Jutarnji list: Kako su Titov diverzant i Gotovina izigrali Mladica
domagoj_...@yahoo.com
Kako su Titov diverzant i Gotovina izigrali Mladica
Piše: Snježana Pavic
Foto: Goran Šebelic
Jednom smo telefonom uhvatili glas Ratka Mladica kako vice na svoje
pilote što ne napadaju Livno. 'Gde bre da idem, sve cev do cevi!'. A
mi smo imali samo dva topa
Ante Škoric Barba, Titov diverzant, najmladi zapovjednik torpednog
camca i rekorder u ronjenju, koji je još 1966. umirovljen nakon što
je preživio pad sa 1100 metara visine jer mu se padobran nije otvorio,
u ratu je bio jedan od najbližih suradnika generala Gotovine.
Baš-celik preživio pad sa 1100 metara
- Mjesecima smo na ratištu dijelili isti apartman. Lako bi bilo
pretpostaviti da sam, s obzirom na toliku razliku u godinama, ja njega
poucavao. Ali to može govoriti samo covjek koji ne poznaje dobro
Gotovinu. Nije bilo tako, mnogo sam naucio od njega - kaže Barba.
Škoric vec desetljecima živi u Banjolama, malom ribarskom mjestu
kraj Pule. U Istri se oženio i ostao. Živi sa suprugom i dva sina,
jedan se bavi ribarstvom, a drugi organskom poljoprivredom. Za njega
rat nije završio, ali borba se sada vodi drugacije. - Moramo uvesti
kanalizaciju u sva mjesta opcine Medulin, urediti rivu, napraviti
šetnice uz more - kaže. Izuzetno vitalan, pun energije i životne
radosti, doduše s kojim kilogramom viška: - Jako volim kuhati,
izmišljati nova jela.
Brešanova paštašuta
Ljuti ga što se o Domovinskom ratu tako malo zna i govori, tako da mu
se cini da se danas slika o ratu u domacoj javnosti svodi na
paštašutu iz Brešanova filma. Ili to što se pet godina rata želi
svesti samo na Oluju.
- Oluja je bila kruna svega, ali nikako ne cijela istina. Sada se Oluja
koristi kao jedino mjerilo Domovinskog rata, jedina akcija kroz koju se
analizira cijeli rat, iako ona ne predstavlja ni deseti dio svega što
je Hrvatska vojska prošla. Ili ispada kao da smo mi bili banda koja je
cekala da se Franjo dogovori s Miloševicem, kao nekakvi olovni
vojnici. Fokusiranjem na Oluju zanemaruje se cijeli proces stvaranja
vojske i oni prvi mjeseci kad smo se suprotstavili neusporedivo
nadmocnijem neprijatelju, jer smo tek nakon Maslenice poceli kupovati
na svjetskom otpadu oružja i time se polako poceli ozbiljnije
suprotstavljati neprijatelju i graditi ozbiljnu vojsku - objašnjava
Barba. - Za mene je to bilo slavno vrijeme. Zajedno smo radili mala
cuda - istice.
Za njega je najvažniji dio price o ratu i Anti Gotovini onih nekoliko
mjeseci koje su zajedno proveli na livanjskom ratištu. - Ne može se
govoriti o Gotovini a ispustiti njegovo najplodnije razdoblje, u kojem
se stvarao kao istinski nacionalni junak. Tu je pokazao za što je sve
sposoban i tada se on, koji je u Hrvatsku stigao 1991. kao kaplar
Legije stranaca, poceo uspinjati u vojnoj hijerarhiji i postajati sve
sposobniji i sposobniji. Na njega se ne može primijeniti ono pravilo
da se covjek penje dok ne dostigne razinu svoje nesposobnosti - cijelo
vrijeme je ucio, pa je postajao sve sposobniji kako je napredovao -
opisuje Barba.
Nakon što je ranjen u zapadnoj Slavoniji u jesen 1991., Gotovina je
pocetkom 1992. došao u Zagreb i postao pomocnik Anti Rosi koji je
trebao ustrojiti prve specijalne jedinice Hrvatske vojske. Tu se
Škoric i Gotovina upoznaju i zajedno odlaze u Livno.
Širenje panike
- Još 1991. sam cesto dolazio u Bosnu kad nam je trebalo eksploziva
ili rezervnih dijelova da osposobimo oružje koje smo otimali od JNA,
pa mi je bilo jasno da Bosna nema nikakve šanse kad Srbi napadnu. A da
su prošli Livno, ne bi se zaustavili do Splita - objašnjava Škoric
zbog cega su u proljece 1992. iz Zagreba krenuli pomoci ustrojavanju
obrane na podrucju Livna.
