Kriminalni klanovi podijelili grad: Struktura korupcijske i kriminalne hobotnice u Splitu
1,313 views
Skip to first unread message
margetic...@gmail.com
Jun 28, 2010, 8:12:33 AM6/28/10
to NECENZURIRANO.COM NEWS
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1916&Itemid=1
Kriminalni klanovi podijelili grad: Struktura korupcijske i kriminalne
hobotnice u Splitu
Grad Split podijeljen je između dva kriminalna klana koji u njemu šire
svoje utjecajne i interesne zone. Kako se Državno odvjetništvo
uglavnom babi ostatkom Hrvatske, jer se glavni državni odvjetnik
Mladem Bajić, vjerojatno ne želi zamjerati svojim prijateljima iz
kriminalnih struktura, eskalacija organiziranog kriminala u ovom
drugom po veličini gradu u Hrvatskoj upravo je zabrinjavajuća. Dva
klana, odnosno lobija koji nastoje kontrolirati Split su: Grgićev i
Imotski klan. Najviše pozicionirane osobe u prvom klanu su: Grgić,
Marasović i Buljubašić dok Imotski klan sačinjavaju braća Žužul uz
koje stoji i sudski lobi. U analizi splitske korupcijske scene za
početak obradit ćemo klan Branka Grgića koji je kroz protekle godine
prikazao upravo nevjerojatnu vještinu izbjegavanja kaznenih sankcija
zbog gospodarskog kriminala, kao i vještinu dugogodišnjeg političkog
opstanka.
Tko je Branko Grgić?
Za Branka Grgića može se mirne duše reći kako širom otvorenih očiju
sanja "hrvatski san".
Za dijete iz radničke četvrti Kman nitko nije očekivao da će se vinuti
u sumnjive poslovno-političke visine u kojima će letjeti već skoro dva
desetljeća.
A kroz to vrijeme prošao je sve i svašta. Branko Grgić je onaj od
likova kojega se povezuje kako s lokalnim polusvijetom i notornim
mafijašima , tako i najvišim vrhovima biznisa i vlasti u zemlji.
Od reketara što se okupljaju pof formom splitskom borilačkog kluba Pit
Bull i Petračevih "dečkiju s Knežije", do Juroslava Buljubašića i Ive
Sanadera.
Baš kao i Sanader, Grgić jako voli novac, kao i pokazati javno sve
što je stekao.
Ništa neobično za čovjeka koji je odrastao na gradskoj periferiji, pa
dobro zna što znači nemati.
Bila bi to jedna obična karijera prosječnog Splićanina kojemu je prvi
profesionalni angažman početkom '90-tih bio u kasnije očerupanoj i
propaloj Dalmi da svoju priliku nije materijalizirao u politici.
Njegov je izbor bio HNS, a politčki mentor bio mu je Ivan Bilić, otac
nogometnog izbornika Slavena.
Zbog njegovog odnos prema starom Biliću, kojega se odrekao brzinom
munje kada mu više nije trebao, ono malobrojnih splitskih narodnjaka
nije ostalo u čudu kada je Grgić prodao stranku i s pozicije
dogradonačelnika, nakon Oluje i Tuđmanova slavodobitnog dolaska na
Rivu, prešao u HDZ.
Glavni operativci u njegovom transferu sa strane HDZ-a bili su Mate
Granić i njegov pomoćnik Ivo Sanader.
I od tada traje njihova politička ljubav. Uzalud je Radimiru Čačiću
bilo to što je svom pulenu, još dok je vjerovao u njega a ovaj bio
nada što obećava, kupio čak i peugeot 306.
Muljaže s Lučkom upravom
Kako to obično biva, glasači su na izborima kaznili prodanu vlast, ali
HDZ Grgića nije zaboravio, pa su ga nagradili ravnateljskim mjestom u
jednoj tipičnoj hrvatskoj birokratskoj izmišljotini kakva je Lučka
uprava.
