[NECENZURIRANO.COM NEWS] Slučaj Pukanić: Zašto policija i USKOK nisu istražili moguće motive Pukanićevog ubojstva?

[margetic...@gmail.com]

http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1861&Itemid=1

Slučaj Pukanić: Zašto policija i USKOK nisu istražili moguće motive
Pukanićevog ubojstva?

Za Policiju, MUP i USKOK, čini se, Slučaj Pukanić bio je "zatvorena
priča" od samog početka istrage, o čemu najbolje svjedoči činjenica da
se policijska i USKOK-ova istraga gotovo uopće nije bavila
utvrđivanjem motiva ubojstva Ive Pukanića, što je u konačnici
rezultiralo i dvjema optužnicama, hrvatskom i srbijanskom, u kojima
nisu navedeni mogući motivi Pukanićeve likvidacije. to, međutim,
otvara potpuno nova pitanja u Slučaju Pukanić, odnosno nameće osnovno
pitanje. Zašto policija u USKOK nisu istražili moguće motive
Pukanićevog ubojstva? Najmanje je šest mogućih, međusobno povezanih
motiva Pukanićevog ubojstva, koje su policija i USKOK u istrazi
ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića namjerno zanemarili, jer bi
istraga po tim motivima ubojstva cijeli slučaj vratila ponovno na
domaći teren, u Zagreb, a Slučaj Pukanić u svjetlu mogućih motiva
ubojstva mogao bi se povezati s visokim državnim dužnosnicima,
hrvatskim obavještajnim službama, organiziranim kriminalnim podzemljem
u sprezi s državom, te obavještajnim podzemljem s kojim je i sam
Pukanić često surađivao. Necenzurirano.com, stoga, ekskluzivno otkriva
moguće motive Pukanićevog ubojstva, koje policija i USKOK nisu htjeli
istražiti.

Pukanić bio posrednik u međusobnoj komunikaciji državnih,
paradržavnih, obavještajnih, paraobavještajnih i kriminalnih
struktura

Kako su to pokazali brojni dokumenti koji su postali dostupni tijekom
i nakon istrage ubojstva Ive Pukanića, Pukanić je istovremeno bio
osoba jednako dobro i usko povezana s institucijama vlasti, odnosno s
najvišim državnim dužnosnicima; zatim s Državnim odvjetništvom,
Policijom, MUP-om, te obavještajnim službama, posebno Sigurnosno
obavještajnom agencijom; dok je istovremeno održavao izuzetno bliske
prijateljske, poslovne, financijske i partnerske odnose s pripadnicima
organiziranog kriminalnog miljea, odnosno kriminalnog podzemlja, ali i
obavještajnog podzemlja s kojim je nerijetko surađivao i čak
sudjelovao u nekim njihovim operacijama u Hrvatskoj.

Stoga, ne bi bilo pogrješno procijeniti kako je Pukanić, zapravo, svim
tim državnim, paradržavnim, kriminalnim, obavještajnim i
paraobavještajnim strukturama u Hrvatskoj, koristio kao jedan od
glavnih i pouzdanih posrednika u njihovoj međusobnoj komunikaciji,
međusobnim dogovorima, sporazumima, nagodbama, poslovima i općenito,
veliki broj dokaza koji se pojavio nakon Pukanićevog ubojstva, jasno
dokazuje kako je Pukanić bio zapravo jedan od glavnih igrača u
posredovanju između državne hijerarhije političke vlasti,
obavještajnih službi, policije i državnog odvjetništva, te kriminalnog
i obavještajnog podzemlja s druge strane.

Pukanićeve operativne veze

S jedne strane, Pukanić je dnevno komunicirao s najvišim državnim
dužnosnicima kao što su bivši premijer Ivo Sanader, bivši predsjednik
Republike Stjepan Mesić, ministar financija i današnji potpredsjednik
Vlade Ivan Šuker, potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič, ministar
prometa i infrastrukture Božidar Kalmeta, bivši potpredsjednik Vlade
Damir Polančec, bivša, nekad vrlo moćna ministrica Bianca Matković,
bivši ministar Berislav Rončević te mnogi drugi.

Istovremeno bio je u bliskim, kako je smatrao, prijateljskim odnosima
s dugogodišnjim glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ali i
sa aktualnim ministrom unutarnjih poslova i bivšim ravnateljem SOA-e
Tomislavom Karamarkom, kao i sa današnjim ravnateljem Sigurnosno
obavještajne agencije Josipom Buljevićem.

Transkripti njegovih sms poruka, kao i neki drugi dokumenti koji su
postali dostupni nakon Pukanićeve smrti, pokazali su kako je Pukanić
redovito komunicirao i s pripadnicima kriminalnog podzemlja, kao što
su Hrvoje Petrač, Dražen Golemović, kontroverzni crnogorski poduzetnik
Ratko Knežević, Vlado Brkić i drugima; ali i s pripadnicima
obavještajnog podzemlja od kojih su možda najpoznatiji Željko Bagić i
Franjo Turek.

Dakle, s takvim operativnim vezama, koje su svakako puno šire od ovih
samo usput pobrojanih, Pukanić je bio idealna osoba za ono čime se
bavio izvan svojeg posla u Nacionalu, odnosno bio je svojevrsni
koordinator za komunikacije između svih ovih interesnih,
institucionalnih i izvaninstitucionalnih skupina, legalnih i
ilegalnih, te kriminalnih organizacija s čijim je bossovima bio
prijatelj, poslovni partner, suradnik ili samo znanac.

Policija i USKOK očito su od samog početka odustali od ozbilje istrage
motiva Pukanićeve likvidacije

Ta Pukanićeva uloga, u istrazi njegovog ubojstva potpuno je
zanemarena, a Policija i USKOK su očito upravo zbog te Pukanićeve
uloge bili prisiljeni odustati od ozbiljne istrage stvarnih motiva
Pukanićevog ubojstva, jer s jedne strane nisu znali kamo bi ih takva
istraga odvela, odnosno do koga bi ih takva istraga dovela, dok su s
druge strane poznavajući detalje takve Pukanićeve funkcije bili
svjesni da taj aspekt Slučaja Pukanić, jednostavno, ne smiju "dirati".

Upravo je zbog toga, očito, u jednom trenutku na razini Državnog
odvjetništva, USKOK-a, MUP-a, Policije, institucija vlasti i
obavještajno sigurnosnog sustava donesena procjena i odluka u kojem će
se smjeru odvijati istraga Pukanićevog ubojstva, odnosno odluka o tomu
u kojem se smjeru neće istraživati ubojstvo Ive Pukanića i Nike
Franjića.

Činjenica da policija i USKOK nisu istražili motive Pukanićevog
ubojstva najbolji je dokaz kako je službena verzija Slučaja Pukanić
obični policijsko obavještajni falsifikat

Istraga o stvarnim motivima Pukanićevog ubojstva, očito, je za
policiju i USKOK predstavljala područje u koje iz njima poznatih
razloga nisu htjeli zalaziti što se tiče istrage.

S druge, pak, strane, upravo je ta činjenica, da je u određenom
trenutku donesena politička, policijska, državnoodvjetnička i
obavještajno sigurnosna procjena i odluka prema kojoj se neće
istražiti motivi Pukanićevog ubojstva, postala najbolji dokaz
manipulacija i krivotvorenja činjenica u istrazi ubojstva Pukanića i
Franjića, odnosno činjenica da u optužnicama za Pukanićevo ubojstvo do
danas nema jasnog motiva ubojstva postala je najbolji dokaz kako je
službena verzija Slučaja Pukanić krivotvorina i montaža, jednostavnim
riječnikom policijsko obavještajni falsifikat konstruiran za potrebe
prikrivanja, a ne rješavanja Slučaja Pukanić.

