Albanska mafija (4): Bektašije na vrhu hijarerhije balkanskog kriminalnog podzemlja
1,556 views
Skip to first unread message
margetic...@gmail.com
Sep 13, 2009, 1:26:52 AM9/13/09
to CRO NEWS
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1543&Itemid=1
Albanska mafija (4): Bektašije na vrhu hijarerhije balkanskog
kriminalnog podzemlja
Kako su komunisti 1960-tih godina zabranili religiju, centar
Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u Detroitu, odnosno u
gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe
Detroida. Neki analitičari koji analiziraju veze balkanskog podzemlja
sa Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski centar, odnosno
pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom Hrvata, koja
je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval
vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to
preko Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario.
Jedan od ključnih ljudi u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko
Šušak, koji je kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske
Albancima Bektašijama davao značajne pozicije u vojsci, a koji je
pomagao i Tomislava Karamarka, današnjeg ministra unutrašnjih poslova,
čiji bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija, vodi albansku
mafiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osim toga su norvalske veze
u Latinskoj Americi korištene 1990-tih godina za prodaju bespilotnih
letjelica koje su Karamarkov i Muharemijev tast Osman Mufitić i Gojko
Šušak tajno proizvodili u Zagrebu, a koje su korištene za transport
kokaina u andskom području.
Osnovne karakteristike Bektašizma
Bektašije je oko godine 1230. osnovao osnivač sekte, kojeg Bektašije,
ali i njima srodni Alaviti slave kao sveca, Hajji Bektash, koji se
doselio u tursku pokrajinu Anatoliju sa turkmenskim plemenima koja su
bježala od Mongola, odnosno koji je vjerojatno bio turkmenskog
porijekla. (Kasnije su se pojavila bektašijska učenja o njegovom
perzijskom porijeklu.)
Osnivač sekte nije pohađao islamske škole, već je sa svojom ženom
živio (po nekim autorima usvojenom kćeri, a po nekima usvojenom kćeri
koja mu je kasnije bila žena) kao nadriliječnik.
Stoga je u svoje učenje ugradio tada postojeća pučka vjerovanja
Anatolije, koja su sadržavala razne elemente predkršćanskih i
predislamskih paganskih religija, ali i elemente samog kršćanstva, uz
koje je razvio i kult štovanja četvrtog kalife Alija.
U suštini su Bektašije ogranak Šijitizma, i to preciznije imamitskog
Šijitizma, tako da Bektašije vjeruju u božansko naslijeđe dvanaest
imama, slave imama Huseina i mučenike Karbale.
Bektašije slave stari perzijski praznik Nawruz, (Navruz, Naw-ruz), tj.
perzijska nova godina, koju se inače slavi po Iranu, Azerbajdžanu i
Srednjoj Aziji, za kojeg vjeruju da je rođendan imama Alije.
Osim šijitskih i paganskih karakteristika, Bektašije su preuzeli i
neka u Sufizmu rasprostranjena učenja. Tako Bektašije vjeruju u četiri
stadija "mističnog puta", koje su: 1. "vanjski zakon" (Shari'ah), 2.
"unutrašnji put" (Tariqah), 3. "mistična osviještenost" (Ma'rifat) i
4. stvarnost (Haqiqah).
Reinkarnacija duše i strah od zeca
Na tradicionalnom Balkanu je bilo poznato da se Bektašije najlakše
prepoznaju po svojem strahu od zeca.
Stoga su se tradicionalno, sve do današnjih dana, naročito među
Albancima, sačuvale šale na račun Bektašija zbog ovog vjerski
ukorijenjenog straha.
Korijen ovome je u tome što su Bektašije iz pučkih vjerovanja
Anatolije iz trinaestog stoljeća preuzeli ideju reinkarnacije duše
koju ideju su razvijale razne orijentalne religije.
Premda Bektašije vjeruju u zagrobni život, te raj i pakao kako su
prikazani u Kuranu, dopuštaju i mogućnost reinkarnacije duše.
Stoga Bektašije vjeruju da je Yazid, inače omraženi lik u šijitskom
Islamu, koji je ubio Muhamedovog unuka Huseina i njegovu obitelj,
vječno reinkarniran u zeca, te svaki put kad vide zeca dopuštaju
mogućnost da je baš taj zec u biti reinkarnirani Yazid.
Stoga je zečevina u Bektašizmu zabranjena kao i svinjetina, a
Bektašije u prilikama kada vide živu životinju zeca često pokazuju
strah od te, inače sasvim bezopasne životinje.
Na širenje Bektašizma utjecali Janjičari
Otomansko carstvo je svoje elitne trupe, janjičare regrutirala iz
kršćanskog stanovništva Balkana.
Tako su elitne postrojbe Otomanskog carstva govorile albanski i
bosanski jezik.
Kako je ovo stanovništvo pretežito regrutirano od kršćana (Albanci su
do druge polovine sedamnaestog stoljeća pretežito bili Kršćani), ovim
konvertitima je Bektašizam bio bliži od ortodoksnog Islama, kako
sunitskog (koji je bio službena religija Otomanskog carstva), tako i
šijitskog.
Na to je bitno utjecala i bektašijska tradicija štovanja svetaca i
štovanja ikona, što Islam inače ne poznaje (ikone su u Islamu inače
strogo zabranjene).
Osim toga, Bektašije su u pravilu monogamni, te je uloga žena u toj
sekti značajna, za razliku od restrikcija koje Islam inače određuje
prema ženama.
Bektašije su poznati i po svojem učenju "jedinstva bića" (Wahdat-ul-
Wujood, the Unity of Being), zbog čega autori na Zapadu smatraju da je
Bektašizam preuzeo antički koncept panteizma.
Osim toga Bektašije vjeruju da Kur'an sadrži dva nivoa značenja,
vanjsko (zahir) i unutrašnje (batin), koje je superiornije, i koje
dovodi do spoznaje univerzuma i čovječanstva. I ovo učenje zapadni
autori smatraju panteističkim.
Osim toga, Bektašizam je poznat (i u Islamu osuđivan) zbog svojeg
koncepta "Alah-Muhamed-Alija", pa tako Bektašije recitiraju ova tri
imena kao jedno ime.
Stoga i islamski i zapadni autori ovo tumače kao "sveto trojstvo",
odnosno neislamsko učenje izravno preuzeto iz Kršćanstva.
Piramidalna organizacija Bektašija
Bektašije su od drugih sufijskih redova preuzeli piramidalnu strukturu
organizacije, te svoje članove rangiraju u niz nivoa, od "inicijalnih"
pa do vrhovnih.
