Rat klanova (4): „Albanska heroinska mafija“ kontrolira sigurnosni sustav u Hrvatskoj

[margetic...@gmail.com]

http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1269&Itemid=1

Rat klanova (4): "Albanska heroinska mafija" kontrolira sigurnosni
sustav u Hrvatskoj

Hrvatski bankarski sustav temelji se na pranju novca. To pranje novca
uključuje i stalno napuhavanje bilančnih vrijednosti, kako bi se u
"magli izmišljenih knjigovodstvenih vrijednosti", lakše sakrio protok
"prljavog" novca, tj. novca od međunarodne trgovine heroinom i
krijumčarenja ilegalnih imigranata.

Karamarko preuzima sustav policije

Qazim "Felix" Osmani ostavio je trgovinu heroinom u Hrvatskoj svojem
operativcu Amiru Muharemiju, koji je u privatnom životu bio šogor
("badža") tadašnjem šefu tajne službe Tomislavu Karamarku.

Stoga je dogovoreno da Karamarko preuzme sustav policije, tim više što
je tadašnji ravnatelj policije počeo suradju sa zapadnim policijskim i
tajnim službama na borbi protiv organiziranog kriminala.

Ova smjena ravnatelja policije pokušana je isprva preko organiziranja
javnog natječaja, a kad to nije uspjelo, Karamarko postavljen na čelo
sigurnosnog sustava nakon ubojstva mlade zagrebačke pravnice Ivane
Hodak, koje je poslužilo kao dokaz nesposobnosti policije i kao
izgovor za smjenu prozapadnog ravnatelja policije.

Pri tome je Karamarko preuzeo cjelokupni sustav policije, te zadržao
kontrolu nad tajnom službom.

Sanader je ovu smjenu podržao, (čime se i osobno upetljao u slučaj
ubojstva Ivane Hodak), a Karamarko je formalno prihvatio Sanaderovo
"vrhovništvo" i obećao mu lojalnost i potčinjenost.

Iz izvora bliskim njemačkim obavještajnim službama saznaje se da je
Sanader ozbiljno povjerovao u to da je "Karamarka stavio pod
kontrolu".

Karamarkov uspon

Tomislav Karamarko započeo je karijeru kao operativac jugoslavenske
tajne službe, koji je, kao nominalni arhivar, uništavao određenu
dokumentaciju po Zadru, krajem 1980-tih godina.

Zadar je, naime, bio značajan u međunarodnoj trgovini kokainom, a
značaj su mu dali ljudi rođeni u okolici Zadra, koji su u Latiskoj
Americi, u trgovini kokainom "postali značajni".

Zato je o tome trebalo sakriti tragove, što je Karamarko uspješno
odradio, te je nagrađen mjestom šefa kabineta Franje Gregurića
početkom 1990-tih, kad je Gregurić bio, prvo potpredsjednik, a potom
predsjednik vlade Republike Hrvatske.

Nakon toga je Karamarko bio jedan od vodećih ljudi tajne službe, a
potom i dugogodišnji šef tajne službe, te najzad ministar policije,
koji kontrolira i integrira policijski i obavještajni aparat Republike
Hrvatske sa međunarodnom trgovinom heroinom.

Karamarkove obiteljske veze

Karamarko je bio vjeran svojem mentoru Franji Greguriću, pri čemu ga
je Gregurić smatrao talentiranim, sistematičnim i discipliniranim.

Tako je Karamarko već 1992. godine igrao, za Gregurića ulogu glavnog
operativca u međunarodnom krijumčarenju urana (međunarodnoj nuklearnoj
proliferaciji), kada je putovao Euopom i navodno organizirao
krijumčarenje urana i plutonija za ilegalnu izgradnju nuklearnog
oružja, i to navodno pod pseudonimom Marijan Sokolović.

Gregurić je Karamarku i dan-danas svojevrstan "član obitelji", te ga
je, nakon "abdikacije", Karamarko ostavio kao osobnog savjetnika.

Međutim, osim vjernosti Greguriću, Karamarko svoj uspon duguje
činjenici da je oženio Enisu Muftić (udatu Karamarko), koja je u
privatnom životu kćer Osmana Muftića, koji je već tridesetak godina
jedan od vodećih muslimanskih intelektualaca balkanskog poluotoka, i
koji je bio izuzetno blizak proiranskom režimu Alije Izetbegovića 1990-
tih u Bosni i Hercegovini.

Muftić je tijekom 1990-tih bio hrvatski ambasador u Teheranu, te je
povezivao Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku sa Iranom, pri čemu je upravo
Muftić osnovao operativni obavještajni trokut: Teheran - Sarajevo
(Hasan Čengić) - Zagreb (Muftićev zet Tomislav Karamarko).