S ove distance, njemu samom se ništa bolje nije moglo ni desiti, jer
dobar dio onoga što je do danas stekao, a toga nije malo (prostrani
stan u elitnom splitskom kvartu Bačvice, vikendica u Tisnom, čak tri
glisera što ih je promijenio u kratko vrijeme ...) upravo može
zahvaliti ravnanju splitskom Lučkom upravom.
Znao je zadužiti svakoga, ali i namiriti sebe.
S tom izdašnom igračkom u ruci (Lučka uprava) preživio je i 2000.,
iako je njegovo ime dosta visoko rangiralo na listi onih za koje ste
se s priličnom sigurnošću mogli kladaiti da neće dočekati ni proljeće
iste godine.
Kako?
Pa zaposlio je sina notornom Miroslavu Buličiću, splitskom
dogradočaleniku, njegovom šefu Ivici Škariću kćer, kupio je SDP-ovce
preko Vinka Bajrovića Cape, ali svakako najvažnije - približio se
Stjepanu Mesiću preko brodara i sive političe eminencije Juroslava
Buljubašića Bulje, inače intimusa Ive Sanadera po čijem je nalogu
2005. godine i osnovao Listu Velog Mista i kasnije HDZ-u podario
četiri godine vlasti u gradu pod Marjanom.
Buljubašiću su omiljene koncesije na sve i svaša, a baš u luci vidio
je svoju priliku.
Najprije je naravno sačuvao Grgića lobirajući na relaciji Mesić-Čačić-
Pusić, pa onda svoje igrače ubacio u Upravno vijeće.
Jedan od njih je bio Igor Lučić, današnji državni tajnik za ono što je
Sanader bahato nazvao e-Hrvatska ( javnost ga najviše pamti kao
čovjeka koji je sa Sanaderom godinama ljetovao, što na Buljinim, što
na jahtama u mutnom vlasništvu).
U to vrijeme Lučić je bio direktor u Buljubašićevom SEM-u .
Ovaj ga je ubacio u Vijeće, da bi ubrzo sami sebi dali na upravljanje
jedno od parkirališta u samoj luci, inače jedno od najfrekventnijih
mjesta u gradu kako u turističkoj sezoni tako i van nje, i godinama
ilegalno ubirali novac.
Grgić je ružičastim bojama u medijima oslikavao svoje ravnanje u
Lučkoj upravi, prikazivao milijune kune i putnika prometa, ali je
istina posve drugačija.
Najprije je sam sebi isplatio tadašnjih vrtoglavih 300 tisuća DEM
kredita za stan na Bačvicama, a kada se skućio krenuo arčiti i bančiti
s ciljem da to sve jednog dana i privatizira kroz fantomske tvrtke.
Ponosio se s lučkim prihodom od 20 milijuna kuna godišnje, ali po
tvrdnjama ljudi od znanja on je morao biti i trostruko veći.
Grgić je u stvari godinama sve radio kako Trajektnoj luci Split, koja
se godinama bavila tim poslom, ne bi potvrdio tarife priveza i
odveza, ukrcaja i uskrcaja kakve imaju iste tvrtke u Rijeci, Zadru.
Umjesto realnih 60 milijuna kuna na taj način trostruko je umanjio
prihod.
Osim za svoj džep, radio je i za interes brodara, gdje je, gle čuda,
opet Juroslav Buljubašić taj koji je izvukao najveći profit za svoju
flotu neplaćajući usluge koliko je trebao ili koliko je to činio u
drugim lukama.
Gospodarski kriminal i njegova zaštita
A investicije koje je poduzimao posebna su priča.
Od bivšeg poduzeća Održavanje i izgradnja luka naslijedio je 35
milijuna kuna, kapalo mu je spomenutih 20 milijuna kuna od pristojbi,
država je uredno pokrivala 52 milijuna kuna zahvata, pa je samo u
prvih pet i pol godina Grgićeve vladavine bez traga naestalo
vrtoglavih 134 milijuna kuna. A Grgić je u luci odradio dva mandata?!