Šest međusobno povezanih motiva Pukanićevog ubojstva

Sada su manje, više, ipak poznati mogući motivi ubojstva Ive Pukanića,
te na temelju podataka iz istrage koji su u međuvremenu postali
dostupni, možemo jasno identificirati najmanje šest mogućih, međusobno
povezanih motiva ubojstva Ive Pukanića.

Prvi je takav motiv Afera Hypo, točnije afera pranja novca preko
tajnih računa kod Hypo Alpe Adria Banke, kao i nezakonito poslovanje
Hypo Alpe Adria Grupe u Hrvatskoj i na Balkanu, a s kojom je Pukanić
bio povezan ne samo poslovno i financijski, nego je za hypo Grupu i
njihove ljude nakon 2000. godine u nekim prijelomnim situacijama bio
posrednik između Uprave Hypo banke, državnih dužnosnika (Stjepana
Mesića) i pripadnika kriminalnog miljea koji su svoj novac prali
financijskim operacijama preko Hypo banke.

O povezanosti Pukanića s Aferom Hypo, te njegovoj posredničkoj ulozi
za Hypo banku, najbolje svjedoči obavještajno izvješće o Aferi Hypo,
odnosno obavještajno izvješće o poslovanju Hypo Alpe Adria Grupe u
Hrvatskoj, iz studenog 2007. godine.

Drugi motiv Pukanićevog ubojstva, usko povezan s prethodnim, su
interesi tzv. duhanske mafije na Balkanu, posebno u Hrvatskoj, ali i
na Kosovu i u Albaniji.

Već je operativnim izvješćem Protuobavještajne agencije (POA) (danas:
Sigurnosno obavještajna agencija, SOA) iz svibnja 2005. godine,
duhanska mafija označena kao naručitelj ubojstva Ive Pukanića, dok se
u tom izvješću kao organizatori ubojstva navode sada već pokojni
Lulzim Krasniqi, te viđeniji pripadnik kriminalnog klana Osmani,
Florim Maloku, kojega je i BND u svojem izvješću iz veljače 2005.
godine identificirao kao jednog od ključnih ljudi Osmanijeve
kriminalne organizacije, te njezinog širenja na Balkanu.

Pukanić je i sam bio povezan s duhanskom mafijom, i to njezinim
organizacijskim strukturama u Hrvatskoj, na čijem su se čelu početkom
2000.-ih godina nalazili Ante Vlahović, Hrvoje Petrač i Ratko
Knežević, pa upravo te Pukanićeve veze s duhanskom mafijom, posebno s
Petračem i Kneževićem predstavljaju ujedno i jedan od glavnih razloga
zbog kojih je duhanski kriminalni milje mogao imati motiv za njegovu
likvidaciju.

Ovaj motiv svakako je povezan s motivom ubojstva zbog povezanosti s
Aferom Hypo, obzirom da su i Hrvoje Petrač i Ratko Knežević, kako sada
definitivno imamo potvrđene informacije, imali veze s Hypo Alpe Adria
Bankom, te pranjem novca preko financijskih aranžmana s tom
austrijskom financijskom grupacijom.

Treći motiv, do sada je uglavnom bio izvan ikakvog fokusa javnosti, je
Slučaj Gotovina, odnosno slučaj bijega, skrivanja i financiranja
bijega generala Ante Gotovine, od objave njegove haaške optužnice do
njegovog uhićenja 2005. godine.

Dobro upućeni smatraju kako su i Ivo Pukanić i Niko Franjić bili usko
povezani s planom bijega, skrivanja i financiranja odbjeglog Ante
Gotovine, a obzirom da je Pukanić intervjuom s Gotovinom i
posredovanjem oko Gotovinine predaje nakon tog intervjua bio i osobno
umiješan u Slučaj Gotovina, smatra se kako je moguće da je i
Pukanićeva povezanost sa Slučajem Gotovina jedan od mogućih motiva za
njegovu likvidaciju.

Četvrti mogući motiv Pukanićevog ubojstva je njegov i Franjićev
misteriozni posao s nacionalnom naftnom kompanijom INA-om, s kojom su
Pukanić i Franjić u tajnosti pregovarali oko potpisivanja nekih
poslovnih ugovora, za multimilijunski posao, što potvrđuje i sadržaj
Pukanićevih sms transkripta, odnosno njegove sms prepiske s Nikom
Franjićem, Ivanom Šukerom, Jozom Petrovićem, Tomislavom Dragičevićem,
Antom Markovom i drugima.

Iako nije poznato o kakvom se poslu i ugovorima Pukanića, Franjića i
INA-e radi, nije nemoguće kako bi i taj poslovni odnos mogao biti
jedan od motiva njihove likvidacije.

Peti motiv je svakako sumnjiva, neriješena, tajna vlasnička struktura
Pukanićeve NCL media grupe, odnosno Pukanićevog Nacionala, čije
vlasništvo niti danas, nakon Pukanićeve smrti i nakon ostavinske
rasprave, nije javno, transparentno i poznato.

Sumnja se, naime, a što potvrđuju i izvori iz samog Nacionala kako je
Pukanić s tajnim investitorima u NCL media grupu, odnosno s tajnim
suvlasnicima koji su preko Pukanića investirali novac u njegov
medijski projekt, imao niz neriješenih vlasničkih, partnerskih,
poslovnih i financijskih odnosa.

Kako se radi o ljudima dobro povezanima s organiziranim kriminalnim
miljeom i obavještajnim podzemljem, sasvim sigurno je kako i ovaj
motiv treba ozbiljno imati u vidu, kada je riječ o mogućim motivima
Pukanićevog ubojstva.

Šesti, zadnji mogući motiv Pukanićevog ubojstva mogla bi biti saznanja
koja je Pukanić neposredno prije smrti imao o Slučaju ubojstva Ivane
Hodak, a koje je informacije prema onome što znamo, prenio bivšem
predsjedniku Republike Stjepanu Mesiću i glavnom državnom odvjetniku
Mladenu Bajiću, ali i Ružici Balen Milojević, svjedokinji s kojom je
razgovarao samo desetak dana prije smrti.

Zašto MUP nikada nije raspisao nagradu za informacije o naručiteljima
Pukanićevog ubojstva?

Ne treba zanemariti niti činjenicu da Ministarstvo unutarnjih poslova
Hrvatske nikada nije raspisalo nagradu za informacije o naručiteljima
ubojstva Ive Pukanića, što dovoljno govori samo za sebe.

Ministarstvo unutarnjih poslova je odlukom od 7. travnja 2009. godine,
na temelju članka 52. Zakona o policiji donijelo Odluku o javnom
raspisivanju nagrade u iznosu od 100 tisuća kuna "za obavijest koja će
omogućiti otkrivanje i uhićenje Bojana Gudurića" i dodatnih 100 tisuća
kuna za "za obavijest koja će omogućiti otkrivanje i uhićenje Željka
Milovanovića", zbog sumnje na sudjelovanje u ubojstvu Ive Pukanića.

Tada je, međutim, medijima i javnosti promaknula informacija kako
istovremeno MUP Hrvatske nije raspisao nikakvu nagradu za informacije
koje bi dovele do otkrivanja i uhićenja naručitelja ubojstva Ive
Pukanića.

Nagrada koju je MUP bio raspisao odnosila se na informacije o
izvršiteljima ubojstva, ali ne i naručiteljima, što također govori u
prilog činjenici da od samog početka istrage Pukanićeve likvidacije
MUP, policija i USKOK nisu bili stvarno zainteresirani za "dublju"
istragu motiva ubojstva Ive Pukanića, a cijela istraga zaustavljena je
na razini navodnih počinitelja ubojstva, i na razini navodnih
organizatora likvidacije.