Ove obiteljske veze učvršćene su Karamarkovim prijelazom na
muslimansku vjeru, koji prijelaz se dogodio u drugoj polovini prošlog
desetljeća.

Karamarko je pri tome šogor ("badža") ranije spomenutom Amiru
Muharemiju, (Muharemi i Karamarko su Muftićevi zetovi), pa je na taj
način Karamarko obiteljski povezan i sa albanskom heroinskom mafijom,
preko Muharemija i sa iranskim utjecajem na Balkanu, preko Muftića.

Utjecaj Irana

Pri tome je značajno da je Iran, još od 1990-tih godina, na Balkanu
sustavno izgrađivao zonu utjecaja, što je dio njegovih širih ambicija
za stvaranjem regionalnog utjecaja na Bliskom Istoku i istočnom
Mediteranu.

U tom svom širenju Iran je uspio preuzeti dominaciju nad Sirijom, a
time je dobio i utjecaj nad sirijskim tajnim službama, a preko njih i
na trgovini heroinom, te nad albanskom heroinskom mafijom i kurdskom
mafijom.

Bankarski kolaps predao Hrvatsku u ruke Irana

Hrvatski bankarski sustav temelji se na pranju novca.

To pranje novca uključuje i stalno napuhavanje bilančnih vrijednosti,
kako bi se u "magli izmišljenih knjigovodstvenih vrijednosti", lakše
sakrio protok "prljavog" novca, tj. novca od međunarodne trgovine
heroinom i krijumčarenja ilegalnih imigranata.

Zato je sastavni dio tog napuhavanja bilanci bio tzv. "hrvatski
financijski vrtuljak", u kojem su se novci iz Hrvatske kriminalnim
putem stalno izvlačili iz zemlje i u nju vraćali prikazani kao vanjsko
kreditiranje.

Na taj način je izmišljen financijski balon od nevjerojatnih trideset
i četiri milijarde dolara izmišljenog - fiktivno knjiženog stranog
duga.

Kako se u svijetu tijekom prošle godine bankarski sustav počeo
urušavati, strane banke koje su sudjelovale u ovom pranju novca
ponudile su domaćoj bankarskoj mafiji povoljnije uvjete pranja novca,
tj. pranje u većem obimu za manje provizije.

Naime, te strane banke već su bile u teškoćama s likvidnošću, te im je
priljev novca silno trebao.

Na ovo se domaća elita polakomila (ovo je koincidiralo sa Gregurićevom
abdikacijom), te se tijekom ljeta "hrvatski financijski vrtuljak"
intenzivirao, te se velika količina novčane mase našla u inozemstvu.

U tom času je, krajem kolovoza i tijekom rujna prošle godine
međunarodni bankarski sustav kolabirao, te se hrvatska novčana masa
jednostavno našla zamrznuta u inozemstvu.

Stoga se cjelokupan sustav u Hrvatskoj tijekom rujna i listopada
prošle godine počeo urušavati.

To su bili dani kada je panični Sanader izjavio: "U banani smo, visimo
o niti."

Međutim, Hrvatska nije financijski propala, jer je u ovaj financijski
kolaps uskočila Islamska Republika Iran, te je u nekoliko navrata,
financijskim injekcijama osigurala funkcioniranje državnog proračuna,
te je osigurala minimum likvidnosti banaka.

Tajni iransko-hrvatski vojni pakt

Za protuuslugu je Iran tražio potpunu vojnu, obavještajnu, diplomatsku
i financijsku lojalnost.

Ovo su forsirali Muftićevi zetovi Karamarko i Muharemi preko
predsjednika Stjepana Mesića, ali je na ovo pristao i bankarski
sustav, jer je bio suočen sa prijetnjom kolapsom, te Sanader, a što je
i formalizirano kroz tajni hrvatsko-iranski pakt, koji je potpisan u
Topuskom krajem studenog prošle godine.

Sukladno tajnom paktu, hrvatske obavještajne službe, preko Muharemija,
kao Karamarkovog zeta i Mesićevog šefa kabineta, referiraju na dnevnoj
osnovi hrvatska obavještajna izvješća ambasadoru Islamske Republike
Iran u Zagrebu Mohammadu Huseinu Fadaifardu.

Iranski utjecaj zamjenjuje njemački

Međutim, ovim paktom Hrvatske i Irana je Sanader, kao "njemački
čovjek" izgubio praktički sve adute, dok je Karamarko silno ojačao:
nakon preuzimanja sustava policije, Karamarkov međunarodni zaštitnik -
Iran - preuzeo je financijski patronat nad Hrvatskom.

Pri tome je i njemačka kao sila izgubila gotovo sav utjecaj u
Hrvatskoj, a što je koincidiralo sa teškom krizom njenog financijskog
sustava i implozijom njenog izvoza.