Njegove malverzacije uredno su stizale do Mladena Bajića, glavnog
državnog odvjetnika, koji je u tom slučaju, kao i brojnim drugim kada
su posrijedi ljudi iz njegovog interesnog kruga, sve to lijepo prekrio
zaboravom.
Da mu je Lučka uprava zapravo glavna koka-nesilica Grgić je pokazao
kada je 2008. godine postao državnim tajnikom za turizam, naravno ne
prepuštajući slučaju tu sinekuru, pa se, uz Sanaderov blagoslov,
instalirao za predsjednika Upravnog vijeća Lučke uprave.
Upravo ovih dana počelo se govoriti o velikim planovima na lokaciji
obližnjeg Dalmacijavina.
Tvrtka se očito gasi pod firmom preseljenja na alternativnu lokaciju,
a lešinari su počeli kružiti nad lukom.
Da ga se ne bi zaboravilo dok je u Zagrebu, Grgić je, zlu ne trebalo,
iz metropole poručio kako Lučka uprava ima na tom istom mjestu već
spremne projekte za novi lukobran, vanjske vezove i putnički terminal,
teške ni manje ni više nego 150 milijuna kuna.
Afere i u Hajduku
Ipak, tek u Hajduku, na čije je čelo došao 2000. jer su se SDP-ovci na
čelu s Marinom Jurjevićem i Ivicom Račanom panično bojali Torcide,
Grgić je pokazao svu raskoš svog talenta.
S jedne strane okružio se Hajdukovim legendama, zaopravo s njima
vješto manipulirao za javnost, kao i s trenerima koje je mijenjao kao
na traci (ukupno njih 16), a s druge menadžerskim ološem i podzemljem.
Jedino se, kaže legenda, pribojavao Igora Štimca.
Pred njim i menadžerskim interesima brata mu Damira morao je ustuknuti
svaki put.
Očito mu je bratski dvojac znao slabe točke. Pred njima mu od koristi
nije moglo biti ni kumče - Marko Žaja, boksač a zapravo kamatar i
utjerivač, čijoj je tvrtki Grgić naštelio posao osiguranja Hajdukovih
utakmica.
I kada ga je Torcida, nakon sedam godina stolovanja, najurila, sebe je
želio prikazati sivom eminencijom, Sanaderovim čovjekom kojega se pita
oko Hajduka.
Naravno, bilo je tu i dosta poslova koje je trebalo završiti,
ponajprije oko prodaje igrača, zahvaljući čemu su kroz Grgićeve ruke
prošli milijuni eura.
Jedan takav posao krenuo je dovršiti u srpanjskoj noći 2008. godine,
kada je na slovenskoj granici pao Nikica Jelavić, čiji je istoimeni
nećak bio prvotimac Hajduka baš za Grgića.
Prethodnica su mu bili glavom i bradom Branko Grgić i Siniša Šošo,
osuđeni ubojica i menadžer mladog šibenskog nogometaša Ante Rukavine.
Trojka je, kasnije će se ispostaviti, putovala na privatni party što
ge je upriličio jedan slovenski nogometni menadžer Sanader je brže-
bolje na nimalo ugodnu vijest o druženju njegova državnog tajnika s
članovima podzemlja izveo protuakciju plasiravši kako je, eto, silno
iznenađen, a kasnije su mu odani poslušnici prodavali maglu kako je
baš Ivo provalio nestašnog zemljaka.
Naravno, Grgiću nije pala dlaka s glave.
Inače, baš je Štimac taj koji je Grgića upoznao s Nikicom Petračem i
njegovim ljudima, koje se poslije redovito sretalo u loži poljudskog
stadiona.
Za Grgićevog mandata je i mladi Novica Petrač debitirao u menažderskoj
ulozi, odradivši transfer Gorana Sablića u kijevski Dinamo.