- U Livnu smo bili vrlo, vrlo slabi. Imali smo dvije topovske cijevi na
cijeloj bojišnici od sedamdesetak kilometara i još dvije su imale
postrojbe iz Tomislavgrada. Jedva da smo imali oružja i, s obzirom na
to, Srbi su mogli lako proci - kaže Barba. Zbog toga su shvatili da
im je glavni zadatak odglumiti da su puno jaci nego što doista jesu.
Bilo ih je manje od tisucu, ali su pekli kruha za 3000 ljudi. Dovezli
su iz Hrvatske stare avionske bombe, minirali podrucje iza vlastitih
linija za slucaj da dode do proboja. Pustili su vodu iz brane i
poplavili polje prema Grahovu da smanje teren koji moraju braniti.
Dovezli su dva kamiona cijevi, i plasticnih, te ih po mraku postavili
na uzvisine da glume topove. - Jednom smo uhvatili kako Mladic vice
na svoje pilote što ne napadaju Livno. 'Gde bre da idem, sve cev do
cevi!' A mi smo imali samo dva topa - kroz smijeh kaže Barba. Po
pravilu je ta dva topa trebalo svako malo voziti na remont i mijenjati
im cijevi, što bi trajalo po dva tjedna. Oni nisu imali vremena. -
Došli bi Šibencani, okrenuli bi janje i u par sati to bi bilo gotovo
- kaže Barba. Šibencani su im pomogli da preurede svijetlece rakete
skinute s nekog ratnog broda. - Takva raketa nije imala nikakav borbeni
efekt, ali je zato imala psihološki. Noc je pretvarala u dan.
Ispalili smo je prema Grahovu, što je izazvalo toliku paniku da je
jedna ceta Grahovljana, njih stotinu, digla puške i pocela bježati.
Došao im je general Uzelac i postrojio ih. 'Ako hocete bježati,
skinite uniforme.' Skinuli su se do gola - kaže Barba.
Kako smo u akciji Maslenica spasili Perucu i okrenuli politicku
situaciju
Dodaje kako su morsku minu zakotrljali niz planinu Cincar: - Nas
trojica smo se popeli na Cincar, vrh nitko nije držao. Dogurali smo
morske mine i kad smo tih 300 kilograma zakotrljali nizbrdo, to se
culo kilometrima. Stradalo je samo nekoliko borova, ali je posijalo
ogromnu paniku.
Dovodili ih do ludila
U Livnu su uveli ono što se zove aktivna obrana. Umjesto da samo
cuvaju linije i strahuju od proboja, stalno su poduzimali diverzantske
akcije iza neprijateljskih linija. - Dovodili smo ih do ludila,
naucili smo im s vremena na vrijeme nanositi bolne udarce - kaže
Barba. Dodaje da je medu diverzantima, koji su sa šakom suhih smokava
kretali u akcije, bilo doktora znanosti i ljudi s dvije diplome.
Livanjska epizoda je po njegovu mišljenju važna i za današnje
procjenjivanje ratne uloge generala Gotovine, onako kakvo namece
Haaški sud svojom optužnicom. - Nitko ne postaje zlocinac odjednom.
Ako smo prošli Livno, Maslenicu, Perucu i ponovo Bosnu 1994. i 1995.,
a sve bez ružnih tragova zlocina, kako je moguce da bi Gotovina
odjednom, baš u Oluji, postao zlocinac - pita Barba.
U Livnu je živjelo puno Srba i oni su došli do popisa onih kojima je
TO podijelila oružje. - Sve smo ih pozvali i tražili da vrate
oružje. Nikome nije pala vlas s glave - kaže Barba. U svibnju 1992.
zarobili su nekog srpskog oficira, pijan je zaspao pa su ga pokupili. -
Normalno smo ga ispitali i pustili u razmjenu, iako smo znali da je
pucao u Vukovaru. U zamjenu smo dobili hrvatskog vojnika kojeg su
ispitivali tako da su mu odrezali uho i ranu natrljali solju - kaže
Barba. Prenosi kako su se trudili nametnuti red i disciplinu.