Nakon inicijacije (nesib) ulazi se u prvi nivo (mahip).
Obični Bektašije su u pravilu u ovom prvom inicijalnom nivou.
Pojedinac koji se uzdiže može dostići viši nivo derviša.
Iznad nivoa derviša je nivo "baba".
Baba je pripadnik bektašijskog klera i vodi tekiju (tekke), što je
neka vrsta bektašijskog vjerskog centra i džamije, pa je baba zapravo
u rangu imama (hodže).
Iznad babe je rang "halife-baba", još znan i kao "dede", a što se
uspoređuje sa nivoom biskupa kod kršćanskih crkava.
Na vrhu hijerarhije je "dedebaba", (ili "kryegjysh") koji je poglavar
sufijskog reda.
Paralelne piramidalne strukture u Bektašizmu
Osim ove piramidalne strukture, postoji i paralelna struktura, koju
sačinjavaju muhibi, tj. članovi reda koji su dali posebnu prisegu
redu, te ašikije (ashiks), koji predstavljaju nešto kao laike
uključene u rad reda.
U svakom slučaju muhibe se smatra jačima od baba (imama, hodža,
glavara /vjerskih centara-džamija/ tekija, a status muhiba može biti i
tajan, pa je na taj način u Bektašizmu institucionalizirana tajna
piramidalna struktura u sekti.
Počeci Bektašizma
Sve do početka šesnaestog stoljeća Bektašije su bili locirani
isključivo u Anatoliji, te su predstavljali neorganiziranu sektu -
polupagansko pučko vjerovanje - na samom rubu otomanskog društva.
Ovo se promijenilo kada je Balim Sultan, drugi "pir", odnosno osnivač
Bektašizma, na temelju ovog pučkog vjerovanja osnovao sufijski red sa
strogim ustrojem.
Ovaj sufijski red ubrzo su prihvatile janjičarske trupe, te je do
kraja šesnaestog stoljeća Bektašizam bio poluslužbena religija
janjičara, a Hajji Bektash svojevrsni svetac-zaštitnik janjičara.
Tako su se Bektašije do kraja šesnaestog stoljeća proširili među
janjičarima, a preko janjičarskog utjecaja i opće islamizacije
Albanaca sredinom i u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, po
cijelom Balkanu, a naročito po krajevima nastanjenim Albancima.
Ovo stanje ostalo je sve do 1826 godine, kada je sultan Mahmud drugi
zabranio i uništio Janjičare, pri čemu je proveo i opširan progon i
pokolj Bektašija širom Otomanskog carstva.
Ovo se u današnjem Bektašizmu zove "prva tragedija
Bektašija" (albanski: gjëma ë parë e Bektashizmës).
Bektašije nakon pokolja 1826.
Većina Bektašija preživjela je ovaj pokolj, i to na način da su svoje
aktivnosti pritajili, tako da su se formalno predstavljali kao
pripadnici nekog drugog sufijskog reda, ili su se jednostavno održali
u planinskim i drugim izoliranim područjima, gdje ih je štitio
plemenski ustroj tadašnjeg albanskog društva.
Ovo je naročito važilo za jug Makedonije, gdje praktički od 1826 do
danas Bektašije kontinuirano prikrivaju svoj identitet, premda je
područje od Gostivara do Kičeva, Debra i Struge pretežito
bektašijsko.
Za razliku od Balkana, gdje je kroz devetnaesto stoljeće bilo puno
plemenskih i sektaških obračuna između sunitskih i bektašijskih
Albanaca, u Anatoliji se stanje smirilo ubrzo nakon ovog pokolja, te
su Bektašije nastavili prakticirati svoju vjeru kao i prije.
Ataturkova zabrana derviša u Turskoj 1925.
Reforme koje je Mustafa Kemal Ataturk provodio u okviru modernizacije
i vesternizacije Turske, dovele su godine 1925. do opće zabrane
derviških redova, koje je moderna turska država energično i efikasno
provela.
Tako je zabranom Bektašija u Turskoj došlo do migracije nekoliko
tisuća Bektašija, uglavnom vodećih ljudi u sekti iz Turske u Albaniju,
čime je sekta postala gotovo isključivo albanska.
Ovome je pomogla činjenica da je zadnji poglavar reda u Turskoj prije
zabrane, "dedebaba" Sali Niazi Dede bio Albanac, koji je nastavio
aktivnosti vjerskog centra Bektašija u izgnanstvu u Albaniji.
(Sali Niazi je Tursku napustio 1931., tj. šest godina nakon službene
zabrane reda, kad se pokazalo da će državna opresija biti dovoljno
efikasna da eliminira svaku aktivnost sekte u Turskoj.)
U svakom slučaju ova zabrana se u bektašijskoj tradiciji zove "druga
tragedija" (gjëma) Bektašija.
Premda danas u Turskoj živi više stotina tisuća Bektašija, riječ je
uglavnom o urbanim doseljenicima sa Balkana, koji su u urbanim
uvjetima konvertirali mnoge druge useljenike s Balkana, ili su kroz
miješane brakove kooptirali u sektu starosjedioce.
Ovo je naročito prakticirano kroz djelovanje žena u sekti, čime je
relativna emancipiranost bektašijskih žena bila atraktivna u uvjetima
turskog urbanog života, čime se sekta širila po Turskoj u novije
vrijeme.
Tako da danas u Turskoj oko 1-2% populacije, odnosno blizu milijun
ljudi čine Bektašije. Međutim, među njima gotovo da i nema potomaka
izvornih sljedbenika ove sekte u Tuskoj, prije njene zabrane 1925.
godine.
Osnivanje moderne albanske bektašijske sekte
Uspostava nove albanske države na Balkanu 1912.-1919.
institucionalizirala je albanski nacionalizam kao obranu od susjednih
država Jugoslavije i Grčke, ali isto tako i Italije, te od turskih
pretenzija.
Tako je u sukobu Bektašizma i novog turskog nacionalizma u Bektašizmu
prepoznata "jedina izvorno albanska vjera", te je država počela
favorizirati Bektašije.
Tako je nova država sumnjičila pravoslavnu crkvu za suradnju sa grčkim
vlastima, rimokatoličku crkvu za suradnju sa Talijanima, (premda je
ista izrazito podržavala albanski nacionalizam), a sunitske
institucije za suradnju sa Turskom, u Bektašijama se vidjelo "prave
Albance" koji nisu vezani "ni za kakve strance".