Drugim riječima, spriječavanjem istrage o stvarnim naručiteljima
Pukanićevog ubojstva, policija i USKOK preusmjerili su istragu na taj
način da se ona ne vodi oko motiva ubojstva Ive Pukanića, što bi u
slučaju istrage o naručiteljima bilo neminovno.

Očito su u Hrvatskoj, iz nekog razloga poznatog policiji, USKOK-u, ali
i Sigurnosno obavještajnoj agenciji i MUP-u, htjeli pod svaku cijenu
zaobići istragu o motivima Pukanićevog ubojstva, strahujući vjerojatno
od toga koga bi moguće takva istraga identificirala kao potencijalno
zainteresirane osobe za naručivanje ubojstva Ive Pukanića, a moguće i
Nike Franjića, jer ničim nije dokazano kako je Franjić sigurno bio
samo "kolateralna žrtva" Pukanićeve likvidacije.

Motiv 1.: Afera Hypo

U Aferu Hypo Pukanić je bio umiješan na različite načine, o kojima smo
već pisali na portalu Necenzurirano.com, a o čemu najbolje govori
analitičko obavještajno izvješće o poslovanju Hypo Alpe Adria Grupe u
Hrvatskoj, iz studenog 2007. godine.

Analitički pregled informacija o Aferi Hypo, iz studenog 2007. godine,
otkriva zakulisne igre i korupcijsku spregu organiziranog kriminalnog
podzemlja, Hypo Alpe Adria Banke, te visokih državnih dužnosnika u
preuzimanju vlasništva nad dionicama DIOKI-a, u kojem je poslu kao
jedan od ključnih posrednika koje je angažirao Hrvoje Petrač
sudjelovao i kasnije ubijeni Ivo Pukanić. Osim Pukanića u pregovorima
između Roberta Ježića i Darka Ostoje, prema ovom dokumentu, sudjelovao
je i Miomir Žužul, kao osobni predstavnik Ive Sanadera, u zamjenu za
čije posredovanje je Ježić, navodno, na račun HDZ-a trebao uplatiti
milijun eura provizije.

"Prilikom posla s DIOKI i pregovora s Robertom Ježićem, Starčević je
većinu informacija prenio Franji Tureku, a on je o tome informirao
Željka Bagića i Hrvoja Petrača.

Problem je bio Darko Ostoja i njegove dionice koje nije htio prodati.

Petrač se prihvatio posla i "uvjerio" Ostoju da to mora učiniti, a I.
Pukanić je imao posredničku ulogu.

Istovremeno je Miomir Žužul ponudio R. Ježiću da će srediti stvar s D.
Ostoja te se na sastanku u Trstu s Ježićem dogovorio da 1 milijun eura
se uplati na tajni račun HDZ-a što je Ježić prihvatio.

Nakon što je prevaren Petrač je u par navrata slao Ježiću ozbiljna
upozorenja a potom i Žužulu. Sa svime ovime je upoznat K. Starčević.

Po dolasku u HAAB Starčević je od Tureka dobio dosta informacija o
HAAB-u i pojedincima a istovremeno je i sam dao informacije Tureku
koje su završile kod Stjepana Mesića. Istovremeno je Turek kontaktirao
i s Darkom Ostojom s kojim je i danas u vezi što mu je pomogao
Starčević", stoji u obavještajnom izvješću o Aferi Hypo, iz od 8.
studenog 2007. godine.

"Od listopada 2003. godine Krešimir Starčević, Franjo Turek i Željko
Bagić su upoznati s operacijom R. Ježića da neeksponiran kupi DIOKI.

Tehnički i drugi problemi oko kupovine rješavali su se po nalogu
Slavka Linića sa Krešimirom Starčevićem iz HFP koji je Ježića
servisirao sa svim bitnim informacijama sugerirajući pri tom načine na
koje riješiti problem i preko koga.

DIOKI koji je bio procijenjen na 520 milijuna kuna odlučio je 2001.
godine kupiti Robert Ježić. Svoju namjeru je od početka skrivao
angažirajući HAAB i njihov investicijski fond da oni budu službeni
kupac tako da se njegovo ime do 2004. godine nije spominjalo.

U ime HAAB-a glavni pregovarač za DIOKI bio je Gabriel Delacher iz
fonda Wienna Capitals partners iz Beča.

Obzirom da je vlasnička struktura DIOKI-a bila nepodobno raspoređena
za manipuliranje te međusobno neovisna, Ježić je na temelju
informacija Krešimira Starčevića i na njegov prijedlog preko Ive
Pukanića angažirao Hrvoja Petrača da za honorar od 1 milijun eura
uvjeri Darka Ostoju iz "Dom fonda" da proda svoj udjel u DIOKI-u 51 %
što je on odbijao.

Istovremeno je Slavko Linić preuzeo obvezu da će HFP i Krešimir
Starčević prodati Ježiću samo 25 % vlasništva DIOKI-a kojim raspolažu
u HFP.

Petraču su u slamanju Ostojinog otpora pomogli I. Pukanić i Šelendić
(uz prijetnje). Istovremeno su Franjo Turek i Krešimir Starčević
sugerirali ostoji da se je bolje ne konfrontirati s Petračem. Ostoja
je bio ključan za Ježića, jer je kao većinski vlasnik zastupao 3 fonda
s ukupno 51 % vlasništva.

Prve posredničke i uvjeravajuće razgovore s Ostojom obavio je po
nalogu Petrača Ivo Pukanić koji mu je po Petračevom scenariju
"objasnio" da je druga strana spremna ako on ne prihvati ponudu dizati
aute u zrak, rezati uši, rasturiti brak i obitelj, ugroziti djecu.
Nakon Pukanića je s Ostojom razgovarao Šelendić te je Ostoja pristao
na sastanak s Robertom Ježićem u Petračevom lokalu "Cantineta".

Na ručku u "Cantineti" je Ostoja prihvatio Ježićevu ponudu i obećao
prodati 51 % vlasništva DIOKI-a", stoji u analitičkom pregledu Afere
Hypo, iz studenog 2007. godine.

"Procjene analitičara iz bankarskih struktura smatraju da istrage u
Austriji i Hrvatskoj koje se provode neće uništiti HAAB, a pitanje je
da li će Austrijanci objaviti da je HAAB narasla na prljavom novcu iz
Hrvatske i Istočne Europe i Rusije čiji je prljavi novac uglavnom
reinvestirala na njihovim tržištima.

Austrijanci će u sankcijama ići do kraja, čuvajući banku i podatke
koji kompromitiraju političare (npr. Sanadera, Pašalića) dok će prema
mafijašima biti manje obazrivi.

U RH uoči parlamentarnih izbora (radi se o parlamentarnim izborima
2007. godine, op.a.) Sanader ne želi razbuktavanje afere HAAB jer je i
sam umiješan dok Stjepan Mesić koji raspolaže dokumentacijom iz
Tuđmanova arhiva želi ići do kraja, iako mu neki njegovi "savjetnici"
to ne sugeriraju (npr. T. Karamarko, I. Pukanić, N. Pavić i dr.)",
navodi se u tajnom obavještajnom izvješću iz 2007. godine.

Ovakav način rješavanja "Afere Hypo" u Hrvatskoj pokazuje visoki
stupanj izvaninstitucionalnih utjecaja na pravosuđe, Državno
odvjetništvo i policiju, te dokazuje kako političke institucije,
odnosno najviši državni dužnosnici potpuno izvaninstitucionalno
odlučuju o (ne)pokretanju određenih istraga, kao što je to bio slučaj
u "Aferi Hypo".

S druge, pak, strane razotkriva se ključna uloga Tomislava Karamarka,
Ive Pukanića i Ninoslava Pavića u prikrivanju "Afere Hypo", te njihova
uloga u tajnim pritiscima i pregovorima s Mesićem, kako bi ga
odgovorili od inzistiranja na istrazi tajnih financijskih operacija
preko Hypo banke.

