Albanska mafija: Podjele unutar islamskog svijeta i položaj sekte bektašija u okviru tih podjela

[margetic...@gmail.com]

http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1538&Itemid=1

Albanska mafija: Podjele unutar islamskog svijeta i položaj sekte
bektašija u okviru tih podjela

Sufizam je došao na Balkan istovremeno kada i "obični" sunitski Islam
(ortodoksni sunitski Islam). Dok su "obični", odnosno ortodoksni
Suniti bili ukorijenjeni u gradovima i političkim centrima (Travnik,
Sarajevo, Novi Pazar, Prizren, Skopje...), dotle su se derviški sufijski
redovi - tarikati (tariqat) širili po selima. Najznačajniji od
sunitskih redova, i to od Bosne do Albanije i Bugarske bio je
Halvetski red (Khalwatiyyah). Glavne derviške tekije (muslimanski
sufijski samostani) i makami (maqam), derviški hramovi bili su npr. u
Blagaju u Bosni i Hercegovini, Babadagu u Rumunjskoj, Kruji u Albanij,
pored Ohrida u Makedoniji. Osim Halvetijja i već ranije spomenutih
Melvelvija, prisutni su bili sufijski redovi Nakšibandija
(Naqshibandi), njima srodnih Kalidija (Khalidi), Kadirije (Qadiri)
koji su imali svoje samostane (tekije, tekke) u Sarajevu sve do kraja
Drugog svjetskog rata, zatim Bajramije (Bayrami) koji su bili izrazito
prisutni u Makedoniji, Bugarskoj i sjevernoj Albaniji, a jedna od
glavnih tekija (samostana) je bila sve do kraja Drugog svjetskog rata
u Skopju. U području uz rijeku Drinu prisutna je bila derviška sekta
(red) Hamzevija, koja je još za vrijeme Otomanskog carstva bila
zabranjena i iskorijenjena i uglavnom zamijenjena ranije spomenutim
Halvetijama, koji su se održali na tom području sve do kraja Drugog
svjetskog rata.

Tri osnovne grane Islama

Islamska religija se doktrinarno dijeli na tri osnovne grupe: Sunite,
Šijite i Karaidžite (Kharijites, arapski: Khawarij).

Suniti čine oko 89% od ukupno više od milijardu i tristo milijuna
muslimana u svijetu.

Ostalih 11% čine Šijiti.

Treća grupa, koja se doktrinarno razvila prije ove prve dvije broji
svega tri milijuna sljedbenika, tako da predstavlja tek 0,2-0,3%
ukupne muslimanske populacije u svijetu.

Usprkos tome, najznačajnija karaidžitska sekta - Ibaditi (Ibadi,
arapski: Ibadiyya), predstavlja veliku većinu stanovništva arapske
kraljevine (sultanata) Oman, koji je tako, kao karaidžitska
muslimanska zemlja poseban u okviru Islamskog svijeta.

Male zajednice Karaidžita žive u Alžiru (M'Zab), Tunisu (Jerba),
Tanzaniji (Zanzibar) i Libiji (Jebel Nafusa).

Šijiti čine 11% muslimana u svijetu

Druga po veličini od osnovnih grana Islama, Šijiti čine većinu u
Iranu, Azerbajdžanu, Iraku, Kuvajtu (gdje su odnedavno zbog
demografskih promjena postali većina) i Bahreinu.

Oko polovine stanovništva Jemena su Šijiti. Sve ostale muslimanske
zemlje smatraju se sunitskima.

Međutim, značajne zajednice Šijita žive na jugu Libanona, u Nigeriji
(gdje je oko jedne trećine muslimanske populacije šijitsko), u Turskoj
(gdje čine nešto više od 20% stanovništva), u središnjem Afganistanu
(manjina Hazara), u Tadžikistanu, u Pakistanu, Indiji, u Saudi Arabiji
(gdje čine većinu u pokrajini Hasa u kojoj su gotovo sve saudijske
zalihe nafte i plina), Ujedinjenim arapskim emiratima, Omanu i
Mauricijusu.

Značajan je i slučaj Sirije, u kojoj je svega 13% Šijita (odnosno sa
Druzima ukupno 16%), ali u kojoj upravo Šijiti imaju svu vlast.

U slučaju Sirije vladajući Šijiti su upravo pripadnici sekte Alavita,
dakle sekte izrazito srodne Bektašijama.