Tako je pod zaštitom albanskih vlasti u tekiji u gradu Prishta u
Albaniji dana 28.09.1929. organizirana moderna bektašijska sekta i
donesen "ustav" sekte (nešto kao Kanonski zakonik kod rimokatolika).
Tako je sekta organizirana u hijerarhiji: 1. kryegjysh (glavar sekte),
2. gjyshërit (dede) kao lokalni glavar (slično biskupu u Kršćana), 3.
prindërit (baba) kao imam (hodža) koji vodi pojedinu bogomolju
(tekiju, tekke), 4. derviši i 5. ostali djelatnici u sekti.
Kao službeni jezik sekte uzet je albanski jezik.
(Ovu odluku se u Islamskom svijetu inače smatralo krivovjernom, budući
da je jezik Kur'ana arapski i da je arapski službeni jezik svake
"prave" muslimanske kongregacije.)
Sekta je teritorijalno organizirana u šest područja (gjyshëri ili
dedelik), slično kao biskupije kod kršćana, sa sjedištima u gradovima
Kruja Elbasan, Korça, Frashëri, Prishta i Gjirokastra.
Ovaj proces je kod Bektašija stvorilo mit o Albaniji kao "bektašijskoj
državi".
Ovo su kasnije potencirali komunisti koji su 1946. priznali
Bektašijama status "posebne vjerske zajednice" u Albaniji, zajedno sa
Sunitima, Katolicima i Pravoslavnima.
Podjela Bektašija na dvije struje
Ovo osnivanje moderne sekte je bilo dobro prihvaćeno na samom jugu
Albanije, gdje je velika većina Bektašija ušla u novoosnovanu sektu.
Međutim u srednjoj Albaniji, oko Elbasana i na sjeveru su Bektašije
bili još od 1826. ukorijenili funkcioniranje u ilegali, u tajnosti, te
su smatrali da sekta mora i dalje ostati neprimjetna i da njeno
postojanje mora ostati tajnovito.
Tako je većina Bektašija u srednjoj i sjevernoj Albaniji odbila ući u
sektu.
Slično se dogodilo na području bivše Jugoslavije, gdje su Bektašije u
Djakovici, Tetovu i još nekim krajevima simpatizirali novu sektu i
kasnije se u nju učlanili, dok su Bektašije u Drenici (središnja
dolina na Kosovu), te u jugozapadnoj Makedoniji odbili uključivanje u
sektu.
Stoga su na Balkanu nakon ove podjele ostale dvije grupacije
Bektašija: pripadnici službene nacionalističke albanske sekte i
polutajne zajednice vjernika koje ne žele ni na koji način isticati
svoj identitet.
Tako da je danas u Albaniji oko 25% Bektašija (oko jedan milijun
ljudi), od kojih je oko 15% (oko šest stotina tisuća) učlanjeno u
službenu bektašijsku sektu, dok je oko 10% (oko četiri stotina tisuća)
u "prikrivenim" bektašijskim kongregacijama.
Službena sekta je prisutna na jugu, a prikrivene zajednice u
središnjoj Albaniji oko Elbasana i raštrkane među Sunitima na sjeveru.
Sukobi među Bektašijama
Kad je Makedoniji 2001. godine izbio kratkotrajni rat, i pobunjenici i
Albanci koji su podržali vladu u Skoplju bili su Bektašije.
Pobunjenici, koji su već prije zavladali Kosovom, išli su za tim da
pobune Albance, neovisno o tome jesu li Suniti ili Šijiti.
To je podržala i "službena" bektašijska zajednica u suradnji sa
Sunitima.
No u Debru na jugu Makedonije je postojao drugi centar Bektašizma, i
to "prikrivenog" Bektašizma koji nije ušao u "službenu" bektašijsku
sektu, koji je, pod izlikom da će u "velikoj Albaniji" Bektašije biti
manjina u sunitskoj zemlji, usmjerio Albance jugozapadne Makedonije da
podrže nastojanja vlade u Skoplju, odnosno nastojanja slavenske
pravoslavne većine u Makedoniji da sačuva teritorijalni integritet
države.
Ovaj sukob koji je djelomično bio sukob između samih Bektašija, a
djelomično između Sunita i dijela Bektašija s jedne strane sa
Bektašijama s druge strane, podsjetio je na nemire u Albaniji
(građanski, odnosno plemenski rat u Albaniji 1936-1937.) kada je
"službena" bektašijska sekta zajedno sa Sunitima podržavala kralja
Zogua u obračunu sa pobunjenicima iz središnje Albanije koji su
većinom bili pripadnici "prikrivenog" dijela Bektašija.
Američki centar Bektašija za vrijeme komunizma i snabdijevanje SAD-a
kokainom
Kako su komunisti 1960-tih godina zabranili religiju, centar
Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u Detroitu, odnosno u
gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe
Detroida.
Neki analitičari koji analiziraju veze balkanskog podzemlja sa
Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski centar, odnosno
pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom Hrvata, koja
je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval
vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to
preko Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario.
Jedan od ključnih ljudi u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko
Šušak, koji je kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske
Albancima Bektašijama davao značajne pozicije u vojsci, a koji je
pomagao i Tomislava Karamarka, današnjeg ministra unutrašnjih poslova,
čiji bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija, vodi albansku
mafiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Osim toga su norvalske veze u Latinskoj Americi korištene 1990-tih
godina za prodaju bespilotnih letjelica koje su Karamarkov i
Muharemijev tast Osman Mufitić i Gojko Šušak tajno proizvodili u
Zagrebu, a koje su korištene za transport kokaina u andskom području.
Bektašije i Alaviti
Kao što je ranije rečeno, oko petnaest milijuna ljudi u Turskoj
pripada sekti Alavita.
Alaviti čine preko dva milijuna stanovnika Sirije, tj. oko 10%
populacije, koja je koncentrirala svu vlast u toj zemlji, a prisutni
su i na krajnjem sjeveru Libanona, gdje ih ima preko sto tisuća.
Veliki broj Alavita u Turskoj sebe naziva "Bektašijama-
Alavitima" (Alevi-Bektashi).
Alaviti su posebna sekta, starija od Bektašita, koja je nastla
miješanjem predislamskih religija Anatolije i Kurdistana sa Islamom.
Tako su Alaviti sačuvali niz vjerovanja i obreda preuzetih iz
nekadašnjeg Maniheizma, što je bila predislamska paganska religija tog
područja, slična današnjoj, ranije spomenutoj sekti Yarsana (koja još
više odstupa od Islama nego Alaviti).
Premda Alaviti nisu Bektašije, isti su preuzeli kult osnivača
bektašijske sekte, Hajji Bektasha, pa se stoga znatan dio Alavita
naziva Alavitima-Bektašijama.