Istovremeno, ključna uloga Ive Pukanića u "Aferi Hypo", njezinom
prikrivanju, te sudjelovanju u tajnim pregovorima i razgovorima u
Uredu Predsjednika Republike o ovoj aferi, razotkriva mogući stvarni
motiv Pukanićevog ubojstva, kojeg policija niti u jednom jedinom
trenutku nije ozbiljno istražila.

Osim toga, Afera Hypo povezana je i sa bivšim premijerom Ivom
Sanaderom, ministrom financija Ivanom Šukerom, ministrom Božidarom
Kalmetom, ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom, ali i
brojnim Pukanićevim poslovnim i financijskim partnerima, i
prijateljima, kao što su Hrvoje Petrač, Dražen Golemović, Ratko
Knežević, Ninoslav Pavić, Stjepan Mesić, Mate Granić, Robert Ježić i
drugi.

Povezano:
Ubojstva potpisana "Hypo"
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1598&Itemid=1

Afera Hypo
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1664&Itemid=1

Ekskluzivno: U cijelosti objavljujemo strogo povjerljivo izvješće o
Hypo banci
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1550&Itemid=1

Pukanić bio Petračev posrednik u Ježićevom preuzimanju DIOKI-a
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1683&Itemid=1

Motiv 2.: Duhanska mafija

Što se tiče operacija duhanske mafije na Balkanu, kao motiva za
Pukanićevu likvidaciju, priča je ovdje puno složenija, nego što se to
službeno tvrdi. Službena verzija, naime, preko pojedinih svjedoka
poput Ratka Kneževića, tvrdi kako su za Pukanićevu likvidaciju kao
naručitelji odgovorni Stanko Subotić Cane, kontroverzni crnogorski
poduzetnik i crnogorski premijer Milo Đukanović.

To, doduše, okvirno navodi i operativno izvješće POA-e iz 2005.
godine, u dijelu u kojem opisuje plan Pukanićevog ubojstva, te imenuje
naručitelje i organizatore ubojstva.

"U tzv. "Dunahskoj aferi" tijekom 2001. godine raspolagalo se
saznanjima da je Srećko Kestner kontaktirao Kransiqi Lulzima i od
njega tražio likvidaciju Stanka Subotića Caneta, te je već dao
Krasniqiju pola iznosa za obavljanje toga posla u iznosu od 500 tisuća
DEM.

Po obavljenom poslu Krasniqi je trebao dobiti još 500 tisuća DEM.

Također se raspolagalo saznanjima da Kestner i Krasniqi Lulzim
surađuju već više godina. Kestner je prvo od Krasniqija naručio
ubojstv o u Crnoj Gori, također osobe iz kruga krijumčara cigareta,
koje je nedavno i izvršeno, a o čemu su javljali mediji, ali nije se
raspolagalo podatkom tko je ubijeni.

Ovo ubojstvo su izvršili Krasniqijevi ljudi u Crnoj Gori, Albanci
najvjerojatnije s Kosova.

Ovim ubojstvom Krasniqi je potvrdio svoju sposobnost da organizira i
vrlo složene poslove te vrste, zbog čega ga je Kestner angažirao i za
likvidaciju Stanka Subotića.

U vrijeme kada je po raspoloživim saznanjima Krasniqi trebao izvršiti
likvidaciju Stanka Subotića Caneta, navodno je i Cane bio naručio
ubojstvo Srećka Kestnera, a kao mogući organizator se spominjao Tino
Bralo.

Početkom 2002. godine došlo se do novih saznanja koja ukazuju da je
Krasniqi Lulzim angažiran od strane Stanka Subotića Caneta, te da se u
zadnje vrijeme uglavnom nalazi u Zagrebu i da ima zadatak opservirati
glavnog urednika tjednika "Nacional" Ivu Pukanića kako bi utvrdio što
više podataka o njemu kao što je mjesto stanovanja, dnevne navike,
vozilo koje koristi, da li je čuvan i drugo.

Zajedno s Krasniqijem i izvršenju ovog zadatka navodno sudjeluje i
Maloku Florim", navodi se u POA-inom izvješću iz svibnja 2005. godine,
koje se danas prema našim saznanjima nalazi u arhivima i operativnim
dosjeima Sigurnosno obavještajne agencije.

S druge, pak, strane u pogledu operacija duhanske mafije kao mogućeg
motiva za Pukanićevo ubojstvo, bitna je i informacija da su dvojica
najbližih suradnika, prijatelja, poslovnih i financijskih partnera Ive
Pukanića, bili identificirani 2001. godine kao ključni ljudi duhanske
mafije u Hrvatskoj.

Radi se o Hrvoju Petraču i ratku Kneževiću, koji su 2001. godine, kako
to potvrđuje i tajni dokument Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora
kriminalističke policije, označen brojem 511-19-10/2-VT-78/99, od 26.
veljače 2002. godine, koji jasno identificira Ratka Knaževića kao
pripadnika krijumčarskog lanca duhanskim proizvodima, čija je jedna od
glavnih karika i Hrvoje Petrač, a koja se krijumčarska mreža našla pod
istragom Sektora kriminalističke policije Policijske uprave
zagrebačke, i to po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu
broj TAJ-6/99, od 10. svibnja 2001. godine.

"Sektor kriminalističke policije, Policijske uprave zagrebačke, na
temelju zahtjeva Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, broj
TAJ-6/99 od 10. svibnja 2001. godine, prikuplja podatke i saznanja u
vezi međunarodnog krijumčarenja cigareta.

Za sada raspolažemo podacima da je u krijumčarski lanac uključen velik
broj osoba iz europskih i van europskih zemalja, ali i s područja
Republike Hrvatske, a jedna od glavnih karika u lancu je Hrvoje
Petrač, iz Zagreba, Bosanska 30", stoji u dokumentu MUP-a, od 26.
veljače 2002. godine, označenim "vrlo tajno".

Kaoš to smo već pisali na Necenzurirano.com, nekoliko je osnovnih
razloga zbog kojih su Pukanić, Knežević i Petrač krenuli u medijsku
kampanju razbijanja duhanske mafije u Crnoj Gori 2001. godine, dakle,
iste godine kada i prema podacima stranih obavještajnih agencija,
prije svega njemačkog BND-a, kriminalni klan Osmani kreće u
preuzimanje organizacijske infrastrukture balkanske duhanske mafije i
u stvaranje nove hijerarhije moći duhanskog kriminalnog miljea.

Prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito skretanje
pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta, koja se u tom
trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila protiv Hrvoja
Petrača, kao šefa kriminalne organizacije za krijumčarenje cigareta
preko Hrvatske i Ratka Kneževića kao jednog od njegovih ključnih
suradnika u tim kriminalnim poslovima.

Dakle, u trenutku kada je međunarodna istraga zbog krijumčarenja
cigareta preko Hrvatske ušla u trag organizacijske strukture duhanske
mafije u Hrvatskoj, Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem
lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se
prikrila činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski
nalazi iznad organizacijske strukture u Crnoj Gori pod kontrolom Mila
Đukanovića i Stanka Subotića Caneta.

Strateški cilj Nacionalove medijske kampanje protiv duhanske mafije u
Crnoj Gori, nije, stoga, kako se to lažno prikazuje bio razotkrivanje
međunarodnog kriminalnog lanca za krijumčarenje cigareta preko
Balkana, nego prikrivanje postojanja organizacijske strukture duhanske
mafije u Hrvatskoj i prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje
je u tom trenutku kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija.