Rasprostranjenost Bektašija u svijetu

Šijitski Bektašije, o kojima će u nastavku biti više riječi, čine oko
25% ukupne populacije Albanije, gdje predstavljaju skoro 40% ukupne
muslimanske populacije te zemlje, a prisutni su i na Kosovu sa oko
20-25% udjela u ukupnoj albanskoj populaciji Kosova, te u Makedoniji,
gdje predstavljaju oko jedne trećine ukupnog muslimanskog
stanovništva, a imaju sljedbenike kako među etničkim Albancima, tako i
među manjinama Turaka, Torbeša i Roma.

U definiranju šijitskog Islama postoji i pitanje identiteta sekte
Druza, koja broji preko milijun ljudi, a ima značajne zajednice u
Siriji i Libanonu, te manjim dijelom u Izraelu i Jordanu.

Druzi sebe smatraju posebnom granom Islama, dok ih muslimani uglavnom
smatraju posebnom religijom. Autori na Zapadu ih uglavnom definiraju
kao sektu koja se razvila iz šijitskog Islama.

Podjele unutar šijitskog Islama

Najznačajniju grupu Šijita čini sekta Imamija (Twelvers, Imami
Shi'ism), poznata po tome što priznaje dvanaest imama kao po Alahu
odabranih nasljednika proroka Muhameda.

Ostalih petnaest posto Šijita čine sekte Zaidita (Zaidiyya), koja
priznaje pet imama nasljednika Muhameda, a koja je prisutna u Iranu i
Jemenu, Ismailiti (Isma'ili, Isma'iliyyun) koji su unutar sebe dosta
centralizirani, ali su raspršeni kao manjine po Bliskom Istoku i Aziji
te Ahmaditi, koji su nastali u devetnaestom stoljeću i koje, zbog toga
što smatraju da džihad ne podrazumijeva nasilje, mnogi u Islamskom
svijetu smatraju otpadnicima.

U klasifikaciji šijitskog Islama posebno pitanje postavljaju sekte
Džulatija (Ghulat), koje se razlikuju od ostalih zbog divinizacije
članova obitelji proroka Muhameda, naročito Alije (Ali ibn Abi Talib),
rođaka i zeta Muhamedovog.

Ovu grupu sačinjavaju Jarsani (Ahl-e Haqq ili Yarsan), koji žive u
Iranu i ima ih oko jedan milijun, te Druzi, o kojima je naprijed bilo
više riječi.

Obje grupe većina muslimana uopće ne smatra muslimanima, te isti ne
ulaze u statistike muslimanske populacije u svijetu.

U ovu grupu Džulatija ulaze još i Alaviti (Alawis ili Alawites,
također znani i kao Nusayri odnosno al-Ansariyyah), kojih ima oko
petnaest milijuna u Turskoj i oko dva milijuna u Siriji, te preko sto
tisuća u sjevernom Libanonu, kao i njima srodni Bektašiti kojih ima
oko tri milijuna i koji su tema ovoga teksta.

I Alaviti i Bektašiti smatraju se pripadnicima Imamita, i kao podsekta
imamitskih Šijita ulaze u sve statistike muslimanske populacije u
pojedinim zemljama, odnosno muslimanske populacije u svijetu.

Dvije škole imamitskog Šijitizma

Najzad, najozbiljniji problem u prikazivanju divergentnosti i
doktrinarnih podjela unutar šijitskog svijeta postavljaju razlike u
vjerskim učenjima unutar najbrojnije i najjače šijitske sekte
Imamita.

Tako su Imamiti, kao nominalno jedna sekta u šijitskom Islamu,
ozbiljno podijeljeni po nekim temeljnim vjerskim interpretacijama.

To se odražava na politiku u šijitskim društvima, danas prvenstveno u
Iranu, Iraku i Jemenu.

Tako da jedna škola imamitskog učenja uči da je osnovna moralna i
vjerska vrlina u stvaranju društvenog kaosa, a kako bi se omogućilo da
na svijet dođe Mahdi - zadnji prorok, koji će vladati svijetom
neposredno prije Sudnjeg dana.

Pripadnici te vjerske škole danas vladaju Iranom, te sukladno tom
učenju današnji iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinejad uistinu
djeluje u pravcu stvaranja kaosa.

Međutim, ova škola unutar imamitskog šijitizma je u manjini kako među
samim imamitskim šijitskim klerom, tako i u javnosti, te većina
Imamita smatra ovo učenje krivovjernim.

Stoga se zbog ove bitne razlike unutar glavne šijitske sekte govori o
dvije škole imamitskog Šijitizma, zbog kojega se glavna šijitska sekta
sve više manifestira kao dvije međusobno sukobljene sekte.