Međutim ovi Alaviti-Bektašije su u osnovi Alaviti, samo što isticanjem
kulta Hajji Bektasha sebe približavaju Bektašijama.
Odnosi ove dvije sekte su dobri i iste u mnogo čemu surađuju, a to se
vidi i u evropskoj organizaciji uvoza, transporta i distribucije
heroina, te u pranju novca od tog biznisa, a o čemu je ranije bilo
više riječi.
No doktrinarno i organizacijski je riječ o dvije različite sekte.
Bektašijske veze sa nacistima i komunistima
Činjenica je da su se nacisti u Drugom svjetskom ratu u svojoj
okupaciji Albanije i Kosova oslanjali na Bektašije, te da je u
suradnji sa sektom došlo do mobiliziranja 21. SS divizije (1. albanske
SS divizije) "Skenderbey", u kojoj su, uz manji broj Sunita i
Rimokatolika većinu činili Bektašije.
Komunisti su u Jugoslaviji, nakon prvotnog proganjanja, zauzeli
tolerantan stav prema sekti, te je komunistička vlast na Kosovu od
kraja 1960-tih regrutirana iz redova Bektašija.
Bektašijskog porijekla su bili vodeći kosovski komunisti Fadil Xoxa i
Mahmut Bakalli, te šef komunističke tajne policije SDB (u javnosti
znane kao "udba") Kosova, Sellim Broshaj.
Broshaj je u suradnji sa zagrebačkim centrom jugoslavenskih tajnih
službi, koje je do svoje smrti u dubokoj tajnosti vodio osnivač tih
službi, Stevo Krajačić, organizirao krijumčarenje droge preko notornog
Beghjeta Pacollia, koji je izvorno organizirao svoje uporište u
Hamburgu, i to uz pomoć dijela političke elite Njemačke, koji je bio
na platnom spisku istočnih tajnih službi.
Kako se Pacolli morao povući nakon afere "obnove Kremlja", odnosno
nakon sukoba sa Rusima krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, na
čelo ove organizacije stupili su braća Osmani, te su isti energično
reorganizirali narko-podzemlje, i nastavili ga uspješno voditi sve do
danas.
Trendovi razvoja islamske religioznosti na Balkanu te među dijasporama
muslimanskih vjernika balkanskog porijekla u zapadnoj Europi, SAD-u i
Turskoj
Kriza tradicionalnih "islamskih vjerskih zajednica"
Kao što se iz ranijeg teksta vidi, današnje "islamske vjerske
zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije nastale su putem
nemuslimanskih vlasti, te su zadnji put definirane od strane
komunističkih vlasti.
Iste su uz pomoć komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu
- sufijski mistični Islam.
Najveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu pripada šijitskim
Bektašijama, koji su u međuvremenu preuzeli kontrolu nad međunarodnom
albanskom heroinskom mafijom.
Razlozi širenja Bektašizma po Balkanu
Stoga su vjerske tradicije Balkana neusklađene sa postojećim
"islamskim vjerskim zajednicama", te dio vjernika prelazi u
bektašijsku sektu jer time čuva svoje izvorne sufijske tradicije.
Na širenje Bektašizma utječe i albanski nacionalizam, koji u
Bektašijama vidi "jedinu pravu albansku religiju", dok Sunite i
Kršćane taj nacionalizam često puta sumnjiči za "veze sa
strancima" (Arapima i Turcima u slučaju Sunita, Zapadom u slučaju
Kršćana).
Najzad, na širenje Bektašizma utječe i monogamna tradicija Bektašija i
značajna uloga žena u sekti, pa prijelazom na Bektašizam žene
osiguravaju svoju emancipaciju.
Bektašije su se uglavnom pokazali prilagodljiviji modernim urbanim
prilikama, te su prijelazi u sektu atraktivni za mlade obrazovanije i
urbanije Albance.
Tako da se danas na području Albanije, Kosova, Makedonije i Sandžaka
događaju stalne konverzije u Bektašijsku sektu.
Konverzijama pomaže i dominantan položaj Bektašija u trgovini drogama,
pa ova činjenica pogoduje konverzijama u dijaspori, te konverzijama
klanova koji su sačuvali sunitsku sufijsku tradiciju, tj. ranije u
tekstu spomenutim Sadijama.
Bektašijama prilaze prvenstveno Albanci, ali i Slaveni-sunitski
muslimani, i to u Sandžaku i u Makedoniji (Torbeši), te etnički Turci
(u Makedoniji), te Romi po cijelom Balkanu (današnji vođe Roma u
Hrvatskoj, Kasum Cana i Nazif Memedi su Bektašije.)
Širenje Vehabija po Balkanu
Kao što je ranije u tekstu bilo rečeno, po cijelom islamskom svijetu,
pa tako i po Balkanu se šire Vehabije (Vahabiti/Salafiti).
Kako oni smatraju sve Šijite, pa tako i Bektašije nevjernicima, isti
su apsolutno netolerantni prema Bektašijama.
Budući da Bektašije kontroliraju trgovinu drogama ovaj sukob
produbljuje i (navodno, i za sada samo retoričko) zalaganje Vehabija
za borbu protiv trgovine drogama.
Premda za sada nije bilo krvoprolića, smatra se da je poziv vodećeg
vehabijskog imama na Kosovu, notornog Shefqeta Krasniqia na obračun sa
katolicima, neposredno pred kraj prošle godine, bio neizravno uperen i
protiv Bektašija.
Tako bi obračun sa katolicima, kojih na Kosovu ima svega 2-3%, i čiji
broj se zbog iseljavanja na Zapad stalno smanjuje, bio uvod u obračun
sa dominantnom sektom Bektašija, kojih na Kosovu ima blizu 25% od
ukupnog stanovništva.
U sjevernoj Makedoniji su se Vehabije proširili po nekada sunitskim
zajednicama gdje su Bektašije živjeli kao manjine, te su u više
slučajeva nasilno zauzeli bektašijske tekije (vjerske centre slične
džamijama) te u istima nastavili prakticirati vehabijski pravac
Islama.
Stoga se sve veći broj promatrača boji mogućnosti da na "Balkanu
ponovno izbije rat", te da taj rat "ovaj puta započne kao
istrebljivački obačun između albanskih muslimanskih sekti".