Istovremeno, u tijeku je kriminalna Operacija Durres, kojom kriminalni
klan Osmani, sa svojim povezanim kriminalnim organizacijama provodi
reorganizaciju krijumčarskih trasa na Balkanu, te Pukanićeva kampanja
protiv ukanovića i Subotića pogoduje takvoj reorganizaciji balkanskog
kriminalnog miljea, jer omogućava izolaciju dotadašnjih krijumčarskih
trasa preko Crne Gore i luke Bar, te iste preusmjerava na Kosovo,
sjever Albanije i potom albansku luku Drač (Durres).

Upravo su o takvim planovima Osmanijevi pojedinačno postigli dogovore
i sa Hrvojem Petračem i njegovom organizacijom, uz posredovanje
Dražena Golemovića, Vlade Brkića, ali i veleposlanika Amira
Muharemija, te sa Andrijom Draškovićem oko srbijanskih trasa i
poslova, dok su s Antom Vlahovićem uz posredovanje Golemovića postigli
dogovor oko preuzimanja duhanskog biznisa, čemu je posebno pogodovala
i činjenica da su TDR-ovi kosovski partneri pod kontrolom Ekrema Lluke
već pristupili dogovoru s Osmanijevima.

Svojom kampanjom protiv duhanske mafije, Pukanić se našao usred ove
balkanske kriminalne tranzicije, a očito je da je svojom kampanjom
"protiv" duhanske mafije počeo smetati tek kada je, potpuno
neplanirano, tom kampanjom naveo talijansku istragu na trag samom
Andriji Draškoviću, protiv kojega je u konačnici u pred Tužiteljstvom
u Bariju podignuta optužnica zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta,
dana 7. listopada 2008. godine, dakle samo šesnaest dana prije
Pukanićevog ubojstva.

Istraga protiv Draškovića, zapravo je ugrozila cijeli plan
reorganizacije balkanskih krijumčarskih trasa, te organizacijsku
tranziciju balkanskog kriminalnog miljea, što je u biti mogao biti
jedan od motiva za Pukanićevu likvidaciju.

Ne treba, međutim, zanemariti i tvrdnje jednog izvora koji tvrdi kako
se Pukanić zapravo pomirio sa Stankom Subotićem Canetom, te da je
caneta u jednom trenutku u zamjenu za određenu financijsku naknadu
doveo na sastanak s bivšim predsjednikom Stjepanom Mesićem, kojemu je
Cane, navodno, prema tvrdnjama tog izvora, nudio dogovor o slobodnom
provozu duhana preko Hrvatske, što je Mesić, navodno odbio, čime je
taj pokušaj Pukanićevog posredovanja između Mesića i Subotića, prema
tvrdnjama ovog izvora, neslavno propao.

Povezano:
Objavljujemo dokument koji dokazuje: Karamarko je znao za plan
Pukanićevog ubojstva
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1663&Itemid=1

Slučaj Pukanić: Ratko Knežević bio pod istragom zbog međunarodnog
šverca cigareta
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1705&Itemid=1

Slučaj Pukanić: Ratko Knežević namjerno prešutio Draškovićevu ulogu u
duhanskoj mafiji
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1781&Itemid=1

Zašto je Andrija Drašković smjestio Sretenu Jociću Pukanićevo ubojstvo
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1780&Itemid=1

Motiv 3.: Slučaj Gotovina

Ivo Pukanić na više je načina bio aktivno uključen u Slučaj Gotovina,
odnosno u skrivanje, bijeg, financiranje i medijsko logističko
pokrivanje Gotovinina bijega od međunarodne tjeralice Međunarodnog
kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Prvo, Pukanić je bio blizak prijatelj s Hrvojem Petračem koji je bio
pod sumnjom kako je njegova kriminalna organizacija zadužena za
prikupljanje dijela financijskih sredstava i pružanje logistike u
bijegu Ante Gotovine.

Zatim, Pukanić je bio prijatelj i Željku Bagiću i Franji Tureku, koji
su također bili pod sumnjom da su kao visoki državni dužnosnici
sudjelovali u pružanju logističkih usluga odbjeglom generalu.

Treće, Pukanić je bio blizak i pojedinim članovima odvjetničkog tima
odbjeglog generala Gotovine, posebno Marinu Ivanoviću, inače bivšem
djelatniku vojne kontraobavještajne službe SIS.

Četvrto, Niko Franjić bio je nekada bliski prijatelj i suborac Ante
Gotovine, a sumnjičilo ga se, kao što to u broju 3., magazina "In
Medias Res", za svibanj 2010. godine navodi i Jasna Babić u tekstu pod
naslovom "Bajić kao oružje Pukanićevih ubojica", da je bio zadužen za
sređivanje lažnih pečata na lažnoj putovnici Ante Gotovine, kako bi se
Haaški sud dovelo u zabludu kako se Gotovina nije skrivao u Hrvatskoj,
nego kako je bježao po svijetu. Upravo je Franjić nekada kao djelatnik
SIS-a bio bliski suradnik Marina Ivanovića, kasnije odvjetnika i člana
odvjetničkog tima generala Gotovine.

Osim toga, u kritičnom trenutku, kada je Sanaderovoj Vladi trebao bilo
kakav dokaz o tomu kako se Ante Gotovina ne skriva u Hrvatskoj, taj je
posao za Sanadera, odvjetnički tim Ante Gotovine i obavještajno i
kriminalno podzemlje koje je pružalo logistiku skrivanju odvjeglog
genrala, odradio upravo Ivo Pukanić objavom intervjua s Antom
Gotovinom, za kojeg je neistinito tvrdio kako je razgovor vođen u
jednoj od europskih metropola, odnosno kako je intervju s Gotovinom
Pukanić odradio na lokaciji izvan Hrvatske, što je, između ostalog
trebalo tadašnjoj glavnoj haaškoj tužiteljici Carli Del Ponte dokazati
kako se Ante Gotovina ne krije u Hrvatskoj, niti ga skriva Sanaderova
Vlada ili s njom povezano obavještajno i kriminalno podzemlje, nego se
nalazi u bijegu izvan Hrvatske.

Osim toga, Pukanićev intervju s Gotovinom trebao je poslati i poruku
Haaškom sudu o volji Ante Gotovine na suradnju s MKSJ-om u Haagu, te
je taj intervju ujedno značio i početak tajnih pregovora o predaji
Ante Gotovine, na lokaciji izvan Hrvatske, a u što su na razne načine
bili umiješani Ivo Pukanić, Ante Roso i drugi koji su izravno
sudjelovali u ovim tajnim pregovorima, koji su u konačnici rezultirali
Gotovininom predajom 2005. godine u Španjolskoj

Bila je to paraobavještajna operacija u koju su bili umiješani svi; od
bivšeg premijera Ive Sanadera, ali i Tomislava Karamarka bivšeg
ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije (ranije POA), do samog Ive
Pukanića, te njegovih prijatelja, suradnika i partnera, Željka Bagića,
Franje Tureka, Hrvoja Petrača i drugih.

Pukanić je, međutim, cijelo vrijeme znao pravu istinu: da se Ante
Gotovina krije u Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Sanaderove Vlade, na
raznim lokacijama od koje je jedna lokacija bilo i lovište generala
Ivana Koradea, koji je jedno vrijeme pružao logistiku skrivanju Ante
Gotovine, u neposrednoj blizini sela gdje se nalazi Koradeova
obiteljska kuća.

Dakle, danas obojica mrtvi, Ivo Pukanić i Ivan Korade znali su jednu
od najopasnijih tajna Sanaderove Vlade, tajnu skrivanja i bijega, te
financiranja logističke potpore skrivanja Ante Gotovine od tjeralice
MKSJ-a u Haagu.