Doktrinarne razlike unutar sunitskog Islama

Kao što je već rečeno, 89% muslimanske populacije u svijetu pripada
sunitskoj grani Islama. Moderne i netradicionalne "islamske vjerske
zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije ustrojene su kao sunitske, i
unutar sebe doktrinarno i organizaciono monolitne institucije, te u
najnovije vrijeme doživljavaju sve veću krizu, uz početne znake
dezintegracije.

Uzrok tome je u činjenici da su Suniti kao dominantna grana Islama
unutar sebe povijesno, kulturološki i doktrinarno izrazito
podijeljeni, te da su razlike unutar sunitskog Islama često puta
jednako velike kao i razlike između Sunita i Šijita.

Četiri pravca sunitskog Islama

Sunitski muslimani dijele se na:

* "obične" Sunite,
* sunitske Sufije, poznate još kao Derviše, a koji su organizirani u
derviške redove,
* Mahdite,
* Vehabije (Vahabite/Salafite).

Kad se govori o Sunitima treba poći od toga da su izvornom sunitskom
pravcu Islama kroz povijest konkurirali sufijski i salafitski (kasnije
vahabitsko-salafitski) pravci Islama, koji su sebe također definirali
kao Sunite, te se naposljetku pojavio i treći, mahditski vjerski
pokret, koji je osporavao izvorni sunitski Islam.

Stoga se Sunite koji su ostali izvan sufijskog, salafitsko-vahabitskog
i mahditskog vjerskog pokreta naziva "običnim" Sunitima. Sve "islamske
vjerske zajednice" ustrojene na području bivše Jugoslavije bile su
ustrojene kao zajednice "običnih" Sunita.

Četiri škole šerijatskog prava u sunitskom Islamu

Neovisno o ovoj podjeli koja se smatra najvažnijom, i o kojoj će
ukratko u nastavku teksta biti više riječi, Suniti se još dijele po
školama islamskog prava (šerijatskog prava).

Tako postoje četiri pravca šerijatskog prava, i to:

* Hanafijska škola, koja se smatra "najumjerenijom", i po kojoj su
ustrojene "islamske vjerske zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije.
Ova škola rasprostranjena je od Balkana, preko Turske, Iraka, Srednje
Azije, Afganistana, do Indijskog potkontinenta,
* Malikijska škola, rasprostranjena u Africi, s izuzetkom zemalja Roga
Afrike i Egipta,
* Šafijska škola (Shaf'i), rasprostranjena u Egiptu, zemljama Roga
Afrike, Sirije, Jordana, palestinskih područja, Libanona, Jemena,
Kurdistana do Šri Lanke i Malezije,
* Hanbalijska škola, koja se smatra najradikalnijom, a koju prihvaćaju
prvenstveno Vehabije, i koja dominira područjem Arapskog poluotoka.

Najzad, "obični Suniti", te djelomično i Suniti-Sufije (Derviši)
dijele se po teološkim tradicijama, odnosno po školama učenja i
objašnjavanja islamske vjerske doktrine.

Najznačajnije od tih škola su Ašarijska (Ash'ari), Maturidijska
(Maturidiyyah) i Atarijska (Athariyyah).

Sufijski Islam dominira znatnim dijelom sunitskog Islamskog svijeta

Nakon što su se u osmom stoljeću nove ere sudarile islamska i indijska
civilizacija, kao rezultat miješanja kulturnih utjecaja tih dvaju
civilizacija nastao je na Indijskom potkontinentu mistični oblik
Islama - Sufizam.

Pripadnike Sufizma još se naziva i dervišima, a karakterizira ih
organiziranje po vjerskim redovima. Sufijskih vjerskih redova u
Islamskom svijetu ima više desetina, i praktički nema sunitske
muslimanske zemlje u kojem nema Sufija - Derviša.

Do koje mjere doktrinarne razlike među Sufijama mogu biti velike
pokazuje primjer derviškog reda Mevlevija (Mevleviye, turski:
Mevlevilik), koji su na Balkanu bili poznati i kao "derviši koji plešu
u krug", a slično ih bilježe i u literaturi na engleskom jeziku.

Sufije dominiraju pojedinim muslimanskim državama i regijama

U mnogim dijelovima Islamskog svijeta dominira Sufizam, a u pojedinim
zemljama dominira samo jedan, u pravilu centraliziran i monolitan
sufijski red.

Tako je militantan derviški red Senusita u devetnaestom stoljeću
postao dominantna grana Islama u Libiji, te u znatnom dijelu Sahare,
tj. pustinjskim dijelovima današnjeg Tunisa, Alžira, Čada, Nigera i
Malija.