Istraživački tim Necenzurirano.com
Povezano:
Albanska mafija: Šijitska sekta bektašija preuzima vodeću ulogu na
Balkanu
Albanska mafija (2): Podjele unutar islamskog svijeta i položaj sekte
bektašija u tim podjelama
Albanska mafija (3): Bektašije i međunarodna trgovina drogama
Albanska mafija (4): Bektašije na vrhu hijarerhije balkanskog
kriminalnog podzemlja
Kako su komunisti 1960-tih godina zabranili religiju, centar
Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u Detroitu, odnosno u
gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe
Detroida. Neki analitičari koji analiziraju veze balkanskog podzemlja
sa Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski centar, odnosno
pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom Hrvata, koja
je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval
vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to
preko Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario.
Jedan od ključnih ljudi u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko
Šušak, koji je kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske
Albancima Bektašijama davao značajne pozicije u vojsci, a koji je
pomagao i Tomislava Karamarka, današnjeg ministra unutrašnjih poslova,
čiji bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija, vodi albansku
mafiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osim toga su norvalske veze
u Latinskoj Americi korištene 1990-tih godina za prodaju bespilotnih
letjelica koje su Karamarkov i Muharemijev tast Osman Mufitić i Gojko
Šušak tajno proizvodili u Zagrebu, a koje su korištene za transport
kokaina u andskom području.
Osnovne karakteristike Bektašizma
Bektašije je oko godine 1230. osnovao osnivač sekte, kojeg Bektašije,
ali i njima srodni Alaviti slave kao sveca, Hajji Bektash, koji se
doselio u tursku pokrajinu Anatoliju sa turkmenskim plemenima koja su
bježala od Mongola, odnosno koji je vjerojatno bio turkmenskog
porijekla. (Kasnije su se pojavila bektašijska učenja o njegovom
perzijskom porijeklu.)
Osnivač sekte nije pohađao islamske škole, već je sa svojom ženom
živio (po nekim autorima usvojenom kćeri, a po nekima usvojenom kćeri
koja mu je kasnije bila žena) kao nadriliječnik.
Stoga je u svoje učenje ugradio tada postojeća pučka vjerovanja
Anatolije, koja su sadržavala razne elemente predkršćanskih i
predislamskih paganskih religija, ali i elemente samog kršćanstva, uz
koje je razvio i kult štovanja četvrtog kalife Alija.
U suštini su Bektašije ogranak Šijitizma, i to preciznije imamitskog
Šijitizma, tako da Bektašije vjeruju u božansko naslijeđe dvanaest
imama, slave imama Huseina i mučenike Karbale.
Bektašije slave stari perzijski praznik Nawruz, (Navruz, Naw-ruz), tj.
perzijska nova godina, koju se inače slavi po Iranu, Azerbajdžanu i
Srednjoj Aziji, za kojeg vjeruju da je rođendan imama Alije.
Osim šijitskih i paganskih karakteristika, Bektašije su preuzeli i
neka u Sufizmu rasprostranjena učenja. Tako Bektašije vjeruju u četiri
stadija "mističnog puta", koje su: 1. "vanjski zakon" (Shari'ah), 2.
"unutrašnji put" (Tariqah), 3. "mistična osviještenost" (Ma'rifat) i
4. stvarnost (Haqiqah).
Reinkarnacija duše i strah od zeca
Na tradicionalnom Balkanu je bilo poznato da se Bektašije najlakše
prepoznaju po svojem strahu od zeca.
Stoga su se tradicionalno, sve do današnjih dana, naročito među
Albancima, sačuvale šale na račun Bektašija zbog ovog vjerski
ukorijenjenog straha.
Korijen ovome je u tome što su Bektašije iz pučkih vjerovanja
Anatolije iz trinaestog stoljeća preuzeli ideju reinkarnacije duše
koju ideju su razvijale razne orijentalne religije.
Premda Bektašije vjeruju u zagrobni život, te raj i pakao kako su
prikazani u Kuranu, dopuštaju i mogućnost reinkarnacije duše.
Stoga Bektašije vjeruju da je Yazid, inače omraženi lik u šijitskom
Islamu, koji je ubio Muhamedovog unuka Huseina i njegovu obitelj,
vječno reinkarniran u zeca, te svaki put kad vide zeca dopuštaju
mogućnost da je baš taj zec u biti reinkarnirani Yazid.
Stoga je zečevina u Bektašizmu zabranjena kao i svinjetina, a
Bektašije u prilikama kada vide živu životinju zeca često pokazuju
strah od te, inače sasvim bezopasne životinje.
Na širenje Bektašizma utjecali Janjičari
Otomansko carstvo je svoje elitne trupe, janjičare regrutirala iz
kršćanskog stanovništva Balkana.
Tako su elitne postrojbe Otomanskog carstva govorile albanski i
bosanski jezik.
Kako je ovo stanovništvo pretežito regrutirano od kršćana (Albanci su
do druge polovine sedamnaestog stoljeća pretežito bili Kršćani), ovim
konvertitima je Bektašizam bio bliži od ortodoksnog Islama, kako
sunitskog (koji je bio službena religija Otomanskog carstva), tako i
šijitskog.
Na to je bitno utjecala i bektašijska tradicija štovanja svetaca i
štovanja ikona, što Islam inače ne poznaje (ikone su u Islamu inače
strogo zabranjene).
Osim toga, Bektašije su u pravilu monogamni, te je uloga žena u toj
sekti značajna, za razliku od restrikcija koje Islam inače određuje
prema ženama.
Bektašije su poznati i po svojem učenju "jedinstva bića" (Wahdat-ul-
Wujood, the Unity of Being), zbog čega autori na Zapadu smatraju da je
Bektašizam preuzeo antički koncept panteizma.
Osim toga Bektašije vjeruju da Kur'an sadrži dva nivoa značenja,
vanjsko (zahir) i unutrašnje (batin), koje je superiornije, i koje
dovodi do spoznaje univerzuma i čovječanstva. I ovo učenje zapadni
autori smatraju panteističkim.
Osim toga, Bektašizam je poznat (i u Islamu osuđivan) zbog svojeg
koncepta "Alah-Muhamed-Alija", pa tako Bektašije recitiraju ova tri
imena kao jedno ime.
Stoga i islamski i zapadni autori ovo tumače kao "sveto trojstvo",
odnosno neislamsko učenje izravno preuzeto iz Kršćanstva.
Piramidalna organizacija Bektašija
Bektašije su od drugih sufijskih redova preuzeli piramidalnu strukturu
organizacije, te svoje članove rangiraju u niz nivoa, od "inicijalnih"
pa do vrhovnih.
Nakon inicijacije (nesib) ulazi se u prvi nivo (mahip).
Obični Bektašije su u pravilu u ovom prvom inicijalnom nivou.