S petračevcima Grgić ima kontakt i preko zadarskog klana Božidara
Kalmete.
Tu je ulogu časnika za vezu imao ubijeni Ivo Pukanić a čiji, pak,
intimus Andrija Kević danas druka za Grgića među Frišćićevim
seljacima.
Kević, grobar splitskog Mesoprometa i protagonist niza pretvorbeno-
privatizacijskih skandala na splitsko-šibenskom području, preko Ante
Markova, izborno silno neuspješnog dalmatinskog HSS-ovca, prometnuo se
u glavnog financijera stranke.
Inače, Grgić je, kao uostalom i Štimac, imao velikih zasluga u guranju
Ive Pukanića u projektu preuzimanja Hrvatskog nogometnog saveza.
Upućeni kažu kako se nakon njegova sloma u četiri oka išao pravdati
Vlatku Markoviću kako on s tim nema veze.
Ipak, prvu iduću priliku - neodlazak Hrvatske na SP u Afriku, Grgić je
iskosritio da preko Slobodne Dalmacije samog sebe gurne među kandidate
za Vlatkovog nasljednika.
Nije tajna kako je Grgićeva ambicija ministarska fotelja. Nakon HDZ-
ove pobjede 2003. godine želio je uskočiti u onu u koju je kasnije
zasjeo upravo Kalmeta - Ministarstvo pomorstva, prometa i veza.
Ni Sanader, kao uostalom ni Jadranka Kosor danas nisu se usudili
pipnuti Kalmetu.
Ivo mu želju, barem i djelomično, ispunjava 2008. godine kada ga
progurava za tajnika u Bajsovom Ministarstvu turizma, očito se
nadajući da će Kalmetu odnijeti afere.
Otišao je Sanader, što je Grgića tek nakratko iznenadilo.
Prešaltao se među seljake, pa ne treba čuditi čak i ako se dogodine na
izborima pojavi kao njihov kadar.
Iskustva i političkog želuca za još jednu promjenu dresa očito ima!
DP/Necenzurirano.com
Kriminalni klanovi podijelili grad: Struktura korupcijske i kriminalne
hobotnice u Splitu
Grad Split podijeljen je između dva kriminalna klana koji u njemu šire
svoje utjecajne i interesne zone. Kako se Državno odvjetništvo
uglavnom babi ostatkom Hrvatske, jer se glavni državni odvjetnik
Mladem Bajić, vjerojatno ne želi zamjerati svojim prijateljima iz
kriminalnih struktura, eskalacija organiziranog kriminala u ovom
drugom po veličini gradu u Hrvatskoj upravo je zabrinjavajuća. Dva
klana, odnosno lobija koji nastoje kontrolirati Split su: Grgićev i
Imotski klan. Najviše pozicionirane osobe u prvom klanu su: Grgić,
Marasović i Buljubašić dok Imotski klan sačinjavaju braća Žužul uz
koje stoji i sudski lobi. U analizi splitske korupcijske scene za
početak obradit ćemo klan Branka Grgića koji je kroz protekle godine
prikazao upravo nevjerojatnu vještinu izbjegavanja kaznenih sankcija
zbog gospodarskog kriminala, kao i vještinu dugogodišnjeg političkog
opstanka.
Tko je Branko Grgić?
Za Branka Grgića može se mirne duše reći kako širom otvorenih očiju
sanja "hrvatski san".
Za dijete iz radničke četvrti Kman nitko nije očekivao da će se vinuti
u sumnjive poslovno-političke visine u kojima će letjeti već skoro dva
desetljeća.
A kroz to vrijeme prošao je sve i svašta. Branko Grgić je onaj od
likova kojega se povezuje kako s lokalnim polusvijetom i notornim
mafijašima , tako i najvišim vrhovima biznisa i vlasti u zemlji.