Jedno kraće vrijeme, doduše, prema informacijama iz talijanskih
obavještajnih krugova, Ante Gotovina krio se i u Italiji i to pod
pokroviteljstvom talijanskih obavještajnih službi, kojima je, navodno,
davao informacije o kokainskim narko putevima preko Hrvatske i
Balkana, u što su umiješani nekada vodeći generali Hrvatske vojske i
HVO-a, a o čemu je Ante Gotovina imao neposredna, vrijedna operativna
saznanja, koja su talijanskim obavještajnim službama mogle poslužiti
za prekidanje međunarodnih kokainskih ruta preko Hrvatske i Balkana,
kojima zapravo do danas od Južne Amerike, preko operativnog centra u
kanadskom Norwallu, do Hrvatske upravljaju upravo Hrvati, s čim je bio
detaljno upoznat i u čemu je operativno sudjelovao i pokojni ministar
obrane Hrvatske Gojko Šušak.

Slučaj Gotovina tako je bio usko povezan i sa tragovima kokainske
mafije, koju u Hrvatskoj i BiH organizacijski, strukturno čine vojne,
policijske i paraobavještajne strukture nekadašnjeg HV-a i HVO-a, koji
predstavljaju glavnu organizacijsku infratsrukturu vezanu na sada
poznati srbijanski klan Šarića, protiv kojeg se vodi međunarodna
istraga zbog krijumčarenja kokaina preko Balkana. Šarićev je klan,
zapravo, samo subordinirana organizacija hrvatskim strukturama koje
kontroliraju međunarodno krijumčarenje kokaina.

Utoliko je ovaj motiv povezan i s motivom povezanim sa slučajem Afere
Hypo, jer su austrijski istražitelji utvrdili povezanost Hypo banke s
mogućim pranjem novca za balkanske kokainske klanove, pa su tako
otkrivene i Šarićeve financijske operacije preko Hypo Alpe Adria
Banke.

Osim toga, za HDZ-ovu Vladu je još opasnija od činjenice da se
Gotovina skrivao u Hrvatskoj, bila činjenica da je Sanaderova Vlada
osmislila način kako posredno financirati skrivanje generala Ante
Gotovine i kako posredno financirati pripremanje njegove obrane, dok
se kasnije, nakon Gotovinine predaje, službeno tvrdilo da je novac
kojeg daje Vlada nedostatan za financiranje obrane, te je osnovana čak
i Zaklada, koja prikuplja financijska sredstva za financiranje obrane
generala u Haagu.

Ipak, istina je prilično drugačija. Naime, Sanaderova je Vlada
financirala prvo Gotovinin bijeg, a potom i njegovu obranu, a što je
bio jedan od uvjeta njegove predaje, preko poduzeća Hidroelektra, koje
je povezano s poduzećem Mediteran Union Tuneli, odnosno u kojim
poduzećima tajne vlasničke udjele drže upravo Ante Gotovina, Ante Roso
i Ljubo Grepo.

Vlada Ive sanadera je, zapravo, vrlo lukavo ugovaranjem poslova na
izgradnji autocesta s Hidroelektrom, posredno financirala stvarnu
mrežu pomagača Ante Gotovine, njegovo skrivanje od haaške tjeralice,
ali na kraju i ispunjenje uvjeta Gotovinine predaje, jer je dio uvjeta
za predaju, pogotovo onih koje je pred Vladu postavio general Ante
Roso tijekom tajnih pregovora, bio i financijske prirode, odnosno
financiranja Gotovinine obrane, istraživačkih timova, ali i
osiguravanje pozamašnog gotovinskog iznosa za Gotovininu obitelj.

Sva ta financijska sredstva i financijski aranžmani za financiranje
skrivanja i bijega Ante Gotovine, te potom financiranja njegove obrane
i obitelji, dogovarani su poslovnim aranžmanima HDZ-ove Vlade s
poduzećem Hidroelektra d.d. iz Zagreba, gdje je u Nadzornom sve do
2007. godine u ime ovog trojca sjedio osobno Ante Roso.

Dakle, Vlada osim što je od Haaga skrivala činjenicu da se Gotovina
skriva u Hrvatskoj, a u kojem skrivanju im je svojim člancima i
intervjuom s Gotovinom pomagao i sam Pukanić, ujedno je i financirala
bijeg Ante Gotovine, ilegalno preko poduzeća s kojima je Gotovina
vlasnički u tajnosti povezan, prije svega preko Mediteran Union Tunela
i Hidroelektre.

Već zbog saznanja koja je imao o ovoj operaciji skrivanja Ante
Gotovine, Ivo Pukanić je mogao biti nezgodan svjedok za politički
establišment.

Ne treba zaboraviti i činjenicu da Gotovininom obranom i
istražiteljskim timovima obrane iz sjene koordinira već godinama Ivić
Pašalić, koji je koordinirao i obranu Vladimira Zagorca u "Aferi
dragulji", te koji je i sam umiješan i pod istragom u Aferi Hypo.

Motiv 4.: Pukanićev i Franjićev tajni posao s INA-om

Četvrti motiv, koji ipak ne treba zanemariti u analizi mogućih motiva
Pukanićevog i Franjićevog ubojstva je i Pukanićev i Franjićev tajni
posao s INA-om, koji su zadnjih godinu dana prije ubojstva pokušavali
ugovoriti.

O postojanju tog posla najbolje svjedoče sms transkritpi, odnosno
zapisnik pretrage Pukanićevog mobitela, te transkript njegove sms
prepiske s Nikom Franjićem od 19. rujna 2008. godine sve do 21.
listopada 2008. godine, samo dva dana prije nego što su poginuli u
podmetnutoj eksploziji 23. listopada 2008. godine.

Transkripti sms poruka Ive Pukanića, otkrivaju kako je Pukanić
neposredno prije smrti dogovarao i ugovarao neki tajni posao s
nacionalnom naftnom kompanijom INA-om, te su po svemu sudeći u dogovor
s Pukanićem oko tog posla bili uključeni kontroverzni poduzetnik
Andrija Kević, ministar financija Ivan Šuker, bivši predsjednik Uprave
INA-e Tomislav Dragičević, bivši član Uprave INA-e Jozo Petrović, te
predsjednikom Uprave JANAF-a Antom Markovom.

Prema tvrdnjama više izvora upravo zbog tih ugovora Pukanić je pokušao
preko Biance Matković organizirati tajni sastanak sa Sanaderom. Za
operacionalizaciju tajnog posla s INA-om, Pukanić je ovlastio Niku
Franjića, što pak dokazuje sms prepiska s pokojnim Franjićem. Ipak,
sms transkripti ne otkrivaju o kakvom se poslu radilo.

Najviše se o ovom fantomskom Pukanićevom poslu, čija se vrijednost
mjerila sudeći prema njegovoj prepisci s Franjićem u milijunima kuna,
doznaje upravo iz sms dopisivanja Nike Franjića i samog Pukanića.

"Problem je jasan, taj tip ne želi da dobijemo projekt. A T.D. može
biti sram, toliko toga si napravio za tog čovjeka. Sramotno i jadno do
T.D.", piše Franjić Pukaniću u sms poruci od 26. rujna 2008. godine, u
19.22 sati.

Pod "T.D.", iz konteksta cijele sms prepiske Franjića i Pukanića
izvjesno je kako se radi upravo o bivšem predsjedniku Uprave INA-e
Tomislavu Dragičeviću.

"Možda da i ti nazoveš T.D., da ga pitaš čemu cijela ova blamaža",
nastavlja Franjić sms porukama Pukaniću, 26. rujna 2008. godine u
20.50 sati.

Da se radilo doista o sumnjivom poslu s nacionalnom naftnom
kompanijom, daje naslutiti jedna od sms poruka Nike Franjića Pukaniću,
te iste večeri, 26. rujna 2008. godine u 23.14 sati: "Ako treba ja ću
otići u zatvor, niš se ti ne brini, ti si moj frend. Ne bih ti zabio
nož u leđa, sve jesam ali takav nisam".

Nema, međutim, niti jedne jedine poruke koja bi dala naslutiti o
kakvom se tajnom projektu s INA-om radilo.