Pojedinac koji se uzdiže može dostići viši nivo derviša.
Iznad nivoa derviša je nivo "baba".
Baba je pripadnik bektašijskog klera i vodi tekiju (tekke), što je
neka vrsta bektašijskog vjerskog centra i džamije, pa je baba zapravo
u rangu imama (hodže).
Iznad babe je rang "halife-baba", još znan i kao "dede", a što se
uspoređuje sa nivoom biskupa kod kršćanskih crkava.
Na vrhu hijerarhije je "dedebaba", (ili "kryegjysh") koji je poglavar
sufijskog reda.
Paralelne piramidalne strukture u Bektašizmu
Osim ove piramidalne strukture, postoji i paralelna struktura, koju
sačinjavaju muhibi, tj. članovi reda koji su dali posebnu prisegu
redu, te ašikije (ashiks), koji predstavljaju nešto kao laike
uključene u rad reda.
U svakom slučaju muhibe se smatra jačima od baba (imama, hodža,
glavara /vjerskih centara-džamija/ tekija, a status muhiba može biti i
tajan, pa je na taj način u Bektašizmu institucionalizirana tajna
piramidalna struktura u sekti.
Počeci Bektašizma
Sve do početka šesnaestog stoljeća Bektašije su bili locirani
isključivo u Anatoliji, te su predstavljali neorganiziranu sektu -
polupagansko pučko vjerovanje - na samom rubu otomanskog društva.
Ovo se promijenilo kada je Balim Sultan, drugi "pir", odnosno osnivač
Bektašizma, na temelju ovog pučkog vjerovanja osnovao sufijski red sa
strogim ustrojem.
Ovaj sufijski red ubrzo su prihvatile janjičarske trupe, te je do
kraja šesnaestog stoljeća Bektašizam bio poluslužbena religija
janjičara, a Hajji Bektash svojevrsni svetac-zaštitnik janjičara.
Tako su se Bektašije do kraja šesnaestog stoljeća proširili među
janjičarima, a preko janjičarskog utjecaja i opće islamizacije
Albanaca sredinom i u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, po
cijelom Balkanu, a naročito po krajevima nastanjenim Albancima.
Ovo stanje ostalo je sve do 1826 godine, kada je sultan Mahmud drugi
zabranio i uništio Janjičare, pri čemu je proveo i opširan progon i
pokolj Bektašija širom Otomanskog carstva.
Ovo se u današnjem Bektašizmu zove "prva tragedija
Bektašija" (albanski: gjëma ë parë e Bektashizmës).
Bektašije nakon pokolja 1826.
Većina Bektašija preživjela je ovaj pokolj, i to na način da su svoje
aktivnosti pritajili, tako da su se formalno predstavljali kao
pripadnici nekog drugog sufijskog reda, ili su se jednostavno održali
u planinskim i drugim izoliranim područjima, gdje ih je štitio
plemenski ustroj tadašnjeg albanskog društva.
Ovo je naročito važilo za jug Makedonije, gdje praktički od 1826 do
danas Bektašije kontinuirano prikrivaju svoj identitet, premda je
područje od Gostivara do Kičeva, Debra i Struge pretežito
bektašijsko.
Za razliku od Balkana, gdje je kroz devetnaesto stoljeće bilo puno
plemenskih i sektaških obračuna između sunitskih i bektašijskih
Albanaca, u Anatoliji se stanje smirilo ubrzo nakon ovog pokolja, te
su Bektašije nastavili prakticirati svoju vjeru kao i prije.
Ataturkova zabrana derviša u Turskoj 1925.
Reforme koje je Mustafa Kemal Ataturk provodio u okviru modernizacije
i vesternizacije Turske, dovele su godine 1925. do opće zabrane
derviških redova, koje je moderna turska država energično i efikasno
provela.
Tako je zabranom Bektašija u Turskoj došlo do migracije nekoliko
tisuća Bektašija, uglavnom vodećih ljudi u sekti iz Turske u Albaniju,
čime je sekta postala gotovo isključivo albanska.
Ovome je pomogla činjenica da je zadnji poglavar reda u Turskoj prije
zabrane, "dedebaba" Sali Niazi Dede bio Albanac, koji je nastavio
aktivnosti vjerskog centra Bektašija u izgnanstvu u Albaniji.
(Sali Niazi je Tursku napustio 1931., tj. šest godina nakon službene
zabrane reda, kad se pokazalo da će državna opresija biti dovoljno
efikasna da eliminira svaku aktivnost sekte u Turskoj.)
U svakom slučaju ova zabrana se u bektašijskoj tradiciji zove "druga
tragedija" (gjëma) Bektašija.
Premda danas u Turskoj živi više stotina tisuća Bektašija, riječ je
uglavnom o urbanim doseljenicima sa Balkana, koji su u urbanim
uvjetima konvertirali mnoge druge useljenike s Balkana, ili su kroz
miješane brakove kooptirali u sektu starosjedioce.
Ovo je naročito prakticirano kroz djelovanje žena u sekti, čime je
relativna emancipiranost bektašijskih žena bila atraktivna u uvjetima
turskog urbanog života, čime se sekta širila po Turskoj u novije
vrijeme.
Tako da danas u Turskoj oko 1-2% populacije, odnosno blizu milijun
ljudi čine Bektašije. Međutim, među njima gotovo da i nema potomaka
izvornih sljedbenika ove sekte u Tuskoj, prije njene zabrane 1925.
godine.
Osnivanje moderne albanske bektašijske sekte
Uspostava nove albanske države na Balkanu 1912.-1919.
institucionalizirala je albanski nacionalizam kao obranu od susjednih
država Jugoslavije i Grčke, ali isto tako i Italije, te od turskih
pretenzija.
Tako je u sukobu Bektašizma i novog turskog nacionalizma u Bektašizmu
prepoznata "jedina izvorno albanska vjera", te je država počela
favorizirati Bektašije.
Tako je nova država sumnjičila pravoslavnu crkvu za suradnju sa grčkim
vlastima, rimokatoličku crkvu za suradnju sa Talijanima, (premda je
ista izrazito podržavala albanski nacionalizam), a sunitske
institucije za suradnju sa Turskom, u Bektašijama se vidjelo "prave
Albance" koji nisu vezani "ni za kakve strance".
Tako je pod zaštitom albanskih vlasti u tekiji u gradu Prishta u
Albaniji dana 28.09.1929. organizirana moderna bektašijska sekta i
donesen "ustav" sekte (nešto kao Kanonski zakonik kod rimokatolika).