Stoga su mogućnosti Njemačke, kao regionalne sile, na intervenciju u
svojem dvorištu - u Hrvatskoj, danas, u uvjetima teške krize u
Njemačkoj, vrlo skučene.

Mogućnost rušenja Sanadera

Promatrači razvoja situacije zaključuju da su Nijemci i Sanader
izgubili bitku, i da će se Sanader ili pokoriti, ili će obavještajno i
kriminalno podzemlje na čelu sa Karamarkom ići na njegovo rušenje.

Bolji poznavatelji Sanaderove osobnosti, međutim, isključuju bilo
kakvu mogućnost da on osobno odustane od svoje, gotovo paranoidne
fiksacije na ideju da bude "hrvatski vođa", te smatraju da "Sanader
neće odstupiti", a "naročito ne pred Karamarkom, kojeg osobno
prezire".

Međutim, iranskom utjecaju smeta premijer koji nije njihov čovjek, već
njemački čovjek.

Budući da Sanader ne namjerava odstupiti, u kuloarima stranih
diplomatskih predstavništava u Zagrebu sve se otvorenije govori o
mogućnosti Karamarkovog rušenja Sanadera.

Ovo je tim više jednostavno izvesti, jer "oko Sanadera su ljudi koji
će ga prodati za nekoliko tisuća eura".

Pri tome sustav policije i tajnu službu kontrolira Karamarko kao
"iranski čovjek", odnosno "čovjek albanske heroinske mafije".

Sanader ne može računati na europsku pomoć, jer je Europa paralizirana
financijskom krizom i bankarskim kolapsom.

Stoga se procjenjuje da su "šanse za rušenje Sanadera sada veće od
50%".

Njemačka pokreće obavještajni rat protiv Karamarka

Kako bi spriječila rušenje Sanadera, i kako bi povratila svoj
izgubljeni utjecaj, Savezna Republika Njemačka pokrenula je
obavještajni rat protiv Karamarka.

Za taj rat Nijemci koriste Josipa Perkovića i njegov klan.

Perkovićev klan

Josip Perković bio je jedan od nekolicine vodećih ljudi obavještajnog
sustava komunističke Hrvatske, te je u tom sustavu bio zadužen, između
ostaloga i za ubijanje disidenata.

Tako su pod Perkovićem bili tzv. "komunistički eksadroni smrti".

Premda je Perković ubio veći broj ljudi, njemu se sudi samo za jedno
jedino ubojstvo, i to ubojstvo disidenta Stjepana Đurekovića, koji je
po Perkovićevoj zapovjedi ubijen u Njemačkoj davne 1983. godine.

Osim toga, i Perkovićevom sinu, koji je nominalno obavještajno
podređen Muharemiju, i koji je zajedno s Muharemijem dio tima
predsjednika Mesića, sudit će se u Austriji zbog ometanja pravde,
budući je "mali Perković" neoprezno kršio austrijske zakone, i to u
snimanim prostorijama.

Zato Perković pošto-poto želi nagodbu s Nijemcima.

Pri tome Perković može Nijemcima ponuditi suradnju svojeg
obavještajnog aparata, budući da u kontinuitet od 1980-tih, Perković
samostalno kontrolira dio hrvatske obavještajne službe.

Osim toga, Perković je u zadnje vrijeme toliko ojačao u Osijeku, koji
mu je bio operativna baza još od 1960-tih godina, da ga smatraju
lokalnim bosom Osijeka i cijele istočne Slavonije.

Karamarko u raljama Perkovića

U kuloarima stranih diplomatskih krugova u Zagrebu čuje se da je
"Perkovićeva ofenziva na Karamarka zadnja šansa Nijemcima da sačuvaju
Sanadera i svoje pozicije u Hrvatskoj".

Perković je strateški dobro procijenio da je Karamarkova slaba karika
način na koji je preuzeo sustav policije; da bi se riješio tadašnjeg
ravnatelja policije, koji je počeo suradnju sa zapadom u borbi protiv
trgovine drogama, obavještajno podzemlje je sa klanom Osmani
organiziralo ubojstvo mlade pravnice Ivane Hodak, i to ubojstvo je
bilo izlika da je tadašnji ravnatelj policije nesposoban i da ga se
mora smijeniti.

Međutim, javnost u Hrvatskoj nije se pomirila sa ovim zločinom, jer je
djevojka ubijena na kućnom pragu, u centru Zagreba po bijelom danu, i
bez ikakve osobne krivnje.

Stoga je Perković odlučio Karamarka rušiti na slučaju tog ubojstva.

Perković preuzima policiju od Karamarka

Karamarko je preuzeo sustav policije tim ubojstvom, i sebe postavio na
mjesto ministra policije, a svojeg pijuna Vladimira Fabera na mjesto
ravnatelja policije.

Međutim, Faber je upravo u Osijeku dugo godina vodio lokalnu policiju,
te se dobro znao sa Perkovićem.