Muslimani iz Livna
- Ako bi gorila srpska kuca, pokretali smo istragu da otkrijemo
krivca. Ako bi nam trebalo nešto, slali bismo vojnu policiju da
zabilježi gdje je što izuzeto. Sjecam se da je jednom, kad su doveli
mrtve neprijateljske vojnike u bolnicu, kod jednog nadeno nekoliko
tisuca maraka. Donijeli su to Gotovini i on je tražio da to vrate,
zabilježe ime poginulog, kako bi njegova obitelj mogla dobiti taj
novac - kaže Škoric. Iz Livna su otišli na ljeto 1992., dosta prije
nego što je izbio hrvatsko-muslimanski sukob. - Mislim da je i naša
zasluga što u Livnu nije bilo mrtvih muslimana. Mi smo uveli red i dok
smo bili tamo, jedna muslimanska postrojba borila se na Cincaru pod
našom logistikom. Poslije, kad su zatvorili muslimane iz Livna,
njihove žene su zvale u Split mene ili Gotovinu u strahu da se nešto
ne dogodi njihovim muževima. Svi su pušteni - sjeca se Barba.
Centar otpora u Puli
Zato ponavlja da je teško vjerovati kako bi se to jedan zapovjednik
mogao pretvoriti u zlocinca ako je dugo sve radio eticki korektno i u
skladu s medunarodnim konvencijama. - Jer ne može se preko noci
covjek pretvoriti u zvijer - kaže Barba.
Bez rizika nema pobjede
Istice da je jedna od najvecih vrlina buduceg generala Gotovine bila
ta što je svakoga znao pažljivo saslušati, svakoga pustiti da se do
kraja izrazi. - Tko god je mislio da može sam, pravio je greške. Ne i
Gotovina - tumaci Škoric i istice: - Objektivno: puno smo ucili od
njega, o razbijanju nekih predrasuda, otvorenosti, hrabrosti.
Najvažnije odluke donosile su se "na coku", na panju, negdje u
šumi, pred zapovjedništvom. - Svi bismo sjeli u krug i razgovarali.
Tako smo isplanirali stotine diverzantskih akcija, a ni jedna nije
provaljena - ponosan je Škoric. Kako je moguce da on, kao školovan
vojnik, ima tako visoko mišljenje o jednom docasniku Legije stranaca?
Škoric ne cijeni vecinu svojih nekadašnjih kolega iz JNA i ruga se
njihovu dogmatskom nacinu razmišljanja. - Ovi koje sam znao iz JNA
govorili su mi da bi ljude trebalo školovati, minimalno šest mjeseci,
da ne mogu tek tako na ratište. Ali za šest mjeseci izgubit cemo
rat! Zato sam im rekao: 'Gospodo, ako želite školovati ljude,
dodite s njima u rovove i školujte ih!'" Škoric istice da
naprosto nisu imali vremena poštivati pravila koja se izucavaju po
vojnim akademijama.
Navodi za primjer Antu Kotromanovica, kojega i danas zove "svojim
djetetom". Kotromanovica su prepoznali kao izuzetnog diverzanta i
odmah ga iz škole za obuku u Sinju postavili za zamjenika zapovjednika
126. brigade. - Mnogi su se bunili zbog toga, govorili da se tako ne
može raditi. Ali bez tog rizika nismo mogli dobiti rat. Hvali i
generala Antu Rosu, za kojeg kaže da ga mnogi podcjenjuju. - Isto kao
i nakon onog rata, od onih koji se busaju u prsa nema 10 posto pravih
ratnika. Ali Roso je nesumnjivo medu njima - istice Barba.
Poruka Mesicu
Ante Škoric smatra da je baš u Livnu Gotovina sazreo za pravog
zapovjednika. - U Domovinskom ratu na vojnom planu on je osoba broj 1
jer je u potpunosti vratio vjeru hrvatskom vojniku da može pobijediti
- istice Barba. Ne smatra da je Gotovina gurnut u stranu kad je nakon
rata imenovan za glavnog inspektora HV-a, nego vjeruje da bismo, da je
Gotovina ostao na tom mjestu, vec imali vojsku spremnu za NATO.
Ponavlja da je šteta što je Mesic smijenio Gotovinu, Krsticevica i
još nekoliko generala nakon što su se u rujnu 2000. oglasili
otvorenim pismom.
- Mislim da je postojao bolji nacin i za predsjednika i za generale da
izadu iz toga. Hrvatska vojska je tada izgubila ono najkvalitetnije.
Predsjedniku Mesicu bih porucio da je to mogao drugacije napraviti,
jer nije on srušio Jugoslaviju, kako se cesto znao hvaliti, nego
generali koje je smijenio - kaže Škoric. Ljute ga igre oko generala
Gotovine. - Prelako su ga se neki odrekli, a drugi opet nepravedno
koriste njegovo ime kako bi sebi podigli rejting - upozorava Barba.
Misli da Gotovina nije uhicen, nego se sam predao: - Da je htio
bježati, nikad ga nitko ne bi uspio naci. Jednostavno je pricekao
povoljniji trenutak.
Jutarnji list, Zagreb, 4. veljace 2006.