Izvjesno je da se radilo o projektu višemilijunske vrijednosti, te
kako Pukanić taj posao nije vodio na legalan način, odnosno kako je
cijeli posao dogovaran zakulisnim igrama i dogovorima Pukanića sa
ministrom financija i predsjednikom Nadzornog odbora INA-e Ivanom
Šukerom, zatim s predsjednikom Uprave INA-e Tomislavom Dragičevićem,
kao i članom Uprave Jozom Petrovićem.

Nakon Pukanićevog i Franjićevog ubojstva, očito je ovaj trojac jedini
detaljno upoznat s ovim projektom, i vrlo vjerojatno Andrija Kević,
koji je navodno na nepoznati način stekao vlasništvo nad Pukanićevom
kućom na zagrebačkom Ribnjaku.

Motiv 5.: Neriješeni vlasnički odnosi u NCL media grupi

Neposredno prije smrti, Ivo Pukanić je većinski udio u NCL media grupi
prodao svojem dotadašnjem poslovnom partneru kompaniji "Vienna Capital
Partners" (VCP), zbog čega mnogi smatraju da se tim poslovnim potezom
Pukanić, zapravo, sukobio s dotadašnjim tajnim vlasnicima Nacionala,
koji su iz sjene preko samog Pukanića ulagali svoj kapital u Pukanićev
medijski projekt, prije svega Nacional, a nakon toga i u NCL media
grupu

Nije nebitan niti podatak da je Vienna Capital Partners (VCP) bila
konzultant kod prodaje Hypo Alpe Adria Grupe BLB-u (Bayerische
Landesbank) u Munchenu, te je obavljala i ulogu glavnog savjetnika
Hypo Grupe u preuzimanju većinskog udjela u DIOKI-u, u koji je posao
kao tajni Petračev posrednik između Hypa, Petrača, Ježića i Ostoje,
kao što smo ranije pisali, bio uključen i osobno Ivo Pukanić.

Drugim riječima, postavlja se pitanje za koga točno VCP nastupa kao
formalni i nominalni vlasnik NCL media grupe, odnosno tko se moguće
krije iza vlasničkog udjela kojim upravlja VCP, obzirom da je i u
nekim drugim poslovnim operacijama u Hrvatskoj VCP nastupao,
primjerice za interese kapitala s tajnih računa otvorenih u Hypo Alpe
Adria Banci, kao što je to bio slučaj u samom DIOKI-u.

Dobro upućeni izvori tvrde, zapravo, kako je Pukanić sa svojim tajnim
investitorima imao usmeni dogovor, odnosno ugovor vezano za njihova
ulaganja u NCL media grupu, te kako je postojala tajna podjela
suvlasničkih udjela koju je sa svojim skvirenim investitorima usmeno
ugovorio sam Pukanić.

Prema tim izvorima, mogući tajni suvlasnici Nacionala bili su Hrvoje
Petrač, Ratko Knežević, Dražen Golemović i Andrija Kević, koji su
svaki predstavljali određene grupe interesa koje su investirale svoj
novac u Pukanićev medijski projekt.

Nije nezanimljiva niti činjenica kako je veći dio ovih navodnih
skrivenih vlasnika Nacionala bila poslovno povezana s Hypo bankom ili
projektima povezanima s Hypo Grupom. Radi se, naravno, o Hrvoju
Petraču, Draženu Golemoviću i Ratku Kneževiću.

S druge strane, dok je Pukanić Nacional pokrenuo s grupom novinara kao
novinarski, medijski projekt, s vremenom ta je medijska kuća upravo
posredstvom Pukanića i njegovih partnera pretvarana u praonicu novca
kriminalnog miljea, odnosno praonicu novca tajnih suvlasnika
Nacionala, koji su investiranjem u tajnosti preko Pukanića u NCL media
grupu, zapravo, prali "prljavi" novac iz svojih kriminalnih operacija.

Tako je u NCL media grupi završavao i sumnjivi novac preko Hypo Alpe
Adria Banke, ali i kapital Hrvoja Petrača i ratka Kneževića, te
Andrije Kevića i Dražena Golemovića, od ojih se neki povezuju s
organiziranim naftnim kriminalom, dok su drugi povezani i s Aferom
Hypo, ali i s duhanskom mafijom u Hrvatskoj i na Balkanu, dok je
Golemović idenitificiran kao osoba koja je osiguravala logistiku za
pranje novca kriminalnog klana Osmani, a pojedini dobro upućeni izvori
tvrde kako je Pukanić s Golemovićem bio u pratnerskim odnosima i u
građevinskom biznisu, te da su čak imali zajedničku građevinsku tvrtku
u kojoj su bili suvlasnici.

Motiv 6.: Slučaj Hodak

Što se tiče slučaja ubojstva Ivane Hodak, kao mogućeg povezanog motiva
za ubojstvo Ive Pukanića, ta se mogućnost zapravo pojavljuje i iz
sadržaja transkripta Pukanićevih sms poruka koje je razmjenjivao s
glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ali i iz iskaza Ružice
Balen Milojević, kojeg je dala Policijskoj postaji Trnje, Policijske
uprave zagrebačke, dana 10. studenog 2008. godine, samo nekoliko dana
nakon Pukanićevog ubojstva, a na okolnosti svojeg zadnjeg razgovora s
Ivom Pukanićem.

"Dugo sam sada razgovarao s predsjednikom. Ispričao sam mu što mi se
jučer navečer dogodilo. Moraš i ti znati kakva mi je nemoguća
situacija. Javi se", piše Pukanić Bajiću, 10. listopada 2008. godine u
8.56 sati.

Nakon tog razgovora s Mesićem, Pukanić je obavijestio Mladena Bajića
kako ima neke informacije o Slučaju Hodak koje mu treba dostaviti, o
čemu jasno govori transkript njihove prepiske, 20. listopada 2008.
godine ujutro.

"Send to Mladen Bajic at Oct 20, 2008 7:16:
Kad se vidimo? Važno je - slučaj Hodak.

From Mladen Bajic at Oct 20, 2008 7:27:
Odmah

Send to Mladen Bajic at Oct 20, 2008 7:35:
Dolazim. 15 min.

From Mladen Bajic at Oct 20, 2008 7:37:
Onda u 9.30

Send to Mladen Bajic at Oct 20, 2008 7:39:
Ok. 9,30 h".

Što je to Pukanić rekao Mesiću i Bajiću, je li glavni državni
odvjetnik Mladen Bajić sačinio nekakvu službenu zabilješku o tom
svojem razgovoru s Pukanićem, odnosno o Pukanićevim saznanjima o
Slučaju Hodak, koja mu je ovaj prenio na sastanku, 20. listopada 2008.
godine u 9.30 sati.

Koja je to saznanja o Slučaju Hodak imao Pukanić, a koja su mogla biti
tako važna da o njima u vrlo kratkom roku izvijesti i sada već bivšeg
predsjednika Republike, te glavnog državnog odvjetnika.

Da je doista došao do nekih saznanja o ubojstvu Ivane Hodak, govori i
iskaz Ružice Balen Milojević, u kojem je ona policijskoj službenici
Lidiji Mašić, 10. studenog 2008. godine ukratko prepričala svoj
posljednji razgovor s Ivom Pukanićem.

U svojoj izjavi izvjesnog policijskoj službenici Mašić i Policijskoj
postaji Trnje, Ružica Balen Milojević citirala je zastrašujući
razgovor sa Ivom Pukanićem u Zagrebu, 14. listopada 2008. godine.

Kako navodi Balen Milojević, Pukanić joj je tom prilikom rekao kako je
otkrio šablonu naručenih ubojstava u Zagrebu.