Naime, i Perković i Karamarko su dugi niz godina usko surađivali, pa
su isti operativci istovremeno bili povezani i sa jednim i sa drugim.

Tako je i sa Vladimirom Faberom, koji je sada ipak izabrao Perkovićevu
stranu protiv Karamarka, a radi čega mu je obećano mjesto jednog od
šefova tajne službe nakon pada Karamarka.

Prijelazom Fabera na suprotnu stranu Karamarko je izgubio znatan dio
utjecaja na policiju i sigurnosni sustav kojeg je uspostavio nakon
ubojstva Ivane Hodak.

Faber na slučaju Hodak podmeće Karamarku

Pri tome upravo na istrazi ubojstva Ivane Hodak Perković preko Fabera
podmeće Karamarku.

Naime, na nivou državnog vrha bilo je dogovoreno da se "slučaj Ivane
Hodak okonča" i da se "javnosti ponudi krivac kojeg će javnost
prihvatiti".

Karamarko je pri tome prepustio Faberu namještanje krivca.

Faber je uistinu namjestio krivnju jednom ubogom beskućniku, no pri
tome se pobrinuo da priča koja je ponuđena bude neuvjerljiva,
iritantna javnosti i da pri tome postoje jasni kriminalistički dokazi
nevinosti tog lažno optuženog beskućnika.

Na ovaj način se cjelokupni sustav policije, zajedno sa Karamarkom i
sa Faberom ruši.

Međutim, Karamarko politički ovaj pad ne bi preživio, naročito ako bi
zajedno sa sustavom policije smjene obuhvatile i tajnu službu, koju
sada vodi, Karamarku još uvijek lojalan Josip Buljević.

No Faber, koji nije osobno ni na koji način sudjelovao u ubojstvu
Ivane Hodak (kojeg je odradio dio tajne službe SOA sa klanom Osmani),
ima obećanje da će, nakog pada Karamarka, odnosno nakon što bude
smijenjen u policiji, u tišini biti postavljen na vodeća mjesta u
tajnoj službi.

Tako bi se, po dogovoru Perkovića i njemačkih tajnih službi, na
slučaju Hodak slomilo Karamarka, te ograničio utjecaj njegovog tasta
Muftića, albanske mafije koju u Hrvatskoj vodi Karamarkov šogor
Muharemi, te iranskih tajnih službi.

Ovime bi se sačuvalo Sanadera, a Perković bi, preko Fabera, i svojeg
sina (koji također nije sudjelovao u ubojstvu Ivane Hodak), u sjeni
kontrolirao tajne službe.

Pri tome bi se sudski postupci u Njemačkoj i Austriji protiv oca i
sina Perković obustavili.

Tri moguća scenarija raspleta krize

Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih krugova u Zagrebu čuje za
tri moguća scenarija raspleta krize vlasti u Hrvatskoj:

Prva varijanta: Karamarko kao vođa.

U toj varijanti Karamarko bi smijenio Fabera, naredio medijima totalnu
šutnju o slučaju Hodak, eliminirao Perkovića, (Perkovića bi se
kindapiralo i prokrijumčarilo na teritorij Slovenije, gdje bi ga
vlasti morale uhapsiti i izričiti Nijemcima), te najzad politički
eliminiralo Sanadera, rušenjem s vlasti.

Druga varijanta: Perkovićeva vlast iz sjene.

U ovoj varijanti Perković bi u slučaju ubojstva Ivane Hodak uspio
srušiti Karamarka, a ta smjena bi bila iskorištena za smjenu i u
tajnoj službi. Sanader bi ojačao, a preko njega i njemački utjecaj u
Hrvatskoj. Muharemija bi se neutraliziralo hapšenjem i sudskim
procesom protiv albanske mafije, a tajnu službu bi preuzeo Perković, i
to preko Fabera i svojeg sina Saše Perkovića.

Treća varijana: totalni kaos.

U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čuje se i
sve realnija treća varijana, varijanta totalnog kaosa. Po ovoj
varijanti bi se "klanovi u međusobnoj borbi potpuno jedan drugoga
oslabili", te bi se ti klanovi "fragmentirali na sve sitnije
dijelove", sve do "nastupa stanja totalne anarhije i kaosa".

Koja će od ove tri moguće varijante prevagnuti, vidjet će se već ovog
proljeća.

Istraživački tim Necenzurirano.com

Povezano:

Rat klanova (1): Borba za "Gregurićevo nasljeđe" unutar političke i
ekonomske elite u Hrvatskoj
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1265&Itemid=1

Rat klanova (2): Financijski centri moći protiv Sanadera
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1266&Itemid=1

Rat klanova (3): Dezintegracija donedavno monolitnih kriminalnih
struktura u Hrvatskoj
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1267&Itemid=1