Od reketara što se okupljaju pof formom splitskom borilačkog kluba Pit
Bull i Petračevih "dečkiju s Knežije", do Juroslava Buljubašića i Ive
Sanadera.
Baš kao i Sanader, Grgić jako voli novac, kao i pokazati javno sve
što je stekao.
Ništa neobično za čovjeka koji je odrastao na gradskoj periferiji, pa
dobro zna što znači nemati.
Bila bi to jedna obična karijera prosječnog Splićanina kojemu je prvi
profesionalni angažman početkom '90-tih bio u kasnije očerupanoj i
propaloj Dalmi da svoju priliku nije materijalizirao u politici.
Njegov je izbor bio HNS, a politčki mentor bio mu je Ivan Bilić, otac
nogometnog izbornika Slavena.
Zbog njegovog odnos prema starom Biliću, kojega se odrekao brzinom
munje kada mu više nije trebao, ono malobrojnih splitskih narodnjaka
nije ostalo u čudu kada je Grgić prodao stranku i s pozicije
dogradonačelnika, nakon Oluje i Tuđmanova slavodobitnog dolaska na
Rivu, prešao u HDZ.
Glavni operativci u njegovom transferu sa strane HDZ-a bili su Mate
Granić i njegov pomoćnik Ivo Sanader.
I od tada traje njihova politička ljubav. Uzalud je Radimiru Čačiću
bilo to što je svom pulenu, još dok je vjerovao u njega a ovaj bio
nada što obećava, kupio čak i peugeot 306.
Muljaže s Lučkom upravom
Kako to obično biva, glasači su na izborima kaznili prodanu vlast, ali
HDZ Grgića nije zaboravio, pa su ga nagradili ravnateljskim mjestom u
jednoj tipičnoj hrvatskoj birokratskoj izmišljotini kakva je Lučka
uprava.
S ove distance, njemu samom se ništa bolje nije moglo ni desiti, jer
dobar dio onoga što je do danas stekao, a toga nije malo (prostrani
stan u elitnom splitskom kvartu Bačvice, vikendica u Tisnom, čak tri
glisera što ih je promijenio u kratko vrijeme ...) upravo može
zahvaliti ravnanju splitskom Lučkom upravom.
Znao je zadužiti svakoga, ali i namiriti sebe.
S tom izdašnom igračkom u ruci (Lučka uprava) preživio je i 2000.,
iako je njegovo ime dosta visoko rangiralo na listi onih za koje ste
se s priličnom sigurnošću mogli kladaiti da neće dočekati ni proljeće
iste godine.
Kako?
Pa zaposlio je sina notornom Miroslavu Buličiću, splitskom
dogradočaleniku, njegovom šefu Ivici Škariću kćer, kupio je SDP-ovce
preko Vinka Bajrovića Cape, ali svakako najvažnije - približio se
Stjepanu Mesiću preko brodara i sive političe eminencije Juroslava
Buljubašića Bulje, inače intimusa Ive Sanadera po čijem je nalogu
2005. godine i osnovao Listu Velog Mista i kasnije HDZ-u podario
četiri godine vlasti u gradu pod Marjanom.
Buljubašiću su omiljene koncesije na sve i svaša, a baš u luci vidio
je svoju priliku.
Najprije je naravno sačuvao Grgića lobirajući na relaciji Mesić-Čačić-
Pusić, pa onda svoje igrače ubacio u Upravno vijeće.
Jedan od njih je bio Igor Lučić, današnji državni tajnik za ono što je
Sanader bahato nazvao e-Hrvatska ( javnost ga najviše pamti kao
čovjeka koji je sa Sanaderom godinama ljetovao, što na Buljinim, što
na jahtama u mutnom vlasništvu).
U to vrijeme Lučić je bio direktor u Buljubašićevom SEM-u .
Ovaj ga je ubacio u Vijeće, da bi ubrzo sami sebi dali na upravljanje
jedno od parkirališta u samoj luci, inače jedno od najfrekventnijih
mjesta u gradu kako u turističkoj sezoni tako i van nje, i godinama
ilegalno ubirali novac.