Tako je sekta organizirana u hijerarhiji: 1. kryegjysh (glavar sekte),
2. gjyshërit (dede) kao lokalni glavar (slično biskupu u Kršćana), 3.
prindërit (baba) kao imam (hodža) koji vodi pojedinu bogomolju
(tekiju, tekke), 4. derviši i 5. ostali djelatnici u sekti.
Kao službeni jezik sekte uzet je albanski jezik.
(Ovu odluku se u Islamskom svijetu inače smatralo krivovjernom, budući
da je jezik Kur'ana arapski i da je arapski službeni jezik svake
"prave" muslimanske kongregacije.)
Sekta je teritorijalno organizirana u šest područja (gjyshëri ili
dedelik), slično kao biskupije kod kršćana, sa sjedištima u gradovima
Kruja Elbasan, Korça, Frashëri, Prishta i Gjirokastra.
Ovaj proces je kod Bektašija stvorilo mit o Albaniji kao "bektašijskoj
državi".
Ovo su kasnije potencirali komunisti koji su 1946. priznali
Bektašijama status "posebne vjerske zajednice" u Albaniji, zajedno sa
Sunitima, Katolicima i Pravoslavnima.
Podjela Bektašija na dvije struje
Ovo osnivanje moderne sekte je bilo dobro prihvaćeno na samom jugu
Albanije, gdje je velika većina Bektašija ušla u novoosnovanu sektu.
Međutim u srednjoj Albaniji, oko Elbasana i na sjeveru su Bektašije
bili još od 1826. ukorijenili funkcioniranje u ilegali, u tajnosti, te
su smatrali da sekta mora i dalje ostati neprimjetna i da njeno
postojanje mora ostati tajnovito.
Tako je većina Bektašija u srednjoj i sjevernoj Albaniji odbila ući u
sektu.
Slično se dogodilo na području bivše Jugoslavije, gdje su Bektašije u
Djakovici, Tetovu i još nekim krajevima simpatizirali novu sektu i
kasnije se u nju učlanili, dok su Bektašije u Drenici (središnja
dolina na Kosovu), te u jugozapadnoj Makedoniji odbili uključivanje u
sektu.
Stoga su na Balkanu nakon ove podjele ostale dvije grupacije
Bektašija: pripadnici službene nacionalističke albanske sekte i
polutajne zajednice vjernika koje ne žele ni na koji način isticati
svoj identitet.
Tako da je danas u Albaniji oko 25% Bektašija (oko jedan milijun
ljudi), od kojih je oko 15% (oko šest stotina tisuća) učlanjeno u
službenu bektašijsku sektu, dok je oko 10% (oko četiri stotina tisuća)
u "prikrivenim" bektašijskim kongregacijama.
Službena sekta je prisutna na jugu, a prikrivene zajednice u
središnjoj Albaniji oko Elbasana i raštrkane među Sunitima na sjeveru.
Sukobi među Bektašijama
Kad je Makedoniji 2001. godine izbio kratkotrajni rat, i pobunjenici i
Albanci koji su podržali vladu u Skoplju bili su Bektašije.
Pobunjenici, koji su već prije zavladali Kosovom, išli su za tim da
pobune Albance, neovisno o tome jesu li Suniti ili Šijiti.
To je podržala i "službena" bektašijska zajednica u suradnji sa
Sunitima.
No u Debru na jugu Makedonije je postojao drugi centar Bektašizma, i
to "prikrivenog" Bektašizma koji nije ušao u "službenu" bektašijsku
sektu, koji je, pod izlikom da će u "velikoj Albaniji" Bektašije biti
manjina u sunitskoj zemlji, usmjerio Albance jugozapadne Makedonije da
podrže nastojanja vlade u Skoplju, odnosno nastojanja slavenske
pravoslavne većine u Makedoniji da sačuva teritorijalni integritet
države.
Ovaj sukob koji je djelomično bio sukob između samih Bektašija, a
djelomično između Sunita i dijela Bektašija s jedne strane sa
Bektašijama s druge strane, podsjetio je na nemire u Albaniji
(građanski, odnosno plemenski rat u Albaniji 1936-1937.) kada je
"službena" bektašijska sekta zajedno sa Sunitima podržavala kralja
Zogua u obračunu sa pobunjenicima iz središnje Albanije koji su
većinom bili pripadnici "prikrivenog" dijela Bektašija.
Američki centar Bektašija za vrijeme komunizma i snabdijevanje SAD-a
kokainom
Kako su komunisti 1960-tih godina zabranili religiju, centar
Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u Detroitu, odnosno u
gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe
Detroida.
Neki analitičari koji analiziraju veze balkanskog podzemlja sa
Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski centar, odnosno
pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom Hrvata, koja
je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval
vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to
preko Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario.
Jedan od ključnih ljudi u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko
Šušak, koji je kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske
Albancima Bektašijama davao značajne pozicije u vojsci, a koji je
pomagao i Tomislava Karamarka, današnjeg ministra unutrašnjih poslova,
čiji bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija, vodi albansku
mafiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Osim toga su norvalske veze u Latinskoj Americi korištene 1990-tih
godina za prodaju bespilotnih letjelica koje su Karamarkov i
Muharemijev tast Osman Mufitić i Gojko Šušak tajno proizvodili u
Zagrebu, a koje su korištene za transport kokaina u andskom području.
Bektašije i Alaviti
Kao što je ranije rečeno, oko petnaest milijuna ljudi u Turskoj
pripada sekti Alavita.
Alaviti čine preko dva milijuna stanovnika Sirije, tj. oko 10%
populacije, koja je koncentrirala svu vlast u toj zemlji, a prisutni
su i na krajnjem sjeveru Libanona, gdje ih ima preko sto tisuća.
Veliki broj Alavita u Turskoj sebe naziva "Bektašijama-
Alavitima" (Alevi-Bektashi).
Alaviti su posebna sekta, starija od Bektašita, koja je nastla
miješanjem predislamskih religija Anatolije i Kurdistana sa Islamom.
Tako su Alaviti sačuvali niz vjerovanja i obreda preuzetih iz
nekadašnjeg Maniheizma, što je bila predislamska paganska religija tog
područja, slična današnjoj, ranije spomenutoj sekti Yarsana (koja još
više odstupa od Islama nego Alaviti).
Premda Alaviti nisu Bektašije, isti su preuzeli kult osnivača
bektašijske sekte, Hajji Bektasha, pa se stoga znatan dio Alavita
naziva Alavitima-Bektašijama.
Međutim ovi Alaviti-Bektašije su u osnovi Alaviti, samo što isticanjem
kulta Hajji Bektasha sebe približavaju Bektašijama.