Libiju se danas smatra senusitskom zemljom. Ovaj red bio je poznat po
svojoj militantnosti, kao i po svojim utvrđenim samostanima-madrasama
zavijama (Zaouia ili Zawiyah). Većina Muslimana afričkih država
Senegala i Gambije su Sufije, a jedan od tri najjača sufijska reda su
Muridije (Muridiya).

Taj isti muridijski red dominira u tri muslimanske regije Ruske
Federacije: Ingušetiji, Čečeniji i Dagestanu.

U Nigeriji su Suniti oko dvije trećine ukupne muslimanske populacije
(ostalo su Šijiti), a većina nigerijskih Sunita su Sufije.

Sufije su dominirali i Afganistanom za vrijeme vladavine Talibana, a
njihov vođa Mullah Mohammed Omar je Sufija-Derviš.

Sufijski Islam povijesno je bio dominantan pravac Islama na Balkanu

Sufizam je došao na Balkan istovremeno kada i "obični" sunitski Islam
(ortodoksni sunitski Islam). Dok su "obični", odnosno ortodoksni
Suniti bili ukorijenjeni u gradovima i političkim centrima (Travnik,
Sarajevo, Novi Pazar, Prizren, Skopje...), dotle su se derviški sufijski
redovi - tarikati (tariqat) širili po selima.

Najznačajniji od sunitskih redova, i to od Bosne do Albanije i
Bugarske bio je Halvetski red (Khalwatiyyah).

Glavne derviške tekije (muslimanski sufijski samostani) i makami
(maqam), derviški hramovi bili su npr. u Blagaju u Bosni i
Hercegovini, Babadagu u Rumunjskoj, Kruji u Albanij, pored Ohrida u
Makedoniji.

Osim Halvetijja i već ranije spomenutih Melvelvija, prisutni su bili
sufijski redovi Nakšibandija (Naqshibandi), njima srodnih Kalidija
(Khalidi), Kadirije (Qadiri) koji su imali svoje samostane (tekije,
tekke) u Sarajevu sve do kraja Drugog svjetskog rata, zatim Bajramije
(Bayrami) koji su bili izrazito prisutni u Makedoniji, Bugarskoj i
sjevernoj Albaniji, a jedna od glavnih tekija (samostana) je bila sve
do kraja Drugog svjetskog rata u Skopju.

U području uz rijeku Drinu prisutna je bila derviška sekta (red)
Hamzevija, koja je još za vrijeme Otomanskog carstva bila zabranjena i
iskorijenjena i uglavnom zamijenjena ranije spomenutim Halvetijama,
koji su se održali na tom području sve do kraja Drugog svjetskog
rata.

Najzad, među najjačim sufijskim sunitskim sektama (redovima) Balkana
bili su Sadije (Sa'di), koji su se po Balkanu, počevši od sedamnaestog
stoljeća, širili iz svojeg regionalnog centra u Prizrenu na Kosovu, a
bili su izrazito prisutni na Kosovu, Sandžaku i u nekim dijelovima
Bosne i Hercegovine (npr. područje nekadašnje Cazinske krajine, danas
poznate kao Bihaćki džep). Smatra se da je u nekim krajevima Kosova
svakodnevna religioznost nominalno sunitskih Albanaca primarno
obilježena sadijskim sufijskim naslijeđem.

Sufijske sekte u komunističkoj Jugoslaviji

Ove sufijske sekte (redovi) bile su u fazi osipanja već prije Drugog
svjetskog rata, pa su npr. ranije spomenuti Halvetije zatvorili svoje
zadnje tekije (samostane) u Bosni i Hercegovini tijekom 1930-tih
godina.

Ostali redovi zabranjeni su 1952. godine.

Formalnu zabranu provela je "Islamska vjerska zajednica" koju je
osnovala država, a zabrana je provedena na inicijativu komunističkih
vlasti, ali formalno po vlastima ortodoksne sunitske vjerske
zajednice.

Na Kosovu su ove zabrane bile manje efikasno provođene, pa su
komunisti 1974. godine dozvolili onim sufijskim zajednicama koje su se
do tada uspjele održati da osnuju "Zajednicu islamskih Derviških
redova Socijalističke federativne republike Jugoslavije" (ZIDRA SFRJ),
kao krovnu organizaciju pod nadzorom komunističkih vlasti.

Uz sve ove, gore navedene sunitske sufijske sekte, na području Kosova,
Makedonije i u manjoj mjeri Sandžaka djelovala je i sufijska šijitska
sekta Bektašija, a o čemu će u nastavku teksta biti više riječi.

Nastavlja se ...

Necenzurirano.com

Povezano:

Albanska mafija: Šijitska sekta bektašija preuzima vodeću ulogu na
Balkanu
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1537&Itemid=1