Grgić je ružičastim bojama u medijima oslikavao svoje ravnanje u
Lučkoj upravi, prikazivao milijune kune i putnika prometa, ali je
istina posve drugačija.
Najprije je sam sebi isplatio tadašnjih vrtoglavih 300 tisuća DEM
kredita za stan na Bačvicama, a kada se skućio krenuo arčiti i bančiti
s ciljem da to sve jednog dana i privatizira kroz fantomske tvrtke.
Ponosio se s lučkim prihodom od 20 milijuna kuna godišnje, ali po
tvrdnjama ljudi od znanja on je morao biti i trostruko veći.
Grgić je u stvari godinama sve radio kako Trajektnoj luci Split, koja
se godinama bavila tim poslom, ne bi potvrdio tarife priveza i
odveza, ukrcaja i uskrcaja kakve imaju iste tvrtke u Rijeci, Zadru.
Umjesto realnih 60 milijuna kuna na taj način trostruko je umanjio
prihod.
Osim za svoj džep, radio je i za interes brodara, gdje je, gle čuda,
opet Juroslav Buljubašić taj koji je izvukao najveći profit za svoju
flotu neplaćajući usluge koliko je trebao ili koliko je to činio u
drugim lukama.
Gospodarski kriminal i njegova zaštita
A investicije koje je poduzimao posebna su priča.
Od bivšeg poduzeća Održavanje i izgradnja luka naslijedio je 35
milijuna kuna, kapalo mu je spomenutih 20 milijuna kuna od pristojbi,
država je uredno pokrivala 52 milijuna kuna zahvata, pa je samo u
prvih pet i pol godina Grgićeve vladavine bez traga naestalo
vrtoglavih 134 milijuna kuna. A Grgić je u luci odradio dva mandata?!
Njegove malverzacije uredno su stizale do Mladena Bajića, glavnog
državnog odvjetnika, koji je u tom slučaju, kao i brojnim drugim kada
su posrijedi ljudi iz njegovog interesnog kruga, sve to lijepo prekrio
zaboravom.
Da mu je Lučka uprava zapravo glavna koka-nesilica Grgić je pokazao
kada je 2008. godine postao državnim tajnikom za turizam, naravno ne
prepuštajući slučaju tu sinekuru, pa se, uz Sanaderov blagoslov,
instalirao za predsjednika Upravnog vijeća Lučke uprave.
Upravo ovih dana počelo se govoriti o velikim planovima na lokaciji
obližnjeg Dalmacijavina.
Tvrtka se očito gasi pod firmom preseljenja na alternativnu lokaciju,
a lešinari su počeli kružiti nad lukom.
Da ga se ne bi zaboravilo dok je u Zagrebu, Grgić je, zlu ne trebalo,
iz metropole poručio kako Lučka uprava ima na tom istom mjestu već
spremne projekte za novi lukobran, vanjske vezove i putnički terminal,
teške ni manje ni više nego 150 milijuna kuna.
Afere i u Hajduku
Ipak, tek u Hajduku, na čije je čelo došao 2000. jer su se SDP-ovci na
čelu s Marinom Jurjevićem i Ivicom Račanom panično bojali Torcide,
Grgić je pokazao svu raskoš svog talenta.
S jedne strane okružio se Hajdukovim legendama, zaopravo s njima
vješto manipulirao za javnost, kao i s trenerima koje je mijenjao kao
na traci (ukupno njih 16), a s druge menadžerskim ološem i podzemljem.
Jedino se, kaže legenda, pribojavao Igora Štimca.
Pred njim i menadžerskim interesima brata mu Damira morao je ustuknuti
svaki put.