"Ivo Pukanić je u tom trenutku rekao:

Da ne povjerujem. Idem pomoći teško hendikepiranoj ženi a otkrijem
šablonu; prvo Hodakova kći, pa Sanaderova kći, a onda Mesić.

Malo se nasmiješio i rekao: Uh, previše znam, možda sam i ja na redu.

Strašno sam se prepala njegovih riječi i rekla:

Pa to treba reći Karamarku, a on je odgovorio:

Ni govora, njegova žena je muslimanka!

Okrenuo se kao da odlazi u smjeru restorana Slavonac pitajući me: Kada
se vraćate iz toplica?

23. listopada, odgovorim.

OK, vidimo se tada. Bok!", detaljno je opisala sadržaj svojeg
posljednjeg razgovora sa Ivom Pukanićem Ružica Balen Milojević, u
svojoj rukom pisanoj izjavi predanoj izvjesnoj gospođi Mašić u
Policijskoj postaji Trnje u Zagrebu.

Policija je naknadno iskaz Ružice Balen Milojević uklonila iz spisa
istrage Pukanićevog ubojstva, tako da niti obrana, ni istražna
sutkinja, pa moguće je niti USKOK i Državno odvjetništvo nisu niti u
jednom trenutku bili upoznati sa sadržajem njezinog iskaza, tako da se
dalje tim tragom nije niti istraživalo.

Nakon što je u policiji, pod prijetnjama Lidije Mašić, Ružica Balen
Milojević odbila izmijeniti i povući svoj iskaz od 10. studenog 2008.
godine, Milojević se nalazi pod stalnim prijetnjama i pritiscima zbog
svojeg iskaza.

Ova dva dokaza, sasvim sigurno pokazuju kako je Pukanić otkrio nešto
bitno o Slučaju Hodak, pa stoga nije isključeno kako su i ta
Pukanićeva saznanja o ubojstvu odvjetničke vježbenice Ivane Hodak,
zapravo, jedan od mogućih povezanih motiva njegova ubojstva.

Ubijen je samo trinaest dana nakon što je o svojim saznanjima
obavijestio Stjepana Mesića, i samo tri dana nakon što je o svojim
informacijama o Slučaju Hodak obavijestio glavnog državnog odvjetnika
Mladena Bajića.

Povezano:
Ekskluzivno: "Zagubljeni" iskaz svjedokinje o razgovoru s Pukanićem
prije njegovog ubojstva
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1248&Itemid=1

Ekskluzivno: Transkript sms komunikacije Ive Pukanića i Mladena Bajića
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1790&Itemid=1

Ekskluzivno: Transkripti svih Pukanićevih sms poruka
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1793&Itemid=1

Tko su bili najmoćniji ljudi u državi u trenutku Pukanićevog ubojstva

Još je jedno ključno pitanje povezano sa Slučajem Pukanić.

A to je pitanje tko su u trenutku likvidacije Ive Pukanića bili
najmoćniji ljudi u državi?

O tomu, u odnosu na sve drugo, nema nikakve sumnje; u trenutku
Pukanićeve likvidacije najmoćniji ljudi u zemlji bili su Ivo Sanader,
bivši HDZ-ov premijer i stranački boss; te njegov tobože nestranački
ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, bivši ravnatelj
Sigurnosno obavještajne agencije i dugogodišnji čelni čovjek hrvatskih
sigurnosnih i obavještajnih službi.

Pukanić je s obojicom bio u osobnim, kako je smatrao prijateljskim
odnosima, redovitoj komunikaciji, i prema nekim Pukanićevim porukama
čak su bili i u nekoj vrsti suradničkih odnosa.

Međutim, što to još povezuje Sanadera, Karamarka i Pukanića?

Prije svega, umiješanost i povezanost s Aferom Hypo, zatim povezanost
s kriminalnom organizacijom Hrvoja Petrača, potom povezanost s
dogovorima duhanske mafije oko reorganizacije balkanskog duhanskog
biznisa, u kojim je dogovorima kao izaslanik SOA-e i izaslanik
premijera Sanadera sudjelovao i Ante Bralić.

Osim toga, Sanadera, Karamarka i Pukanića povezuje i umiješanost u
Slučaj Gotovina, odnosno sudjelovanje u skrivanju i bijegu Ante
Gotovine od haaške tjeralice.

Sjetimo se samo Sanaderove zastrašujuće i znakovite šutnje na pitanje
novinarke Sabine Tandara, "Vlada li Hrvatskom mafija premijeru?".

Zanimljivo je da u Slučaju Pukanić, Tomislav Karamarko nije snosio
političku odgovornost za ubojstvo Ive Pukanića, kao njegov prethodnik
u Slučaju Hodak. Nakon ubojstva Ive Pukanića, nitko nije postavio
pitanje objektivne, političke odgovornosti Tomislava Karamarka za
Pukanićevo ubojstvo, kao što se to pitanje nametnulo za njegovog
prethodnika nakon ubojstva Ivane Hodak.

Zašto?

Pa Karamarko nije bio "novi" u sigurnosnom sustavu, upravo suprotno.
Bio je čelni čovjek Sigurnosno obavještajne agencije i ranije POA-e
kroz duži vremenski period prije ova dva ubojstva, stoga začuđuje u
biti činjenica da i on kao šef SOA-e nije snosio političku odgovornost
nakon ubojstva Ivane Hodak, jer je za sigurnosno stanje u zemlji
odgovoran jednako kao i ministar unutarnjih poslova ili ravnatelj
policije. Štoviše, kao ravnatelj SOA-e često je raspolagao i
kvalitetnijim operativnim informacijama od samog ministra ili
ravnatelja policije.

Pa ipak, u Slučaju Hodak, Karamarko ne samo da je izbjegao odgovornost
nego je i preuzeo dužnost ministra unutarnjih poslova, dok u Slučaju
Pukanić, nitko nije niti postavio pitanje Karamarkove odgovornosti,
iako danas postoje kvalitetni dokazi da je Tomislav Karamarko znao za
plan ubojstva Ive Pukanića najmanje dvije godine prije nego što je
likvidacija izvršena.

Međutim, i ako prihvatimo Karamarkove tvrdnje kako on nije odgovoran
za ova ubojstva, a ne mislim da Tomislav Karamarko govori istinu kada
govori o Slučaju Hodak i Slučaju Pukanić, tada je upravo Karamarko
odgovoran za neprihvatljivo aljkavo provedenu istragu u slučaju
ubojstva Ive Pukanića, za prikrivanje dokaza u Slučaju Pukanić, za
manipuliranje istragom i dokazima, te svjedocima, za prikrivanje
tragova počinitelja Pukanićeve i Franjićeve likvidacije, te za
usmjeravanje istrage što dalje od stvarnih motiva ubojstva Pukanića i
Franjića, a samim time i od stvarnih naručitelja i organizatora
ubojstva.

Točnije, upravo je Tomislav Karamarko čovjek koji je manipulirao
istragom ubojstva Ive Pukanića na način da nisu istraženi mogući
motivi Pukanićeve likvidacije, čime je cijelu istragu preusmjerio što
dalje od mogućih stvarnih počinitelja ovog kaznenog djela.

Stoga, ako ni za što drugo ne mora odgovarati, Tomislav Karamarko će,
prije ili kasnije, morati odgovoriti javno, a možda i u nekom kaznenom
postupku i istrazi, u čije ime i za čiji račun je rukovodio istragom
Slučaja Pukanić, na način da je policija pod njegovim rukovođenjem
onemogućila bilo kakvu istragu motiva ubojstva Ive Pukanića i Nike
Franjića.

Domagoj Margetić/Necenzurirano.com

Povezano:

Slučaj Pukanić
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1727&Itemid=1

--
Est. 30.8.2005. as Cro News Group
http://necenzurirano.com/
ISSN 1846-3800
Est. 11.12.2006.