Odnosi ove dvije sekte su dobri i iste u mnogo čemu surađuju, a to se
vidi i u evropskoj organizaciji uvoza, transporta i distribucije
heroina, te u pranju novca od tog biznisa, a o čemu je ranije bilo
više riječi.
No doktrinarno i organizacijski je riječ o dvije različite sekte.
Bektašijske veze sa nacistima i komunistima
Činjenica je da su se nacisti u Drugom svjetskom ratu u svojoj
okupaciji Albanije i Kosova oslanjali na Bektašije, te da je u
suradnji sa sektom došlo do mobiliziranja 21. SS divizije (1. albanske
SS divizije) "Skenderbey", u kojoj su, uz manji broj Sunita i
Rimokatolika većinu činili Bektašije.
Komunisti su u Jugoslaviji, nakon prvotnog proganjanja, zauzeli
tolerantan stav prema sekti, te je komunistička vlast na Kosovu od
kraja 1960-tih regrutirana iz redova Bektašija.
Bektašijskog porijekla su bili vodeći kosovski komunisti Fadil Xoxa i
Mahmut Bakalli, te šef komunističke tajne policije SDB (u javnosti
znane kao "udba") Kosova, Sellim Broshaj.
Broshaj je u suradnji sa zagrebačkim centrom jugoslavenskih tajnih
službi, koje je do svoje smrti u dubokoj tajnosti vodio osnivač tih
službi, Stevo Krajačić, organizirao krijumčarenje droge preko notornog
Beghjeta Pacollia, koji je izvorno organizirao svoje uporište u
Hamburgu, i to uz pomoć dijela političke elite Njemačke, koji je bio
na platnom spisku istočnih tajnih službi.
Kako se Pacolli morao povući nakon afere "obnove Kremlja", odnosno
nakon sukoba sa Rusima krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, na
čelo ove organizacije stupili su braća Osmani, te su isti energično
reorganizirali narko-podzemlje, i nastavili ga uspješno voditi sve do
danas.
Trendovi razvoja islamske religioznosti na Balkanu te među dijasporama
muslimanskih vjernika balkanskog porijekla u zapadnoj Europi, SAD-u i
Turskoj
Kriza tradicionalnih "islamskih vjerskih zajednica"
Kao što se iz ranijeg teksta vidi, današnje "islamske vjerske
zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije nastale su putem
nemuslimanskih vlasti, te su zadnji put definirane od strane
komunističkih vlasti.
Iste su uz pomoć komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu
- sufijski mistični Islam.
Najveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu pripada šijitskim
Bektašijama, koji su u međuvremenu preuzeli kontrolu nad međunarodnom
albanskom heroinskom mafijom.
Razlozi širenja Bektašizma po Balkanu
Stoga su vjerske tradicije Balkana neusklađene sa postojećim
"islamskim vjerskim zajednicama", te dio vjernika prelazi u
bektašijsku sektu jer time čuva svoje izvorne sufijske tradicije.
Na širenje Bektašizma utječe i albanski nacionalizam, koji u
Bektašijama vidi "jedinu pravu albansku religiju", dok Sunite i
Kršćane taj nacionalizam često puta sumnjiči za "veze sa
strancima" (Arapima i Turcima u slučaju Sunita, Zapadom u slučaju
Kršćana).
Najzad, na širenje Bektašizma utječe i monogamna tradicija Bektašija i
značajna uloga žena u sekti, pa prijelazom na Bektašizam žene
osiguravaju svoju emancipaciju.
Bektašije su se uglavnom pokazali prilagodljiviji modernim urbanim
prilikama, te su prijelazi u sektu atraktivni za mlade obrazovanije i
urbanije Albance.
Tako da se danas na području Albanije, Kosova, Makedonije i Sandžaka
događaju stalne konverzije u Bektašijsku sektu.
Konverzijama pomaže i dominantan položaj Bektašija u trgovini drogama,
pa ova činjenica pogoduje konverzijama u dijaspori, te konverzijama
klanova koji su sačuvali sunitsku sufijsku tradiciju, tj. ranije u
tekstu spomenutim Sadijama.
Bektašijama prilaze prvenstveno Albanci, ali i Slaveni-sunitski
muslimani, i to u Sandžaku i u Makedoniji (Torbeši), te etnički Turci
(u Makedoniji), te Romi po cijelom Balkanu (današnji vođe Roma u
Hrvatskoj, Kasum Cana i Nazif Memedi su Bektašije.)
Širenje Vehabija po Balkanu
Kao što je ranije u tekstu bilo rečeno, po cijelom islamskom svijetu,
pa tako i po Balkanu se šire Vehabije (Vahabiti/Salafiti).
Kako oni smatraju sve Šijite, pa tako i Bektašije nevjernicima, isti
su apsolutno netolerantni prema Bektašijama.
Budući da Bektašije kontroliraju trgovinu drogama ovaj sukob
produbljuje i (navodno, i za sada samo retoričko) zalaganje Vehabija
za borbu protiv trgovine drogama.
Premda za sada nije bilo krvoprolića, smatra se da je poziv vodećeg
vehabijskog imama na Kosovu, notornog Shefqeta Krasniqia na obračun sa
katolicima, neposredno pred kraj prošle godine, bio neizravno uperen i
protiv Bektašija.
Tako bi obračun sa katolicima, kojih na Kosovu ima svega 2-3%, i čiji
broj se zbog iseljavanja na Zapad stalno smanjuje, bio uvod u obračun
sa dominantnom sektom Bektašija, kojih na Kosovu ima blizu 25% od
ukupnog stanovništva.
U sjevernoj Makedoniji su se Vehabije proširili po nekada sunitskim
zajednicama gdje su Bektašije živjeli kao manjine, te su u više
slučajeva nasilno zauzeli bektašijske tekije (vjerske centre slične
džamijama) te u istima nastavili prakticirati vehabijski pravac
Islama.
Stoga se sve veći broj promatrača boji mogućnosti da na "Balkanu
ponovno izbije rat", te da taj rat "ovaj puta započne kao
istrebljivački obačun između albanskih muslimanskih sekti".
Istraživački tim Necenzurirano.com
Povezano:
Albanska mafija: Šijitska sekta bektašija preuzima vodeću ulogu na
Balkanu
Albanska mafija (2): Podjele unutar islamskog svijeta i položaj sekte
bektašija u tim podjelama
Albanska mafija (3): Bektašije i međunarodna trgovina drogama
Reply all
Reply to author
Forward
0 new messages