Očito mu je bratski dvojac znao slabe točke. Pred njima mu od koristi
nije moglo biti ni kumče - Marko Žaja, boksač a zapravo kamatar i
utjerivač, čijoj je tvrtki Grgić naštelio posao osiguranja Hajdukovih
utakmica.
I kada ga je Torcida, nakon sedam godina stolovanja, najurila, sebe je
želio prikazati sivom eminencijom, Sanaderovim čovjekom kojega se pita
oko Hajduka.
Naravno, bilo je tu i dosta poslova koje je trebalo završiti,
ponajprije oko prodaje igrača, zahvaljući čemu su kroz Grgićeve ruke
prošli milijuni eura.
Jedan takav posao krenuo je dovršiti u srpanjskoj noći 2008. godine,
kada je na slovenskoj granici pao Nikica Jelavić, čiji je istoimeni
nećak bio prvotimac Hajduka baš za Grgića.
Prethodnica su mu bili glavom i bradom Branko Grgić i Siniša Šošo,
osuđeni ubojica i menadžer mladog šibenskog nogometaša Ante Rukavine.
Trojka je, kasnije će se ispostaviti, putovala na privatni party što
ge je upriličio jedan slovenski nogometni menadžer Sanader je brže-
bolje na nimalo ugodnu vijest o druženju njegova državnog tajnika s
članovima podzemlja izveo protuakciju plasiravši kako je, eto, silno
iznenađen, a kasnije su mu odani poslušnici prodavali maglu kako je
baš Ivo provalio nestašnog zemljaka.
Naravno, Grgiću nije pala dlaka s glave.
Inače, baš je Štimac taj koji je Grgića upoznao s Nikicom Petračem i
njegovim ljudima, koje se poslije redovito sretalo u loži poljudskog
stadiona.
Za Grgićevog mandata je i mladi Novica Petrač debitirao u menažderskoj
ulozi, odradivši transfer Gorana Sablića u kijevski Dinamo.
S petračevcima Grgić ima kontakt i preko zadarskog klana Božidara
Kalmete.
Tu je ulogu časnika za vezu imao ubijeni Ivo Pukanić a čiji, pak,
intimus Andrija Kević danas druka za Grgića među Frišćićevim
seljacima.
Kević, grobar splitskog Mesoprometa i protagonist niza pretvorbeno-
privatizacijskih skandala na splitsko-šibenskom području, preko Ante
Markova, izborno silno neuspješnog dalmatinskog HSS-ovca, prometnuo se
u glavnog financijera stranke.
Inače, Grgić je, kao uostalom i Štimac, imao velikih zasluga u guranju
Ive Pukanića u projektu preuzimanja Hrvatskog nogometnog saveza.
Upućeni kažu kako se nakon njegova sloma u četiri oka išao pravdati
Vlatku Markoviću kako on s tim nema veze.
Ipak, prvu iduću priliku - neodlazak Hrvatske na SP u Afriku, Grgić je
iskosritio da preko Slobodne Dalmacije samog sebe gurne među kandidate
za Vlatkovog nasljednika.
Nije tajna kako je Grgićeva ambicija ministarska fotelja. Nakon HDZ-
ove pobjede 2003. godine želio je uskočiti u onu u koju je kasnije
zasjeo upravo Kalmeta - Ministarstvo pomorstva, prometa i veza.
Ni Sanader, kao uostalom ni Jadranka Kosor danas nisu se usudili
pipnuti Kalmetu.
Ivo mu želju, barem i djelomično, ispunjava 2008. godine kada ga
progurava za tajnika u Bajsovom Ministarstvu turizma, očito se
nadajući da će Kalmetu odnijeti afere.
Otišao je Sanader, što je Grgića tek nakratko iznenadilo.
Prešaltao se među seljake, pa ne treba čuditi čak i ako se dogodine na
izborima pojavi kao njihov kadar.
Iskustva i političkog želuca za još jednu promjenu dresa očito ima!
DP/Necenzurirano.com
Reply all
Reply to author
Forward
0 new messages