haus», izašao iz BiH dana 18.12.2001. godine
autobusom koji vozi na relaciji Tuzla-Zagreb;
9. TEHERANI SOAHIL, rođen 10.9.1966. godine u Teheranu, naturalizirani
državljanin Njemačke, sa pasošem br. 340002913, ušao u BiH dana
22.12.2001. godine s izjavom da putuje za Tuzlu;
10. EL-ORABY AHMED, rođen 18.9.1941. godine u Zefti, državljanin
Austrije, pasoš br. A 0225341, izašao iz BiH dana 30.12.2001. godine
sa izjavom da putuje „kući“ , u Austriju;
11. AL-SUHAILY MUHSIN, rođen 01.7.1957. godine u The Karu, državljanin
Austrije, pasoš broj Y 0342838, ušao u BiH dana 28.12.2001. godine sa
izjavom da putuje u Tuzlu;
12. BARAK OSMAN, rođen 09.5.1977. godine u Turskoj, naturalizirani
državljanin Njemačke, pasoš broj 4170225001, ušao u BiH dana 12.2001.
godine s naznakom da putuje u selo „Skakavu“, Distrikt Brčko;
13. ABDELRAHIM AHMED, rođen 17.11.1964. godine, Sjeverni Kartum,
naturalizirani državljanin Republike Hrvatske, pasoš broj 06280520,
ušao u BiH dana 25. ili 26.12.2001. godine s obrazloženjem da putuje u
Tuzlu;
14. PEKMEZCI HAKKI, rođen 18.3.1968. godine u Caycumi, državljanin
Njemačke, pasoš broj 5255090815, ušao u BiH dana 25. ili 26.12.2001.
godine s naznakom da putuje u Loznicu, SRJ;
15. RAS RAM, rođen 5.6.1973. godine u Seventy Threeu, državljanin
Indije, pasoš broj R 398355, izašao iz BiH dana 26.12.2001. godine sa
obrazloženjem da putuje u Austriju.
Ramulj, Asim zv. Talha
Asim Ramulj zv. Talha je bio pripadnik formacije El Mudžahid. Obavljao
je dužnost nadzornika pri vjerskoj obuci. U formaciji odreda koja se
zvala Talak pored njega su bili angažovani Malik Bašić zv. Abdul Malik
i Bilal Kokić. Zapovjednik odreda Talak bio je Muhammad Sa'id Masrur
zv. Abu Minah (trenutno se zove Said Čolić), prvooptuženi u grupi čije
izručenje traži Egipat, a koja je bila zadužena za sigurnost i
kontraobavještajnu zaštitu odreda, te specijalne zadatke.
Poznato je kako do danas nije rasvijetljeno niti jedno ubistvo
povratnika Hrvata u Travnik iako je nakon svakog ubistva od strane PU
Travnik vršen uviđaj na okolnosti ubistava. Iako je policija poduzela
niz operativno taktičkih i tehničkih mjera i radnji na otkrivanju
počinilaca ovog ubojstva, isto tako je načinjeno više «pogrešaka» koje
su uticale na pravac vođenja istrage i ne otkrivanje počinitelja ovog
i drugih terorističkih djela.
Naravno: to što policijske strukture tumače kao „grešku“ , u stvari je
organizovano uklanjanje tragova i informacija koje bi upućivale na
organizovane terorističke grupe, iz Afrike i Azije, koje pod krinkom
misionarske uloge „Islama“ , ubijaju sve što je imalo drugačije – tj.
ubijaju samu dušu i prirodu Bosne i Hercegovine, koja bez svojih
različitisti, koje sobom nose tri najveće etničke, kulturne i vjerske
zajednice, ne bi imala nikakvog smisla ni razloga da postoji.
Asim Ramulj zv. Talha i Muris Ljubunčić su bili osumnjičeni i optuženi
za navedeno ubistvo, te kasnije oslobođeni od optužbe zbog «nedostatka
dokaza». Kod Ljubunčića su pronađene razne elektronske naprave, dok mu
je pretres stana izvršen tek 19.10.1998. godine. Asim Ramulj je prije
pretresa stana dobio upozorenje da skloni kompromitirajući materijal i
to od policajca Mehrudina Ramulja , bliskog rođaka, uposlenog u PU
Novi Travnik.
Sulejmani Talat
Po nalazima financijske policije, za period od 1999. god. do maja
2001. god., u poslovnici avio-kompanije Air Bosna u Istanbulu, u
finansijskoj dokumentaciji i knjigovodstvu, nije evidentirano oko 6.1
milijun USD novčanih sredstava, a koja su naplaćena u prodaji avio-
karata, a također nije evidentirana isplata gotovoga novca, i to oko
1.33 milijuna USD nepoznatim osobama, na osnovu vraćenih karata.
Pretpostavlja se da je «nestali» novac utrošen na transport arapskih
imigranata na Zapad, među kojima je bilo najviše pripadnika Alžirskih
i Egipatskih terorističkih grupacija.
U to je vrijeme šefica istanbulske poslovnice Air Bosne bila Edina
Sulejmani, supruga tadašnjega glavnoga konzula BiH u Turskoj, Talata
Sulejmanija. Sulejmanija je u diplomaciju uveo Haris Silajdžić,
tadašnji ministar vanjskih poslova BiH.
Zuhairi, Ahmed zv. Handala
Ahmed Zuhairi zv. Handala je organizator i počinilac podmetanja
eksplozivne naprave u Mostaru 1997. godine, za što je osuđen na 10
godina zatvora u odsutnosti, a danas se nalazi u bijegu.
(Iz knjige Era terorizma u BiH)
Nastavlja se ...
Dževad Galijašević
Reply all
Reply to author
Forward
0 new messages